-1-              

                            Broj: Ppž-6268/2022

Broj: Ppž-6268/2022

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sutkinja – Ivanke Mašić kao predsjednice vijeća, te Anđe Ćorluke i Mirjane Margetić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Bastić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenih M.P. i K.P., zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 5/90.-pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94., dalje u tekstu ZPJRM/90), odlučujući o žalbi okrivljene K.P., podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Omišu, broj: Pp J-2599/2019 od 4. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 11. siječnja 2023.

                p r e s u d i o  j e

            I. Žalba okrivljene K.P. odbija se kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđuje za podnositeljicu žalbe.

              II.  Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., 114/22.), okrivljena K.P. dužna je naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 30,00 eur-a (trideset eura) / 226,00 kuna (dvjesto dvadeset šest kuna), u roku od 30 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1.              Prvostupanjskom presudom okrivljene M.P. i K.P. proglašene su krivima zbog prekršaja iz članka 13. ZPJRM/90, činjenično opisanog u izreci, a na temelju navedenog propisa im je izrečena novčana kazna svakoj, na način da je okrivljenoj M.P. izrečena novčana kazna od 450,00 kuna, što je protuvrijednost od 60,00 eur-a, a okrivljenoj K.P. novčana kazna od 300,00 kuna, što je protuvrijednost od 40,00 eur-a. Ukoliko okrivljenice plate novčanu kaznu u danom im roku, novčana kazna će se smatrati u cijelosti plaćenom.

1.1.              Istom presudom okrivljena M.P. je obvezana naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kuna, a okrivljena K.P. je obvezana naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna.

2.              Protiv prvostupanjske presude okrivljena K.P. je pravodobno podnijela žalbu bez navođenja žalbenih osnova iz kojih ju podnosi, ali je iz sadržaja žalbe razvidno da je podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Podnositeljica žalbe navodi da nije kriva za predmetni prekršaj jer je ona bila verbalno napadnuta od strane okrivljene M.P. na radnom mjestu, te se kontrolirala nudeći mirno rješenje, ali M.P. to nije prihvatila već je nastavljala sa svojom agresijom do te mjere da su ju drugi ljudi zaustavljali. Podnositeljica žalbe navodi da je, ne svojom krivnjom, bila dovedena u stanje afekta te je postupala isključivo u nužnoj obrani i to na svom radnom mjestu, a da je okrivljena M.P. osoba koja je spremna lagati, izmišljati otimati i lažno predstavljati stvari sudu i policiji. Tako je tijekom postupka navela kako su podnositeljicu žalbe drugi ljudi smirivali, što je sud prihvatio, a da nije navela imena tih ljudi zbog čega sada podnositeljica žalbe predlaže da se u svojstvu svjedoka ispita D.Č.. M.P. je tijekom postupka izbjegavala dolaske na sud zbog čega ju je policija morala sprovoditi što dokazuje o kakvoj osobi se radi, ali je unatoč tome razlika u kaznama, kakve su im izrečene, minimalna, odnosno okrivljena M.P. nije snosila nikakve posljedice zbog takvog svog ponašanja. Podnositeljica žalbe smatra kako je laganje i izrugivanje s pravosuđem dobro nagrađeno, te navodi kako nju nitko neće spriječiti da se u ovoj državi obračunava sa korupcijom, laganjem i varanjem institucija.

3.              Žalba nije osnovana.

4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud), kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je prvostupanjsku presudu u odnosu na podnositeljicu žalbe – okrivljenu K.P., iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li na štetu podnositeljice žalbe povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih podnositeljica žalbe pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj Sud, u skladu sa gore navedenom odredbom, pazi po službenoj dužnosti.

5.              Nadalje, uvidom u prvostupanjsku presudu utvrđeno je da je tijekom prvostupanjskog postupka sud ispitao obje okrivljenice - i podnositeljicu žalbe K.P. ( koja je u spis predmeta dostavila i svoju pisanu obranu) i okrivljenu M.P., te je sud pročitao i dokumentaciju koja se nalazi u spis predmeta, nakon čega je donio prvostupanjsku presudu, nalazeći nesporno utvrđenim da su obje okrivljenice inkriminirane zgode, svojim ponašanjem, narušavale javni red i mir, i time počinile prekršaj iz članka 13. ZPJRM/90, zbog čega ga ih je proglasio krivima i kaznio po zakonu.

6.              Podnositeljica žalbe – K.P. osporava svoju krivnju, ponavljajući kako ona nije kriva jer je bila napadnuta od strane okrivljene M.P. i jer je postupala u afektu, opširno opisujući uzrok predmetnog incidenta i neriješene imovinsko pravne odnose između njih dvije, pri čemu upravo K.P. smatra da je u pravu, a da M.P. lažno predstavlja činjenice i manipulira sustavom. Međutim, čak i da se uzme da je okrivljena K.P. u pravu u svakoj svojoj tvrdnji, te da je ona oštećena strana u sporu sa okrivljenom M.P. vezanom za kuću u kojoj okrivljena P. stanuje i koju je kupila, i dalje ostaje činjenica da su one obje, na javnom mjestu, ušle u verbalni sukob popraćen vikanjem, koji je eskalirao do te mjere da su se u sukob, u cilju smirivanja situacije, uključile treće osobe. U trenutku kada se to događa, potpuno nebitan postaje njihov neriješeni odnos od ranije kao i pitanje tko je u tom odnosu u pravu, a tko u krivu, već postaje bitno to da se one obje nalaze na mjestu – javnom mjestu, na ulici, odnosno ispred kafića, gdje nije ni vrijeme ni mjesto da raspravljaju na način na koji to čine jer takvom raspravom remete javni red i mir, i time obje, dakle i podnositeljica žalbe K.P., ostvaruju biće prekršaja iz članka 13. ZPJRM/90 kojim je propisano da će se kazniti svatko tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir. Što se tiče navoda podnositeljice žalbe o tome da je ona postupala u afektu i stanju nužne obrane jer je reagirala na verbalne napade okrivljene M.P., postupanje podnositeljice žalbe se ne može promatrati kao postupanje u nužnoj obrani, s obzirom da nužna obrana pretpostavlja tuđi protupravni napad koji se na drugi način nije mogao otkloniti, a što tuđe vikanje i tuđi verbalni napad, nije.

7.              Prvostupanjski je sud u potpunosti i točno utvrdio činjenično stanje, jer nastali verbalni sukob, opisan u izreci prvostupanjske presude okrivljenice nisu osporavale, a niti isti čini spornim njihov osobni stav o tome koja je u pravu glede njihovih neriješenih imovinskopravnih odnosa od ranije, te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo proglasivši podnositeljicu žalbe krivom zbog prekršaja iz ZPJRM/90. Što se tiče spomenutog Zakona, isti se je nakon počinjenja prekršaja, a do donošenja ove odluke promijenio – „Narodne novine“ broj 114/22. (ZPJRM/22), slijedom čega je bilo potrebno, sukladno članku 3. stavku 2. Prekršajnog zakona, primijeniti propis koji je najblaži za okrivljenika. Naime, sada novi ZPJRM/22 propisuje da će se za prekršaj iz članka 13. počinitelj kazniti novčanom kaznom od 20,00 do 100,00 eura. ZPJRM/90 propisuje da će se počinitelj kazniti novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM, ili kaznom zatvora do 30 dana, što je protuvrijednost domaće valute od 188,50 kuna do 754,00 kuna, revalorizirano po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 31. prosinca 2001., odnosno 25,56 do 102,26 eura prema obračunskom koeficijentu konverzije DEM-a u EUR-e Hrvatske narodne banke na dan 1. siječnja 2002. Spomenuta izmjena ZPJRM/90 je posljedica stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22., 88/22.). Iako ZPJRM/22, zbog konverzije novčane valute propisuje nešto niže novčane kazne, u konkretnom slučaju takva izmjena zakona nije od utjecaja jer ovaj Sud prihvaća kaznu kakva je podnositeljici žalbe izrečena prvostupanjskom presudom kao kaznu primjerenu okolnostima slučaja te primjerenu za postizanje svrhe kažnjavanja u smislu specijalne i generalne prevencije. Zbog toga novi ZPJRM/22 nije blaži za podnositeljicu žalbe, odnosno ovaj Sud u konkretnom slučaju primjenjuje ZPJRM/90 koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja.

8.               Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje podnositeljice žalbe. Ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 30,00 eura/226,00 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje podnositeljice žalbe, kao niti drugih osoba koje je ona eventualno dužna uzdržavati. 

9.              Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

             Zagreb, 11. siječnja 2023.

              Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 otpravka: za spis, podnositeljicu žalbe i tužitelja.