1

Poslovni broj 26 Gž-432/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 26 Gž-432/2021-2

 

 

 

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz P., Republika S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik mr. M. R., odvjetnik u V., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u N. Z., Građansko-upravni odjel, radi povišenja rente, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, poslovni broj Pn-162/2019-37 od 29. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2023., 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja I. M. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, poslovni broj Pn-162/2019-37 od 29. srpnja 2020., u pobijanom dijelu pod točkom 1. i 2. izreke.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„1. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova koji glasi:

 

"Mjesečna renta koju je tuženica RH - ministarstvo dužna plaćati tužitelju I. Ma., OIB: …, iz P., temeljem presude Općinskog suda u Zagrebu od 14. rujna 1990. poslovni broj Pn-2386/87, potvrđene presudom Okružnog suda u Zagrebu od 15. listopada 1991. poslovni broj Gž-7917/91, povisuje se s iznosa od 0,732 kn na iznos od 2.504,00 kn, počevši od 8. studenog 2013. kao dana kada je tužitelj stavio prijedlog za mirno rješenje spora pa do 9. ožujka 2015. kada je tužitelj stekao pravo na mirovinu, slijedom čega je tužena dužna isplatiti tužitelju odjednom iznos od 40.064,00 kn sa zateznim kamatama koje po stopi propisanoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima teku na mjesečne iznose od 2.504,00 kn za mjesec studeni 2013. počevši od 9. prosinca 2013., 2.504,00 kn za mjesec prosinac 2013. počevši od 9. siječnja 2014., 2.504,00 kn za mjesec siječanj 2014. počevši od 9. veljače 2014., 2.504,00 kn za mjesec veljaču 2014. počevši od 9. ožujka 2014., 2.504,00 kn za mjesec ožujka 2014. počevši od 9. travnja 2014.,2.504,00 kn za mjesec travanj 2014. počevši od 9. svibnja 2014., 2.504,00 kn za mjesec svibanj 2014. počevši od 9. lipnja 2014., 2.504,00 kn za mjesec lipanj 2014. počevši od 9. srpnja 2014., 2.504,00 kn za mjesec srpnja 2014. počevši od 9. kolovoza 2014., 2.504,00 kn za mjesec kolovoz 2014. počevši od 9. rujna 2014., 2.504,00 kn za mjesec rujan 2014. počevši od 9. listopada 2014., 2.504,00 kn za mjesec listopad 2014. počevši od 9. studenoga 2014., 2.504,00 kn za mjesec studeni 2014. počevši od 9. prosinca 2014., 2.504,00 kn za mjesec prosinac 2014. počevši od 9. siječnja 2015., 2.504,00 kn za mjesec siječanj 2015. počevši od 9. veljače 2015., 2.504,00 kn za mjesec veljaču 2015. počevši od 9. ožujka 2015."

 

2. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženoj parnične troškove u iznosu od 8.250,00 kn, u roku od 15 dana.

 

3. Odbija se zahtjev tužene za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu do pune visine zahtjeva od 18.000,00 kn.".

 

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom 1. i 2. izreke, kao dijelu u kojem nije uspio u sporu, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška za sastavljanje žalbe s PDV-om u iznosu od 1.562,50 kuna i troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 3.101,20 kuna, odnosno ukupno 4.663,70 kuna.

 

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

             

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da je počinjene bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužitelj u žalbi sadržajno upire, budući da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje se odnose na utvrđivanje postojanja pretpostavki za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, a koja povreda je otklonjiva u ovom stupnju postupka temeljem ovlaštenja koje za ovaj sud proizlaze iz odredbe čl. 373.a ZPP-a.

 

5. Posljedično tome, žalbeni razlozi nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, također su djelomično osnovani.

 

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen podneskom od 3. veljače 2020., za povećanjem novčane rente po osnovu naknade štete za izgubljenu zaradu, a koja naknada predstavlja razliku između plaće tužitelja koju bi ostvarivao na radnom mjestu da je ostao raditi (da nije izgubio radnu sposobnost zbog zadobivenih ozljeda u prometnoj nesreći od 12. prosinca 1985. koju je skrivila djelatna vojna osoba) i invalidske mirovine koju je primao u vrijeme donošenja navedene prvostupanjske presude, počevši od 8. studenog 2013. (kada je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora) pa do 9. ožujka 2015. (kada je tužitelj stekao pravo na mirovinu), koja naknada je dosuđena tužitelju pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2386/87od 14. rujna 1990., u iznosu od tadašnjih 732,00 dinara, počevši od 1. siječnja 1990. pa nadalje.

 

7. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi da između stranaka nije sporna pasivna legitimacija i odgovornost tuženice za naknadu predmetne štete (koja je tužitelju prouzročena vojnim vozilom u prometnoj nezgodi), te da je presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2386/87 od 14. rujna 1990. (list 4-6 spisa), a koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7917/91-2 od 15. listopada 1991. (list 7-8 spisa), pravna prednica tuženice (tadašnja Država SFRJ), koje pravno sljedništvo između stranaka također nije sporno, u obvezi platiti tužitelju rentu za izgubljenu zaradu u mjesečnom iznosu od tadašnjih 732,00 dinara počevši od 1. siječnja 1990. pa nadalje, s time da je dospjele obroke u obvezi platiti odjednom u roku od 15 dana zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate, a dospijevajuće obroke do svakog 10. u mjesecu.

 

8. Prvostupanjski sud polazeći od nespornih utvrđenja prema kojima pravna prednica tuženice, a isto tako niti sama tuženica, nisu ispunjavale obvezu plaćanja rente nakon pravomoćnosti presude, te da je tužitelj zahtjev za prisilno ispunjenje podnio tek 31. siječnja 2009., povodom kojeg je tuženica izvršila plaćanje rente, ocjenjuje neosnovanim postavljeni tužbeni zahtjev, prihvativši na temelju čl. 379. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91), prigovor zastare samog prava iz kojeg proistječe predmetno potraživanje, rukovodeći se time da je do podnošenja zahtjeva za prisilno ispunjenje 31. siječnja 2009., protekao desetogodišnji zastarni rok koji je počeo teći prvog dana nakon pravomoćnosti prvostupanjske presude (16. listopada 1991.), a koji rok je istekao 16. listopada 2001., u kojem razdoblju tužitelj nije poduzeo niti jednu aktivnost kojom bi prekinuo tijek zastare u skladu s čl. 388. ZOO/91, niti je do prekida došlo aktivnošću tuženice u skladu s čl. 378. ZOO/91 (s time da plaćanje rente izvan desetogodišnjeg roka, po ocjeni prvostupanjskog suda, nije od utjecaja na nastupanje zastare), radi čega zaključuje da je u konkretnom slučaju  zastara samog prava iz kojeg proistječu povremena potraživanja, nastupila 16. listopada 2001., čime je ujedno prestalo i pravo tužitelja zahtijevati isplatu budućih povremenih davanja, ali i svih dospjelih obroka.

 

9. Kao što je već navedeno u rješenju ovoga suda poslovni broj Gž-1434/2018-3 od 5. rujna 2019., kojim je ukinuta ranija prvostupanjska odluka istoga prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-730/15-24 od 13. prosinca 2017., imajući u vidu da tužitelj traži povišenje već ranije dosuđene mjesečne rente (čime je ranijom odlukom već uređen odnos između stranaka), u kojem slučaju nema zastare, jer se povećanje rente dosuđuje za ubuduće, tj. od podnošenja tužbe (odnosno u ovom konkretnom slučaju, od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora), pa nadalje (kako je i zatraženo predmetnom tužbom), pogrešno prvostupanjski sud, i u ovom ponovljenom suđenju, ocjenu o neosnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva temelji na usvojenom prigovoru tuženice da je nastupila zastara samog prava iz kojeg proistječe predmetno potraživanje.

 

10. Stoga, imajući u vidu da nije nastupila zastara potraživanja za povećanjem rente koje je predmetom ovoga spora (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-x 388/2016-2 od 21. travnja 2021.), kako prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa kod kojeg je ostao i nakon ponovljenog suđenja, unatoč tome što je drugostupanjski sud u obrazloženju svog rješenja naveo u čemu se sastoje nedostaci u utvrđivanju činjeničnog stanja i zašto su određene činjenice važne i od utjecaja za donošenje pravilne odluke (čl. 375. st. 3. ZPP-a), pobijanom presudom nije dao razloge o odlučnim činjenicama o kojima ovisi osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 1096. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO/05), koji Zakon se ima primijeniti u konkretnom slučaju temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO/05 (s time da je istovjetno bilo propisano i čl. 196. ZOO/91), tj. razloge o tome jesu li ispunjene pretpostavke za povećanje rente iz tog propisa, time je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju povredu je valjalo otkloniti u ovom stupnju postupka (temeljem ovlaštenja koja za ovaj sud drugog stupnja proizlaze iz odredbe čl. 373.a ZPP-a).

 

11. Međutim, po stavu ovoga suda drugog stupnja, prema stanju spisa, utvrđujući bitne činjenice na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome što prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke iste nije uzeo u obzir, o postavljenom tužbenom zahtjevu je valjalo jednako odlučiti (odbijanjem postavljenog tužbenog zahtjeva).

 

12. U konkretnom slučaju, kako je to prethotno već i navedeno, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2386/87od 14. rujna 1990., prednici tuženice je, između ostalog, naloženo plaćati tužitelju rentu s osnova izgubljene zarade počevši od 1. siječnja 1990. pa nadalje, u iznosu od tadašnjih 732,00 dinara mjesečno (što denominirano u kune sada iznosi 0,73 kuna, koja denominacija između stranaka nije sporna), s time da je dospjele iznose rente tuženica platila 4. prosinca 2012. (list 30 spisa), nakon pokretanja ovršnog postupka kojeg je tužitelj pokrenuo 31. siječnja 2009., na temelju naprijed navedene pravomoćne presude.

13. Prema tome, za donošenje odluke o izmjeni dosuđene rente, od odlučnog značaja je raspraviti i utvrditi jesu li se i u čemu znatnije promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena prijašnja odluka o plaćanju rente, s time da se ranija presuda kojom je tužitelju priznato pravo na rentu, kako to proizlazi iz njezinog obrazloženja, temeljila na razlici između pretpostavljene zarade koju bi tužitelj ostvarivao kao vozač (tužitelj je u trenutku nezgode radio u RO „T.“ kao vozač) i iznosa invalidske mirovine, koja visina pretpostavljene zarade je u postupku koji je prethodio donošenju presude, utvrđena na temelju izvedenih dokaza i to saslušanjem svjedoka koji su s tužiteljem radili kao vozači u RO „T.“, te temeljem nalaza i mišljenja vještaka aktuara.

 

14. Rukovodeći se činjeničnim navodima ove tužbe, da se pravomoćno dosuđena renta odnosila na razliku između plaće koju bi tužitelj ostvarivao da je ostao raditi na mjestu vozača u RO „T.“ i invalidske mirovine koju je tužitelj primao u času donošenja prvostupanjske presude, koja razlika je iznosila tadašnjih 732,00 dinara mjesečno (što denominirano u kune sada iznosi 0,73 kuna), za koji iznos tužitelj tvrdi da više ne pokriva tu razliku, imajući u vidu konačno postavljeni tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 3. veljače 2020. (list 118-119 spisa), koji je tužitelj uskladio s obzirom na činjenicu da je 9. ožujka 2015. otišao u mirovinu, radi čega je rentni zahtjev postavio do navedenog datuma, zahtijevajući razliku između neto plaće za koju tvrdi da bi ju po redovnom tijeku stvari ostvarivao u iznosu od 6.018,00 kuna i invalidske mirovine koju prima u S. u iznosu od 461,77 eura (što tužitelj preračunava u kune prema srednjem tečaju HNB za euro na dan 25. travnja 2014., u iznosu od 3.514,00 kuna), za koju mirovinu tužitelj tvrdi da je već godinama potpuno ista, koja razlika iznosi 2.504,00 kuna (6.018,00 kuna - 3.514,00 kuna = 2.504,00 kuna), za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva za povećanje rente, u ovoj parnici je od odlučnog značaja prije svega utvrditi je li zarada vozača (kao što je tužitelj), u razdoblju koje je predmetom tužbenog zahtjeva, dakle od studenog 2013. pa do ožujka 2015., bila veća od one u 1990. od 0,73 kuna mjesečno (tada 732,00 dinara).

15. Naime, kako je u postupku utvrđeno da je tužitelju pravomoćnom presudom dosuđena renta za izgubljenu zaradu (kao razlika plaće koju bi tužitelj primao kao vozač) od 1. siječnja 1990. pa nadalje i da u ovom postupku tužitelj traži povećanje iste zbog promijenjenih okolnosti (porasta prosječne plaće za vozača kamiona), proizlazi da bi tužitelj u skladu s odredbom čl. 1096. ZOO/05 imao pravo na povećanje rente od podnošenja tužbe, odnosno u ovom konkretnom slučaju, od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora (koji zahtjev je tuženica putem zakonskog zastupnika zaprimila 11. studenog 2013., list 26-27 spisa), pa nadalje, naravno, ako se utvrdi da su se znatnije promijenile okolnosti u odnosu na one koje su postojale u trenutku donošenja prijašnje odluke.

 

16. S obzirom na to da se visina izgubljene zarade, u smislu odredbe čl. 1089. st. 3. ZOO/05, ocjenjuje prema „redovnom tijeku stvari ili posebnim okolnostima (tako i odredba čl. 189. st. 3. ZOO/91), valja poći od toga da je zarada tužitelja 1990. prema redovnom tijeku stvari iznosila 0,73 kuna, jer je to utvrđeno pravomoćnom presudom. Jesu li se okolnosti nakon toga promijenile, moguće je utvrditi jedino tako da se utvrdi koliko bi iznosila zarada tužitelja u razdoblju koje je predmetom tužbenog zahtjeva po redovnom tijeku stvari (usporedbom plaće radnika zaposlenog na istom radnom mjestu) i to tako da se utvrdi koliko mjesečno zarađuju vozači (kao što je tužitelj, i to npr. uzeti u obzir visinu zarade tri vozača i onda utvrditi prosjek), pri čemu od toga, dakako, valja odbiti poreze, doprinose i druga obvezna davanja koja terete svaku zakonitu zaradu.

 

17. Iz dokumentacije koju je tužitelj dostavio na okolnost utvrđivanja osnova i visine postavljenog tužbenog zahtjeva (kojoj visini se tuženica protivila već u odgovoru na tužbu), odnosno, na okolnost koliko bi iznosila zarada tužitelja u vrijeme donošenja pobijane presude, i jesu li se okolnosti od 1990. promijenile, i to isplatnih listića invalidske mirovine za tužitelja (za kolovoz, rujan, studeni i prosinac, 2013., te siječanj 2014.), objave Državnog zavoda za statistiku o prosječnoj mjesečnoj bruto-plaći za 2013., priopćenja Državnog zavoda za statistiku o prosječnoj mjesečnoj isplaćenoj neto plaći zaposlenih u Republici Hrvatskoj za siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, rujan, listopad i prosinac 2013., i o prosječnoj mjesečnoj isplaćenoj neto plaći zaposlenih u Republici Hrvatskoj u kopnenom prijevozu, proizlazi jedino to da je visina mirovine tužitelja za kolovoz, rujan, studeni i prosinac, 2013., te siječanj 2014., iznosila 461,77 eura, da je prosječna mjesečno bruto-plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za 2013., iznosila 7.939,00 kuna, te da se prosječna neto plaća zaposlenih Republike Hrvatske za siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, rujan, listopad i prosinac 2013., kretala u rasponu od 5.428,00 kuna do 5.581 kuna, a da je prosječna neto plaća zaposlenih (u kopnenom prijevozu) Republike Hrvatske za prosinac 2013. iznosila 6.018,00 kuna.

 

18. Za naglasiti je da tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka, osim dokazivanja visine iznosa prosječne bruto i neto plaća zaposlenih u pravnim osobama Republike Hrvatske za 2013., nije dokazivao visinu takve plaće za 2014. i 2015., s time da isto tako, osim iznosa invalidske mirovine za kolovoz, rujan, studeni i prosinac, 2013., te siječanj 2014., nije dokazivao koliko je njegova mirovina iznosila kroz ostatak 2014. i u 2015. pojedinačno po mjesecima, pa kada se uzme u obzir to da iz naprijed navedenih podataka Državnog zavoda za statistiku proizlaze samo generalni, uopćeni podaci o prosječnom iznosu plaće za zaposlenike u pravnim osobama Republike Hrvatske (pa tako i zaposlenih u kopnenom prijevozu), dok iz navedenih podataka nema nužne individualizacije u odnosu na osobu tužitelja, zbog toga navedeni dokazi, sami za sebe, nisu dovoljni za zaključak o visini sporne naknade štete (koju visinu u ovakvoj parnici uvijek mora dokazivati tužitelj).

 

19. Tužitelj se u ovom postupku ograničio na dokazivanja prosjeka na razini svih zaposlenih u Republici Hrvatskoj (te zaposlenih u kopnenom prijevozu) i to djelomično za određene mjesece u 2013., a ne za cijelo utuženo razdoblje , pri tome ne dokazujući koliko bi po redovnom tijeku stvari iznosila njegova zarada u razdoblju koje je predmetom tužbenog zahtjeva, odnosno koliko su mjesečno u tom razdoblju zarađivali vozači (kao što je tužitelj), tj. nekoliko vozača koji rade na istim poslovima na kojima je radio tužitelj, (pa tako niti financijskim vještačenjem), temeljem čega bi se tek tada mogao utvrditi relevantan prosjek (od kojeg iznosa bi potom još valjalo odbiti poreze, doprinose i druga obvezna davanja koja terete zaradu).

 

20. Naime, iz navedenih dokaza svakako neupitno slijedi da su se znatnije promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena prijašnja odluka o plaćanju rente, jer je evidentno postojanje razlike između visine pretpostavljene zarade za koju je utvrđeno da bi  ju tužitelj po redovnom tijeku stvari ostvarivao kao vozač 1990. u iznosu od 0,73 kuna i zarade tužitelja koju bi po redovnom tijeku stvari ostvarivao u razdoblju koje je predmetom tužbenog zahtjeva. Međutim, navedeni dokazi koje je na okolnost utvrđivanja visine postavljenog tužbenog zahtjeva ponudio tužitelj, po ocjeni ovoga suda, ne daju dovoljnu i pouzdanu osnovu za nedvojben zaključak o visini sporne naknade štete u odnosu na samog tužitelja kroz cijelo utuženo razdoblje pojedinačno po mjesecima, jer iz izvedenih dokaza ne proizlazi koliko bi mjesečno iznosila razlika između plaće koju bi tužitelj ostvarivao u utuženom razdoblju (po redovnom tijeku stvari), da je radio, i mirovine koju je ostvarivao (sve da se i uzme da se mirovina nije mijenjala kroz utuženo razdoblje), a koji iznoz bi predstavljao konkretnu visinu izgubljene zarade tužitelja koja je predmetom ovoga spora, koju je tužitelj, stoga, da bi uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom u ovome sporu, morao dokazati (čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP-a).

 

21. S obzirom na sve naprijed navedeno, ocjena je i ovoga suda drugog stupnja, da postavljeni tužbeni zahtjev iz naprijed obrazloženih razloga, nije osnovan.

22. Dakle, neovisno o tome što je osnovano upiranje tužitelja u žalbi na to da je činjenično stanje u odnosu na visinu rente ostalo nepotpuno utvrđeno, temeljem ovlaštenja koja za ovaj sud drugog stupnja proizlaze iz odredbe čl. 373.a ZPP-a, utvrđujući bitne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke, na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, o postavljenom tužbenom zahtjevu valjalo je jednako odlučiti kao što je to učinio i sud prvog stupnja (odbijanjem postavljenog tužbenog zahtjeva), slijedom čega je žalbu tužitelja valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom 1. izreke (točka I. izreke ove drugostupanjske presude).

23. Kako tužitelj u žalbi određeno ne navodi žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, imajući u vidu da ovaj sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka pod točkom 2. izreke pobijane presude (točka I. izreke ove drugostupanjske presude).

 

24. Tužitelju nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njegova žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

 

25. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 10. siječnja 2023.

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                           

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.