- 1 -              Revd 4077/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4077/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz P., (OIB: … ), kojeg zastupa punomoćnica M. G. P., odvjetnica iz P., protiv tuženice P. b. Z. d.d. iz Z., (OIB: … ), zastupane po punomoćnici A. K., odvjetnici iz R., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-1171/2021-2 od 17. siječnja 2022., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-997/2018-43 od 14. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženici parnični trošak od 7.500,00 kn i odbijen zahtjev tuženice da joj se na ime troška isplati još i 2.500,00 kn.

 

2. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se protiv tog drugostupanjskog rješenja u odluci kojom je obvezan na isplatu dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:

 

„Može li sud naložiti tužitelju kao potrošaču da naknadi troškove postupka tuženiku, u postupku koji je pokrenut radi utvrđivanja nedopuštenom ovrhe koja se provodi na nekretninama tužitelja temeljem Ugovora o kreditu koji sadrži ništetne odredbe o kamati i valuti?“

 

„Može li se obustava ovrhe na nekretnini tužitelja smatrati opravdanim razlogom povlačenja tužbe radi utvrđenja nedopuštenom te iste ovrhe, uslijed čega je troškove postupka dužan tužitelju naknaditi tuženik?“

 

3. Tuženica nije odgovorila na prijedlog.

 

4. Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

5. Pobijano drugostupanjsko rješenje doneseno je 17. siječnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.": to polazeći i od odredbe čl. 400. st. 2. ZPP-a, prema kojoj: „Revizija protiv odluke suda drugog stupnja kojom je pravomoćno odlučeno o troškovima postupka je dopuštena ako su ispunjene pretpostavke iz članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona.“

 

6. Podneseni prijedlog, slijedom toga, valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. Od toga polazeći, iako je predlagatelj u prijedlogu naznačio pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:

 

7.1. prije svega, da je u odnosu na prvo u prijedlogu postavljeno pitanje, kada je riječ već i samo o važnosti toga pitanja bitnoj da bi se revizija dopustila, predlagatelj u usporedbu postavio odluku Suda Europske unije C-224/19, navodeći da se ona temelji na pravnom shvaćanju različitom od onog iz osporenog rješenja - a što nije točno: ta se odluka Suda Europske unije u ničemu ne može uspoređivati sa ovdje osporenom, pogotovo što se osporena temelji na utvrđenju da je tužitelj tužbu povukao zbog obustave ovrhe koja je uslijedila nakon što se predmet ovrhe nije mogao prodati i unovčiti - a ne zbog ništavnosti pravnog posla po kojem je ovrha određena i gubitka njegovih učinaka,

 

7.2. odnosno, da je osporeno rješenje doneseno prema specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, kako to predlagatelj i navodi u prijedlogu, prema utvrđenju i shvaćanju drugostupanjskog suda:

 

- da je povodom prijedloga tuženice kao ovrhovoditeljice za provedbu ovrhe na nekretninama tužitelja kao ovršenika radi naplate novčanog potraživanja tuženice, doneseno rješenje o ovrsi,

 

- da je ovršenik (ovdje tužitelj) podnio prigovor protiv tog rješenja o ovrsi navodeći, u bitnome, da nema mjesta ovrsi kada se ona temelji na ugovoru čije su odredbe ništavne - po čemu je iz ovršnog postupka upućen u parnicu na tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,

 

- da je tijekom toga (ovog) pokrenutog parničnog postupka, u međuvremenu nastavljeni ovršni postupak obustavljen obzirom da se nekretnine ovršenika nisu mogle prodati - po čemu je tužitelj u ovome postupku povukao tužbu,

 

- da je sa time u svezi, osporenim rješenjem (potvrđivanjem prvostupanjskog) tužitelj obvezan naknaditi tuženici prouzrokovane parnične troškove, i to pozivom na odredbu čl. 158. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „Tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka.“,

 

dakle, prema okolnostima bitno različitih od situacije na kojoj predlagatelj gradi u prijedlogu postavljeno prvo pitanje, od one situacije (uz ostalo: da je ovrha određena temeljem “Ugovora o kreditu koji sadrži ništetne odredbe o kamati i valuti” - o čemu u ovrsi nije suđeno) koju sugerira prihvatiti sadržajem toga pitanja i zbog koje je donesena odluka Suda Europske unije C-224/19, ispravnost kojih okolnosti (utvrđenja i shvaćanja) po postavljenim pitanjima revizijski sud ne može preispitivati - obzirom da podneseni prijedlog može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti) - tako da odgovor na postavljeno prvo pitanje, sve i da se kreira, u ničemu ne bi mogao biti (a to je relevantno za dopuštenost prijedloga) odlučan za odluku o u postupku nastalim troškovima - na naknadu kojih bi revident imao pravo,

 

7.3. da, za razliku od navedenog pod 7.1. i 7.2., kada je riječ o drugom u prijedlogu postavljenom pitanju, predlagatelj uopće nije naznačio niti jedan određeni razlog koji bi bar prema njemu ukazivao na važnost toga pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, pa prijedlog u svezi tog pitanja, onako kako je formulirano, ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o tom pitanju u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja zaista i postoji (na čemu predlagatelj temelji prijedlog) neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njemu može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse).

 

7.4. da, time, predlagatelj postavljenim pitanjima (formulacijom kojih je ograničio svoj prijedlog i revizijski sud u ovlastima njegova ispitivanja) i razlozima kojima ih obrazlaže, u biti sugerira prihvatiti shvaćanje na kojem osporena odluka nije temeljena i činjenice koje u postupku nisu utvrđene, te traži samo preocijenu utvrđenja na kojima je osporeno rješenje temeljeno, da se prihvati njegovo shvaćanje o ovima: dakle, da mu se odgovori je li ovdje, prema okolnostima koje on nameće prihvatiti - ili kakve bi on htio, pravilno odlučeno o parničnom trošku.

 

8. Revizijski sud u svezi s time još ukazuje da i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

9. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

 

10.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporeno rješenje nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

10.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

11. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

Zagreb, 10. siječnja 2023.