1

Poslovni broj Gž-2449/2021-3

Poslovni broj Gž-2449/2021-3

 

 

U   I M E    R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić, Larise Crnković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. B. iz O., OIB: …, zastupane po punomoćniku M. P. odvjetniku iz O., protiv tuženika T. H. iz Č., OIB: …, zastupanog po punomoćniku T. F. odvjetniku iz O., radi naknade štete, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini,  poslovni broj Pn-22/2019-39 od 9. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj 11. siječnja 2023.,                             

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika T. H., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini,  poslovni broj Pn-22/2019-39 od 9. studenog 2021. u dosuđujućem dijelu.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

                                              Obrazloženje

 

 

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici na ime neimovinske štete iznos od 50.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamata, dok je odbijena tužiteljica sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 60.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamata, a točkom II. izreke, naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.990,62 kn u roku od 15 dana.

 

2.Prvostupanjsku  presudu u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku  („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, u daljnjem tekstu ZPP-a).

 

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.Žalba tuženika nije osnovana.

 

5.Ocjenjujući pobijanu presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,  13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati .

 

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku suda prvog stupnja u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu.

 

7.Naime iz rezultata dokaznog postupka, razvidno je pored ostalog:

 

-da je tužiteljica rođena …, a tuženik je njezin tetak,

-da je tuženik presudom Općinskog suda u Osijeku broj Ksm-41/14 od 23. studenog 2016., potvrđenom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Kžzd-59/17 od 15. siječnja 2019., osuđen za dva kaznena djela protiv spolne slobode - bludne radnje u stjecaju, opisano u čl. 155. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. t. 4. Kaznenog zakona, jer je u razdoblju od 2005., do 8. listopada 2013., u Č., u svojoj obiteljskoj kući u i u B., u nakani zadovoljenja svog spolnog nagona, u vrijeme obiteljskog druženja, koristeći trenutke kada nikoga nije bilo u blizini, u više navrata svoju nećakinju maloljetnu A. B., rođenu ..., dodirivao rukama preko odjeće po stražnjici, grudima i spolnom organu, stiskao ju i povlačio prema sebi, i ljubio po licu, što je kod iste izazvalo snažnu nelagodu, te jer je u razdoblju od 2003., do 2010., u Č. u svojoj obiteljskoj kući u  i u B., u nakani zadovoljenja svog spolnog nagona, u vrijeme obiteljskog druženja, koristeći trenutke kada nikoga nije bilo u blizini, u više navrata svoju nećakinju maloljetnu L. D., rođenu ..., dodirivao rukama preko odjeće po grudima i spolnom organu, te jednom prilikom trljao svoju nogu o njezinu ispod stola za kojim su sjedili s obitelji, što je kod iste izazvalo snažnu nelagodu, te je tuženiku izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci,

-da je provedenim kombiniranim psihologijsko-psihijatrijskim vještačenjem u bitnome utvrđeno da je u kvantifikaciji neimovinske štete uzet u obzir period od kada je tužiteljica postala svjesna da povremeno ponašanje njezinog tetka/tuženika prema njoj ima seksualne konotacije pa sve do iza okončanja kaznenog postupka, da se to razdoblje proteže od približno 2012., do 2016., da je tada tužiteljica bila izložena situaciji visokog stresogenog potencijala, što je, s obzirom na dob i traumatski psihološki razvoj, rezultiralo narušavanjem njezine psihičke ravnoteže, posljedično do dekompenzacije psihičkog stanja u vidu Poremećaja prilagodbe s prolongiranom mješovitom anksiozno-depresivnom reakcijom, da je zbog toga tužiteljica otežano funkcionirala na osobnom, socijalnom i obrazovnom planu, da između štetnog događaja i opisanih psihičkih poremećaja tužiteljice postoji izravna uzročno posljedična veza, da je u periodu od 2012., do 2016., tužiteljica trpjele duševne boli i da je njezina životna aktivnost zbog toga bila smanjena za 10%, da je, uz suportivni tretman, kojeg je tužiteljica dobila u instituciji u kojoj je živjela, poboljšano njezino psihičko stanje i opće funkcioniranje, ali su i nadalje prisutni anksiozno-depresivni poremećaj uz povremena neželjena sjećanja i podsjećanje na predmetne događaje, kao i odlike spolne viktimizacije, da zbog toga, nakon 2016., tužiteljica i nadalje trajno trpi duševne boli i njezina je životna aktivnost trajno smanjena za 5%, da su duševne boli koje je tužiteljica trpjela i koje će trajno trpjeti, zbog psihičkih smetnji, u krugu dijagnoze Poremećaj prilagodbe, te da zbog toga, razmjerno sniženju životnih aktivnosti, tužiteljica morala i trajno će morati ulagati pojačane napore u odnosu na osobe iste dobi, kao i u odnosu na vlastito funkcioniranje prije štetnih događaja.

-da je psihologijsko-psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da tužiteljica zbog štetnog događaja nije bila životno ugrožena i stoga je izostao primarni strah, ali je manifestiran sekundarni strah, da se štetni događaj promatra kroz dvije situacije tijekom 2012., te 8. listopada 2013., da se tih situacija tužiteljica jasno sjeća i opisuje ih, da su prva dva događaja, u dane kada se spolno uznemiravanje dogodilo, praćeni sekundarnim strahom jakog intenziteta, potom još dva do tri dana strahom srednje jakosti, nakon čega je narednih 20-tak dana tužiteljica trpjela strah blagog intenziteta, da je glede događaja iz 2013., tužiteljica trpjela sekundarni strah jakog intenziteta 8. listopada 2013., nakon toga je dva do tri slijedeća dana trpjela strah srednjeg intenziteta, na koji se nadovezao strah blagog intenziteta narednih 20-tak dana, s tim što je 17. listopada 2013., kada je davala izjavu stručnoj službi Doma u O. tužiteljica trpjela strah jakog intenziteta, da se strah jakog intenziteta manifestirao vegetativnom popratom kao što su plač, drhtanje, tremor, lupanje srca, znojenje, crvenilo u licu, da je kasnije, do okončanja prvostupanjskog kaznenog postupka u studenom 2016., tužiteljica povremeno trpjela strah blage jakosti, u formi zabrinutosti i tjeskobe i supsumiran je kroz duševne boli zbog psihičkih smetnji s posljedičnim smanjenjem životne aktivnosti od 5%,

-da vještaci povredu časti i ugleda nisu posebno kvantificirali, jer nemaju saznanja da bi podaci i činjenice o štetnom događaju bili javni, ali su činjenicu da je više osoba saznalo o štetnom događaju kada je tužiteljica davala iskaz, cijenili i vrednovali kao ekvivalent sekundarnog straha, čime je povreda časti i ugleda supsumirana pod sekundarni strah, a potom pod smanjenje životne aktivnosti zbog psihičkog poremećaja,

-da  iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi da je štetni događaj bio za nju jako stresan i traumatičan, napose kad je progovorila o svemu što joj se događalo, da joj je otac bio najveća podrška, jer joj je vjerovao, štitio je, bodrio i ohrabrivao, podržavao je da počne tražiti put i izlaz iz tog košmara i da započne psihičko stabiliziranje, da joj je očeva smrt 28. kolovoza 2014., dodatna trauma, upravo stoga što je izgubila roditelja i osobu koja joj je pružala svesrdnu pomoć i potporu glede štetnog događaja, potom, da je rodbina govorila da je ona sve izmislila i da je L. D. zavodila tuženika, da je tijekom štetnog događaja potiskivala sve u sebi, jer ju je bio sram i strah, te se plašila osude svih i izbjegavanje okoline, da je imala probleme sa socijalnim kontaktima, poglavito s dečkima-vršnjacima, i općenito s muškim rodom, da se zaljubila u S. P., koji ju je ostavio i prekinuo svaki kontakt kada mu je kazala što joj se dešavalo s tetkom, da je bila smještena u Domu K. u O., da se tamo povjerila psihologinji S., koja je obavijestila nadležne institucije i višekratno je s njom razgovarala, da je, nakon što je progovorila o štetnom događaju, dugo izbjegavala ostati sama u prostoriji s bilo kojim muškarcem, da i sada postoji doza nepovjerenja prema muškarcima, poglavito starijima od nje, ali je stupanj nelagode znatno manji, da nije imala farmakoterapiju, te da je u početku češće imala noćne more vezane za štetni događaj, dok su sada takve noćne more dosta rjeđe.

 

8.1.Polazeći od ovakvih činjeničnih utvrđenja, pravilno je u konkretnoj pravnoj situaciji prvostupanjski sud, vodeći računa o osudi tuženika za počinjene bludne radnju prema članu obitelji i žrtvi posebno ranjivoj zbog svoje dobi, napose trajanju navedenog kaznenog djela, odnosno štetnog događaja u razdoblju od 2005. do 8. listopada 2013., kao i činjenici da je tužiteljica tada bila  u dječjoj i adolescentnoj dobi, imajući pri tome u vidu karakter štetne radnje, kao i način i okolnosti poduzimanja štetne radnje, točnije okolnost da je ista učinjena od strane tužiteljičinog tetka, tijekom obiteljskih druženja i prema tužiteljici koja je ostala bez majke,  zaključio da je time tužiteljici povrijeđeno duševno zdravlje, čast i ugled, zbog čega je tužiteljica trpjela strah, te je trpjela i trajno će trpjeti duševne boli takve snage koji zasigurno opravdavaju dosudu pravične novčane naknade, sukladno čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO-a).

 

8.2.Temeljem provedenog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja, te cijeneći kvalifikatorne okolnosti za utvrđivanje visine pravične naknade zbog povreda prava osobnosti, kao što su jačina i trajanje povredom izazvanog straha, i duševnih boli, dob tužiteljice, činjenicu da će ista trajno morati ulagati pojačane napore u životu zbog psihičkog poremećaja, te sve okolnosti slučaja, te da je tuženik uništio tužiteljičinu djetinjstvo i mladost, da je trajno oštetio njezino duševno zdravlje i opteretio je za cijeli život, osnovano sud prvog stupnja smatra da tužiteljici na ime pravične naknade neimovinske štete zbog pretrpljenog straha pripada iznos od 12.000,00 kn, te zbog duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 38.000,00 kn, odnosno ukupno 50.000,00 kn. O pravu tužiteljice na pripadajuće zakonske zatezne kamate odlučuje primjenom čl. 1103. u svezi s čl. 29. ZOO-a.

Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, preko 50.000,00 kn do 110.000,00 kn, prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, obzirom na to da je tužiteljica nakon provedenog medicinskog vještačenja snizila tužbeni zahtjev sa 110.000,00 kn na iznos od 50.000,00 kn, čemu se tuženik protivio.

Odluku o parničnom trošku temelji na čl. 154. st.2. i 155. ZPP-a.

 

9.1.U kontekstu do sada iznesenog, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika kojima osporava visinu dosuđene neimovinske štete, držeći dosuđene iznose previsokima u odnosu na činjenična utvrđenja iz kaznenog postupka, te provedeno vještačenje u smislu Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

9.2.Ponajprije valja ukazati tuženiku, da iz opsežnog medicinskog vještačenja, proizlazi da je u razdoblju od 2012. do 2016. smanjenje životnog aktiviteta tužiteljice uzrokovano štetnim događajima prema stajalištu vještaka bilo 10%, a da je kod tužiteljice uslijed toga, zaostalo trajno smanjenje životnog aktiviteta u omjeru od 5%.

Shodno tome, a rukovodeći se  svim okolnostima ovog slučaja, koje je pravilno cijenio sud prvog stupnja, a koje tuženik, kako je razvidno iz historijata žalbe, nadalje osporava, tvrdeći da se ne smatra krivim za počinjena kaznena djela, drastično minimalizira, umanjujući značaj svega, ovaj sud smatra da je naknada koja je dosuđena tužiteljici po kriteriju smanjenja životnog aktiviteta (kako onog koji je postojao u razdoblju od 2012. do 2016., tako i onog koji je prati tijekom života),  pravična i primjerena svim okolnostima slučaja. Nastavno rečenom, ne može se prihvatiti kao osnovana tvrdnja tuženika da je sud tužiteljici po kriteriju smanjenja životnog aktiviteta, dosudio naknadu preko 500% u odnosu na ranije spomenute Orijentacijske kriterije.

 

9.3.Isto tako, protivno ocjeni tuženika, pravilno je u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud postupio kada je sagledavajući kako nalaz vještaka, ali opet cijeneći i sve pravno relevantne okolnosti ovog slučaja, dosudio tužiteljici na ime neimovinske štete po kriteriju duševnih bolova zbog pretrpljenog straha, pravični novčanu naknadu u iznosu od 12.000,00 kn.

 

10.Na žalbene tvrdnje tuženika da strah nije bio predmet vještačenja, valja odgovoriti da suprotno tvrdnji tuženika, iz sadržaja pismenog nalaza i mišljenja  bolnice dr. I. B. od 15. travnja 2021. nepobitno proizlazi da je dopunjen osnovni nalaz, na način da su se vještaci očitovali i u odnosu na pretrpljeni strah.

 

11.Nije u pravu tuženik, kada ističe da sud prvog stupnja u obrazloženju svoje odluke nije  uopće obrazložio u čemu se sastoji strah tužiteljice, kada se ona bojala, koliko je taj strah trajao, budući da je iz točke 15. obrazloženja pobijane odluke razvidno da se sud prvog stupnja o tome očitovao.

 

12.Cijeneći sve prednje, nisu pravno utemeljene tvrdnje tuženika, da je sud prvog stupnja udovoljavajući dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice, zanemario čl. 1100. st.2. ZOO-a, odnosno svrhu donošenja Orijentacijskih kriterija.

Suprotno tumačenju tuženika, stajalište je ovog suda, da je u konkretnoj pravnoj situaciji, prvostupanjski sud izuzetno pažljivo, a sukladno utvrđenjima koja proizlaze iz provedenog kombiniranog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja, utvrdio visinu dosuđene pravične naknade, vodeći svakako pri tome računa ne samo o čl. 1100. st.1. ZOO-a, veći i o st.2. istog članka, ali također i o spomenutim Orijentacijskim kriterijima.

 

13.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspjeli dovesti u dvojbu.             

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju se na pravilnoj primjeni  mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija  koja upućuje na to da prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

 

14.Nisu osnovani navodi tuženika ni u dijelu u kojem osporava odluku o parničnom trošku, tvrdeći da je sud prvog stupnja pogrešno izračunao uspjeh stranaka u sporu, jer da je pri tome zanemario činjenicu da je prvotni tužbeni zahtjev tužiteljice iznosio 200.000,00 kn, zbog čega da je uspjeh tužiteljice 25%, a tuženika 75%.

Naime, iako je tužiteljica prvotno postavljenim tužbenim zahtjev tražila isplatu iznosa od 200.00,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, skreće sa pažnja tuženiku da je, prije no što je u spis zaprimljen odgovor na tužbu istog, tužiteljica podneskom od 11. travnja 2019. smanjila svoj zahtjev na iznos od 110.000,00 kn sa pripadajućim kamatama.

Kraj činjenice da se sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a, omjer uspjeha stranaka ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, to je pravilno sud prvog stupnja, odlučujući o troškovima postupka, utvrdio da je omjer uspjeha stranaka 45,45% na strani tužiteljice, te 54,55% na strani tuženika. Nastavno tome, pravilnom drži ovaj  sud odluku o parničnom trošku.

 

15.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

 

16.Presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke u odbijajućem dijelu kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci  11. siječnja 2023.

 

 

                                                                                                                      Predsjednica vijeća

                                                                                                        Ksenija Dimec