1

Poslovni broj: 13 P-130/2021-20

Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: 13 P-130/2021-20

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški po sutkinji  Jasni Bratek kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja I. T .iz Lj. OIB…, zastupanog po punomoćnici S.i Đ., odvjetnici iz N. G., protiv tuženika  N. H. B. d.d. Z., OIB…, zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva  Ž. i P. d.o.o.  iz Z., radi isplate, 6. prosinca 2022. nakon dokončane javne glavne rasprave u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice te zamjenika punomoćnika tuženika M. M. odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu odvjetnika N. N. iz N. G., te objave odluke 11. siječnja 2023.

p r e s u d i o    j e

I Nalaže se tuženiku N. H. B. d.d. Z., OIB… da tužitelju I. T. iz Lj., OIB… isplati iznos od 3.050,90 €1/ 22.987,04 kn (tri tisuće pedeset eura devedeset centi/ dvadeset dvije tisuće devet stotina osamdeset sedam kuna četiri lipe)  sa zakonskim zateznim kamatama koje  od 1. siječnja 2008.  pa do 31. srpnja 2015. teku  po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana  polugodišta  koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. do  31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to kako slijedi:

 

- na iznos od   8,50 €1/ 63,83 kn od 02.01.2009. do isplate

- na iznos od 11,78 €1/ 88,75 kn od 02.02.2009.do isplate

- na iznos od 14,20 €1/ 107,02 kn od 02.03.2009. do isplate

- na iznos od 9,86 €1/ 74,31 kn od 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 8,91 €1/ 67,15 kn od 02.05.2009. do isplate

- na iznos od 7,31 €1/ 55,11 kn od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 7,19 €1/ 54,15 kn od 01.07.2009. do isplate

- na iznos od 7,23 €1/ 54,48 kn od 01.08.2009. do isplate

- na iznos od 7,30 €1/ 54,97 kn od 01.09.2009. do isplate

- na iznos od 7,22 €1/ 54,41 kn od 01.10.2009. do isplate

- na. iznos od 7,21 €1/ 54,30 kn od 02.11.2009. do isplate

- na iznos od 7,32 €1/ 55,16 kn od 01.12.2009.  do isplate

- na iznos od 9,45 €1/ 71,22 kn od 01.01.2010.  do isplate

- na iznos od 13,48 €1/ 101,58 kn od 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 12,51 €1/ 94,24 kn od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 22, 35€1/ 168,42 kn od 01.04.2010. do isplate

- na iznos od 19,34 €1/ 145,75 kn od 03.05.2010. do isplate

- na iznos od 24,49 €1/ 184,52 kn od 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 49,15 €1/ 370,34 kn od 01.07.2010. do isplate

- na iznos od 43,13 €1/ 324,97 kn od 02.08.2010. do isplate

- na iznos od 64,17 €1/ 483,52 kn od 01.09.2010.. do isplate

- na iznos od 53,49 €1/ 403,04 kn od 01.10.2010. do isplate

- na iznos od 43,92 €1/ 330,88 kn od 02.11.2010. do isplate

- na iznos od 71,41 €1/ 538,06 kn od 01.12.2010. do isplate

- na iznos od 86,25 €1/ 649,88 kn od 03.01.2011. do isplate

- na iznos od 72,68 €1/ 547,57 kn od 01.02.2011. do isplate

- na iznos od 74,34 €1/ 560,11 kn od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 68,36 €1/ 515,04 kn od 01.04.2011. do isplate

- na iznos od 75,21 €1/ 566,70 kn od 02.05.2011. do isplate

- na iznos od 96,84 €1/ 729,67 kn od 01.06.2011. do isplate

- na iznos od 102,60 €1/ 773,03 kn od 01.07.2011. do isplate

- na iznos od 138,33 €1/ 1.042,25 kn od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 127.05 €1/ 957,24 kn od 01.09.2011. do isplate

- na iznos od 104,80 €1/ 789,59 kn od 01.10.2011. do isplate

- na iznos od 104.78 €1/ 789,49 kn od 02.11.2011. do isplate

- na iznos od 102,88 €1/ 775,13 kn od01.12.2011. do isplate

- na iznos od 112,97 €1/ 851,17 kn od 02.01.2012. do isplate

- na iznos od 115, 22 €1/ 868,11 kn od 01.02.2012. do isplate

- na iznos od 115,42 €1/ 869,66 kn od 01.03.2012. do isplate

- na iznos od 115,79 €1/ 872,40 kn od 02.04.2012. do isplate

- na iznos od 117,58 €1/ 885,91 kn od 02.05.2012. do isplate

- na iznos od 828,40 €1/ 6.241,61 kn od 26.05.2012. do isplate a sve to u roku od 15 dana.

 

II Nalaže se tuženiku N.H.B. d.d. Z., OIB… da tužitelju I.T. iz Lj., OIB… na ime troškova ovog parničnog postupka isplati iznos od 1.783,46 €1/13.437,50 Kn  zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od dana presuđenja 11. siječnja 2023. pa do konačne isplate, a sve to u roku od 15 dana.

III Tužitelj I. T. iz Lj., OIB… oslobađa se plaćanja sudskih pristojbi u ovome postupku.

 

Obrazloženje

1.Tužitelj je po punomoćnici podnio kod ovoga suda tužbu s istaknutim tužbenim zahtjevom kojim traži da mu sud pruži pravnu zaštitu presudom kojom bi se  naložilo tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos čija će se visina utvrditi nakon provedenog financijskog vještačenja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka a koji tužbeni zahtjev je uređen nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom  tužitelja od 5. veljače 2022. kojim tužitelj od tuženika potražuje iznos od 22.284,74 Kn zajedno sa kamatama i troškovima postupka.

 

2. U tužbi se između ostalog navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom odnosno njegovim pravnim prednikom V. d.d. kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu, broj… od dana 22. studenoga 2004., a temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u visini od 44.700,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu. U dijelu Ugovora o kreditu tuženik da je kao bankar ugradio u odredbe ugovora odredbu kojima je ugovorio redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na temelju jednostrane odluke tužene, a koju je tuženik donosio u skladu s promjenama tržišnih uvjeta.

O navedenom odredbi nije se posebno pregovaralo niti je za tužitelja postojala takva mogućnost te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope niti njihove uzročno-posljedične veze. Tužitelj nije niti mogao imati utjecaj na ugovorne odredbe obzirom da je tuženik koristio svoje unaprijed formulirane obrasce odnosno ugovorne odredbe te ih je tužitelj kao takve morao prihvatiti. Iz Ugovora o kreditu proizlazi i da je na dan sklapanja ugovora utvrđeno je kamatna stopa ugovorena u visini od 5,83% godišnje. Tuženik je nakon sklapanja Ugovora, svojim jednostranim odlukama povisivao visinu kamatne stope tako da je ista tijekom vremena trajanja ugovora bila veća od ugovorene, a tuženik po ovim stopama i naplaćivao obroke otplate kredita.

Tijekom mjeseca lipnja 2012. tužitelj da je otplatio kredit u cijelosti.

 

2.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013., da je utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametri metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o obveznim odnosima.

Gore navedena prvostupanjska presuda da je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.  i presudom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/15-2 od 14. svibnja 2015. Istom presudom je utvrđeno i da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita na način da su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile kao nepoštenu i ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme trajanja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno je također utjecalo na povredu propisa, a koja povreda je utvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

Ispravnost gornjih odluka proizlazi i iz presude i rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. Ispravnost navedenih odluka proizlazi i iz presuda Europskog suda za ljudska prava, izraženih u presudama poslovni broj C-240/98, C-244/98, C-397/11, napose u C-118/17 kao i brojnim drugima, a koje se sve odluke odnose na primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993., te C-260/18.

 

2.2. Tužitelj je tijekom trajanja ugovora, zbog ponašanja tuženika svoju ugovornu obvezu ispunjavao u većem iznosu od stvarnog odnosno plaćao je i razliku između

ugovorene rate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i povećavane, kao što je plaćao i povećani obrok otplate zbog povećanja tečaja švicarskog franka temeljem valutne klauzule, a koje sve odredbe su pravomoćno utvrđene nepoštenima i ništetnima gore navedenim presudama kako sudova Republike Hrvatske tako i odlukama Europskog suda za ljudska prava. Iz svih dokumentacije kojih je tužitelj u posjedu (a nema zakonsku obvezu iste čuvati i posjedovati u trenutku podnošenja tužbe), a moguće i drugih donesenih od strane tuženika za vrijeme trajanja ugovora o kreditu za zaključiti je točnost gornjih navoda tužitelja. U odnosu na tužitelja, tuženik ima zakonsku obvezu čuvanja dokumentacije.

Obzirom da tuženik (kao pravna osoba koja ima zakonsku obvezu pohranjivanja i dostave dokumentacije na zahtjev osobe koja za to ima pravni interes, a nema zakonsku obvezu čuvanja dokumentacije, ali zakonsko pravo postavljanja tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 186 ZPP-a) nije iste dostavila, ukazuje se na postojanje osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela iz čl. 306. KZ- sprečavanje dokazivanja od strane tuženika.

 

2.3. Shodno gore navedenom, tužitelj da je oštećen za razliku između ugovorene rate (u kojoj je sadržana i kamata i valuta) i gore navedenih iznosa i to u kunskoj protuvrijednosti CHF prema danu plaćanja prema važećem tečaju.

Stoga tužitelj potražuje iznos preplaćenih anuiteta zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos tekućom od dana plaćanja svakog pojedinačnog obroka.

 

2.4. Tužitelj da ne raspolaže svom odgovarajućom dokumentacijom odnosno podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu tuženik mora vratiti, ali kojom raspolaže tuženik, ali isti mu je odbio dati u cijelosti prema zahtjevu kako je postavljen, a za koju se pretpostavlja da je potrebna kako bi se prije podnošenja tužbe moglo izvršiti preliminarno vještačenje i određeno postaviti zahtjev. Tuženik nije dostavio cjelokupnu dokumentaciju prema zahtjevu tužitelja. Tužitelj stoga nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego li se pribavi sva potrebna financijska dokumentacija i prije nego li se provede dokaz financijskim vještačenjem. Nakon što se probave i izvedu potrebni dokazi tužitelj će biti u mogućnosti odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužitelju da uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti nakon svih provedenih dokaza napose financijskog vještačenja i u roku koji odredi sud. Tužitelj u ovom trenutku samo pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu od ne manjem od 11.000,00 kuna pa u tom smislu označava vrijednost predmeta spora, a što sve će tužitelj urediti sukladno odredbi članka 186.b. Zakona o parničnom postupku.

 

2.5. Članak 502c. Zakona o parničnom postupku da navodi da je sud vezan uz utvrđenja koja su u pogledu kolektivne tužbe utvrdili sudovi koji su o istoj odlučivali pa je slijedom navedenoga za ista vezan i ovaj sud.

 

2.6. Nadležnost suda određena osim Zakonom o parničnom postupku određena je i presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 (Oceano Grupo Editorial SA v. Rocio Murciano Quintero i dr.) od 27.06.2000. godine, bez obzira na prorogaciju nadležnosti u pojedinim ugovorima o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka.

 

2.7. Slijedom navedenoga predloženo je da sud  nakon provedenog dokaznog postupka i sukladno odredbama članka 186.b. Zakona o parničnom postupku, donese presudu te obveže tuženika na isplatu iznosa čija visina će se odrediti nakon provedenog financijskog vještačenja.

 

3. Prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Ugovorom o kreditu br. 310434 sklopljenog između prednika tužitelja i prednika tuženika 22.studenoga 2004. solemniziran po javnom bilježniku V. Č. pod brojem OU-2552/04, (dalje kao „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“), da je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz Ugovora.

 

3.1.U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev da su neosnovani iz razloga jer da je potraživanje tužitelja je u zastari; utvrđenja iz Parnice P. da nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi utvrđenja iz Parnice P. bila primjenjiva, niti tada da nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a; sve i kada bi presuda iz Parnice P. bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost da nisu utvrđene ništetnima u Parnici P.;

U nastavku tuženik ističe da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;

Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP).

 

3.2. Vezano uz prigovor zastare potraživanja tuženik ističe da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 9.ožujka 2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine"  broj: 35/05 – 29/18, dalje ZOO), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana tužbom.

Navodi se da ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj da nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao.

Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, da bi  primjenjiv bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja da zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok da je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.

Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer da je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.

Zaključno, tuženik ističe da o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara da je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja.

U nastavku tuženik ističe da utvrđenja iz Parnice P. se ne mogu se primijeniti na konkretan predmet jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „P.“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.

 

3.3. Navodi se da nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice P. (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Iz tog razloga tuženik smatra kako se u ovom slučaju ne radi o „prosječnom potrošaču“ u smislu utvrđenja iz Parnice P., na kojega se imaju primijeniti utvrđenja o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli. Tome u prilog govori i sama tužba u kojoj je punomoćnica tužitelja izrijekom navela kako je tužitelj u predmetu diplomirani pravnik. Sukladno tome, zasigurno se ne može raditi o prosječnom potrošaču lišenom stručnog znanja, jer je tužitelj u ovom konkretnom predmetu, kao diplomirani pravnik, mogao i morao znati što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

 

3.4. Tuženik čini nespornim da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj:…na razdoblje od 8 godina u iznosu od 44.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nespornim se čini i činjenica da je temeljem odredbe članka 4.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora, te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 4,80 % godišnje, promjenjiva, a da je člankom 7. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Banke na dan dospijeća pojedinog anuiteta.

Dokaz: Ugovor o kreditu (dostavljen uz tužbu) No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada da nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke.

Navodi se da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.

Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP) Već samim pregledom Ugovora da je moguće zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba.

 

3.5. Člankom 1. Ugovora da je jasno propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, člankom 7. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća pojedinog anuiteta.

Navedene odredbe da su  jasno koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno

sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj da nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za

buduća kretanja tečaja CHF. Od 1999. do 2010.tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008.

Uz navedeno, da je bitno napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

3.6. Slijedom toga, da je očigledno kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba da  mora prouzročiti  nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, da ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu da nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni  način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

3.7. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

4. Tijekom postupka sud je, u smislu odredbe čl.  220.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka  USRH, 123/08, 57/11, 25/13 ,  43/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) proveo dokaze u uvidom u ugovor o kreditu od 22. studenog 2004., u plan otplate (str. 31-32 spisa), u otplatnu tablicu (str.33-44 spisa te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku  B. B., stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz V. te dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.

5. Podneskom od 5. veljače 2022. tužitelj je po punomoćnici, a nakon provedenog financijskog  vještačenja, uredio tužbeni zahtjev   na način da zahtjeva da mu tuženik isplati iznos od iznos od 23.284,74 Kn.

6. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno :

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika V. d.d. Z. kao kreditor sklopili  22.studenoga 2004. Ugovor o kreditu br…  (str.17-27 spisa), u iznosu od 44.700,00  CHF, na rok  otplate od 8 godina, uz mjesečnu otplatu na 96 anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju tuženika za CHF za kune na dan plasmana kredita;

- temeljem ugovora o kreditu početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 4,80% godišnje uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od  561,65  CHF a naknadno su se kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika;

7. Prvenstveno je potrebno istaći da prigovor tuženika, o mjesnoj nenadležnosti ovoga suda, nije osnovan.

7.1. Naime, u  smislu odredbe čl. 70.  ZPP-a  propisano da  ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan.

Stavkom 3.istoga članka propisano je da taj  sporazum važi samo ako je sastavljen u pisanom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa., time da je st.5. propisano da isprava o sporazumu mora biti priložena uz tužbu.

Iz stanja spisa nesporno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu a kojim ugovorom je odredbom čl. 12.  Ugovora , ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, dakle  u Zagrebu.

Međutim, vezano uz navedeno ističe se da je čl.3.Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.travnja 1993. koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav ,kojom je o  nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, pri čemu se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed da potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

Ovakva ugovorna odredba kojoj je svrha uspostaviti mjesnu nadležnost suda za sve sporove koje proizlaze iz ugovora prema mjestu poslovanja trgovaca obvezuje potrošača da prihvati isključivu nadležnost toga suda koji je udaljen od njegova mjesta prebivališta, i stvara mu dodatne troškove ali i otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom, za razliku od trgovca kome takva ugovorna odredba omogućava da se sporovi vezanim uz njegovu poslovnu djelatnost rješavaju u mjestu poslovanja što njemu bitno olakšava pojavljivanje pred sudom.

Iz navedenog je za zaključiti da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je uključena u ugovor između potrošača i trgovca te koja određuje sud glavnog mjesta poslovanja trgovca isključivo mjesno nadležnim, treba smatrati nepoštenom u smislu odredbe čl.3.Direktive,ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

 

7.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav, tako je odredbom čl.81.st.1.i.2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03)  propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra  da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je posljedica takvih nepoštenih ugovornih odredaba njihova ništavost.

Nastavno na navedeno upire se pri tome i na praksu Suda Europske unije i spojene predmete C-240/98 do C-244/98 a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredaba bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Navedenom odlukom sud je zaključio da se  prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog sjedišta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba  smatrati nepoštenom u smislu odredbe čl.3.Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.

7.3.U konkretnom slučaju radi se u ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana, a niti tuženik tvrdi suprotno, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj bio  u obvezi putovati u Zagreb, a što ne samo da mu je otežano nego i skopčano sa znatnim troškovima, dakle takva odredba uzrokuje znatnu financijsku neravnotežu obzirom na cijenu putovanja u Zagreb, potrebito vrijeme, angažiranje punomoćnika sa područja nadležnosti suda sjedišta tuženika, troškovi skopčani uz isto, ali i otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom, za razliku od tuženika kome takva ugovorna odredba omogućava da se sporovi vezanim uz njegovu poslovnu djelatnost rješavaju u mjestu poslovanja što njemu bitno olakšava pojavljivanje pred sudom, a kako je  navedena odredba k tome bila unaprijed formulirana od strane tuženika, i slijedom čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, to je izvjesno da je takva ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti   protivna načelu savjesnosti i poštenja, te kao takva ništetna.

8. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev tužitelja uređen kao u podnesku od 5. veljače 2022., u cijelosti osnovan.

9. Za istaći je, a što je nesporno između stranaka, da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen postupak po tužbi P.-H. s. udruge potrošač protiv banaka, te je  presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako su  tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima  koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, te kojom  odlukom je  utvrđeno  da su tuženici u periodu od 1. listopada  2004. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio protivno pozitivnim propisima.

9.1. Spomenuta presuda  je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, predstavlja kolektivni postupak a sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

 

10. U smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

10.1. U smislu odredbe čl. 502.c.ZPP-a  fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga  Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.2. Stoga protivno tvrdnji tuženika, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.3. Jednako tako i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("N. n." broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.4. Nastavno na navedeno, a u pogledu  učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Rev 18/2020-2 od 26. svibnja 2020. zauzeo   stav kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("N. n." broj: 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

10.5. Vezano uz prednje navedeno ističe se da i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. zauzima isti stav te se navodi:

,,U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.“

10.6. Premda je tužbenim zahtjevom uređenim podneskom od 5. veljače 2022. tužitelj zahtijeva isplatu razlika više plaćenog zbog valutnog utjecaja primjene prodajnog tečaja za devize kreditora za kune na dane dospijeća plaćanja tijekom otplate kredita, potrebno je istaći, a obzirom na navode tuženika istaknute tijekom postupka da je nedvojbeno među strankama da se o odredbi Ugovora čl. 4. Ugovora    prema kojoj je redovna kamata stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s Odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali),tužena ne spori da ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promijeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika,  ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

11. Naime u smislu odredbe čl. 295.st.1.Zakona o obveznim odnosima („N. n.“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 , 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je stavkom 3. propisano da u  slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

12. Nesporno je da Ugovor ne sadrži  ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope ,stoga je tuženik ,koristeći takvu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti savjesno ili nesavjesno.

13. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke niti je  jasna i nije razumljiva jer  jedino je sigurno, da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelju mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pri tome bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, niti odrediva.

13.1.Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope je  ključna ugovorna odredba a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja-tuženika a sve to bez preciznog određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa   ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka ,u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, jer se dakle kod takvog ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezu  dužnika koji promjenu ne može predvidjeti a niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih  kriterija.

Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, dakle je ovakvom ugovornom odredbom tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu u konkretnom slučaju kamate a što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nastavno na navedeno ističe se da  sukladno odredbi čl. 269.st.2.ZOO-a  činidba kao objekt ugovorne obveze  mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je u smislu odredbe čl.272. istoga zakona  činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti …, dok je odredbom čl.270.st.1.ZOO-a propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav.

 

14. Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO –a, a kojim je propisano da su u  zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.  Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obveznopravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza Dakle, riječ o otvorenoj pravnoj normi, koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznopravnoga odnosa trebali ponašati a  pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

15. Tuženik nije dokazao,  da je  u predugovornoj fazi ( oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/) te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, da je dakle, osim izričitim porukama da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd.,  dakle nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta  u ugovoru.

Da je  tome tako utvrđeno je i iz iskaza tužitelja iz kojega je utvrđeno izrazito neprofesionalan odnos bankarskih službenika prilikom obrade kredita, način sklapanja ugovora i kontakti između stranaka koji su vršeni telefonskim putem, izjave bankarskih službenika koji su negirali bilo kakvu rizičnost  vezivanja uz valutu CHF i sklapanja takvog ugovora kakav je zaključio tužitelj. Točno je da je tužitelj diplomirani pravnik po zanimanju i u vrijeme podizanja kredita , kredit uzima jer mu je isti bio najpovoljniji . Sam tužitelj u svom iskazu navodi da je razumio ugovor i njegove odredbe što se tiče pravne strane, ali da nema dovoljno financijsko i ekonomsko znanje da bi razumio ekonomske posljedice vezivanja uz valutu CHF i promjenjivosti kamatne stope to tim više što mu je od strane bankarskih službenika rečeno da ne postoji nikakav rizik sklapanja takvog ugovora i pod takvim uvjetima. Ponuđen mu je takav ugovor bez mogućnosti da bilo što u istom mijenja ili utječe na pojedine odredbe da je bilo „uzmi ili ostavi“.

Drugim riječima iz iskaza tužitelja je utvrđeno da tužitelj nije bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost.

16. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka-stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute…

17. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo,  jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa- načelo jednake vrijednosti činidaba.

Stoga, valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća.

Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

Dakle visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

Stoga je dužnost tuženika prilikom pregovaranja   bila pružiti potrebne informacije potrošaču  a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je dakle trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak  ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

18. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 6632/2017-10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke a ne korisnike kredita, pri čemu su banke  kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora kao dakle kao stručne osobe to  znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, dakle su banke, u konkretnom slučaju tuženik, bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužitelju, i pomoći mu da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužitelja.

19.  Pri tome se ističe da nema dvojbe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer je tako propisano odredbom čl.22. st.1.ZOO-a, a radi se o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje. Međutim odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda, nije u pravnom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga ista nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine dopuštenosti. U presudi Europskog suda za ljudska prava broj EU C-81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA)  izraženo je pravno shvaćanje da izraz iz čl.1.st.12.Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“, ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje tako i u odluci od 9.srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl.22.st.1.ZOO, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza ugovornih stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. 13.prosinca 2016. izjasnio kako je spomenuta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

20. Kako iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da on sadrži odredbe kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, to je nedvojbeno da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl.22.st.1.ZOO. Nastavno ovaj sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze pa iz tog razloga navedene odredbe ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti.

21.Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. 

Dakle već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji  jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

Drugim riječima  neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope  na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije mogao  ocijeniti zašto, kako i u kojem će se smjeru tijekom budućeg otplatnog  razdoblja  kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa.

22. Temeljem prednje navedenog izvjesno je utvrđeno i  da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka  22.studenoga 2004. ,  a  kojim se ugovara valutna klauzula obveze i to na način da se ista  veže za valutu švicarski franak  nepoštene, a posljedica čega je ništetnost  istih.

23. Zaključno, a imajući u vidu predmet spora, potrebno je istaći  da je u vrijeme sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03-dalje ZZP/03) koji je u odredbi čl.81.st.1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredba čl.84.ZZP/03 bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Od 7.kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača („N. n.“ broj:  97/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji odredbama čl. 96.st.1. i čl.99.propisuje identično kao i odredbe čl.81.s.t.1. i čl.84.ZZP/03.

Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 22. studenoga 2004., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31.  prosinca 2008., a što tuženik u ovome postupku nije dokazao.

 

24. Sukladno odredbi čl. 323.st.1.ZOO-a,u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111.ZOO-a.

Pri tome se ističe da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredbe ništetna.

 

25. U smislu odredbe čl. 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

26. U smislu odredbe čl. 1115.ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Budući da je ovaj sud našao da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak (čl.1. i  čl. 7. Ugovora ) ništetne to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu  tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111.ZOO-a.

28. Tužitelj  potražuje da mu  tuženik isplati razliku više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita sa zakonskim zateznim kamatama.

29. Kako bi se na objektivan  način utvrdilo je li uslijed  primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita došlo do razlike u mjesečnim anuitetima tijekom otplatnog razdoblja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku  B. B., stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije  iz V..

29.1. U svom pisanom nalazu i mišljenju od dana 22. siječnja   2022., koji je usmeno obrazložen na ročištu kod ovoga suda 4. listopada 2022.,  a sud cijeni nalaz stručnim i objektivnim, u nalazu nisu nađene okolnosti i navodi koji bi ukazivali na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja, pa ga sud u cijelosti prihvaća, vještak  između ostalog navodi  da je prema početnim ugovorenim uvjetima iz Ugovora o kreditu i Početnom planu otplate na ime tečajne razlike kao razlike između tečaja CHF kojeg je tuženik stvarno primijenio na dan plaćanja svakog mjesečnog anuiteta u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita utvrđeno je da je tužitelj izvršio preplatu u iznosu od 3.050,90 EUR odnosno 22.987,04 Kn  te da su utvrđeni (zbog nižeg tečaja) manje plaćeni iznosi od 9.258,86 Kn.

Iako je vještak utvrdio i manje plaćene iznose potraživanje tužitelja nije umanjeno za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdoblju otplate kredita kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita iz razloga jer tuženik tijekom ovoga postupka nije postavio takav zahtjeva  ,ni u obliku prigovora radi prijeboja, ali sve da ga je i postavio isti ne bi bio osnovan. Naime ako se uzme u obzir činjenica da je tuženik u ugovor inkorporirao ugovornu odredbu u kojoj se kao zaštitna klauzula ugovora valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak a da je prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustio informirati potrošača o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, niti ne može tražiti i zahtijevati isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove.

30. Odlučujući o prigovoru zastare potrebno je istaći slijedeće:

30.1.  U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok .

30.2. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama Rev-2245/2017,Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

30.3. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda dana 13.lipnja 2014.godine pod poslovnim brojem Pž-7129/13. ( u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.g. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''F.''.

30.4. Stoga, zastara potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13.lipnja 2014., dakle je nastupila 13.lipnja 2019. dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14.lipnja 2018. dakle će nastupiti 14.lipnja 2023,a tužba je u ovome predmetu podnesena 6.ožujka 2021., stoga je izvjesno da zastara nije nastupila te da je prigovor tuženika neosnovan.

30.5. Kako dakle utvrđeno je da je  tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 3.050,90 €1/ 22.987,04  Kn i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate , jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF/kn tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa,   to je u smislu odredbe čl.1111. i čl.1115. ZOO-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

31. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.1. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a .

31.1. S obzirom na visinu vrijednosti  spora, priloženi troškovnik, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("N.n." 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12,103/14,118/14,107/15 -dalje: Tarifa) tužitelju su kao potrebni priznati trošak  sastava tužbe u iznosu od 132,72 €1/1.000,00 Kn  (Tbr.7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 30.7.2021. u iznosu od 132,72 €1/1.000,00 Kn  (Tbr.8/1 Tarife ), trošak zastupanja na ročištu 2.12.2021. i 7.3.2022. u iznosu od ukupno 132,72 €1/1.000,00 Kn (Tbr. 9/1 Tarife), trošak sastava podneska od 5.2.2022. u iznosu od 132,72 €1/1.000,00 Kn (Tbr.8/1 Tarife), trošak sastava podneska od 20.5.2022. u iznosu od 66,36 €1/500 Kn (Tbr.8/3 tarife), trošak sastava podneska od 18.11..2022. u iznosu od 132,72 €1/1.000,00 Kn  (Tbr.8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 4.10.2022. u iznosu od ukupno 132,72 €1/1.000,00 Kn (Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 6.12.2022. u iznosu od ukupno 199,08 €1/1.500,00 Kn  ( Tbr. 9/1 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu odluke u iznosu od 99,54 €1/750,00 Kn (Tbr.9/1 Tarife),  trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 331,81 €1/  2.500,00 Kn te PDV  u iznosu od 290,33 €1/2.187,50  Kn (Tbr. 42 Tarife)  dakle ukupno  1.783,46 €1/13.437,50 Kn.

32.Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovome postupku u smislu odredbe čl. 11.st.1.toč.5. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18) obzirom da je iz potvrde Upravnog odjela od 1. veljače 2021. utvrđeno da je isti HRVI Domovinskog rata.

33. Stoga je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci ove presude.

Nova Gradiška, 11. siječnja 2023.

Sutkinja

Jasna Bratek v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana  ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

__________________________________

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450