Poslovni broj 26 Gž-3738/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-3738/2022-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Roberti Pandža, kao sucu pojedincu, u izvanparničnoj pravnoj stvari predlagatelja M. B.1 iz N., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u N., protiv protustranke V. B. iz N., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u N., radi razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina, odlučujući o žalbi protustranke protiv rješenja Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama, poslovni broj R1-50/2021-9 od 25. svibnja 2022., 10. siječnja 2023.,

 

 

r i j e š i o j e

 

Odbija se žalba protustranke V. B. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama, poslovni broj R1-50/2021-9 od 25. svibnja 2022.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

"R a z v r g a v a s e suvlasnička zajednica nekretnina i to nekretnina: etaža 1136/10000 etažnog vlasništva (E-7) dijela nekretnine u AI povezano s vlasništvom stana br. 7, ulaz I, na 1. katu, pravo, dvosoban stan sa balkonom površine 57,00 m2, te sporednih dijelova – šupa br. 7 u podrumu površine 3,47 m2, i ostava br. 7 na tavanu površine 12,50 m2, a koji stan se nalazi u zgradi br. … u ulici … sagrađenoj na kčbr. 1469/13 upisanoj u zk.ul. 5237 k.o. N., suvlasništvo predlagatelja i protustranke svakog u ½ dijela,

 

civilnom diobom – sudskom prodajom zajedničke stvari (predmetnih nekretnina) po pravilima ovršnog postupka i namirenjem stranaka kao suvlasnika srazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima."

 

2. Protiv navedenog rješenja žalbu podnosi protustranka iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP). Predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

3. U odgovoru na žalbu predlagatelj predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti i pobijanu odluku potvrditi.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju protustranka u žalbi sadržajno  upire, budući da pobijano rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno  ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijanog rjšenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno čl. 8 ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Stoga se protustranka neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

 

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

8. Predmet ovog postupka je razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina i to dvosobnog stana s balkonom površine 57,00 m2 te sporednih dijelova – šupe br. 7 u podrumu površine 3,47 m2, i ostave br. 7 na tavanu površine 12,50 m2, a koji stan se nalazi u zgradi br. … u ulici … sagrađenoj na kčbr. 1469/13 upisanoj u zk.ul. 5237 k.o. N., kao suvlasništvo predlagatelja i protustranke svakog u ½ dijela.

 

9. Sud prvog stupnja razvrgnuo je navedenu suvlasničku zajednicu civilnom diobom – sudskom prodajom zajedničke stvari (predmetnih nekretnina) po pravilima ovršnog postupka i namirenjem stranaka kao suvlasnika razmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima.

 

10. Protustranka žalbenim navodima ističe da sud prvog stupnja nije raspravio postoji li između stranaka spor o predmetu razvrgnuća, s tvrdnjom da je protustranka vlasnica predmetnog stana u cijelosti (nakon razvoda protustranka je nastavila koristiti stan sa zajedničkom djecom, dok se predlagatelj iz stana tada iselio i živi u kući za odmor u vikend naselju T. od 2007., s time da je protustranka u cijelosti otrplatila kredit za predmetni stan), te da je sud trebao prekinuti postupak razvrgnuća i stranke uputiti u parnicu. Protustranka žalbenim navodima ističe da je na predmetnom stanu stekla pravo stanovanja kao obiteljskom domu, pozivom na čl. 46. st. 2. Obiteljskog zakona, a da je predlagatelj nakon razvoda braka iz stana iselio i živi u kući za odmor koja je upisana kao vlasništvo protustranke, s time da ona predlagatelju nije nikada osporavala da tamo živi, s tvrdnjom da navedena kuća za odmor ima struju i vodu i da je podobna za stanovanje, tako da bi razvrgnućem protustranika izgubila dom. Protustranka osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da pravo predlagatelja na razvrgnuće preteže nad pravom protustranke na dom, osporavajući utvrđenja prvostupanjskog suda da je kuća za odmor u kojoj živi protustranka, neuvjetna za stanovanje, kao i tvrdnje predlagatelja da je invalid i da je slabog zdravstvenog stanja, smatrajući da prvostupanjski sud neosnovano nije saslušao protustranku na naprijed navedene okolnosti, te da pravo na dom protustranke preteže u odnosu na pravo predlagatelja na razvrgnuće.

 

11. U odgovoru na žalbu predlagatelj ističe da je nakon razvoda braka 2008. pokrenuta dioba cjelokupne bračne strečevine, s time da se stranke nisu sporazumjele o fizičkoj diobi, radi čega su upućene u parnicu, a da je u odnosu na predmetni stan predlagatelj ishodio kod Općinskog suda u Osijeku pravomoćnu presudu broj P-69/2017-9 od 6. prosinca 2017., nakon koje je uspio na stanu upisati svoje suvlasništvo u ½ dijela, nakon čega je 2019. pokrenuo i postupak radi useljenja u isti, koji postupak je prekinut do okončanja ovog postupka razvrgnuća, osporavajući tvrdnje protustranke o tome da je kuća u kojoj on živi, podobna za stanovanje, ukazujući na vještački nalaz iz 2008. (iz kojeg proizlazi da se radi o objektu bez vode, struje i kupaonice, udaljen od centra N. 3 km, bez javnog prijevoza).

 

12. Sud prvog stupnja donosi pobijano rješenje primjenom odredbe čl. 50. st. 4. ZV-a, cijeneći da između stranaka ne postoji sporazum o civilnoj diobi isplatom, a da prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka kojeg je prvostupanjski sud usvojio u cijelosti, geometrijska dioba nije moguća (stan čini jednu funkcionalnu cjelinu bez mogućnosti fizičke diobe na stambeno funkcionalne cjeline sukladno suvlasničkim udjelima), pa da ne preostaje drugi način razvrgnuća od sudske prodaje, otklanjajući pri tome i prigovor protustranke prava na dom, cijeneći da pravo predlagatelja na razvrgnuće suvlasništva na spornom stanu, preteže nad pravom protustranke (jer nije sporno da je predlagatelj invalid i slabog zdravstvenog stanja, te da živi u neuvjetnoj kući za odmor, a da protustranka predmetni stan neprekidno koristi za stanovanje od razvoda njihova braka 2007., te ima u vlasništvu i drugu nekretninu u kojoj predlagatelj trenutno živi).

 

13. Iz stanja spisa i obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je predlagatelj u ovom predmetu prijedlogom od 20. svibnja 2019. predložio razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina civilnom diobom, i to u odnosu na tri nekretnine za koje tvrdi da su stečene u bračnoj zajednici stranaka (nekretnini koja je predmetom pobijanog rješenja, zatim nekretnini upisanoj u zk.ul.br. 4743 k.o. N. i to kčbr. 5035/1, oranica T., površine 794 m2, koja u naravi predstavlja kuću za odmor na kojoj je protustranka upisana kao samovlasnica, a u kojoj od razvoda braka 2007. živi predlagatelj, te nekretnini upisanoj u zk.ul.br. 545 k.o. N. i to kčbr. 1480/25, oranica površine 18 m2, koja u naravi predstavlja garažu na kojoj je predlagatelj upisan kao vlasnik), na način da se nekretnine prodaju na javnoj dražbi i dobiveni iznos podijeli na jednake dijelove, kojem prijedlogu se protustranka protivila u odnosu na sve tri nekretnine, dok je u odnosu na nekretninu koja je predmetom pobijanog rješenja, naglasila da se radi o nekretnini na kojoj je predlagatelj stekao suvlasništvo temeljem presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj  P-69/2017, protiv koje je ona izjavila reviziju, upirući i na to da je ministarstvo pokrenulo postupak ovrhe na polovini predmetne nekretnine koja će se prodavati na dražbi, prodajom kojeg suvlasničkog dijela predlagatelj više neće imati pravni interes zahtijevati diobu, pozivajući se i na to da bi predloženom civilnom diobom izgubila nekretninu u kojoj živi s kćeri.

 

14. Prema odredbi čl. 47. st. 1. i 2. ZV-a propisano je da suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva, ako je moguće i dopušteno; to mu pravo ne zastarijeva, s time da suvlasnik može zahtijevati razvrgnuće u bilo koje doba, osim kad bi to bilo na štetu ostalih, no može i tada ako se s obzirom na okolnosti ne bi moglo razumno očekivati da će se prilike uskoro tako izmijeniti da razvrgnuće ne bi bilo na štetu drugih suvlasnika, o kojem prigovoru da se ne može zahtijevati razvrgnuće će odlučit sud nadležan za vođenje postupka razvrgnuća.

 

15. Prema odredbi čl. 48. st. 2. ZV-a propisano je da suvlasnik pravo na razvrgnuće ostvaruje sporazumom sa svim suvlasnicima s kojima razvrgava suvlasništvo (dobrovoljno razvrgnuće) ili putem suda (sudsko razvrgnuće).

 

16. Prema odredbi čl. 50. st. 1., 2. i 4. ZV-a propisano je da kada razvrgnuće provodi sud, da je vezan u prvom redu strogim zakonskim odredbama, a podredno valjanim sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća, ako takav postoji, a moguć je i dopušten, a i pravom na razvrgnuće isplatom koje bi imao pojedini suvlasnik na temelju pravnoga posla ili zakona, s time da ako sud nije glede načina razvrgnuća vezan u smislu stavka 1. toga članka, da će sud djeljive pokretne stvari dijeliti fizički, a nekretnine geometrijski, a da ako dioba iz stavka 2. istog članka nije moguća, a da se znatno ne umanji vrijednost, da će sud odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način, a dobiveni iznos podijeliti razmjerno suvlasničkim dijelovima (civilno razvrgnuće).

 

17. Iz provedenog postupka proizlazi da stranke kao suvlasnici nisu sporazumno odredile način razvrgnuća, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja.

 

18. Iz provedenog postupka proizlazi i to da je u odnosu na preostale dvije nekretnine koje nisu predmetom pobijanog rješenja, postupak razvrgnuća obustavljen rješenjem istoga suda poslovni broj R1-58/2019-9 od 11. kolovoza 2020. (list 74-76 spisa), te je predlagatelj upućun na pokretanje parničnog postupka protiv protustranke radi utvrđenja veličine suvlasničkog dijela i diobe nekretnina upisanih u z.k. ul. br. 4743 k.o. N. i to na kčbr. 5035/1 u naravi oranica T., površine 794 m2, na kojoj je protustranka B. V. upisana kao samovlasnica i nekretnina upisanih u zk.ul. br. 545 k.o. N. i to kčbr. 1480/25 u naravi oranica u površini od 18 m2, na kojoj je predlagatelj B. M. upisan kao samovlasnik.

 

19. Po stavu ovoga suda, nisu prihvatljivi žalbeni navodi protustranke kojima ustraje na prigovoru da sud prvog stupnja nije raspravio postoji li između stranaka spor o predmetu razvrgnuća, s tvrdnjom da je protustranka vlasnica predmetnog stana u cijelosti.

 

20. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-69/2017-9 od 6. prosinca 2017. (list 61-65 spisa), naloženo ZK odjelu Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Našicama, da temeljem navedene presude uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo na predmetu razvrgnuća (stanu u N.), prije uknjižbe po darovnom ugovoru od 16. srpnja 2004. (koji je istom presudom utvrđen ništetnim), na način da se s imena ovdje protustranke (a tamo tuženice), briše vlasništvo od ½ dijela stana uz istodobni upis toga prava vlasništva u korist ovdje predlagatelja (a tamo tužitelja), na koju presudu je protustranka podnije reviziju koja je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2285/2019-2 od 10. lipnja 2019., odbačena kao nedopuštena (list 35-37 spisa), nakon čega su stranke na raspravi održanoj 19. rujna 2019. (list 38-40 spisa), suglasno izjavile da između njih nema spora o predmetu razvrgnuća, kao niti o veličini suvlasničkih dijelova, kako to pravilno navodi i prvostupanjski sud u pobijanom rješenju, te potom na temelju izvedenih dokaza pravilno utvrđuje da je predmetni stan u suvlasništvu stranaka, da je njegova tržišna vrijednost 314.000,00 kuna, te da isti čini jednu funkcionalnu cjelinu, bez mogućnosti fizičke diobe na stambeno funkcionalne cjeline, sukladno suvlasničkim udjelima.

 

21. Iz stanja spisa proizlazi isto tako da je prijedlog za razvrgnuće iste suvlasničke zajednice bio pokrenut još 2008., dakle neposredno nakon razvoda braka stranaka (nesporno brak stranaka razveden je 2007.), nakon čega je uslijedio naprijed navedeni postupak pred Općinskim sudom u Osijeku poslovni broj  P-69/2017-9 od 6. prosinca 2017., iz čega proizlazi da se stranke u odnosu na predmetni stan već dugi niz godina spore i pokušavaju razvrgnuti suvlasničku zajednicu.

 

22. Dakle, suprotno prigovorima protustranke, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetna nekretnina u suvlasništvu stranaka, svake u ½ dijela, s time da predmet diobe i suvlasnički omjeri stranaka na predmetnoj nekretnini jasno proizlaze i iz zemljišnoknjižnog stanja, pa se suprotne tvrdnje protustranke kojima svojata vlasništvo stana u cijelosti, ukazuju neosnovanima, naročito uzimajući u obzir da je protustranka osporenu činjenicu suvlasništva spornog stana, najprije priznala, da bi je potom porekla (s tvrdnjom da je vlasnica stana u cijelosti), dok time što je eventualno u cijelosti otplatila kredit za predmetni stan, suprotno prigovorima protustranke, ne znači da ta sredstva predstavljaju njezinu vlastitu imovinu, a ne bračnu stečevinu, već bi protustranka, ukoliko je nakon prekida bračne zajednice isključivo nastavila otplaćivati predmetni kredit, tada od predlagatelja eventualno imala pravo samo obvezno pravnim zahtjevom zahtijevati isplatu u ½ dijela. Utoliko su neosnovani i žalbeni navodi protustranke da je predmetni postupak razvrgnuća trebalo prekinuti i stranke uputiti u parnicu.

 

23. U odnosu na žalbeni prigovor da je protustranka na predmetnom stanu stekla pravo stanovanja kao obiteljskom domu, pozivom na čl. 46. st. 2. Obiteljskog zakona ("Narodne novine“ broj 103/15, 98/19 i 47/20, dalje ObZ)), kojim je propisano da sud može na zahtjev bračnog druga odrediti da pravo stanovanja u obiteljskom domu koji predstavlja bračnu stečevinu iz članka 32. toga Zakona, ostvaruje samo jedan roditelj sa zajedničkom maloljetnom djecom nad kojom roditelji ostvaruju roditeljsku skrb, valja odgovoriti da iz pravomoćne presude Općinskog suda u Našicama kojom je razveden brak stranaka poslovni broj P-293/2007-8 od 23. studenog 2007. (list 24-27 spisa), jasno proizlazi da je jedno od dvoje zajedničke djece stranaka u trenutku razvoda braka već bilo punoljetno, a da je drugo dijete (M. B.2 koja je u trenutku razvoda bila maloljetna), rođeno 24. studenog 1992., tako da je isto bilo punoljetno već u vrijeme pokretanja predmetnog postupka razvrgnuća, pa se protustranka u ovom postupku više nema osnova pozivati na naprijed citiranu zakonsku odredbu koja se odnosi na roditelja sa zajedničkom maloljetnom djecom, što ovdje nije slučaj.

 

24. Nadalje, u odnosu na prigovor prava na dom, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da pravo predlagatelja na razvrgnuće suvlasništva na spornom stanu, preteže nad pravom protustranke, uzimajući u obzir nesporne činjenice da je protustranka u tom stanu ostala živjeti nakon razvoda braka 2007., sa zajedničkom djecom, da u tom stanu i danas živi, sada sa punoljetnom kćeri, kao i činjenice da je s druge strane predlagatelj invalid i slabog zdravstvenog stanja, te da živi u neuvjetnoj kući za odmor na kojoj protustranka ima upisano pravo vlasništva,

 

25. Naime, prvostupanjski sud je pri ocjeni navedenog prigovora prava na dom, razmotrio sve okolnosti koje su bitne za odluku kojem od dva pojedinačna prava dati prednost, pravu suvlasništva predlagatelja ili eventualno pravu na dom protustranke kao drugom suvlasniku predmetne nekretnine, provodeći tzv. test razmjernosti, sve to u kontekstu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje Konvencija), koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu 5. studenog 1997., a koja u čl. 8. propisuje da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja (stav. 1.), u okviru kojeg je pravilno ocijenio da se sporna nekretnina može smatrati domom protustranke, te da civilnom prodajom predmetne nekretnine dolazi do miješanja u njezino pravo na dom, ali da je takvo miješanje u skladu sa zakonom, razmjerno i nužno (u skladu s nekim od legitimnih ciljeva navedenih u čl. 8. stav. 2. Konvencije).

 

26. I po stavu ovoga suda, nakon što su u dovoljnom stupnju raspravljeni i utvrđeni svi potrebni kriteriji iz Konvencije, u danim okolnostima konkretnog slučaja, civilna dioba prodajom stana suvlasništvo stranaka svakog u ½ dijela (koja nužno ima za posljedicu iseljenje protustranke i članova njezine obitelji), razmjerna je i nužna, imajući pri tome u vidu da razvrgnuće suvlasničke zajednice, odnosno postupak kod suda, predstavlja miješanje u pravo suvlasnika, koje miješanje je utemeljeno na hrvatskom pravu i kojim se načelno ostvaruje legitiman cilj zaštite prava drugih.

 

27. Naime, kako se u konkretnom slučaju radi o konkurenciji dvaju privatnopravnih interesa, tada, u takvoj konkurenciji, pravo na dom valja sagledavati sa stajališta obje stranke, kako to ispravno čini i sud prvog stupnja, ali isto tako i sa stajališta činjenice da protustranka za svoj suvlasnički omjer dobiva iznos koji će se postići u postupku razvrgnuća. Dakle, ona neće biti ostavljena bez naknade za svoj dio suvlasničkog omjera, kao što neće biti niti lišena svoga prava da i na ostalom dijelu bračne stečevine, kao zajedničke imovine, ostvaruje svoja imovinska prava.

 

28. Ako bi se u svezi prava na dom, drukčije tumačile odredbe ZV-a koje reguliraju pravo suvlasnika na razvrgnuće suvlasničke zajednice, onda bi se praktično dovelo do toga da se nekretnina koja nekome služi kao dom i ne može geometrijski podijeliti, u cijelosti proglasi nedjeljivom, a što bi bilo u suprotnosti i s Ustavom Republike Hrvatske i s Međunarodnim konvencijama i ZV-om, s time da protustranka niti ne tvrdi da iznos dobiven prodajom predmetne nekretnine, nije adekvatan da istim podmiri troškove stanovanja, odnosno da tim iznosom eventualno kupi drugu odgovarajuću nekretninu koja joj može služiti kao dom, a u ovom postupku nije postavljala niti zahtjev za diobom predmetnog stana isplatom, dok, s druge strane, na takvu diobu nije pristala po zahtjevu predlagatelja.

 

29. Žalbeni prigovori protustranke kojima osporava utvrđenja prvostupanjskog suda da je kuća za odmor u kojoj živi predlagatelj, neuvjetna za stanovanje, također nisu osnovani, pri čemu iz izvedenih dokaza, kao bitno proizlazi da se radi o nekretnini evidentno znatno manje vrijednosti od stana koji je predmetom pobijanog rješenja. Ovdje je ipak potrebno naglasiti da tvrdnje protustranke da kuća za odmor ima i struju i vodu, te da u istom vikend naselju živi nekoliko drugih obitelji, samo po sebi ne znači da se radi o kući koja je u svemu podobna za stanovanje, pri čemu je na okolnost da se radi o kući koja nije podobna za stanovanje, predlagatelj priložio vještački nalaz iz 2008., sadržaj kojeg nalaza (u odnosu na kuću za odmor),  protustranka nije osporavala, niti je iznosila tvrdnje o tome da je danas stanje tog objekta izmijenjeno u odnosu na stanje kakvo je bilo kada je rađen navedeni nalaz (list 6-7 spisa, iz kojeg proizlazi da se radi o objektu koji nema izvedene priključke na niskonaponsku elektro mrežu, vodu, kanalizaciju, plin i telefon, koji objekt je izveden 2005. u samogradnji s raznim improvizacijama i raspoloživim materijalima), s time da na okolnost da se radi o kući podobnoj za stanovanje, protustranka nije predlagala izvođenje dokaza, osim što se usuglasila da se po prijedlogu predlagatelja na toj nekretnini izvede uviđaj na licu mjesta, koji prijedlog je predlagatelj na zadnjem ročištu povukao. Također, niti tvrdnje predlagatelja da je invalid i da je slabog zdravstvenog stanja, predlagateljica tijekom postupka nije osporavala, niti je na okolnost osnovanosti svojih prigovora predlagala izvođenje dokaza, dok je svoje saslušanje, kako to proizlazi iz njezinog podneska od 28. veljače 2022. (list 154-156 spisa), predlagala samo na okolnost da predmetni stan predstavlja njezin obiteljski dom, što nije niti upitno, slijedom čega, i po stavu ovoga suda, na navedene okolnosti nije bilo osnova provoditi daljnje dokaze. 

 

30. U takvoj situaciji, neosnovano protustranka prigovara da njezino pravo na dom preteže u odnosu na pravo predlagatelja na razvrgnuće.

 

31. Iz svih navedenih razloga, kako se žalba protustranke ukazuje neosnovanom, a ispitivanjem pobijanog rješenja nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu protustranke na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

 

 

U Zagrebu 10. siječnja 2023.

 

    Sutkinja:

       Roberta Pandža, v.r.