Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 1208/2020-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. R1. iz R. OIB: ... , (kao nasljednika svog oca pokojnog J. R2.), kojeg zastupa punomoćnik S. L., odvjetnik u R., protiv tuženice Općine Barban, OIB: ... , koju zastupa punomoćnik E. S., odvjetnik u P., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola broj Gž-617/2019-2 od 2. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli - Pola broj P-865/18-92 od 5. travnja 2019., u sjednici održanoj 11. siječnja 2023.,
r i j e š i o j e :
I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida presuda Županijskog suda u Puli – Pola broj Gž-617/2019-2 od 2. rujna 2019. i presuda Općinskog suda u Puli - Pola broj P-865/18-92 od 5. travnja 2019., pa se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je suđeno:
"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Utvrđuje se da je tužitelj R. J.1, R., OIB: ... vlasnik nekretnina i to kč. br. 381 oranica sa 281 m2, upisane u zk.ul. 2002 k.o. G., kč. br. 380 oranica sa 212 m2, upisane u zk.ul. 2003 k.o. G., kč.br. 379 oranica sa 270 m2, upisane u zk.ul. 1986. k.o. G., kč. br. 363 livada sa 989 m2, upisane u zk.ul. 1997 k.o. G. i kč.br. 361 oranica sa 1050 m2, upisane u zk.ul. 1724 k.o. G., pa se nalaže tuženiku Općina Barban OIB: ... da tužitelju izda tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu njegova prava vlasništva tih nekretnina u zemljišnim knjigama u roku od 15 dana jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda.
Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u roku od 15 dana."
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 30.468,75 kn u roku od 15 dana."
2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-217/2020-2 od 3. lipnja 2020. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola broj Gž-617/2019-2 od 2. rujna 2019. zbog pravnih pitanja:
"1. Mora li tužitelj kao posjednik dokazivati pravni temelj svojega posjeda kada zahtjev za utvrđenje prava vlasništva temelji na proteku roka za izvanrednu dosjelost i kada je tužitelj preuzeo posjed od svoje pravne prednice te nije znao niti morao znati za temelj posjeda svoje pravne prednice?
2. Je li za odlučivanje o stjecanju prava vlasništva na nekretninama ranijeg društvenog vlasništva mjerodavno je li tužba podnesena do 17. studenoga 1999. ili se tužba može podnijeti i nakon tog roka, pri čemu je bitno da je rok od 40 godina za stjecanje prava vlasništva protekao prije 17. studenoga 1999.?"
3. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnih pitanja zbog kojih je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, preinačiti nižestupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjevu u cijelosti, a tuženika obvezati da mu nadoknadi trošak postupka ili ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija tužitelja je osnovana.
6. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama i to na kč.br. 381 oranica sa 281 m2, kč.br. 380 oranica sa 212 m2, kč.br. 379 oranica sa 270 m2, kč.br. 363 livada sa 989 m2 i kč.br. 361 oranica sa 1050 m2 sve k.o. G., te zahtjev za izdavanje tabularne isprave za uknjižbu tužiteljeva prava vlasništva na tim nekretninama u zemljišnu knjigu. Tužitelj, kao nasljednik prvotnog tužitelja, svoga oca J. R.2, tvrdi da je predmetne nekretnine njegova baka sada pokojna F. R. stekla pedesetih godina prošlog stoljeća, na temelju izvršene zamjene nekretnina s Poljoprivrednom zadrugom P.-B. Tvrdi da su predmetne nekretnine od tada u posjedu njegove obitelji, prvo bake F. R., potom njegova oca J. R. koji je naslijedio svoju majku i podnio tužbu u ovom postupku i sada u njegovom posjedu jer je on naslijedio svoga oca.
8. Sudovi su odbili tužbeni zahtjev jer su ocijenili da tužitelj nije dokazao da je F. R. bila upisana kao vlasnica ili posjednica nekretnina za koje tužitelj tvrdi da ih je zamijenila za predmetne, niti da je nadležno tijelo donijelo odluku o zamjeni nekretnina. Nadalje, u vezi stjecanja predmetnih nekretnina dosjelošću sudovi zaključuju da tužitelj nije dokazao pravni temelj posjeda predmetnih nekretnina pa stoga nije mogao steći pravo vlasništva redovitom niti izvanrednom dosjelošću. Pritom se prvostupanjski sud pozvao na odredbu paragrafa 1472. Općeg građanskog zakonika, navodeći da od 50-ih godina prošlog stoljeća kad su prednici tužitelja ušli u posjed predmetnih nekretnina do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima 1980. ("Službeni list SFRJ", broj: 6/80, 36/90 - "Narodne novine", broj: 53/91, 91/96 – dalje: ZOVO) nije protekao potreban rok od četrdeset godina. Pozvao se i na odredbu čl. 29. ZOVO, odredbu čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/0, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17, 152/14, 81/15 – dalje: ZVDSP), u sadržaju kako je glasila kad je ZVDSP stupio na snagu 1. siječnja 1997., odluku Ustavnog suda Republike od 17. studenog 1999. kojom je ta odredba ukinuta te izmijenjenu odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP, u sadržaju kako glasi prema odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZVDSP ("Narodne novine", broj 114/01).
8.1. Prema shvaćanju prvostupanjskog suda tužbeni zahtjev nije mogao biti prihvaćen niti na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP/96, jer je za to bilo nužno da je pravo vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu dosjelošću bilo ostvareno i utuženo u razdoblju između 1. siječnja 1997. i 14. prosinca 1999. Stoga zaključuje da od 8. listopada 1991. pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu 20. ožujka 2008., niti pod uvjetom da se radilo o poštenom posjedu, nije proteklo dovoljno vremena za stjecanje dosjelošću prema odredbama čl. 159. ZVDSP.
9. Drugostupanjski sud prihvaća pravilnim utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda navodeći i da je posjed pravnih prednika tužitelja upisan još od osnutka katastarskog operata 1951., kad nije ni bio u tijeku postupak osnovom kojeg tužitelj tvrdi da je došlo do stjecanja predmetnih nekretnina (komasacija i zamjena nekretnina), pa da se ne može zaključiti o poštenju prednika tužitelja niti tužitelja. Pritom zaključuje da pozivanje tužitelja na odluke Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetima Trgo protiv Hrvatske i Radomilja i drugi protiv Hrvatske ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude jer nije utvrđena osnova stjecanja prava dosjelošću a to je pošten posjed.
10. Osnovano revident navodi da pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u ovoj parnici nije podudarno sa pravnim shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u presudama donesenim u predmetima Trgo protiv Republike Hrvatske (Zahtjev broj 35298/04), Radomilja i drugi protiv Republike Hrvatske (Zahtjev broj 37685/10) i Jakeljić protiv Republike Hrvatske (Zahtjev broj 22768/10).
11. Osim toga, na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 14. veljače 2019. pod brojem Su-IV-56/19-2 prihvaćeno je slijedeće pravno shvaćanje:
"Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe."
11.1. Citirano pravno shvaćanje doneseno je na temelju sljedećeg shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske):
"U tim okolnostima Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."
12. Treba navesti da je odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o preuzimanju ZOVO ("Narodne novine", broj 53/91) stavljen izvan snage čl. 29. ZOVO kojim je bilo propisano da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može se steći dosjelošću. Nadalje, odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP u sadržaju iz 1996. koji je stupio na snagu 1. siječnja 2007. propisivala je da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ustavni sud je 17. studenoga 1999. ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP iz 1996. odlukom broj U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997. ("Narodne novine", broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).
13. ESLJP je u presudi Trgo protiv Hrvatske izrazio pravno shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik, posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od četrdeset godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, stupanjem na snagu tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine.
13.1. U presudama Radomilja i drugi te Jakeljić protiv Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje, da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999., kao dana donošenja odluke Ustavnog Suda kojom je odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP ukinuta (tako i revizijski sud u odluci broj Rev 2776/16 od 29. siječnja 2019. i Rev 418/2021-2 od 1. lipnja 2022.).
14. Stoga, protivno pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, za primjenu shvaćanja iz presude Trgo protiv Hrvatske, nije bitno je li tužba podnesena u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 17. studenoga 1999. Naime, u predmetima Radomilja i drugi i Jakeljić protiv Hrvatske tužbe su podnesene 2002., dakle nakon što je Ustavni sud ocijenio neustavnom odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP koja je izrijekom propisala da se razdoblje prije 8. listopada 1991. uračunava u vrijeme dosjelosti glede nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu. ESLJP u obrazloženju odluka u predmetima Radomilja i Jakeljić izričito navodi da je vrijeme kada je podnositelj podnio tužbu nevažno za određivanje može li se njegov zahtjev za proglašavanjem vlasnikom nekretnine dosjelošću okvalificirati kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. ESLJP smatra da je bitno je li došlo do stjecanja prava vlasništva dosjelošću ili nije i to u vrijeme kad je izvorna odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP bila na snazi. Iz navedenog slijedi da se i nakon 17. studenoga 1999. moglo, pa da se zapravo i nadalje može podnijeti tužbu radi stjecaja prava vlasništva dosjelošću, u slučaju ako se tvrdi da je to vlasništvo stečeno u navedenom vremenu te ako su ispunjene i ostale zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva.
15. Nadalje, u vezi uračunavanja u rok dosjelosti vremena prije 8. listopada 1991., u slučaju kad je i prije toga posjed tužitelja odnosno njegovih prednika bio zakonit, pošten i istinit, Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio pravno shvaćanje (primjerice u odlukama broj Rev 291/14-2 od 17. travnja 2018., Rev-x 974/2017-2 od 7. svibnja 2019., Rev 215/2022-2 od 2. ožujka 2022.), prema kojem kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.
16. Zbog pogrešnog pravnog pristupa i zaključka da je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u konkretnom slučaju bilo nužno da je dosjedanje ostvareno ali i utuženo u razdoblju između 1. siječnja 1997 i 14. prosinca 1999., sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo i propustili utvrditi činjenice odlučujuće za pravilnu i zakonitu odluku o tužbenom zahtjevu.
17. S obzirom da iz spisa proizlazi da su prednici tužitelja posjedovali sporne nekretnine i prije 8. listopada 1991., da je posjed tužiteljevih prednika upisan još od osnutka katastarskog operata 1951., da se tužiteljeva obitelj nalazi u kontinuiranom posjedu predmetnih nekretnina, da je tužiteljevu baku naslijedio njegov otac koji je podnio tužbu u ovoj parnici koju je tužitelj preuzeo kao njegov nasljednik, te da u ovoj parnici nije odlučujuće je li tužba podnesena do 14. prosinca 1999., sudovi će u nastavku postupka, ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za ljudska prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj 35298/04), kad se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.
18. Pritom je u odnosu na zaključak drugostupanjskog suda o tome da posjed tužitelja i njegovih prednika nije bio pošten, potrebno posebno navesti, da se u skladu sa odredbom čl. 18. st. 5. ZVDSP, poštenje posjeda predmnijeva. Dakle, onaj tko tvrdi da je nečiji posjed nepošten (nesavjestan) mora to i dokazati. Navod tuženice da su tužitelj i njegovi prednici cijelo vrijeme znali da na predmetnim nekretninama nije upisano njihovo vlasništvo već vlasništvo tuženice, sami po sebi ne dokazuju da je posjed tužitelja i njegovih prednika zbog toga nepošten. Jednako tako o nepoštenju tužitelja i njegovih prednika, ne može se zaključiti, kao što to čini sud drugog stupnja, iz činjenice što su oni upisani kao posjednici predmetnih nekretnina od 1951. kada još nije niti bio u tijeku postupak zamjene nekretnina na kojem tužitelj, među ostalim, temelji tužbeni zahtjev.
19. S obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu ispitali, utvrdili i raspravili sve pravno odlučne činjenice, odnosno jesu li u konkretnom slučaju na strani tužitelja ispunjene sve zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pa nema uvjeta za preinaku presude, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, ukinuo revizijom pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu, kao i odluku o troškovima postupka i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
20. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznesenim shvaćanjem, utvrditi sve relevantne činjenice i razmotriti sve na što je u ovoj odluci ukazano, te pravilnom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.
21. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
Željko Glušić, v.r.