- 1 -              III Kr 133/2022-5

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 133/2022-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. G. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017. i 118/2018. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 6. listopada 2021. broj K-3/2021. i presuda Visokoga kaznenoga suda od 28. travnja 2022. broj I Kž-405/2021., u sjednici održanoj 10. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog D. G. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 6. listopada 2021. broj K-3/2021. D. G. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora jedna godina i šest mjeseci.

 

2.              Presudom Visokoga kaznenoga suda od 28. travnja 2022. broj I Kž-405/2021. odbijena je kao neosnovana žalba D. G. te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3.              Osuđeni D. G. je putem branitelja, odvjetnika Z. G., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. U njemu u biti iznosi četiri prigovora.

 

3.1.              Smatra da je „kroz postupak koji je protive njega vođen … i kroz donesene presude teško povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda“. 

 

3.2.              Također ističe da „sadržaj obrazloženja nije u skladu sa sadržajem iskaza i raspravnih zapisnika koji prileže spisu, i sve to na štetu okrivljenika, sa očitom svrhom da se njegov iskaz diskvalificira a iskaz oštećene utvrdi istinitim“.

 

3.3.              Smatra da je počinjena bitna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 9. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017. i 126/2019. - dalje: ZKP/08.). Ovo zato što je „prvostupanjski sud samostalnom izmjenom pravnog opisa kaznenog djela … nakon teksta »dakle s drugom osobom« dodao i tekst: »bez njezinog pristanka«“.

 

3.4.              Osuđenik navodi i da se drugostupanjski sud „nije niti osvrnuo“ na dvije okolnosti za koje smatra da su „svakako mogle biti od utjecaja na visinu kazne“. To su da je „optuženi sklopio brak a osoba (otac) koju je po zakonu dužan uzdržavati je teško oblila“. Smatra da i taj postupak „predstavlja bitnu povredu iz članka 468. st. 2. ZKP-a“.

 

4.              Zahtjev sa spisom je, u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08-1.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku.

 

5.              Zahtjev nije osnovan.

 

6.              Obrazlažući tešku povredu prava na pravično suđenje (točka 3.1.) osuđenik najprije navodi da se pravomoćna presuda „temelji na procjeni suda kome vjerovati: da li obrani okrivljenika ili iskazu oštećenice“. Potom u najvećem dijelu zahtjeva raščlanjuje izvedene dokaze i prigovara ocjeni vjerodostojnosti tih dokaza koju su dali nižestupanjski sudovi. Iznosi razloge zbog kojih smatra da su pojedini dokazi pristrani, a pojedini nepristrani, a u osnovi se ne slaže s ocjeno o (ne)pristranosti koju je dao prvostupanjski sud i koju je uz obrazloženje prihvatio drugostupanjski sud. Također iznosi razloge zbog kojih smatra da su neke činjenice dokazane, a neke da nisu, a pritom raščlanjuje nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka.

 

6.1.              Svi prigovori koji se odnose na ocjenu vjerodostojnosti izvedenih dokaza i utvrđenju odlučnih činjenica u postupku su prigovori činjenične naravi, a takvi prigovori ne mogu biti predmet ocjenjivanja ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

6.2.              Kada je riječ o pravu na pravično suđenje,  treba navesti da je sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

 

6.3.              Prema praksi navedenih sudova,               povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba dakle biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci „koju nijedan razuman sud ne bi ikada mogao učiniti“ (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske).

 

6.4.              Međutim, o tome ovdje nije riječ. Naime, prvostupanjski je sud dao razloge za svoju odluku, oni su dostatni i razumni, a iz detaljne raščlambe proizlazi da nisu proizvoljni. Sve je te razloge ocjenjivao i drugostupanjski sud u povodu žalbe osuđenika uključujući i razloge odbijanja pojedinih dokaznih prijedloga osuđenika (odlomci 14. te 15. do 17. drugostupanjske odluke). Pritom treba naglasiti da je prvostupanjski sud na prijedlog osuđenika ispitao deset svjedoka i proveo sudskomedicinsko vještačenje, a odbio ispitivanje četiri svjedoka, a  za odbijanje je dao razumne razloge. Prema tome, ispunjena su postupovna jamstva pravičnosti, a osuđenikovo nezadovoljstvo s činjeničnom raščlambom i činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova ovdje ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje jer takve povrede nisu počinjene. S obzirom na sve to, nije počinjena povreda prava na pravično suđenje na koju se osuđenik neosnovano poziva.

 

7.              Osuđenik navodi i da „sadržaj obrazloženja nije u skladu sa sadržajem iskaza i raspravnih zapisnika koji prileže spisu“ (odlomak 3.2.). Tu je riječ o navodnoj bitnoj povredi odredaba postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a ta bitna povreda također nije osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka (članak 517. stavak 1. točka 2. ZKP/08.).

 

8.              U odnosu na prekoračenje optužbe na koje se osuđenik poziva (odlomak 3.3.) treba navesti sljedeće. Istovjetan je prigovor osuđenik isticao i u žalbi na prvostupanjsku presudu. Drugostupanjski je ocijenio da nije počinjena bitna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/98. (odlomci 12.2. do 12.4. te odluke). Ocjena drugostupanjskoga suda je pravilna te se osuđenik upućuje na navedene razloge drugostupanjske odluke. Treba dodati i ovo.

 

8.1.              S obzirom na promjenu Kaznenog zakona između dana počinjenja kaznenog djela i dana donošenja presude, prvostupanjski je sud najprije razmotrio (ne)postojanje pravnog kontinuiteta (neprekinutosti) između zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja, nakon vremena počinjenja i u vrijeme donošenja presude. Pritom je pravilno pošao od činjeničnog opisa kaznenog djela, utvrdio da postoji pravna neprekinutost i kazneno djelo pravilno označio prema članku 153. stavku 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. Kaznenoga zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017. i 118/2018.) jer je taj zakon najblaži za osuđenika.  Istovremeno je u pravni opis dodao riječi „bez njezinog pristanka“ jer upravo tako navedeni najblaži zakon opisuje kazneno djelo za koje je osuđenik proglašen krivim. Drugostupanjski je sud pravilno ocijenio da nije prekoračena optužba.

 

8.2.              Naime, postupak izmjene pravne kvalifikacije na blaže kazneno djelo u sebi po prirodi stvari uključuje i izmjenu pravnog opisa. Ako na takvu izmjenu prvostupanjski sud ne bi bio ovlašten, onda bi došlo do proturječja između činjeničnog opisa i pravne kvalifikacije s jedne strane i pravnog opisa s druge strane. To bi bilo pogrešno, a takvo pogrešno postupanje u stvari zagovara osuđenik u zahtjevu. Zato osuđenikov prigovor da je prekoračena optužba nije osnovan jer je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je pravni opis uskladio s pravnom kvalifikacijom prema činjeničnom opisu i pravnoj kvalifikaciji koja je optuženiku stavljena na teret i za koje je kazneno djelo kao najblaže osuđenik pravilno presuđen.

 

9.              Osuđenik smatra i da je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer se drugostupanjski sud „nije niti osvrnuo“ na dvije isprave koje je osuđenik dostavio na javnoj sjednici drugostupanjskog suda, a koje se odnose na to da je osuđenik sklopio brak i da mu je otac teško obolio (odlomak 3.4.). Drugostupanjski je sud dostatno ocijenio i žalbene navode koji se odnose na izbor vrste i mjere kazne na koju je osuđenik osuđen. Točno je da svojoj odluci drugostupanjski sud nije spomenuo dvije isprave koje su priložene na javnoj sjednici. No to drugostupanjski sud nije niti trebao jer se u drugostupanjskom postupku ispituje prvostupanjska presuda u dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija (članak 476. stavak 1. ZKP/08.). Drugim riječima, žalitelj na javnoj sjednici nije ovlašten proširivati žalbene osnove niti žalbene razloge, odnosno navoditi druge žalbene osnove ili druge žalbene razloge od onih koje je naveo u žalbi. Osuđenik žalbenu osnovu u odnosu na kaznu nije posebno obrazložio niti je u žalbi naveo dvije okolnosti za koje je na javnoj drugostupanjskog priložio isprave. S obzirom na to, drugostupanjski sud nije trebao ocjenjivati nove činjenice koje je osuđenik istaknuo na javnoj drugostupanjskoj sjednici, a koje nije naveo u žalbi. Treba dodati da te nove činjenice koje se odnose na kaznu osuđenik može iznositi u drugom izvanrednom pravnom lijeku (obnova kaznenog postupka, članak 498. stavak 1. točka 4. ZKP/08). 

 

10.              Slijedom iznesenoga, zahtjev osuđenog D. G. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08., presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 10. siječnja 2023.