- 1 -              Rev 953/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 953/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednica vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestiteljica, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. O., OIB..., iz T., ..., kojeg zastupa punomoćnica N. K., odvjetnica u Z., ..., protiv tuženice P. Z. d.d., OIB ..., iz Z., ..., koju zastupaju punomoćnici – odvjetnici Odvjetničkog društva L. ... sa sjedištem u Z., radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-862/2018-2 od 3. listopada 2019., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2029/2016-15 od 6. ožujka 2018., u sjednici održanoj 11. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o     i    r i j e š i o   j e :

 

              I. Revizija tuženice odbija se kao neosnovana. 

              II. Prihvaća revizija tužitelja se te preinačuje presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-862/2018-2 od 3. listopada 2019. u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev, kao i u dijelu kojim je obvezan tužitelj naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka, i u tom dijelu sudi:

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2029/2016-15 od 6. ožujka 2018. u dijelu koji glasi:

              „Nalaže se tuženici P. Zagreb d.d., OIB ...,sa sjedištem u Z., ..., u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju M. O., OIB ..., iz T., ..., iznos od 4.471,75 € (33.692,46 kuna)  s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako slijedi: 

- na iznos od 115,04 € (866,78 kuna) od 15. veljače 2008.,

- na iznos od 115,01 € (866,60 kuna) od 15. ožujka 2008.,

- na iznos od 114,99 € (866,42 kuna) od 15. travnja 2008.,

- na iznos od 114,96 € (866,22 kuna) od 15. svibnja 2008.,

- na iznos od 114,94 € (866,02 kuna) od 15. lipnja 2008.,

- na iznos od 114,91 € (865,81 kuna) od 15. srpnja 2008.,

- na iznos od 114,88 € (865,60 kuna) od 15. kolovoza 2008.,

- na iznos od 114,85 € (865,37 kuna) od 15. rujna 2008.,

- na iznos od 114,82 € (865,14 kuna) od 15. listopada 2008.,

- na iznos od 114,79 € (864,90 kuna) od 15. studenoga 2008.,

- na iznos od 114,76 € (864,66 kuna) od 15. prosinca 2008.,

- na iznos od 119,37 € (899,40 kuna) od 15. siječnja 2009.,

- na iznos od 119,33 € (899,13 kuna) od 15. veljače 2009.,

- na iznos od 119,30 € (898,87 kuna) od 15. ožujka 2009.,

- na iznos od 119,26 € (898,60 kuna) od 15. travnja 2009.,

- na iznos od 119,22 € (898,31 kuna) od 15. svibnja 2009.,

- na iznos od 119,18 € (898,02 kuna) od 15. lipnja 2009.,

- na iznos od 119,14 € (897,72 kuna) od 15. srpnja 2009.,

- na iznos od 119,10 € (897,41 kuna) od 15. kolovoza 2009.,

- na iznos od 119,06 € (897,10 kuna) od 15. rujna 2009.,

- na iznos od 119,02 € (896,78 kuna) od 15. listopada 2009.,

- na iznos od 118,97 € (896,44 kuna) od 15. studenoga 2009.,

- na iznos od 118,93 € (896,10 kuna) od 15. prosinca 2009.,

- na iznos od 118,88 € (895,76 kuna) od 15. siječnja 2010.,

- na iznos od 118,84 € (895,40 kuna) od 15. veljače 2010.,

- na iznos od 118,79 € (895,03 kuna) od 15. ožujka 2010.,

- na iznos od 118,74 € (894,66 kuna) od 15. travnja 2010.,

- na iznos od 118,69 € (894,28 kuna) od 15. svibnja 2010.,

- na iznos od 118,63 € (893,89 kuna) od 15. lipnja 2010.,

- na iznos od 118,58 € (893,49 kuna) od 15. srpnja 2010.,

- na iznos od 118,52 € (893,08 kuna) od 15. kolovoza 2010.,

- na iznos od 118,47 € (892,67 kuna) od 15. rujna 2010.,

- na iznos od 118,42 € (892,25 kuna) od 15. listopada 2010.,

- na iznos od 118,36 € (891,82 kuna) od 15. studenoga 2010.,

- na iznos od 118,30 € (891,37 kuna) od 15. prosinca 2010.,

- na iznos od 118,24 € (890,92 kuna) od 15. siječnja 2011.,

- na iznos od 118,18 € (890,45 kuna) od 15. veljače 2011.,

- na iznos od 118,12 € (889,99 kuna) od 15. ožujka 2011.,

pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              Nalaže se tuženici P. Zagreb d.d., OIB ..., sa sjedištem u Z., ..., u roku od 15 dana, nadoknaditi tužitelju M. O., OIB ..., iz T., ..., trošak parničnog postupka u iznosu od 1.194,50 € (9.000,00 kuna) parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 6. ožujka 2018. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.", dok se odbija zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 44,58 € (335,94 kuna).

 

              III. Nalaže se tuženici P. Z. d.d., OIB ..., sa sjedištem u Z., ..., u roku od 15 dana, nadoknaditi tužitelju M. O., OIB ..., iz T., ..., trošak prijedloga za dopuštenje revizije i trošak revizije u iznosu od 497,71 € (3.750,00 kuna).

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke utvrđen ništetnim dio odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj ... sklopljenog između tužitelja i tuženice 1. listopada 2007. koja glasi: ''4. KAMATA NA KREDIT, 4.1. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana…″ Točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 10.367,49 € (78.113,91 kuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate pobliže specificirano u navedenoj točki izreke. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.194,50 € (9.000,00 kuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 6. ožujka 2018. do isplate, dok je u točki IV. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadom troškova parničnog postupka.

 

2. Drugostupanjskom je presudom žalba tuženice djelomično odbijena kao neosnovana, a djelomično prihvaćena kao osnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.895,73 € (44.421,45 kuna) s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to:

- na iznos od 118,05 € (889,50 kuna) od 15. travnja 2011.

- na iznos od 117,99 € (889,02 kuna) od 15. svibnja 2011.

- na iznos od 117,92 € (888,52 kuna) od 15. lipnja 2011.

- na iznos od 117,85 € (888,01 kuna) od 15. srpnja 2011.

- na iznos od 117,79 € (887,50 kuna) od 15. kolovoza 2011.

- na iznos od 117,71 € (886,96 kuna) od 15. rujna 2011.

- na iznos od 117,64 € (886,43 kuna) od 15. listopada 2011.

- na iznos od 117,57 € (885,88 kuna) od 15. studenoga 2011.

- na iznos od 117,50 € (885,32 kuna) od 15. prosinca 2011.

- na iznos od  117,42 € (884,76 kuna) od 15. siječnja 2012.

- na iznos od 117,35 € (884,18 kuna) od 15. veljače 2012.

- na iznos od 117,27 € (883,59 kuna) od 15. ožujka 2012.

- na iznos od 117,19 € (883,00 kuna) od 15. travnja 2012.

- na iznos od 117,11 € (882,39 kuna) od 15. svibnja 2012.

- na iznos od 117,03 € (881,77 kuna) od 15. lipnja 2012.

- na iznos od 116,94 € (881,14 kuna) od 15. srpnja 2012.

- na iznos od 116,86 € (880,50 kuna) od 15. kolovoza 2012.

- na iznos od 116,77 (879,85 kuna) od 15. rujna 2012.

- na iznos od 16,68 € (879,20 kuna) od 15. listopada 2012.

- na iznos od 116,60 € (878,53 kuna) od 15. studenoga 2012.

- na iznos od  116,50 € (877,84 kuna) od 15. prosinca 2012.

- na iznos od 116,41 € (877,15 kuna) od 15. siječnja 2013.

- na iznos od 116,32 € (876,45 kuna) od 15. veljače 2013.

- na iznos od 116,22 € (875,73 kuna) od 15. ožujka 2013.

- na iznos od 116,13 € (875,00 kuna) od 15. travnja 2013.

- na iznos od 116,03 € (874,26 kuna) od 15. svibnja 2013.

- na iznos od 115,93 € (873,51) kuna od 15. lipnja 2013.

- na iznos od 115,83 € (872,75 kuna) od 15. srpnja 2013.

- na iznos od 115,73 € (871,98 kuna) od 15. kolovoza 2013.

- na iznos od 115,62 (871,20 kuna) od 15. rujna 2013.

- na iznos od 115,52 (870,40 kuna) od 15. listopada 2013.

- na iznos od 115,41 € (869,60 kuna) od 15. studenoga 2013.

- na iznos od 115,30 € (868,78 kuna) od 15.prosinca.2013.

- na iznos od 115,20 € (867,95 kuna) od 15. siječnja 2014.

- na iznos od 115,08 € (867,10 kuna) od 15. veljače 2014.

- na iznos od 114,96 € (866,24 kuna) od 15. ožujka 2014.

- na iznos od 114,85 € (865,37 kuna) od 15. travnja 2014.

- na iznos od 114,73 € (864,49 kuna) od 15. svibnja 2014.

- na iznos od 114,61 € (863,59) kuna od 15. lipnja 2014.

- na iznos od 114,49 € (862,68 kuna) od 15. srpnja 2014.

- na iznos od 114,37 € (861,77 kuna) od 15. kolovoza 2014.

- na iznos od 74,01 € (557,70 kuna) od 15. rujna 2014.

- na iznos od 73,92 € (556,99 kuna) od 15. listopada 2014.

- na iznos od 73,82 € (556,27 kuna) od 15. studenoga 2014.

- na iznos od 73,73 € (555,55 kuna) od 15. prosinca 2014.

- na iznos od 73,63 € (554,83 kuna) od 15. siječnja 2015.

- na iznos od 73,53 € (554,08 kuna) od 15. veljače 2015.

- na iznos od 60,49 € (455,81 kuna) od 15. ožujka 2015.

- na iznos od 510,68 € (455,15 kuna) od 15. travnja 2015.

- na iznos od 60,31 € (454,48 kuna) od 15. svibnja 2015.

- na iznos od 60,22 € (453,80 kuna) od 15. lipnja 2015.

- na iznos od 60,14 € (453,13 kuna) od 15. srpnja 2015.

- na iznos od 60,04 € (452,44 kuna) od 15. kolovoza 2015.

- na iznos od 48,00 € (361,73 kuna) od 15. rujna 2015.

- na iznos od 47,93 € (361,13 kuna) od 15. listopada 2015.

- na iznos od 47,85 € (360,53 kuna) od 15. studenoga 2015.

- na iznos od 47,76 € (359,92 kuna) od 15. prosinca 2015.

- na iznos od 47,68 € (359,31 kuna) od 15. siječnja 2016.

- na iznos od 47,60 € (358,68 kuna) od 15. veljače 2016.

- na iznos od 31,85 € (240,02 kuna) od 15. ožujka 2016., pa sve do isplate.

 

2.1. Prvostupanjska je presuda preinačena u točki II. izreke za iznos od 4.471,75 € (33.692,46 kuna) na način da je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.471,75 € (33.692,46 kuna) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to:

- na iznos od 115,04 € (866,78 kuna) od 15. veljače 2008.

- na iznos od 115,01 € (866,60 kuna) od 15. ožujka 2008.

- na iznos od 114,99 € (866,42 kuna) od 15. travnja 2008.

- na iznos od 114,96 € (866,22 kuna) od 15. svibnja 2008.

- na iznos od 114,94 € (866,02 kuna) od 15. lipnja 2008.

- na iznos od 114,91 € (865,81 kuna) od 15. srpnja 2008.

- na iznos od 114,88 € (865,60 kuna) od 15. kolovoza 2008.

- na iznos od 114,85 € (865,37 kuna) od 15. rujna 2008.

- na iznos od 114,82 € (865,14 kuna) od 15. listopada 2008.

- na iznos od 114,79 € (864,90 kuna) od 15. studenoga 2008.

- na iznos od 114,76 € (864,66 kuna) od 15. prosinca 2008.

- na iznos od 119,37 € (899,40 kuna) od 15. siječnja 2009.

- na iznos od 119,33 € (899,13 kuna) od 15. veljače 2009.

- na iznos od 119,30 € (898,87 kuna) od 15. ožujka 2009.

- na iznos od 119,26 € (898,60 kuna) od 15. travnja 2009.

- na iznos od 119,22 € (898,31 kuna) od 15. svibnja 2009.

- na iznos od 119,18 € (898,02 kuna) od 15. lipnja 2009.

- na iznos od 119,14 € (897,72 kuna) od 15.srpnja 2009.

- na iznos od 119,10 € (897,41 kuna) od 15. kolovoza 2009.

- na iznos od 119,06 € (897,10 kuna) od 15. rujna 2009.

- na iznos od 119,02 € (896,78 kuna) od 15.listopada 2009.

- na iznos od 118,97 € (896,44 kuna) od 15. studenoga 2009.

- na iznos od 118,93 € (896,10 kuna) od 15. prosinca 2009.

- na iznos od 118,88 € (895,76 kuna) od 15. siječnja 2010.

- na iznos od 118,84 € (895,40 kuna) od 15. veljače 2010.

- na iznos od 118,79 € (895,03 kuna) od 15. ožujka 2010.

- na iznos od 118,74 € (894,66 kuna) od 15.travnja 2010.

- na iznos od 118,69 € (894,28 kuna) od 15. svibnja 2010.

- na iznos od 118,63 € (893,89 kuna) od 15. lipnja 2010.

- na iznos od 118,58 € (893,49 kuna) od 15. srpnja 2010.

- na iznos od 118,52 € (893,08 kuna) od 15. kolovoza 2010.

- na iznos od 118,47 € (892,67 kuna) od 15. rujna 2010.

- na iznos od 118,42 € (892,25 kuna) od 15. listopada 2010.

- na iznos od 118,36 € (891,82 kuna) od 15. studenoga 2010.

- na iznos od 118,30 € (891,37 kuna) od 15. prosinca 2010.

- na iznos od 118,24 € (890,92 kuna) od 15. siječnja 2011.

- na iznos od 118,18 € (890,45 kuna) od 15. veljače 2011.

- na iznos od 118,12 € (889,99 kuna) od 15. ožujka 2011.

 

2.3. Drugostupanjskim je rješenjem žalba tuženice djelomično odbijena kao neosnovana, a djelomično prihvaćena kao osnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u točki IV. izreke te dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 915,37 € (6.896,88 kuna) s pripadajućom zateznom kamatom, dok je preinačena u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u  iznosu od 279,13 € (2.103,12 kuna) s pripadajućom zateznom kamatom te je u tom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

 

2.4. Ujedno je odlukom o parničnom postupku naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 44,58 € (335,94 kuna).

 

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-567/2020-2 od 5. svibnja 2020. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude radi slijedećih pitanja:

 

              "1. Može li se tužitelj u sporu radi pravnog utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope u kunskim ugovorima o kreditu pozivati na pravomoćnu presudu koja sadrži pravno utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima?

 

              2. Može li se odredba članka 502.c. Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača?

 

              Odnosno

 

              Je li sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, vezan pravnim utvrđenjima iz takve parnice ako se u individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa (ugovor o kreditu s drugom valutom obveze) koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po članku 502.a. Zakona o parničnom postupku?

 

              3. Smatra li se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke u ugovorima o kreditu nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom, ako do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojala zakonska obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti?

 

              4. Da li se prekid zastare temeljem članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) pokretanjem kolektivnog spora (Trgovački sud u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12) odnosno prekid zastare individualnih restitucijskih zahtjeva, koja zastara počinje ponovno teći pravomoćnošću sudske odluke donesene u tom postupku (13. lipnja 2014.), odnosi i na potrošačke ugovore o kreditu koji sadrže nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u kojima je glavnica izražena u kunskom iznosu ili u valuti €?

 

              5. Da li restitucija kao pravna posljedica ništetnosti, uz primjenu pravila o povratu u prijašnje stanje, isključuje primjenu instituta zastare, s obzirom na činjenicu da kod ništetnosti ugovor nije niti nastao, pa se ne može zahtijevati ispunjenje ugovorne prestacije pa tako niti primijeniti pravila o zastari i prekluziji?

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, stranke podnose reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), i to tužitelj zbog dopuštenih pravnih pitanja pod 4. i 5., a tuženica zbog pitanja pod 1., 2. i 3. Tužitelj predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženica predlaže preinačiti nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti, podredno predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a potražuje i trošak revizijskog postupka.

 

5. Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

6. Revizija tužitelja je osnovana. Revizija tuženice nije osnovana.

 

7. Predmet je raspravljanja i u revizijskom stadiju postupka djelomična ništetnost odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj ... zaključenog između stranaka 1. listopada 2007., kao i zahtjev za isplatu s osnove nezakonito povećavane kamatne stope koju je tužitelj preplatio odnosno tuženica neosnovano stekla u visini od 10.367,49 € (78.113,91 kuna), a koji iznos predstavlja razliku između kamate utvrđene otplatnim planom te stvarno isplaćenog iznosa u razdoblju od veljače 2008. do ožujka 2016. s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate pobliže specificiranih u točki II. izreke prvostupanjske presude.

 

8. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojih je revizija dopuštena i u ovom je stadiju postupka sporno je li odredba članka 4. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatnih stopa sukladno Odluci banke o kreditiranju građana na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje ništetna i bez pravnog učinka za ugovorne strane, sporan je prigovor zastare, te je sporno je li sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude, kao i može li se odredba članka 502.c ZPP primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

 

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj ... od 1. listopada 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju stambenog objekta na iznos od 856.691,48 kuna (113.702,49 €) s rokom otplate od 312 mjeseci,

- da je odredbom članka 4.1. Ugovora o kreditu ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 4,88% godišnje,

- da je tuženica tijekom otplate kredita više puta mijenjala kamatne stope tako da se tijekom otplatnog razdoblja kamatna stopa mijenjala od početne 4,88%, zatim 6,10% do 6,15%, a od 15. rujna 2014. iznosila je 5,66%,

- da tužitelj i tuženica prije sklapanja Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, niti su ugovorili parametre temeljem kojih banka ima pravo promijeniti kamatnu stopu, niti je tuženica kao banka u ugovoru ili općim uvjetima utvrdila egzaktne parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara,

- da je u odnosu na visinu preplaćene redovne kamate provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke tvrtki D. d.o.o. na temelju kojeg je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od veljače 2008. (kao dana kada je tuženica prvi put povećala kamatnu stopu po predmetnom kreditu iznad početno ugovorene kamatne stope) do zaključno s danom 23. ožujka 2016. (do podnošenja tužbe u ovom predmetu) preplatio iznos ugovorene kamate za ukupno 10.367,49 € (78.113,91 kuna), a koji iznos predstavlja razliku u otplaćenim anuitetima i plaćenoj glavnici od strane tužitelja primjenom promijenjenih kamatnih stopa u odnosu na obračunate anuitete i dospjelu glavnicu primjenom početno ugovorene kamatne stope u visini od 4,88%.

 

10. Prvostupanjski je sud, polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, ocijenio da stranke o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu pojedinačno pregovarale niti su im objašnjavani način i mehanizam izmjene kamatne stope, a niti je tužitelj na tu odredbu ugovora mogao utjecati. Kako ni sklopljeni Ugovor o kreditu niti Opći uvjeti poslovanja na koje se poziva tuženica ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, dakle kako nisu određeni nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope, prvostupanjski sud zaključuje da je sporna odredba Ugovora o kreditu nepoštena i kao takva protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom odredbom članka 4. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao potrošač ima obvezu vratiti banci, kao i cijena. Prvostupanjski sud zaključuje da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nije razumljiva jer ne sadrži niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu pa se stoga tako formulirane odredbe ne mogu smatrati određenima niti odredivima. Prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, sporna odredba Ugovora o kreditu uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti niti može provjeriti pravilnost promjene obzirom da nema nikakvih egzaktnih kriterija jer banka nije precizno odredila uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, pa je putem navedene ugovorne odredbe tuženica potpuno izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate su cijena) kao bitan sastojak ugovora. Prvostupanjski sud, stoga, zaključuje da je odredba članka 4.1. Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o Odluci banke protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO te ništetna u smislu odredbe članka 322. stavka 1. ZOO, slijedom čega je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti. Pozivajući se na odredbu članka 323. stavka 1. ZOO te u cijelosti prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prvostupanjski je sud prihvatio i tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 10.367,49 € (78.113,91 kuna), a koji je iznos tuženica neosnovano stekla, pri čemu je odbio prigovor zastare navodeći da se isplata utuženih iznosa temelji na ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu pa kako je, u slučaju ništetnosti, restitucija dio tog instituta, ocijenjeno je da ista ne podliježe zastari.

 

11. Drugostupanjski je sud, prihvaćajući navedena utvrđenja i pravna shvaćanja prvostupanjskog suda (osim u dijelu koji se odnosi na odbijanje prigovora zastare), imao na umu da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 1. listopada 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je člankom 81. stavkom 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je člankom 84. istog Zakona bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 15/07 i 79/09 - ZZP/07), koji u odredbama članka 96. stavka 1. i članka 99. propisuju identično kao i odredbe članka 81. stavka 1. i članka 84. ZZP/03. Imajući u vidu predmet spora i sadržaj sporne ugovorne odredbe, kao i utvrđenja na temelju provedenog postupka dokazivanja, drugostupanjski je sud u cijelosti prihvatio obrazloženje prvostupanjskog suda prema kojem je sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a posljedično i ništetna. To stoga što se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj kao potrošač na nju mogao utjecati, a ista je, iako uočljiva, nerazumljiva obzirom da u njoj nije naznačena niti referentna kamatna stopa niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. I prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, odredba članka 4.1. Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o jednostranoj odluci tuženice, spominjući tek da se promjena vrši u skladu s promjenama tržišnih uvjeta odnosno da se obračunava promjenjiva kamatna stopa u visini u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama tuženice, a imajući u vidu da niti Opći uvjeti poslovanja tuženice ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, ne može se smatrati razumljivom u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njegove obveze. Stoga je ocijenjeno da je unošenjem u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope sadržane u članku 4.1. Ugovora o kreditu, od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženicu, zato što je citirana odredba bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok ni približno nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. To je značilo, prema ocjeni drugostupanjskog suda, da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva i da njezin sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv.

 

12. U opisanim je okolnostima ocijenjeno da je prihvaćanje tužbenog zahtjeva (osim u dijelu za koji je prihvaćen prigovor zastare) utemeljeno na odredbi članka 323. stavka 1. ZOO jer je osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema navedenoj zakonskoj odredbi, da svaka ugovorna strana vrati drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno da dade odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Ujedno je ocijenjeno i da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO.

 

13. U odnosu na prigovor zastare, sud je drugog stupnja ocijenio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo otklanjajući osnovanost tog prigovora. To stoga što je pravna osnova u ovom slučaju stjecanje bez osnove, pa zahtjevi koji se temelje na stjecanju bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Kako je odredbom članka 1115. ZOO propisano kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženica nepoštena stjecateljica, a tužba je u ovom predmetu podnesena 23. ožujka 2016., sud je drugog stupnja, imajući na umu opći zastarni rok od pet godina, ocijenio da su svi utuženi pojedinačni mjesečni iznosi dospjeli prije 23. ožujka 2011. u zastari.

 

14. U takvim je okolnostima drugostupanjski sud žalbu tuženice djelomično odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u točki I. izreke i u točki II. izreke za iznos od 5.895,73 € (44.421,45 kuna), dok je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženice prvostupanjsku presudu preinačio u točki II. izreke za iznos od  4.471,75  € (33.692,46 kuna) i u tom dijelu odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

15. Odgovarajući na prvo i drugo postavljeno pitanje tuženice, uočava se da tuženica prije svega naglašava da se odluka o tužbenom zahtjevu radi utvrđenja i isplate temelji na tvrdnji o ništetnosti, odnosno nepoštenosti dijela odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu za ugovore o kreditu u kunama i bez ugovorene valutne klauzule, pa da se drugostupanjski sud pogrešno pozvao na presudu Visokoga trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. donesenoj povodom tužbe U. F. za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Tom je presudom utvrđeno da su jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, ali nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača jer to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju.

 

16. Uz navedeno smatra da sud nije pravilno utvrdio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, što je bio dužan učiniti sukladno odredbama ZPP, obzirom da je iz tužbe i načina na koji je postavljen tužbeni zahtjev razvidno da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i sjecanja bez osnove, pri čemu je pozivanje tužiteljice na utvrđenja suda iz spomenute presude broj Pž-7129/13 pravno irelevantno u smislu odredbe 502.c. ZPP zato što se u konkretnom slučaju, pravna zaštita kakvu tužitelj traži odnosi na ugovor o kreditu u kunama, dakle bez ugovorene valutne klauzule, što u konkretnom slučaju, isključuje primjenu odredbe članka 502.c ZPP, o pravu potrošača da se u pojedinačnoj parnici poziva na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konkretno, na pravna utvrđenja iz citirane presude VTS, obzirom da se ona odnosi isključivo na stambene kredite ugovorene s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

 

16.1. Prema shvaćanju revizijskog suda, a sukladno odredbi članka 502.a-h ZPP, sud je nadležan za odlučivanje o tome je li određenom poslovnom praksom ili korištenjem određene ugovorne odredbe došlo do povrede prava i interesa potrošača, što se utvrđuje presudom donesenom u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a pojedini je potrošač, u pojedinačnoj parnici za naknadu štete, prema odredbi članka 502.c ZPP, ovlašten pozvati se na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, a u tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

16.2. S obzirom da je, prema utvrđenjima iz odluke ovog suda broj Revt-249/14-2 i  broj Pž-3129/13, donesenoj povodom tužbe U. F. za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, predmet tog spora bila zaštita kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta, uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva, dok je u ovom konkretnom slučaju tužitelj s tuženicom zaključio ugovor o kreditu s valutom u kunama, pravilno tuženica ističe da se utvrđenja iz gore navedenih presuda ne mogu koristiti u odnosu na ugovore o kreditu u kunama jer zaštita kolektivnih interesa nije tražena niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu s valutnom u kunama.

 

17. Prema navedenom, u konkretnom slučaju, pravna zaštita kakvu tužitelj traži odnosi se na ugovor o kreditu u kunama, dakle bez ugovorene valutne klauzule, što u konkretnom slučaju isključuje primjenu odredbe članka 502.c ZPP o pravu potrošača da se u pojedinačnoj parnici poziva na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konkretno na pravna utvrđenja iz presude VTS broj Pž-7129/13 zato što se ista odnosi isključivo na stambene kredite ugovorene s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

 

18. Slijedom iznesenog odgovori na prva dva postavljena pitanja glase:

 

              1. U sporu radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u kunskom ugovoru o kreditu prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope tužitelj se ne može pozivati na pravomoćnu presudu iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima koja sadrži pravno utvrđenje o ništetnosti odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

 

              2. Odredba članka 502.c Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, ne može se primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača,

 

              odnosno,

 

              Sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, nije vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ukoliko se u takvoj individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa (ugovor o kreditu s drugom valutom obveze) koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po članku 502.a ZPP.

 

19. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, sudovi ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nisu vezali uz presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, iako je ta odluka spomenuta u drugostupanjskoj presudi, već su osnovanost tužbenog zahtjeva raspravili neovisno o toj odluci, i to kroz primjenu mjerodavnih odredaba ZZP, ZPK i ZOO i primjenom tih propisa utvrdili pravno odlučne činjenice, i to da je pobijana odredba Ugovora o kreditu nepoštena i da je kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Pritom valja naglasiti da postavljena pitanja nisu usmjerena na ocjenu pravilnosti utvrđenja navedenih odlučnih činjenica. Utoliko, usprkos afirmativnom odgovoru na prva dva postavljena pitanja, nije bilo mjesta preinaci prvostupanjske presude u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen.

 

20. U odnosu na treće postavljeno pitanje tuženice, treba imati u vidu da je tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 4. Ugovora o kreditu od 1. listopada 2007., koji je sklopljen između stranaka te isplatu iznosa uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, što bi, prema navodima tužbe, predstavljalo iznos za koji je tužitelj "preplatio" anuitete kredita po predmetnom ugovoru o kreditu, a osporavajući pobijanu presudu, postavljajući to pitanje tuženica navodi da su tom odredbom stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a da do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13 - dalje: ZID ZPK/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju i ugovore parametri za promjenu kamatnih stopa, ali su tuženicu obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, pa bi primjena ZID ZPK/13 na predmetni ugovorni odnos predstavljala retroaktivnu primjenu zakonskog propisa koja je zabranjena samim Ustavom.

 

20.1. Odgovarajući na treće postavljeno pitanje, revizijski sud ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu jer je to njihovo legitimno pravo s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.

 

20.2. Međutim, kamatna je stopa ("cijena") u predmetnom Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja bila ugovorena u visini od 4,88%, a ugovoreno je i da je banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1. siječnja, i na dan 1. srpnja, time da kamatna stopa ne može biti veća od važeće kamatne stope propisane Odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene, te da se kamata obračunava mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Takva ugovorna odredba o kamati je, i prema ovome sudu, uočljiva, ali i ovaj sud smatra da njezin sadržaj nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan (članak 99. ZZP/07) zbog čega je dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije.

 

20.3. Pri razmatranju je li spomenuta odredba nepoštena ili nije mora se imati u vidu da su prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom članka 270. ZOO određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

 

21. ZZP/07 u glavi XI. regulira pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te u odredbi članka 96. stavka 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se stavkom 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Osim toga, u stavku 3. istog članka propisano je ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

 

21.2. Nadalje, u odredbi su članka 97. ZZP/07 propisane ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. ovoga Zakona, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

 

21.3. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi članka 98. ZZP/07, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

 

21.4. Konačno, odredbom su članka 102. ZZP/07 propisane posljedice nepoštene ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

 

22. Imajući na umu u postupku utvrđene činjenice i naprijed navedeni pravni okvir, revizijski sud ocjenjuje da odredbom predmetnog Ugovora o kreditu kojom promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženice, a da pritom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik (tuženica) jednostrano određuje obvezu dužnika (tužitelja), koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelj nije ni mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa.

 

22.1. Primjenom predmetne ugovorne odredbe tuženica je izbjegla utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na "cijenu", što je suprotno odredbi članka 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

 

22.2. Predmetnu je odredbu u Ugovoru o kreditu formulirala isključivo tuženica i na tu odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a u Ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što nije postojala ni mogućnost da tužitelj predloži da određena točka ugovora glasi drugačije od onoga što mu je ponuđeno.

 

23. Dakle, i prije stupanja na snagu ZID ZPK/13 postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj neovisno o tome što do stupanja na snagu ovog Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze.

 

23.2. Slijedom iznesenoga odgovor na treće postavljeno pitanje glasi:

 

              Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu smatra se nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu ZID ZPK/13 nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti.

 

24. U odnosu na četvrto i peto pitanje (pitanja tužitelja) koja se tiču zastare, valja navesti da se prema odredbi članka 241. ZOO zastara prekida svakom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika na sudu ili pred drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja ili ostvarenja tražbine, dok prema odredbi članka 140. ZZP/07 pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.

 

24.1. U vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi:  "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja. Ovo pravno shvaćanje ujedno predstavlja i odgovor na četvrto pitanje, dok je odgovor na peto pitanje u osnovi također sadržano u tom pravnom shvaćanju zato što podrazumijeva da restitucija kao pravna posljedica ništetnosti ne isključuje primjenu instituta zastare.

 

25. U takvim se okolnostima ukazuje da je drugostupanjska presuda u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska i djelomično odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda.

 

26. S obzirom da su u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi utvrdili da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu bila nedovoljno određena, precizna i utvrđena, da je bila uočljiva, ali da njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu članka 99. ZZP, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženica) i da ga, primjenom odredbe članka 320. ZOO, treba tumačiti u korist tužitelja, da tužitelj nije mogao pregovarati o članku 4. Ugovora o kreditu koji se tiče promjenjive kamatne stope, da nije upoznat s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je tuženica bila dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju na način da ga je bila dužna ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Kako tuženica to nije učinila, takva je odredba predmetnog Ugovora o kreditu protivna odredbi članka 272. ZOO i dovela je, kako su to utvrdili nižestupanjski sudovi, do uspostavljanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja. Imajući na umu stroga pravila ZPP o reviziji, odnosno okolnost da se odluka Vrhovnog suda o reviziji po dopuštenju može odnositi samo na pravno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena, navedeni odgovori na prva tri postavljena pitanja nisu doveli do nezakonitosti pobijanih odluka (osim u dijelu kojim je drugostupanjski sud otklonio prigovor zastare). Odgovori na četvrto i peto pitanje su, s druge strane, razlozi za preinaku drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev.

 

27. Iz navedenih je razloga, valjalo prihvatiti reviziju tužitelja na temelju odredbe članka 395. stavka 1. ZPP te preinačiti drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda i u tom dijelu odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao i odbiti zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka, dok je reviziju tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP.

 

28. Odluka je o parničnom trošku vezanom uz sastav prijedloga za dopuštenje revizije i sastava revizije kao izvanrednog pravnog lijeka donesena na temelju odredbe članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP. Tužitelju je taj trošak obračunat prema vrijednosti predmeta spora od 4.471,75 € (33.692,46 kuna) u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa) pri čemu je revizijski sud vodio računa o tome da nije ovlašten prekoračiti zahtjev tužitelja (članak 2. stavak 1. ZPP). Za navedene je parnične radnje tužitelju priznat trošak u skladu s Tbr. 10. točka 6. Tarife i Tbr. 42. Tarife, i to za svaku od navedenih radnji u iznosima od po 248,85 € (1.875,00 kuna), odnosno ukupno 497,71 € (3.750,00 kuna).

Zagreb, 11. siječnja 2023.