- 1 -              I Kž 29/2022-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 29/2022-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenice D. F. zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 4. Kaznenog zakona Ukrajine, odlučujući o žalbi izručenice podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 15. prosinca 2022. broj Kv I-66/2022-9, u sjednici održanoj 11. siječnja 2023.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaća se žalba izručenice D. F., ukida se pobijano rješenje i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim rješenjem Županijski sud u Splitu sukladno čl. 56. st. 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/04 – dalje: ZOMPO) utvrdio je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje D. F. (ranije V.), državljanke Ruske Federacije, s prebivalištem u Beču, sudbenim vlastima Ukrajine, radi kaznenog progona zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. Kaznenog zakona Ukrajine, u kaznenom postupku broj 12018161500001391 od 8. lipnja 2018., koji se vodi pred istražnim odjelom Policijskog odjela br. 5. Odeske okružne uprave policije broj 1, Glavne uprave Nacionalne policije u Odeskoj oblasti.

 

2. Protiv tog je rješenja izručenica podnijela žalbu putem braniteljice L. H., odvjetnice iz Zagreba, zbog „povrede Kaznenog zakona, povrede odredaba Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima dalje (ZOMPO), apsolutne bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, rješenje se ne može ispitati jer je izreka proturječna razlozima rješenja, rješenje uopće nema razloga/u njemu nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama/razlozi su potpuno nejasni i/ili u znatnoj mjeri proturječni; o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima rješenja o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza, povrede čl. 468. st. 2. ZKP/08 jer je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, povrede čl. 3. ZKP/08, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede čl. 2. čl. 3., čl. 5.1.f. i čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prva i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) te čl. 21., 22., 23., 24., 25., 28., 29. i čl. 35. Ustava RH“, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijano rješenje preinači i zahtjev za izručenje odbije.

 

3. Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. u vezi s čl. 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – dalje: ZKP/08), koji se prema odredbi čl. 81. ZOMPO-a na odgovarajući način primjenjuje i u ovom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. S pravom izručenica tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer o svim odlučnim činjenicama u obrazloženju nije iznio razloge, a da su razlozi koje je iznio u vezi nepostojanja razloga za odbijanje izručenja iz čl. 12. st. 1. toč. 4. ZOMPO-a potpuno nejasni.

 

6. Naime, sud prvog stupnja je u ponovljenom postupku, nakon što je rješenjem ovoga suda od 30. studenog 2022., broj I Kž-27/2022-5 ukinuto prethodno rješenje od 25. listopada 2022., broj Kv-I-52/2022-36 zbog počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer u obrazloženju tog rješenja sud nije iznio razloge u vezi mogućnosti primjene odredbe čl. 12. ZOMPO-a, u odnosu na tu spornu okolnost u toč. 9. obrazloženja pobijanog rješenja naveo da se ta odredba ne odnosi na obvezatne već fakultativne razloge za odbijanja pravne pomoći, da činjenica, da je Ruska Federacija čija je izručenica državljanka, izvršila vojnu agresiju na Ukrajinu sama po sebi ne opravdava zaključak da bi ona u slučaju izručenja bila kazneno progonjena ili kažnjena zbog svojeg državljanstva. Ističe se da izručenica nije pružila objektivno provjerljive razloge kojima bi argumentirala svoje tvrdnje te da bi prihvaćanjem njenih prigovora kako bi ona zbog svojeg državljanstva bila kazneno gonjena u Ukrajini, samo uz činjenicu da je Ruska Federacija izvršila agresiju na Ukrajinu, takav zaključak bio arbitraran. Sud prvog stupnja ukazuje da je notorna činjenica kako je samo jedan manji dio teritorija Ukrajine pod okupacijom Ruske Federacije, da se radi o državi s demokratski izabranom vlasti kojoj sve članice Europske Unije pružaju političku podršku i ekonomsku pomoć iz čega da proizlazi jedini logičan zaključak kako je i pravosudni sustav Ukrajine neovisan i nepristran.

 

6.1. U odnosu na prigovor izručenice da je Republika Austrija u kojoj ona ima prijavljeno prebivalište donijela odluku da trenutačno odustaje od pokretanja postupka njezinog izručenja zbog ratnog stanja u Ukrajini, sud prvog stupnja ističe da ta okolnost nije relevantna za ocjenu jesu li ispunjenje zakonske pretpostavke za izručenje ili ne, jer konačnu odluku kojom se dopušta ili ne dopušta izručenje sukladno čl. 57. ZOMPO donosi prema diskrecijskoj ocjeni ministar pravosuđa. Pri tome se sud prvog stupnja u argumentaciji ovog stava poziva na odluku ovoga suda broj I Kž 26/2022-4 od 30. studenog 2022.

 

7. Međutim, osnovano izručenica u žalbi ukazuje da sud prvog stupnja na ovaj način nije o svim odlučnim činjenicama koje se odnose na povrede čl. 2. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ 18/97, 6/99, 8/99 – ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) iznio razloge te s pravom ukazuje i na nerazumljivost razloga u vezi demokratskog ustroja Ukrajine u kontekstu njenih prigovora vezanih za odredbu čl. 12. ZOMPO-a i razloga o značaju odluke koju o izručenju donosi ministar pravosuđa.

 

7.1. Naime, suština prigovora izručenice kojima osporava osnovanost zahtjeva za izručenje svodi se na činjenicu da bi joj u slučaju izručenja Ukrajini, u kojoj je u tijeku ratno stanje zbog agresije Rusije, zbog svakodnevnih granatiranja i raketiranja mogao biti ugrožen život u smislu čl. 2., Konvencije te da bi u takvim ratnim okolnostima u zatvorskom sustavu, u kojem su inače u Ukrajini uvjeti teški (u žalbi se na str. 5., 2. i 3. odlomak na ove okolnosti citiraju odgovarajuće odluke Europskog suda za ljudska prava) mogla, u smislu čl. 3. Konvencije, biti izvrgnuta neljudskim ili ponižavajućim postupcima.

 

7.2. U odnosu na ove tvrdnje izručenice sud prvog stupnja u pobijanom rješenju nije iznosio razloge, iako je to morao učiniti. Naime, u postupku izručenja sud je dužan, osim utvrđivanja odlučnih činjenica koje se odnose na primjenu ZOMPO-a, ocijeniti i tvrdnje osobe čije se izručenje traži, koje se odnose na povrede konvencijskog prava, jer su i to odlučne okolnosti o kojima ovisi odluka o izručenju i o kojima se u obrazloženju odluke moraju iznijeti razlozi.

 

7.3. U tom smislu se sudu prvog stupnja ukazuje i na recentnu praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP). Taj je sud u presudi Khasanov i Rakhmanov (zahtjevi br. 28492/15., 49975/15., presuda velikog vijeća od 29. travnja 2022.) detaljno iznio načela za procjenu rizika hoće li u slučaju izručenja doći do povrede čl. 3. Konvencije. U sažetom, u obrazloženju te odluke se ističe da u slučaju izručenja, država ugovornica ima obvezu surađivati u međunarodnim kaznenim stvarima, međutim, ta je obveza podložna obvezi iste države da poštuje apsolutnu prirodu zabrane prema čl. 3. Konvencije. Ističe se da stoga svaka tvrdnja o stvarnom riziku od postupanja protivnog čl. 3. Konvencije u slučaju izručenja određenoj zemlji mora biti podvrgnuta istoj razini provjere bez obzira na pravnu osnovu za izručenje. U pogledu opsega procjene ESLJP je naveo da se procjena rizika mora usredotočiti na predvidive posljedice udaljenja podnositelja zahtjeva u zemlju odredišta, u svjetlu tamošnje opće situacije (opća situacija) i njegovih ili njezinih osobnih okolnosti (pojedinačne okolnosti). Mora se razmotriti jesu li, s obzirom na sve okolnosti slučaja, dokazani značajni razlozi za vjerovanje da će se dotična osoba, ako bude izručena, suočiti sa stvarnim rizikom da bude podvrgnuta postupanju protivnom čl. 3. Konvencije. Ako se utvrdi postojanje takvog rizika, izručenje bi nužno prekršilo čl. 3. Konvencije, bez obzira na to proizlazi li rizik iz opće situacije nasilja, osobnih karakteristika podnositelja zahtjeva ili kombinacije ovih okolnosti (§ 95 presude).

 

7.4. U pogledu tereta dokazivanja, u navedenoj presudi ESLJP ukazuje da, kada podnositelj zahtjeva tvrdi da je opća situacija u zemlji takva da isključuje sva izručenja, u načelu je na njemu ili njoj da priloži potrebne dokaze, međutim, za zahtjeve koji se temelje na dobro poznatom općem riziku, kada se informacije o takvom riziku mogu slobodno utvrditi iz širokog raspona izvora, obveze država prema čl. 2. i 3. Konvencije znače da bi vlasti trebale provesti procjenu tog rizika na vlastitu inicijativu.

 

7.5. Prema tome, imajući u vidu i navedenu judikaturu ESLJP, u situaciji kada je izručenica u ovom postupku istaknula navedene prigovore koji se odnose na povrede čl. 2. i 3. Konvencije uz koje se i pozvala na odgovarajuće odluke ESLJP te na općepoznate okolnosti, sud prvog stupnja je trebao o takvim prigovorima iznijeti razloge jer se radi o odlučnim činjenicama bez kojih se odluka o izručenju ne može ispitati. Kako to sud prvog stupnja nije učinio, pogrešno navodeći da izručenica za svoje tvrdnje nije pružila objektivno provjerljive razloge, počinio je bitnu povredu odredba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

8. Nadalje, sud prvog stupnja je u pobijanom rješenju počinio naprijed citiranu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer je u obrazloženju u vezi odlučnih činjenica iznio proturječne razloge zbog kojih se rješenje ne može ispitati. Naime, razlozi koje sud prvog stupnja iznosi vezano za odredbu čl. 12. ZOMPO-a su potpuno proturječni. To, naime, stoga jer se pitanje demokratskog ustroja Ukrajine, političke i ekonomske podrške Europske unije Ukrajini te neovisnost i nepristranost pravosudnog sustava te zemlje, na što se sud prvog stupnja poziva, može eventualno odnositi jedino na okolnost prava izručenice na pošteno suđenje iz čl. 6. Konvencije i to u kaznenom postupu koji bi se u Ukrajini proveo u slučaju da bude izručena.

 

8.1. Međutim, odredbom čl. 12. st. 1. toč. 4. ZOMPO-a, je propisano da se izručenje može odbiti ako se može opravdano pretpostaviti da bi osoba čije se izručenje traži u slučaju izručenja bila kazneno progonjena ili kažnjena zbog svoje rase, vjeroispovijesti, državljanstva, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog svojih političkih uvjerenja, odnosno da bi njezin položaj bio otežan zbog jednog od tih razloga. Prema tome, prigovor izručenice da bi zbog svog državljanstava u navedenim okolnostima rata njen položaj u zatvorima u Ukrajini mogao biti otežan nije ni u kakvoj korelaciji s demokratskim ustrojem Ukrajine i neovisnog i nepristranog pravosuđa, tako da su navedeni razlozi iz obrazloženja pobijanog rješenja potpuno nejasni.

 

8.2. Isto se odnosi i na navode suda prvog stupnja o tome da je neodlučno za ocjenu jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje to što je Republika Austrija donijela odluku o trenutačnom odustajanju od izručenja D. F. zbog ratnih okolnosti u Ukrajini jer da konačnu odluku na temelju čl. 57. ZOMPO-a donosi ministar pravosuđa. Ovakav stav suda prvog stupnja je potpuno nejasan i žaliteljica s pravom u žalbi ukazuje da se Republika Hrvatska, a time i domaći sudovi svih razina, obvezala ratifikacijom međunarodnih konvencija, poglavito EKLJP, obvezala razmotriti postojanje okolnosti u vezi ljudskih prava. Stoga sud koji odlučuje u postupku izručenja (o tome je već bilo riječ u toč. 7.3. - 7.4.) mora pri donošenju odluke o izručenju imati u vidu i konvencijsko pravo i ne može, prebacujući konačnu odluku na ministra pravosuđa, donijeti odluku unatoč tome što bio to imalo za posljedicu povredu neku od temeljnih ljudskih prava izručene osobe koja su zaštićena Konvencijom. Sud prvog stupnja se u argumentaciji svog stava o značaju konačne odluke ministra pravosuđa promašeno poziva na odluku ovoga suda br. I Kž-26/2022 jer se radi o posve različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

 

9. Iz naprijed navedenih razloga trebalo je prihvaćanjem žalbe izručenice pobijano rješenje ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a kako se pobijano rješenje zbog počinjenih postupovnih povreda ne da ispitati, to o ostalim prigovorima koje izručenica u žalbi ističe, prije nego što se navedena povreda ne otkloni, nije moguće odlučivati.

 

10. U ponovljenom postupku, kojega je dužan provesti izuzetno žurno s obzirom da se izručenica nalazi u istražnom zatvoru još od 12. kolovoza 2022., sud prvog stupnja će, imajući u vidu sve naprijed navedeno u vezi dužnosti procjene rizika povrede temeljnih ljudskih prava izručenice iz čl. 2. i 3. Konvencije, donijeti novu zakonitu odluku, uvažavajući na ukazane standarde i sudsku praksu ESLJP-a, koju će valjano obrazložiti iznošenjem jasnih razloga kako bi se valjanost takve odluke mogla ispitati.

 

10.1. Pri tome se sudu prvog stupnja, iako se ne radi o stavu koji se odnosi na meritum stvar, ukazuje i na pogrešnost stava iznesenim u toč. 9.2. pobijanog rješenja da sud koji odlučuje o zahtjevu za izručenje nije ovlašten, između ostalog, odlučivati i o uvjerljivosti i osnovanosti pojedinog dokaza. Iako je točno da se u postupku izručenja koji provodi izvanraspravno vijeće ne provodi dokazni postupak i u njemu ne vrijede sva pravila dokazivanja kaznenog procesnog prava, sud koji odlučuje o zahtjevu za izručenje mora izvršiti savjesnu ocjenu svih dokaza, kako pojedinačnu tako i u vezi s ostalim dokazima i na taj način izvesti zaključak o postojanju odlučnih činjenica koje su uvjet za izručenje, odnosno o postojanju činjenica koje su smetanja da se izručenje odobri (tako dr. sc. Davor Krapac u knjizi „Međunarodna pravna pomoć“, izdanje „Narodne novine“ 2006., odlomak 112. str. 85.). Dakle, kao i svaka druga sudska odluka i odluka o izručenju ne može biti arbitrarna već se mora raditi o provjerljivoj odluci utemeljenoj na dokazima koji su bili podvrgnuti analizi i savjesnoj sudskoj ocjeni, kako pojedinačnoj tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti.

 

11. Slijedom svega navedenoga, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 3. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 11. siječnja 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Dražen Tripalo, v.r.