1

                            Poslovni broj: Gž-1027/2022-8

 

Poslovni broj: Gž-1027/2022-8

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Tatjani Kučić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Darka K., OIB…, iz Z., kojeg zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik iz Z. protiv tužene C. o. d.d., OIB…, iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženice J. R., OIB…, iz Z., kojeg zastupa punomoćnica M. T., odvjetnica iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3048/2021-5 od 10. lipnja 2022. ispravljene rješenjem istoga suda broj Pn-3048/2021-91 od 22. rujna 2022., 10. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e   i    r i j e š i o   j e

 

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3048/2021-5 od 10. lipnja 2022., koja je ispravljena rješenjem istoga suda broj Pn-3048/2021-91 od 22. rujna 2022.:

 

- potvrđuje u točki I. izreke za iznos od 1.853,67 kn (slovima: tisuću osamsto pedeset tri kune i šezdeset sedam lipa) zajedno sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos i to:

- 157,63 kn od 15. studenoga 2008. do isplate,

- 34,77 kn od 15. prosinca 2008. do isplate,

- 16,24 kn od 15. veljače 2009. do isplate,

- 16,04 kn od 15. lipnja 2009. do isplate,

- 55,56 kn od 15. srpnja 2009. do isplate,

- 72,17 kn od 15. kolovoza 2009. do isplate,

- 31,61 kn od 15. rujna 2009. do isplate,

- 159,44 kn od 15. listopada 2009. do isplate,

- 70,47 kn od 15. studenoga 2009. do isplate,

- 101,97 kn od 15. travnja 2010. do isplate,

- 75,46 kn od 15. svibnja 2010. do isplate,

- 34,62 kn od 15. lipnja 2010. do isplate,

- 23,71 kn od 15. kolovoza 2010. do isplate,

- 61,89 kn od 15. rujna 2010. do isplate,

- 103,08 kn od 15. listopada 2010. do isplate,

- 113,48 kn od 15. studenoga 2010. do isplate,

- 123,32 kn od 15. prosinca 2010. do isplate,

- 74,03 kn od 15. siječnja 2011. do isplate,

- 31,92 kn od 15. veljače 2011. do isplate,

- 119,81 kn od 15. travnja 2011. do isplate,

- 83,10 kn od 15. svibnja 2011. do isplate,

- 169,75 kn od 15. lipnja 2011. do isplate,

- 92,86 kn od 15. srpnja 2011. do isplate,

- 16,30 kn od 15. kolovoza 2011. do isplate,

- 14,41 kn od 15. rujna 2011. do isplate,

 

- preinačuje u točki I. izreke za iznos od 1.492,12 kn (slovima: tisuću četiristo devedeset dvije kune i dvanaest lipa) zajedno sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan,

 

- potvrđuje u točki III. izreke kojom je odlučeno o naknadi parničnih troškova za dosuđeni iznos od 6.771,41 kn (slovima: šest tisuća sedamsto sedamdeset jedna kuna i četrdeset jedna lipa) zajedno s dosuđenim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos počevši od 10. lipnja 2022. do isplate,

 

- preinačuje u točki III. izreke za iznos od 4.312,97 kn (slovima: četiri tisuće tristo dvanaest kuna i devedeset sedam lipa) zajedno sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tako da se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

II. Nepobijana točka II. izreke presude nije ispitivana u ovom drugostupanjskom postupku.

 

III. Tužitelju se ne dosuđuje zatraženi trošak sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Nalaže se tuženiku C. o. d.d., Z., OIB… isplatiti tužitelju D. K. iz Z., OIB… bruto iznos plaće od 3.345,79 kuna sa zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata računatih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike plaće, tekućim na iznos od:

- 279,47 kn od 15. studenoga 2008. do isplate,

- 61,66 kn od 15. prosinca 2008. do isplate,

- 28,81 kn od 15. veljače 2009. do isplate,

- 28,47 kn od 15. lipnja 2009. do isplate,

- 98,52 kn od 15. srpnja 2009. do isplate,

- 130,61 kn od 15. kolovoza 2009. do isplate,

- 57,22 kn od 15. rujna 2009. do isplate,

- 288,45 kn od 15. listopada 2009. do isplate,

- 109,24 kn od 15. studenoga 2009. do isplate,

- 184,48 kn od 15. travnja 2010. do isplate,

- 136,55 kn od 15. svibnja 2010. do isplate,

- 57,22 kn od 15. lipnja 2010. do isplate,

- 55,47 kn od 15. srpnja 2010. do isplate,

- 42,02 kn od 15. kolovoza 2010. do isplate,

- 109,76 kn od 15. rujna 2010. do isplate,

- 190,36 kn od 15. listopada 2010. do isplate,

- 201,22 kn od 15. studenoga 2010. do isplate,

- 218,66 kn od 15. prosinca 2010. do isplate,

- 131,23 kn od 15. siječnja 2011. do isplate,

- 56,59 kn od 15. veljače 2011. do isplate,

- 212,43 kn od 15. travnja 2011. do isplate,

- 147,32 kn od 15. svibnja 2011. do isplate,

- 300,97 kn od 15. lipnja 2011. do isplate,

- 164,63 kn od 15. srpnja 2011. do isplate,

- 28,88 kn od 15. kolovoza 2011. do isplate,

- 25,55 kn od 15. rujna 2011. do isplate,

prema stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike plaće kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku C. o. d.d., Z., OIB… naknaditi tužitelju D. K. iz Z., OIB… trošak ovog postupka u iznosu od 11.084,38 kn sa zateznim kamatama tekućim od 10. lipnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.“

 

2. Protiv dosuđujućeg dijela presude te odluke o parničnim troškovima pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači i obveže tužitelja da tuženici naknadi parnični trošak, a podredno da presudu ukine.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženice tužitelj ocjenjuje da je žalba neosnovana jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje i predlaže da sud drugog stupnja žalbu tuženice odbije kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrdi te traži trošak sastava odgovora na žalbu.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Ovaj spor je spor male vrijednosti. Temeljem odredbe članka 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.; dalje: ZPP), koji se primjenjuje u ovom postupku obzirom da je tužba podnesena 1. prosinca 2015., a u smislu odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19.), presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. tog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

6. Tuženica je žalbu podnijela zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, međutim, u žalbi ne navodi u čemu bi se sastojala eventualno počinjena bitna povreda iz kojeg razloga je ovaj sud presudu suda prvog stupnja u smislu tog žalbenog razloga ispitivao po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a te je utvrđeno da sud prvog stupnja donoseći pobijanu presudu nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je predmet ovog spora zahtjev tužitelja za naknadom imovinske štete koju je pretrpio zbog propusta umješača na strani tuženice u ovoj parnici, J. R., da pokrene parnicu za potraživanje iz radnog odnosa i to za razdoblje od mjeseca listopada 2008. do 8. kolovoza 2011., uslijed čega je nastupila zastara tužiteljevog potraživanja time da se šteta očituje u sprječavanju povećanja imovine tužitelja, odnosno izmakloj dobiti u visini iznosa kojeg bi ostvario da je parnica pokrenuta. Među strankama tijekom postupka nije bila sporna pasivna legitimacija tuženice koja se temelji na polici osiguranja od odgovornosti broj …, koju je kao osiguranik zaključio umješač J. R..

 

7.1. Na temelju iskaza svjedoka B. C., sindikalnog povjerenika u I. jedinici PU Z., B. C., D. K., S. Č. i tužitelja sud utvrđuje da su svi saslušani svjedoci, kao i tužitelj, potpisali punomoći umješaču, koji je surađivao sa njihovim sindikatom, na temelju kojih punomoći su ga ovlastili na pokretanje postupaka za isplatu dodatka za smjenski rad protiv poslodavca, kojeg im on nije ispravno obračunavao. Naime, sud utvrđuje da se saslušani svjedok B. C., kao sindikalni povjerenik, konzultirao s odvjetnikom R. u rujnu 2011. o tome ima li elemenata za utuženje neisplaćene naknade za smjenski rad te je odvjetnik rekao da elementi postoje i tražio je dostavu isplatnih lista i satnice, a pri tom je sindikalnom povjereniku dao bjanko punomoći kako bi ih podijelio zainteresiranim kolegama da ih oni potpišu kako bi on mogao i za njih pokrenuti postupke. Sud utvrđuje da je sindikalni povjerenik punomoći dostavio umješaču J. R. nakon čega se je u više navrata interesirao jesu li postupci pokrenuti i u kojoj su fazi te mu je odvjetnik J. R. krajem 2012. rekao da su postupci u tijeku i da se čeka prva rasprava. Kako ni nakon toga nisu imali nikakve informacije, tužitelj, kao i saslušani svjedoci, obratili su se 2014. odvjetniku za dostavu informacija te su dogovorili i sastanak na koji umješač nije došao već je došla njegova tadašnja vježbenica M. T. koja ih je upoznala s činjenicom da postupci nisu pokrenuti i ponudila im da će to učiniti ona u njihovo ime. Iako je tijekom postupka tuženica osporavala činjenicu da bi potpisane punomoći bile predane njezinom osiguraniku, sud na temelju iskaza saslušanih svjedoka K. i C., koji su zajedno nosili punomoći u ured umješača, utvrđuje da te tvrdnje tuženice nisu osnovane te je poklonio vjeru saslušanim svjedocima, kao i iskazu tužitelja da su punomoći predane umješaču te da umješač nikada nije pozvao tužitelja, kao ni ostale saslušane svjedoke, da mu dostave dokumentaciju kako bi mogao podnijeti tužbu. Na temelju tako utvrđenih činjenica sud zaključuje da je umješač učinio profesionalnu pogrešku i propust kada na temelju punomoći kojom ga je tužitelj ovlastio da u njegovo ime i za njegov račun pokrene postupak za isplatu razlike plaće zbog neisplate smjenskog dodatka on to nije učinio. Ocjena je suda prvog stupnja da je umješač na temelju punomoći za zastupanje tužitelja bio dužan postupati u skladu sa svojom profesionalnom djelatnošću, povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima i poduzeti sve potrebne radnje radi zaštite prava tužitelja, a osobito bio je dužan pravovremeno pokrenuti spor protiv poslodavca tužitelja, za koji ga je tužitelj opunomoćio. Po ocjeni suda umješač je svojom profesionalnom pogreškom, odnosno nepodnošenjem tužbe na koju ga je ovlastio tužitelj, prouzročio štetu tužitelju u smislu odredbe članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21.; dalje: ZOO) za koju odgovara umješač na temelju odredbe članka 1045. stavak 1. ZOO-a, a koju je dužna naknaditi tuženica na temelju zaključene police osiguranja od odgovornosti odvjetnika koju je umješač zaključio sa tuženicom.

 

7.2. Provedenim vještačenjem sud utvrđuje da je tužitelju nastala šteta koja se sastoji od razlike plaće koju je tužitelju trebao isplatiti poslodavac na ime dodatka za rad u drugoj smjeni na temelju članka 44. stavak 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u razdoblju od listopada 2008. do kolovoza 2011., koja iznosi 3.345,79 kn bruto, odnosno 1.853,60 kn neto, time da je vještak dodatak za rad u drugoj smjeni (10 %) obračunavao za obavljeni naizmjenični rad tijekom tjedna ili mjeseca u najmanje dvije različite smjene polazeći od tumačenja Komisije za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike. Naime, upravo za taj iznos je umješač trebao podnijeti tužbu koju je propustio podnijeti, zbog čega je za tražbinu tužitelja nastupila zastara.

 

7.3. Pravni stav je suda prvog stupnja da tužitelju pripada bruto iznos razlike plaće zbog toga što bi taj iznos tužitelj dobio da je umješač na vrijeme podnio tužbu te da zbog toga on ima pravo tražiti kao štetu onaj iznos kojeg bi mogao ostvariti protiv poslodavca, a koji propustom umješača nije ostvario.

 

7.4. U odnosu na prigovor tuženice da je nastupila zastara tražbine tužitelja, sud ocjenjuje da je taj prigovor neosnovan. Naime, po ocjeni suda na zastaru tražbine tužitelja primjenjuje se odredba članka 230. stavak 3. ZOO-a jer je šteta nastala povredom ugovorne obveze prema zaključenom ugovoru o nalogu. Kako za tražbine po ugovoru o nalogu nije predviđen poseban zastarni rok, pravni stav je suda prvog stupnja da se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a. Po ocjeni suda šteta je tužitelju nastala trenutkom nastupanja zastare tražbine po osnovi razlike plaće te je najstarija tražbina prema utvrđenju suda zastarjela 16. studenog 2011. iz kojih je razloga sud rok od pet godina računao od tog dana te zaključuje da do dana podnošenja tužbe 1. prosinca 2015. zastara nije nastupila jer nije proteklo više od pet godina.

 

7.5. Iz naprijed obrazloženih razloga sud prvog stupnja usvaja tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

8. Na utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo, kako to osnovano u žalbi tvrdi tuženica.

 

9. Žalbene navode tuženice koji se odnose na analizu utvrđenog činjeničnog stanja ovaj sud nije ispitivao jer se u sporu male vrijednosti žalba ne može podnositi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9.1. Također, po ocjeni ovog suda neosnovano je pozivanje tuženice na isključenje od odgovornosti ugovoreno člankom 24. Uvjeta osiguranja od odgovornosti odvjetnika iz razloga što tuženica u ovom postupku do zaključenja prethodnog postupka nije isticala činjenicu da bi se postupanje odvjetnika R. trebalo smatrati grubom nepažnjom, odnosno nije se pozivala na isključenje od odgovornosti pozivom na odredbu članka 24. Uvjeta osiguranja od odgovornosti odvjetnika, zbog čega sud tu činjenicu nije utvrđivao niti se ona sada može isticati u žalbi.

 

10. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženice o tome da je sud pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare jer je po ocjeni ovog suda pravilno sud prvog stupnja zaključio da za tražbinu tužitelja nije nastupila zastara. Naime, sud je u postupku utvrdio da je tužitelj saznao za štetu 2014., kada je bio dogovoren sastanak s umješačem odvjetnikom R., na koji je pristupila njegova vježbenica M. T., koja je tek tada obavijestila, između ostalih i tužitelja, da tužbe nisu podnesene. Po ocjeni ovog suda subjektivni rok za naknadu štete prema danu saznanja za štetu za tužitelja je mogao početi teći tek 2014., jer je do tog dana tužitelj smatrao da se postupak protiv poslodavca vodi, koje informacije je sindikalnom povjereniku B. C. davao umješač, pa rok od pet godina nije protekao do dana podnošenja tužbe 1. prosinca 2015. Čak kada bi se i prihvatilo utvrđenje suda prvog stupnja da zastarni rok od pet godina prema članku 230. stavak 3. u vezi s člankom 225. ZOO-a teče od dana nastupanja zastare za tražbine iz radnog odnosa, koje su dospjele u razdoblju od listopada 2008. do kolovoza 2011., dakle najranije od 16. studenog 2011., i u tom slučaju pravilno je sud prvog stupnja zaključio da nije isteklo pet godina do dana podnošenja tužbe.

 

11. Međutim, pogrešan je pravni stav suda prvog stupnja da tužitelj ima pravo na naknadu štete u visini bruto iznosa razlike plaće koja se odnosi na neisplaćeni dodatak za rad u drugoj smjeni prema odredbi članka 44. stavak 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 93/08., 23/09., 39/09. i 90/10.) jer u ovom postupku tuženica nije poslodavac tužitelja, već je predmet tužbenog zahtjeva naknada štete po osnovi police osiguranja od odgovornosti odvjetnika koju je umješač zaključio s tuženicom. Naknada štete koja je predmet ovog spora ne smatra se primitkom od nesamostalnog rada koji podliježe plaćanju poreza na dohodak od nesamostalnog rada u smislu odredbe članka 21. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 115/16. i 106/18.; dalje: ZPD) već se radi dohotku iz članka 8. stavak 2. točka 5. ZPD-a, odšteti koja nije u vezi s gospodarstvenom djelatnošću i ne smatra se dohotkom, zbog čega u situaciji kada primitak ne podliježe oporezivanju porezom na dohodak tužitelju ne može biti dosuđen utuženi iznos koji bi obuhvaćao iznose poreza na dohodak te pripadajuće doprinose koji se plaćaju na takav primitak. Zbog toga, po ocjeni ovog suda, tužitelj ima pravo na naknadu štete u visini neto razlike plaće koja se odnosi na neisplaćeni dodatak za rad u drugoj smjeni. Sud je u postupku utvrdio da razlika neto iznosa plaće iznosi 1.853,67 kn iz kojih razloga je žalba tuženice u tom dijelu osnovana te ju je trebalo uvažiti, a presudu suda prvog stupnja preinačiti za iznos razlike između bruto i neto plaće, odnosno za iznos od 1.492,12 kn, te u tom dijelu tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

12. S obzirom da je odluka djelomično preinačena, ovaj sud je primjenom odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a odlučivao o troškovima cijelog postupka.

 

12.1. S postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj je djelomično uspio iz kojeg razloga mu je tuženica u obvezi naknaditi parnične troškove primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a. Naime, prema odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. S osnovom tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio u omjeru od 100 % dok je s visinom uspio u omjeru od 55 % iz čega slijedi ukupni uspjeh tužitelja u omjeru od 77,50 %. Kada se od uspjeha tužitelja oduzme postotak uspjeha tuženice, koja je u sporu uspjela u manjoj mjeri, u omjeru od 22,5 %, proizlazi da je tuženica u obvezi naknaditi tužitelju 55 % troškova zastupanja te trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje u cijelosti.

 

12.2. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126./22.; dalje: Tarifa) da je tužitelj osnovano zatražio troškove zastupanja i troškove sudskih pristojbi u iznosu od 9.584,38 kn, visinu kojeg iznosa tuženica žalbom ne osporava, iz kojeg razloga mu je tuženica u obvezi naknaditi 55 % tog iznosa, odnosno iznos od 5.271,41 kn. Troškove vještačenja u iznosu od 1.500,00 kn tuženica je u obvezi naknaditi tužitelju u cijelosti jer su oni bili potrebni radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja. Ukupno je tuženica u obvezi tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 6.771,41 kn iz kojeg razloga je u tom dijelu presudu suda prvog stupnja u točki III. izreke trebalo potvrditi primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a, a preinačiti za iznos od 4.312,97 kn primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a te u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

 

12.3. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženice da sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka nije vodio računa o tome da je tužitelj tijekom postupka povukao djelomično tužbeni zahtjev jer je prema tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi tražio isplatu iznosa od 9.520,00 kn, a tijekom postupka tužbeni zahtjev snižen je na iznos od 3.345,79 kn pa da tužitelj nije uspio u cijelosti s postavljenim tužbenim zahtjevom već u omjeru manjem od 50 %. Naime, pravilan je pravni stav tuženice da sniženje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje tužbe te da bi za povučeni dio tužbenog zahtjeva tuženica imala pravo na naknadu parničnog troška u smislu odredbe članka 158. stavak 1. ZPP-a. Međutim, podnesak od 21. studenog 2018., kojim je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva, dostavljen je tuženici 11. prosinca 2018., a tuženica nije u roku od 15 dana od primitka podneska zatražila naknadu parničnih troškova za povučeni dio tužbenog zahtjeva, zbog čega nema pravo na naknadu parničnog troška.

 

13. Kako tuženica nije uspjela s podnesenom žalbom u većoj mjeri (uspjeh od 22,5 %), ona nema pravo na naknadu zatraženih troškova žalbenog postupka.

 

14. Tužitelju nije dosuđen zatraženi trošak sastava odgovora na žalbu te sudske pristojbe na odgovor na žalbu jer se po ocjeni ovog suda ne radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP.

 

Koprivnica, 10. siječnja 2023.