1

Poslovni broj: 74 Gž-377/2022-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 74 Gž-377/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat predsjednice vijeća, Amande Snoj izvjestiteljice i članice vijeća i Lidije Bošnjaković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Lj. K. iz  B. P. – J., OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici iz J., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu L. i partneri d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12481/19-29 od 24. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 10. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12481/19-29 od 24. studenog 2021.

 

              II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 50.691,56 kuna na ime preplaćenog iznosa tečajne razlike, sa zateznim kamatama, a pod toč. II je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 13.688,49 kuna na ime preplaćenog iznosa na ime promjene kamatne stope zajedno sa zateznim kamatama. Pod toč III naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 11.210,00 kuna sa zateznim kamatama, a pod toč. IV je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

 

2. Protiv te presude žali se tuženik iz žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 13.688,49 kuna na ime razlike između anuiteta prema početnoj kamatnoj stopi važećoj na dan isplate kredita i anuiteta koje je tuženik obračunavao prema promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom trajanja kredita, osnovom Ugovora o kreditu sklopljenog dana 19. lipnja 2007. godine (list 8-10 spisa), a koji zahtjev tužitelj temelji na ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi određenih u tom ugovoru, pozivajući se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu i rješenje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena, i revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rvt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 50.691,56 kuna koje je tužitelj preplatio zbog promjene valutne klauzule i porasta tečaja CHF u odnosu na HRK od početka do kraja otplate kredita, koji zahtjev tužitelj temelji na ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli pozivajući se na pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti osnovom čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik kada tvrdi da sud nije dao jasne razloge za odbijanje predložene dopune vještačenja, na način da vještak utvrdi kolika bi bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope za vrijeme otplate kredita.

 

6. Naime, iz obrazloženja presude (toč. 17, list 28 spisa) razvidno je da prvostupanjski sud taj dokazni prijedlog odbio pozivom na čl. 299. st. 3. ZPP kojim je propisano da sud nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave, protivno st. 2. tog članka sud neće uzeti u obzir. Kako iz st. 2. istog zakonskog čl. proizlazi da nove činjenice i nove dokaze stranke mogu predlagati tijekom glavne rasprave, samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogli iznijeti odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, a tužitelj je takav prijedlog u konkretnom slučaju mogao podnijeti prije zaključenja prethodnog postupka, jer je već u odgovoru na tužbu tvrdio da je promjena visine kamatne stope vršena sukladno objektivnim kriterijima (list 30-32 spisa), pa je radi dokazivanja te tvrdnje, vještačenje na navedenu okolnost mogao predložiti još u odgovoru na tužbu. Isto je mogao predložiti i prije zaključenja prethodnog postupka na pripremnom ročištu od 2. ožujka 2020. (list 68-70 spisa), obzirom da je iz prijedloga tužitelja danog na tom ročištu, a koji je prvostupanjski sud prihvatio bilo razvidno da je vještačenje predloženo na okolnost utvrđenja razlike između iznosa koje je tužitelj platio temeljem promijenjene kamatne stope i iznosa koji bi platio da je primjenjivana visina kamatne stope od 5,5% kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora. Kako je iz navedenog bilo razvidno da predloženo odnosno naloženo vještačenje očigledno nije određeno na okolnost da je promjena kamatne stope vršena sukladno objektivnim kriterijima, to je tuženik na tom ročištu a prije zaključenja prethodnog postupka mogao predložiti vještačenje na navedenu okolnost.

 

7. Pored toga, utvrđivanje visine kamatne stope s obzirom na objektivne kriterije zbog kojih je došlo do povećanja kamatne stope za vrijeme otplate kredita nije odlučno, jer predmet ovog spora nije visina obračunate promjenjive kamatne stope prema objektivnim kriterijima, već ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojim je ta promjenjiva kamata stopa propisana pa utvrđivanje objektivnih kriterija zbog kojih je došlo do povećanja kamatne stope nije niti odlučna činjenica.

 

8. Slijedom navedenog nije počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

9. Nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje upućuje žalba jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te se presuda može ispitati.

 

10. Suprotno žalbenim navodima da je prvostupanjska presuda "osobito nerazumljiva u toč. III. i IV. izreke budući da su već u toč. I. i II. dosuđeni iznosi koji se odnose na ime više isplaćenog, s osnova promijene kamatne stope i na ime više isplaćenog sa osnova valutne klauzule", iz toč. III. i IV. izreke razvidno je da je istima odlučeno o troškovima postupka, te je izreka presude razumljiva. Naime, kako je u toč. I. i II. izreke tužitelju u cijelosti dosuđeno utuženo potraživanje, to tužitelj osnovom čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP ima pravo na naknadu troškova postupka, kako je i odlučeno u toč. III. izreke, dok tuženik koji je izgubio spor nema pravo naknade tih troškova, zbog čega je toč. IV. izreke i odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka.

 

11. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je 19. lipnja 2007. zaključen Ugovor o kreditu broj … temeljem kojeg je tuženik kao davatelj kredita stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 35.931,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF važećem na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjesečne rata, da je na dan sklopljenog ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 5,50% te da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke (članak 4 Ugovora), uz valutnu klauzulu (član 7. toč. 2. Ugovora), a što je sve razvidno iz priležećeg Ugovora o kreditu, te da je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu dok je glavnica anuiteta rasla obzirom da je tečaj CHF rastao u odnosu na HRK. Nije sporno da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača prethodno navedenim pravomoćnim presudama utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF i s promjenjivom kamatnom stopom i da je predmet tog spora bila valjanost načina primjene kamatne stope ugovorenih kamata i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

 

12. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li tuženik primjenom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužitelj uplaćivao i početno ugovorene kamatne stope, te koristi obzirom na povećani tečaj CHF, te imaju li i u kojoj mjeri citirana odluka iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača učinke i na ovaj postupak, a sporan je i prigovor zastare.

 

13. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, financijske dokumentacije i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita visina ugovorene kamate mijenjala od početnih 5,5 % godišnje na više, te da se tijekom otplate kredita iznos glavnice povećavao zbog rasta CHF u odnosu na HRK, da stranke nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope ugovorne kamate i riziku valutne klauzule, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nerazumljive, jer je formulacija te ugovorne odredbe u Ugovoru takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije ni približno mogao ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, odnosno koje ekonomske posljedice zbog primjene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule za njega mogu nastupiti, te da je time tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP) u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007., i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).

 

14. Pritom se sud prvog stupnja pravilno pozvao na pravno shvaćanje izraženo u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015., a kojom je u kolektivnoj tužbi pokrenutoj od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je tužena u ovom postupku, pravomoćno utvrđeno da su tuženici (banke), dakle i tužena, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu ništavosti navedene ugovorne odredbe.

 

15. Isto tako presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/08 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana u CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

16. Kao i kod odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kada pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promijene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s tim da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promijene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama Ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja Ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluga ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

 

17. Osim toga tuženiku je kao instituciji koja se bavi kreditiranjem, bila poznata ili mu je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju, uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta kredita.

 

18. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koju predstavlja razlika između iznosa koje je tužitelj platio primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koje bi plaćao da je kamatna stopa ostala na početnih 5,50 % iznosi 13.688,49 kuna dok zbog primjene valutne klauzule i rasta tečaja CHF u odnosu na HRK dakle zbog primjene valutne klauzule ta preplata iznosi 50.691,56 kuna.

 

19. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 118. ZPP i čl. 502.c ZPP, prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kojima su utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojim je uređeno da se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom kreditora, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018 od 19.3.2019. prema kojemu sudovi u pojedinačnim postupcima nisu više dužni ponovno provoditi nikakve dokaze za utvrđenje ništetnim navedenih ugovornih odredbi, jer su već kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nastalih kao posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi, jer zakon obvezuje ostale sudove u svim pojedinačnim postupcima koje potrošač posljedično osobno pokrene na ime restitucije zbog kolektivnim sporom utvrđenog protupravnog postupanja tuženika. Posljedično tome ocijenio je da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženiku platio na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove. Kako odredbom čl. 502.c ZPP-a je također propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama radi naknade štete i radi isplate pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača, a i u ovom predmetu se postupak vodi radi isplate s osnova stjecanja bez osnova, to neosnovano tuženik smatra da se tužitelj nije smio pozivati na navedene presude.

 

20. Neosnovano žalitelj prigovara da navedene presude nisu primjenjive u konkretnom slučaju jer je ovdje tuženica u tim predmetima jedna od tuženika, te istim presudama i u odnosu na nju utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 30. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese potrošača koristeći u Ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe.

 

21. Kako se tužitelj u činjeničnim navodima tužbe pozvao na pravna utvrđenja iz navedenih presuda, pravilno se iz prednje navedenih razloga prvostupanjski sud pozvao na utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika, te na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., te u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđena ništetnost valutne klauzule.

 

22. Naime, citirana odredba čl. 502.a st. 1. ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

 

23. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud prihvatio pogrešan izračun razlike preplate zbog promjenjiva kamatne stope, izvršen po vještaku financijske struke, jer je sud svoju odluku u pogledu visine preplaćenog iznosa pravilno temeljio na izračunu izvršenom u nalazu i mišljenju financijskog vještaka, kojim je uzeta u obzir pretplata tužitelja do koje je došlo upravo zbog povećanja kamatne stope u odnosu na onu početno ugovorenu, a kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

24. Vezano za daljnje navode žalbe da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, niti se posebno izjasnio o činjenici da je tužitelj sklapanjem ugovora kod javnog bilježnika iskazana prava volja stranaka, valja navesti da je tužitelj svojom voljom potpisao sporni ugovor o kreditu koji je solemniziran kod javnog bilježnika, što ne znači da pojedine odredbe tog ugovora ne mogu biti nepoštene a time i ništetne što je u ostalom i utvrđeno u kolektivnom sporu.

 

25. Jednako tako, daljnji navodi žalitelja da sud nije uzeo u obzir da su u čl. 4. Ugovora navedeni kriteriji koji utječu na promjenu kamatne stope, te da je isto navedeno u Općim uvjetima i informacijama tuženika i da je promjena kamatne stope i valutne klauzule zakonom dopuštena, nisu osnovani, jer je upravo u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne iz razloga jer o njima banke (među kojima i tuženik) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima (korisnicima kredita), te su iste bile nerazumljive prosječnom potrošaču.

 

26. Prvostupanjski sud pravilno je otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare, jer pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od dana 13. lipnja 2014., kojom je utvrđena ništenost ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope, odnosno od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7. 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđene presudom Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 30. rujna 2019. kojom je utvrđena ništetnost ugovorene valutne klauzule odnosno od dana 14. lipnja 2018.

 

27. Stoga je tužba podnesena u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa kredita zbog primjene promjenjive kamatne stope (dana 14. svibnja 2020.), te tužbeni zahtjev podnesen u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa kredita zbog primjene valutne klauzule (25. kolovoz 2020.) podnesen unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

 

28. Vezano uz tvrdnje tuženice da je u konkretnom slučaju zastara nastupila jer se predmetno potraživanje odnosi na iznose preplaćene u razdoblju "počevši od 2007.", a tužba je podnesena 2019. godine, valja ukazati na presudu Suda Europske unije broj C-485/19 u kojoj je navedeno "…kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.

 

29. Obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C-485/19, uključujući i Objedinjeno pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022. proizlazi zaključak da za utužena potraživanja nije nastupila zastara.

 

30. Naime, i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

 

31. Suprotno navodima žalbe, pravilno je primijenjeno i materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 50.691,16 kn zbog tečajne razlike i valutne klauzule i iznos od 13.688,49 kuna na ime preplaćenog iznosa zbog promjene kamatne stope, sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, koji iznos je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

 

32. S obzirom da je sud vezan za pravne učinke prednje navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u kojem postupku je utvrđeno da su odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nepoštene, a time i ništetne, jer je tuženik tužitelju ponudio sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao je nepošteno, i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, to je temeljem ništavih odredbi ugovora o kreditu u obvezi isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

 

33. I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, a kako tuženik odluku o troškovima određeno niti ne pobija, to je odlučeno kao pod toč. II izreke ove presude.

 

34. Slijedom navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao pod toč. I. izreke ove presude.

 

35. Budući tuženik sa žalbom nije uspio odlučeno je kao pod toč. II. izreke ove presude.

 

U Zagrebu, 10. siječnja 2023.

 

 

                                                                                                          Predsjednik vijeća:

                                                                                                                                         Darije Horvat, v.r.