- 1 -              Rev 2031/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2031/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice Ž. V., OIB: ..., iz V., 2. tužiteljice M. V., OIB: ..., iz V., koje zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. D., P. M., N. P., B. D. i A. M., odvjetnicima u G., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-878/2017-3 od 14. veljače 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Virovitici broj Pn-37/2016-28 od 9. veljače 2017., u sjednici održanoj 11. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija 1. tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-878/2017-3 od 14. veljače 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici broj Pn-37/2016-28 od 9. veljače 2017. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev 1. tužiteljice (točka I. izreke), se odbija.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija 2. tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-878/2017-3 od 14. veljače 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici broj Pn-37/2016-28 od 9. veljače 2017. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev 2. tužiteljice (točka II. izreke), se odbacuje.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

„1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da isplati I. tužitelju Ž. V. iz V., OIB ... na ime naknade štete iznos od 260.650,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za pet postotnih poena koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da isplati II. tužitelju M. V. iz V., OIB ... na ime naknade štete iznos od 80.650,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za pet postotnih poena koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Nalaže se tužiteljicama da solidarno nadoknade tuženoj parnični trošak u iznosu od 32.500,00 kn, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, u roku od 15 dana od dana donošenja prvostupanjske presude.“

 

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

 

„1. Žalba 1. tužiteljice Ž. V. i 2. tužiteljice M. V. djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog suda u Virovitici, broj Pn-37/2016-28 od 9. veljače 2017.:

 

-potvrđuje u točki 1. izreke;

 

-preinačuje u točki 2. izreke i sudi:

 

Nalaže se tužiteljicama da tuženoj Republici Hrvatskoj nadoknade troškove parničnog postupka, i to 1. tužiteljica Ž. V. u iznosu 19.466,70 kn (slovima:devetnaest tisuća četristo šezdeset šest kuna sedamdeset lipa), a 2. tužena M. V. u iznosu 6.033,30 kn (slovima:šest tisuća trideset tri kune trideset lipa), sve u roku od 15 dana.

 

2. Zahtjev 1. tužiteljice Ž. V. i 2. tužiteljice M. V. za naknadom troškova žalbe, te zahtjev tužene za naknadom troškova odgovora na žalbu, odbija se kao neosnovan.“

 

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev 1. tužiteljice za isplatu iznosa od 260.650,00 kuna sa zateznim kamatama, 1. tužiteljica je podnijela reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

3.1. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev 2. tužiteljice za isplatu iznosa od 80.650,00 kuna sa zateznim kamatama, 2. tužiteljica je podnijela reviziju iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP zbog pravnog pitanja za koje smatra da je važno za rješavanje ovog spora te za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

3.2. Predlažu prihvatiti reviziju, ukinuti presude suda nižeg stupnja i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija 1. tužiteljice nije osnovana, a revizija 2. tužiteljice nije dopuštena.

 

6. U ovoj parnici tužiteljice potražuju naknadu neimovinske štete prouzročene im smrću M. A., kćerke tužiteljice Ž. V. i sestre tužiteljice M. V., koja je smrtno stradala u štetnom događaju koji se dogodio ..., kada je tada pripadnik hrvatskih oružanih snaga D. P. automatskom puškom, ispaljivanjem više metaka usmrtio M. A.

 

6.1. Tužiteljice potražuju naknadu štete od tuženice smatrajući da odgovornost tuženice, proizlazi iz činjenice da D. P. kao djelatna vojna osoba nije sankcioniran pravodobno od strane Ministarstva obrane Republike Hrvatske te mu je omogućen pristup vatrenom oružju te da je bilo i propusta u radu djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske postaje V., sve u smislu odredbe članka 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj broj 75/93, 92/96, 58/99, 15/00, 127/00 - dalje: ZSDU).

 

7. Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:

 

- da je M. A. .... usmrtio iz automatske puške D. P., tada pripadnik hrvatskih oružanih snaga,

 

- da je D. P. pravomoćno osuđen za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 110/97 - dalje: KZ) na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina,

 

- da tuženica nikada nije bila vlasnik automatske puške „CZ 8-70-AB“, tvorničkog broja ..., kojom je D. P. usmrtio M. A.

 

8. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljica jer je utvrdio nepostojanje propusta u radu djelatnika Ministarstva obrane Republike Hrvatske s obzirom da tuženica nikada nije bila vlasnik automatske puške „CZ 8-70-AB“, tvorničkog broja ..., kojom je D. P. usmrtio M. A., ali da u razdoblju koje je prethodilo štetnom događaju nije bilo propusta ni u postupanju djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova, pa polazeći od toga je zaključio da u smislu članka 13. ZSDU ne postoji odgovornost tuženice za štetu koja je tužiteljicama uzrokovana smrću M. A.

 

8.1. Pritom je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare potraživanja jer nalazi da u situaciji kada je šteta uzrokovana kaznenim djelom sukladno članku 377. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 97/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) ima mjesta primjeni dužeg roka zastare predviđena za kazneni progon, pa polazeći od toga da kazneni progon za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. KZ zastarijeva u roku od 15 godina, prvostupanjski sud zaključuje da računajući od pravomoćnosti osuđujuće kaznene presude 23. siječnja 2003. do podnošenja tužbe 10. travnja 2014. nije protekao rok zastare zahtjeva za naknadu štete.

 

9. Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu, pritom ocijenivši osnovanim prigovor zastare (u smislu odredbe članka 376. ZOO), jer je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni tzv. privilegiranog zastarnog roka iz članka 377. ZOO iz razloga što duži rok zastare potraživanja naknade štete učinjene kaznenim djelom primjenjuje se u odnosu prema počinitelju kaznenog djela i prema osobama odgovornim za počinitelje kaznenog djela. Međutim, tužiteljice odgovornost tuženice zasnivaju na nepravilnom i nezakonitom radu djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva obrane uslijed kojeg je došlo do tog štetnog događaja, pa kraj takvog stanja stvari se u odnosu na tuženicu, čija se odgovornost zasniva na nepravilnom radu tijela državne uprave, a ne na njenoj odgovornosti za počinitelja kaznenog djela, ne može se primijeniti duži rok zastare iz članka 377. stavak 1. ZOO, već pitanje zastare potraživanja naknade štete u odnosu na tuženicu treba ocijeniti kroz primjenu odredbe članka 376. stavak 1. i 2. ZOO.

 

9.1. Kako je šteta nastala smrću M. A. ..., to je računajući od tog dana istekom 5 godina (...) u smislu odredbe članka 376. stavak 2. ZOO, zastara nastupila prije podnošenja tužbe (10. travnja 2014.), pa je primjenom odredbe članka 376. stavak 1. i 2. ZOO zahtjev tužiteljica za naknadu štete odbijen.

 

10. U odnosu na reviziju 1. tužiteljice:

 

11. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

12. U revizijskom stupnju postupka i dalje je prijeporno treba li o istaknutom prigovoru zastare odlučiti primjenom odredbe članka 376. ili članka 377. ZOO.

 

13. Prema odredbi članka 376. stavak 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, dok prema stavku 2. u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

 

14. Prema odredbi članka 377. stavak 1. ZOO kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja, a prema odredbi stavka 2. istog članka prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

 

15. Prema odredbi članka 13. ZSDU za štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

 

16. Imajući na umu navedene zakonske odredbe, a koje su mjerodavne za odlučivanje u predmetnom sporu te polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima koja ne mogu biti predmet preispitivanja u revizijskom stupnju postupka (argument iz članka 385. ZPP) i prema ocjeni ovoga suda pravilan je zaključak drugostupanjskog suda glede osnovanosti prigovora zastare istaknutog od strane tuženice, radi čega je i tužbeni zahtjev pravilno odbijen.

 

17. S obzirom da tužiteljica odgovornost tuženice zasniva na nepravilnom i nezakonitom radu djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva obrane uslijed kojeg je po njezinoj tvrdnji došlo do predmetnog štetnog događaja (za koju je utvrđeno da nije bilo propusta u radu djelatnika Ministarstva obrane s obzirom da tuženica nikada nije bila vlasnik automatske puške „CZ 8-70-AB“, tvorničkog broja ..., kojom je D. P. usmrtio M. A., ali da u razdoblju koje je prethodilo štetnom događaju nije bilo propusta ni u postupanju djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova), pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok iz odredbe članka 376. stavak 1. i 2. ZOO, slijedom čega je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je zastarni rok za predmetno potraživanje istekao prije pokretanja sudskog postupka, odnosno podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora (5. lipnja 2013.).

 

18. Slijedom svega izloženog, u predmetnoj situaciji, niti prema ocjeni ovoga suda nema mjesta primjeni "privilegiranog" zastarnog roka iz odredbe članka 377. ZOO.

 

19. Zbog navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci presude.

 

20. U odnosu na reviziju 2. tužiteljice:

 

21. U reviziji 2. tužiteljica postavlja materijalnopravno pitanje o kojem po njezinim tvrdnjama revizijski sud nije zauzeo shvaćanje, a postoji različita praksa drugostupanjskih sudova o tom pitanju:

 

              „Može li se u ovom slučaju primijeniti duži zastarni rok iz čl. 377. st. 1. ZOO/91 prema tuženoj, ako je počinitelj kaznenog djela u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio zaposlenik tužene, a odgovornost tužene se temelji na propustima u radu djelatnika MUP-a i Ministarstva obrane?“

 

22. Pri tome navodi da je pobijana presuda utemeljena na suprotnom pravnom shvaćanju izraženom u rješenju Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2142/2014-2 od 24. ožujka 2016., koja je donesena ranije u ovoj pravnoj stvari.

 

23. U slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju iz članka 382. stavak 1. ZPP, stranka ima pravo, prema stavku 2. istog članka, podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

23.1. Prema odredbi članka 382. stavak 3. ZPP u reviziji iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP stranke trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijele, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na pitanje odnose te izložiti razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

23.2. Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno je da revizija sadrži sljedeće elemente: određeno naznačeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi oduka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

23.3. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu članka 382. stavak 2. ZPP.

 

24. Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije podnesene protiv drugostupanjske presude ovaj sud je ocijenio da postavljeno pitanje ne predstavlja pravno pitanje u smislu odredbe članka 382. ZPP, pa se samo za sebe, a niti u ukupnosti s preostalim sadržajem revizije, ne može smatrati pitanjem važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kako je to predviđeno odredbama članka 382. stavak 2. i 3. ZPP.

 

25. U situaciji kada su sudovi nižeg stupnja utvrdili da ne postoji odgovornost tuženice jer nije bilo propusta u radu djelatnika Ministarstva obrane niti Ministarstva unutarnjih poslova, pa pitanje koje polazi od pretpostavke „da se odgovornost tuženice temelji na propustima u radu djelatnika (...)“ u konkretnom slučaju nije pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pitanje koje je utemeljeno na činjeničnim okolnostima koje nisu utvrđene u postupku, ne mogu biti važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

26. Isto tako, drugostupanjski sud (odluka broj Gž-2142/2014-2 od 24. ožujka 2016.) nije vezan za pravno shvaćanje izraženo u istom predmetu u ranijem rješenju kojim je ukinuo prvostupanjsku odluku i predmet vratio na ponovno suđenje.

 

27. Slijedom navedenog podnesena revizija nije dopuštena, pa je valjalo na temelju odredbe članka 392.b stavak 2. i 3. ZPP odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 11. siječnja 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Đuro Sessa, v.r.