Baza je ažurirana 08.03.2026. zaključno sa NN 153/25 EU 2024/2679
1
Broj: P-382/2019-39.
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
STALNA SLUŽBA U GAREŠNICI
Garešnica, Vladimira Nazora 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, po sucu toga suda Jarmilki Kučera-Slivar kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz P. 263, OIB:…, koga zastupa punomoćnik J. T. Š., odvjetnica iz B., protiv tuženika R. A. d.d. Z., M. cesta 69, OIB:…, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz O. društva G. & G. d.o.o. Z., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 21. studenog 2022. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja J. T. Š., odvjetnice iz B. i Z. punomoćnika tuženika D. M., odvjetničke vježbenice iz B., a sukladno odredbi članka 335. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 09. siječnja 2023. godine,
p r e s u d i o j e
- 61,26 kn počev od 28.11.2007.godine,
- 60,66 kn počev od 27.12.2007.godine,
- 60,06 kn počev od 25.01.2008.godine,
- 59,51 kn počev od 20.02. 2008. godine,
- 58,92 kn počev od 20. 03. 2008. godine,
- 58,27 kn počev od 18. 04. 2008. godine,
- 89,06 počev od 24. 05. 2008. godine,
- 88,10 kn počev od 23. 06. 2008. godine,
- 87,18 kn počev od 19. 07. 2008. godine,
- 86,26 kn počev od 25. 08. 2008. godine,
- 85,25 kn počev od 22. 09. 2008. godine,
- 84,34 kn počev od 31. 10. 2008. godine,
- 83,33 kn počev od 27. 11. 2008. godine,
- 82,32 kn počev od 29. 12. 2008. godine,
- 81,35 kn počev od 24. 01. 2009. godine,
- 80,30 kn počev od 27. 02. 2009. godine,
- 129,07 kn počev od 17. 03. 2009. godine,
- 127,47 kn počev od 15. 04. 2009. godine,
- 125,77 kn počev od 29. 05. 2009. godine,
- 134,44 kn počev od 20. 06. 2009. godine,
- 178,24 kn počev od 25. 07. 2009. godine,
- 186,17 kn počev od 29. 08. 2009. godine,
- 183,63 kn počev od 28. 09. 2008. godine,
- 172,06 kn počev od 20. 10. 2009. godine,
- 188,61 kn počev od 21. 11. 2009. godine,
- 201,53 kn počev od 31. 12. 2009. godine.
- 220,65 kn počev od 30. 01. 2010. godine,
- 213,97 kn počev od 27. 02. 2010. godine,
- 240,52 kn počev od 30. 03. 2010. godine,
- 233,25 kn počev od 28. 04. 2010. godine,
- 241,86 kn počev od 02. 05. 2010. godine,
- 330,77 počev od 30. 06. 2010. godine,
- 310,14 kn počev od 24. 07. 2010. godine,
- 365,30 kn počev od 31. 08. 2010. godine,
- 343,54 kn počev od 21. 09. 2010. godine,
- 309,83 kn počev od 07. 10. 2010. godine,
- 374,74 kn počev od 29. 11. 2010. godine,
- 457,93 kn počev od 30. 12. 2010. godine,
- 395,48 kn počev od 15. siječnja 2011. godine,
- 414,59 kn počev od 10. veljače 2011. godine,
- 385,51 kn počev od 29. 03. 2011. godine,
- 388,24 kn počev od 08. 04. 2011. godine,
- 500,31 kn počev od 31. 05. 2011. godine,
- 509,24 počev od 30. 06. 2011. godine,
- 593,95 kn počev od 30. 07. 2011. godine,
- 543,00 kn počev od 30. 08. 2011. godine,
- 487,48 kn počev od 24. 09. 2011. godine,
- 457,50 kn počev od 11. 10. 2011. godine.
- 451,90 kn počev od 12. 11. 2011. godine,
- 475,74 kn počev od 08. 12. 2011. godine,
- 496,30 kn počev od 30. 01. 2012. godine,
- 498,98 kn počev od 29. 02. 2012. godine,
- 480,87 kn počev od 14. 03. 2012. godine,
- 489,66 kn počev od 12. 04. 2012. godine,
- 495,15 kn počev od 31. 05. 2012. godine,
- 481,69 kn počev od 30. 06. 2012. godine,
- 483,20 kn počev od 17. 07. 2012. godine,
- 472,65 počev od 25. 08. 2012. godine,
- 451,82 kn počev od 21. 09. 2012. godine,
- 470,66 kn počev od 31. 10. 2012. godine,
- 478,85 kn počev od 28. 11. 2012. godine,
- 470,25 kn počev od 03. 01. 2013. godine,
- 429,90 kn počev od 19. 01. 2013. godine,
- 461,05 kn počev od 01. 03. 2013. godine,
- 462,17 kn počev od 11. 04. 2013. godine,
- 447,56 kn počev od 26. 04. 2013. godine,
- 405,78 kn počev od 09. 05. 2013. godine,
- 402,97 kn počev od 11. 06. 2013. godine,
- 411,02 kn počev od 09. 07. 2013. godine,
- 424,94 kn počev od 27. 08. 2013. godine,
- 444,98 kn počev od 02. 10. 2013. godine,
- 431,84 kn počev od 17. 10. 2013. godine,
- 437,02 kn počev od 15. 11. 2013. godine,
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice tako da predmet tužbenog zahtijeva bude isplata iznosa od 3.000,58 € / 22.607,93 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, umijesto iznosa od 22.607,19 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
Obrazloženje
1.Tužitelj M. J. po punomoćniku V. J., odvjetnici iz B., podnio je kod ovoga suda tužbu protiv tuženika R. A. d.d. Z., radi utvrđenja i isplate.
2. Tužitelj u tužbi između ostalog navodi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 218-50-3774885 na iznos od 18,020,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita s redovnim ugovorenim kamatama po promjenjivoj stopi 5,20% godišnje, promjenjiva sukladno s Odlukom banke, sa ugovorenom kamatom za zakašnjenje u plaćanju, odnosno zakonskom zateznom kamatom u visini od 15% godišnje, promjenjiva, naknadom u iznosu od 3,30% od iznosa kredita te ostalim troškovima sukladno Odlukama banke, a svrha podizanja kredita bila je kupnja vozila marke Š. dok je rok vraćanja kredita 84 mjeseca od puštanja kredita u otplatu, a način vraćanja je 84 mjesečna anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu te kredit dospjeva na naplatu posljednjeg dana u mjesecu prema Otplatnom planu. Tužitelj nadalje navodi da je ugovorena valutna klauzula povrata obveze iz ugovora: iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi obračunati će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-račun banke te je korisnik kredita upozoren s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Isto tako tužitelj navodi da su u Ugovoru o kreditu broj 218-50-3774885 od 14. 11. 2006. godine u točci 2. pod naslovom "kamatna stopa" stranke ugovorile: "Redovna kamata: 5,20% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima." Tužitelj navodi da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženi jednostrano mijenjao kamatnu stopu iz predmetnog Ugovora o kreditu, a da pri tome nije s tužiteljem pregovarao niti je tužitelj na tu promjenu mogao utjecati na bilo koji način, a navedeno je imalo za posljedicu očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja budući da cijena kredita kao bitan sastojak Ugovora (kamate) za tužitelja nije precizno određena, niti je odrediva što takovu odredbu čini nepoštenom i ništetnom prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. 04. 1993. godine, prema odredbi članka 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača, te sukladno stanovištu izraženom u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. od 04. 07. 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž. 7129/13-4. od 13. 06. 2014. godine. Tužitelj nadalje navodi da bitan sastojak ugovora o kreditu je činila odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je kredit ugovoren u valuti CHF što proizlazi iz točke 1. i 7. Ugovora o kreditu od 14. 11. 2006. godine gdje se navodi da tužitelj kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, sukladno otplatnom Planu, a o valutnoj klauzuli stranke nisu posebno pregovarale međutim kraj činjenice da je tuženik isplatu kredita izvršio u kunama, a isto tako tužitelj je u kunama vršio isplate po zaključenom Ugovoru o kreditu to se opravdano postavlja pitanje svrhe i razloga ugovorene valutne klauzule tim više što je kuna kao zakonsko sredstvo plaćanja u navedeno vrijeme bila, a i danas je stabilna valuta posebice u odnosu na EUR-o, a navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF za koju valutu se općenito navodilo da je stabilna valuta, ubrzo nakon zaključenja ugovora, upravo zbog enormnog porasta tečaja CHF, narušila je pravičnu ravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja, dočim se tuženik rastom tečaja CHF neosnovano bogatio, a takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna je, a navedeno proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10. od 14. 06. 2018. godine, naime isplate po kreditu koje je tužitelj vršio tuženiku radi vraćanja kredita, a koji anuiteti su obračunani na dan odobrenja po srednjem tečaju banke za CHF čine evidentnu neravnotežu ugovorenih strana i nepoštene ugovorne uvjete za tužitelja uslijed čega je sud u postupcima zaštite kolektivnih prava i interesa takve ugovorne odredbe utvrdio ništetnima. Tužitelj navodi da su spomenute presude donesene u postupcima zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači te iste obvezuju sud u konkretnom sporu tužitelja protiv tuženika. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne te je slijedom toga tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio na osnovu takvih ništetnih odredaba te da je tužitelj svoju obvezu po Ugovoru o kreditu izvršavao na vrijeme i plaćao je anuitete čak i prije dospijeća kako ne bi došao u zakašnjenje, a dopisom tuženika 0011039-00965810 tuženik je tužitelja obavijestio da je prema evidenciji banke na dan 30. 11. 2013. godine po Ugovoru o kreditu broj 218-50-3774885 kredit u cijelosti otplaćen te da je zadnja mjesečna obveza po kreditu iznosila 270,89 CHF. Tužitelj navodi da je ukupno po Ugovoru o kreditu tužitelju isplaćeno 82.688,03 kn što je na dan isplate kredita 17. 11. 2006. godine iznosilo 18.020,68 CHF, a srednji tečaj banke na dan isplate iznosio je 4,588508 kn/1 CHF, a po Ugovoru o kreditu tužitelj je ukupno platio 121.432,47 kn dok je ukupno zaduženje po anuitetima iznosilo 98.825,28 kn prema ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20% i prema tečaju na dan stavljanja kredita u otplatu te razlika više uplaćenog po Ugovoru o kreditu iznosi 22.607,19 kn te tužitelj traži da mu se navedeni iznos vrati zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i tužitelj predlaže da se donese presuda kojom se utvrđuje ništetnim odredbe točke 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 218-50-3774885 zaključenog između stranaka 14. 11. 2006. godine kojima su u ispunjenju ugovora ugovorene promjenjive kamatne stope i valutna klauzula te da se naloži tuženiku da mu vrati iznos od 22.607,19 kn sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu između ostalog navodi da je tužbeni zahtijev pod točkom I postavljen protivno odredbi članka 187. ZPP-a, a da bi usvajanje takvog zahtijeva dovelo do toga da uopće nije određen iznos kredita, ni kamatna stopa ni vraćanje kredita po jednakim mjesečnim anuitetima, odnosno ne bi se radilo o Ugovoru o kreditu sukladno odredbi članka 1021. Zakona o obveznim odnosima te tuženik smatra da tužbeni zahtijev treba odbaciti. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtijev u cijelosti te navodi da tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika te tužitelj svoj tužbeni zahtijev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. 06. 2014. i Pž-6632/17. od 14. 06. 2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te da se iz historijata tužbe da zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, no da je takav stav tužitelja neosnovan. Tuženi ističe da se u postupku kolektivne zaštite prava, pravna zaštita pruža na općenitoj to jest apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, a u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača i nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog Ugovora o kreditu nepoštene te tuženik ukazuje na stavove Visokog trgovačkog suda izražene u presudi Pž-6632/17, a pored navedenog ističe da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primjeniti na auto kredite kako to proizlazi iz navoda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi Pž-6632/17. gdje se navodi "Ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljenim radi rješavanja stambenih potrebi, što je osnovna potreba svakog čovjeka i to većinom u trenutku kada su radi potrebe adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak – traženje kredita obaviti što prije. Tuženik ističe da unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev Ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotni stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Tuženik navodi da sukladno odredbama članka 96. stavak 1 i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, tužitelj mora prvotno dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a ako pak nemaju bilo koje od navedenih obilježja, tada se provodi test poštenosti i u tom slučaju je potrebno prvenstveno utvrdili je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna tužitelju, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je V. trgovački sud R. H. u posljednjoj odluci kolektivne zaštite ispitivanja razumljivosti sporne odredbe se ograničio na takozvanu predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju Ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu te ističe da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtijev za kredit u CHF, a odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni Plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik ističe da sukladno stavu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CH F odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ističe da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumjeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene, a tuženik je tužitelju prije zaključenja Ugovora dao sve informacije temeljem kojih je tuženik mogao donijeti informiranu odluku te je predmetni Ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika, a odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj pravnog posla. Tuženik ističe da je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja te da je pojam prosječnog potrošača nastao kroz praksu suda Europske unije koja ga definira kao osobu koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna" i da zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju ako ga se promatra kao razumnog dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva te je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik ističe da se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo i ta činjenica onemogučuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna time da je člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine određeno da se o određenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe, a u konkretnom slučaju tužitelj je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR te je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu. Tuženi navodi da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula i da nikakav ekstra profit tuženik ne ostvaruje te je ugovaranje iste bilo u interesu obiju strana i ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj ne prema tuženiku nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu, a tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog ugovora postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Tuženik smatra da je odredba u promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, a metoda i kriterij promjene kamate propisane su tuženikovim Općim aktima čija je primjena ugovorena člankom 9. stavak 3. Ugovora o kreditu te je tužitelj potpisom ugovora izjavio da je tekstom istih Općih akata upoznat. Tuženi navodi da ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi jeli tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim te tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdana i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta te ističe da je promjena kamatne stope tužitelju posljedica objektivnih tržišnih okolnosti te u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala obveza da se u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktni parametri i metode izračunatih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim da je tuženik i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama i Zakonom o potrošačkom kreditiranju, koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje Odluke mijenja kamatne stope kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Tuženi navodi da je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora. Tuženi navodi da promjene parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog Ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećavao kamatnu stopu, a sklapajući Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti i tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. Tužitelj navodi da obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtijeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže da se tužbeni zahtijev tužitelja odbije te potražuje troškove postupka.
4. Tužitelj je podneskom od 21. siječnja 2022. godine, nakon provedenog vještačenja precizirao tužbeni zahtijev u točci 2. predložene izreke tako da je naznačio da potražuje isplatu iznosa od 22.607,93 kn te je točno naznačio tijek kamate na zatraženi novčani iznos od 22.607,93 kn, dok je tužitelj na ročištu održanom dana 21. studenog 2022. godine s obzirom na prelazak računanja novčanih iznosa u EUR-ima, u predloženoj izreci presude u točci II stavio novčani iznos izražen u EUR-ima od 3.000,58 EUR-a, a sud je smatrao da je dopuštenje navedene preinake svrsishodno za razrješenje odnosa stranaka, to je sud dopustio navedenu preinaku tužbe i riješio kao u izreci rješenja.
5. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je ispitao tužitelja M. J. kao stranku, proveo je financijsko vještačenje s financijskim vještakom I. Š. čiji nalaz i mišljenje je na suglasan prijedlog stranaka pročitao, izvršio je uvid u preslik ugovora o kreditu broj 218-50-3774885 zaključen između tuženika i tužitelja 14. 11. 2006. s otplatnom tablicom (list broj 8-15), u dopise tuženika upućene tužitelju list broj 16-20) u otplatni plan (list 21-24) u preslik sudske prakse (list 33-40), u preslik zahtjeva za kredit (list broj 41), u preslik promotivnih uvjeta (list broj 42-46), u preslik pravilnika o obračunu kamata i naknada (list broj 46-81), u tekst (list broj 82), izvršio je uvid u izvod iz zapisnika iz I. sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH (list broj 228), u preslik Sudske prakse (list broj 229-240), te u cjelokupni spis.
6. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.
7. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 218-503774885 zaključenog između stranaka i to u člancima 1, 2 i 7 u djelu gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula (kako je to naprijed obrazloženo) i isplata preplaćenog iznosa zbog ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 3.000,58 EUR-a / 22.607,93 kn, a prema uređenom tužbenom zahtjevu, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.
8. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10. od 14. 06. 2018. godine i da li su odredbe Ugovora o kreditu broj 218-50-3774885 od 14. 11. 2006. godine sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula ništetne.
9. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi iz Ugovora o kreditu, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 14.11. 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 218-50-3774885 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 18.020,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate, rok otplate je 84 mjeseca i tužitelj se obvezao kredit otplatiti sa kamatom, a koja kamata je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 % godišnje.
10. Odredbom članka 1. Ugovora o kreditu broj 218-50-3774885 koji su zaključile stranke dana 14. 11. 2006. godine i koji je solemniziran po javnom bilježniku M. B. iz P. pod brojem OU-267/06-1 dana 18. 11. 2006. godine, između ostaloga ugovoreno je da iznos kredita iznosi kunsku protuvrijednost CHF 18.020,68 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita dok je člankom 2 istog Ugovora ugovorena redovna kamata 5,20% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15 % godišnje, promjenjiva, a obračunava se na dospjele, i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem tog ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima, a člankom 7. istog Ugovora, ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom Planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita te uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke.
11. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je tužitelji kao korisnik kredita zaključenog s tuženikom broj ugovora o kreditu 218-50-3774885 a prema otplatnom planu izvršio prvu uplatu dužnog anuiteta 22. 12. 2006. godine u iznosu od 1.172,07 kn, odnosno 256,40 CHF, a prema tečaju CHF 4,571248 uz primjenu kamatne stope 5,20%. Isto tako iz dostavljenih podataka i nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je tužitelj na ime otplate predmetnog kredita tuženiku izvršio uplatu ukupnog iznosa od 121.433,09 kn, time da je u vrijeme otplate predmetnog kredita primijenjena kamatna stopa u početku iznosila 5,20 %, kasnije 6,20 %, 5,75%,7,75%, 7,50%, 6,75%, a kako sve to nedvojbeno proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka I. Š..
12. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka I. Š. između ostalog proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu br.218-50-3774885 od 14. 11. 2006. godine u iznosu od 18.020,68 CHF i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da je ista u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,20 % godišnje, a anuitet je ugovoren u iznosu od 256,40 CHF te da je tijekom otplate kredita do dana 30. 11. 2013. godine tužitelj bi bio dužan otplatiti sukladno navedenom ugovoru da je otplata u cijelom razdoblju vršena primjenom tečaja švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu na dan isplate kredita to jest na dan 17. studeni 2006. godine iznos od 98.825,16 kn kako je vidljivo iz Tabele 2. stupac 16. po tečaju na dan uplate i po promjenjivim kamatnim stopama je otplatio 121.433,09 kn kako je to vidljivo iz Tabele 1. stupac 7., a razlika između plaćenih iznosa tuženiku temeljem ugovora u cjelokupnom razdoblju po anuitetima i novčanih iznosa koji su trebali biti plaćeni tuženiku da je isplata vršena po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i uz navedeni tečaj švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu na dan 17. studeni 2006. godine iznosi 22.607,88 kn. Isto tako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da razlika kada su anuiteti bili viši od početno ugovorenih radi promjene kamatne stope i tečaja i u trenucima otplate išli na štetu tužitelja iznosi 22.936,20 kn, a kada su anuiteti bili manji iznosi 328,32 kn (tabela 6 stupac 16, 17 i 18). Isto tako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da od ukupnog iznosa razlike, iznos od 4.944,49 kn (Tabela 5, stupac 10) se odnosi na povečanje anuiteta radi povećanja kamatne stope sadržane u svakom anuitetu, a u tabeli 5 stupac 8 je iskazana ukupna razlika nastala uslijed povećanja kamatne stope sadržane u svakom anuitetu i tečaja CHF (stupac 8 ili stupac 16 tabele 5), a radi promjene tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita anuiteti su više plaćeni za 17.663,39 kn (4.944,49 kn + 17.663,39 kn = 22.607,88 kn, Tabela 5 stupac 10 i 13), a kada je tečaj bio manji plaćeno je manje 651,58 kn, a kada je bio veći plaćeno je više s osnova povećanja tečaja 18.314,93 kn (18.314,93 kn – 651,58 = 17,663,39 kn, Tabela 5, stupac 13, 14 i 15) te da u ukupnoj razlici između plaćenih anuiteta u iznosu od 22.607,88 kn (Tabela 6) razlika kada su anuiteti bili više od početno ugovorenih radi promjene kamatne stope i tečaja i u trenucima otplate kada su išli na štetu tužitelja iznosi 22.936,20 kn, a kada su anuiteti bili manji iznosi 328,32 kn – Tabela 6. Isto tako iz dopune nalaza i mišljenja financijskog vještaka I. Š. proizlazi da joj je dan zadatak da utvrdi iznose po mjesecima koji predstavljaju razliku između ugovorene kamate po kamatnoj stopi koja je ugovorena Ugovorom o kreditu broj … od 14. studenog 2006. i kamate naplaćene po kamatnim stopama koje je naknadno donijela banka svojim Odlukama o izmjenama kamatnih stopa sve za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do otplate te da utvrdi iznose po mjesecima koji predstavljaju razliku u isplatama mjesečnih iznosa primjenom tečaja CHF na dan odobrenja kredita iz predmetnog Ugovora o kreditu i mjesečnih naplaćenih iznosa uz primjenu tečaja tuženika koji se veže za tu valutu sve za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do otplate kredita pa da je utvrdila da u razdoblju otplate kredita od prosinca 2006. do otplate kredita u studenom 2013. godine tužitelj je ukupno platio 121.433,09 kn, a da je kamatna stopa ostala nepromjenjena iz Ugovora i po tečaju na dan otplate kredita tužitelj je trebao platiti 98.825,16 kn te da razlika iznosi 22.607,93 kn i da od ukupne razlike obračunatih anuiteta radi promjene kamatne stope razlika iznosi 4.944,49 kn, a utvrđena razlika zbog promjene tečaja iznosi 17.663,44 kn te da je u dopuni nalaza izvršeno prebijanje negativnih razlika.
13. Iz iskaza tužitelja M. J. između ostalog proizlazi da je htio kupiti automobil te da je otišao u A.-kuću J. u Č. gdje su mu rekli da kredit može dobiti samo u CHF i to kod R. banke s kojom su oni poslovali te da nije imao mogućnosti uzeti kredit niti u kunama niti u EUR-ima, a kako je htio kupiti automobil na to je pristao te je sve riješavao u toj kući i uopće nije odlazio u banku. Isto tako iz iskaza tužitelja proizlazio da su mu u Auto-kući pripremili i dali ugovor na potpis i nisu mu ništa objašnjavali vezano za visinu kamatne stope, vezano za to kako se mijenja, o nekakvim parametrima, nisu ga upozoravali na rizike promjene tečaja te da apsolutno nije bilo nikakvog govora o tome, a da je on po uputi otišao kod javnog bilježnika kod kojeg su ga poslali, tamo je platio troškove i nije mu ništa objašnjavano te nije niti preuzeo ovjerene primjerke ugovora samo je kod javnog bilježnika platio troškove, a ugovore je dobio u Auto-kući te nije dobivao nikakve obavijesti od banke o promjenama kamatnih stopa te je početka rata iznosila 1.125,00 kn, a najviša rata je iznosila 1.800,00 kn, a da ih je plaćao jer je smatrao da je to normalno jer nije bio upućen u ništa time da mu je u Auto-kući rečeno da može dobiti kredit u CHF gdje kamata ne varira niti tečaj, a nije znao da je kamata promjenjiva i da će rasti time da on prije potpisivanja ugovora nije imao niti priliku pročitati ugovor.
14. Dakle, tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj na ime otplate predmetnog kredita izvršio uplatu prve rate u iznosu od 256,40 CHF, a kamata je u trenutku otplate prve rate iznosila 5,20%, a da su navedene otplatne rate učestalo rasle kako to proizlazi iz rekapitulacije priložene nalazu i mišljenju vještaka time da je tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenja i iznosila je 6,20 %, 6,75%,7,75%, 70,50%, a da su tijekom otplate kredita s obzirom na to mijenjani i iznosi anuiteta otplate kredita kao i da je u vrijeme otplate kredita učestalo mijenjan tečaj CHF u odnosu na kunu te je tijekom otplate iznosio kako to nedvojbeno proizlazi iz dostavljenih tabela u nalazu i mišljenju vještaka, tako da su tijekom otplate kredita mijenjani iznosi anuiteta otplate kredita a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka u kojem su prikazani točni iznosi uplaćenih rata, primjenjena kamatna stopa i primjenjeni tečaj na dan uplate svake rate na ime otplate kredita dakle, proizlazi da je tužitelj tuženiku na ime otplate predmetnog kredita zbog promjenjive kamatne stope koja se u vremenu otplate kredita mijenjala te je od početnih 5,20 %, tijekom otplate kredita rasla na 6,20%, 6,75%, 7,75%, 7,50%, platio tuženiku veći iznos od 4.944,49 kn, a da je tužitelj tuženiku na ime otplate kredita zbog ugovorene valutne klauzule u CHF i promjene tečaja CHF u odnosu na kune platio veći iznos od 17.663,44 kn, odnosno tužitelj je tuženiku na ime otplate kredita zbog promjene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukupno platio iznos od 22.607,93 kn.
15. Nesporno je da je Visoki trgovački sud RH u presudi pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu T. suda u Z. pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja U. P. protiv banaka, radi zaštite kolektivnih interesa utvrdio u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.
Nadalje nesporno je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine odbio revizije tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda T. suda u Z. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Dakle, u presudama T. suda u Z. pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, i V. suda R. H. pod poslovnim brojem Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s osnove promjenjive kamatne stope u skladu sa člankom 502.c a u svezi članka 502.a ZPP-a. Promjenom kamatne stope, koja je s vremenom mijenjana na štetu tužitelja, došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.
Nadalje, presudom i rješenjem V. suda R. H. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, potvrđena je presuda V. trgovačkog suda R. H. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda T. suda u Z. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je potvrđeno da je između ostalih i tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 14. 11. 2006. godine, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa. Utoliko što je navedenim presudama T. suda u Z. br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno V. trgovačkog suda R. H. br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 5,20 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
16. Stoga, u odnosu na odredbe U. o namjenskom kreditu broj … od 14. 11. 2006. godine, u članku 2. i to u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom kreditora za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, a kako to nedvojbeno proizlazi i iz iskaza tužitelja, dok po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju. Nadalje, u odnosu na odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 218-50-3774885, u člancima 1. i 7. i to u dijelu u kojem je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu od 18.020,68 CHF u protuvrijednosti u kunama u dijelu i u djelu u kojem je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti plativo po srednjem tečaju kreditora za CHF, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Dakle, proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno, da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.
Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju trajanja kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu broj 218-550-3774885 od 14. 11. 2006. godine u člancima 1., 2. i 7. i to u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.
17. U odnosu na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, a polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da odredba predmetnog ugovora kojom je sukladno Odluci banke o kamatnim stopama prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterije koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a (NN 96/03) čije odredbe su bile na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu između stranaka. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Ovakav način promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Takva presuda prema odredbi čl. 138a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj je tuženiku u konkretnom slučaju na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope isplatio više nego što je ugovoreno, s obzirom da je ugovorena kamatna stopa od 5,20% a tuženik je svojom jednostranom odlukom o promjenjivim kamatnim stopama mijenjao ugovorenu kamatu na način da je istu povećavao. Naime uvidom u dostavljenu dokumentaciju utvrđeno je da je tuženik mijenjao kamatnu stopu koja je u početku iznosila 5,20 % s tim da je za vrijeme otplate kredita kamatna stopa mijenjana te je iznosila 6,20 %, 7,75%, 6,75%, i 7,50 %.
18. U odnosu na prigovor tuženika o zastari potraživanja ovaj sud smatra da je prigovor neosnovan jer temeljem odredbe čl. 215. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a kako je presuda V. T. suda u Z. Pž-7129/13-4 donijeta 13. lipnja 2014. godine s kojim datumom je postala i pravomoćna i presuda navedenog T. suda u Z., od tog dana je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenih kamata, zbog čega nije istekao rok iz čl. 225. ZOO-a jer je tužba u ovom predmetu podnesena 08. svibnja 2019. godine, s obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina s obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva neosnovana isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda T. suda u Z. P.-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude V. trgovačkog suda RH Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. godine. Prema ustaljenoj sudskoj praksi VSRH rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje VSRH je izrazio u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine kojom je odbio reviziju Z. banke d.d. Z. koja je izjavljena protiv presude i rješenja Ž. suda u O. Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017. godine, a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.
Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju V. suda R. H., izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. godine u odnosu na zahtjev za preplaćene kamate s obzirom da je presuda Trgovačkog suda broj P-1401/12 postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na zahtjev na ime valutne klauzule, donošenjem odluke V. trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, pa se dakle zastarni rok računa od pravomoćnosti navedenih presuda. Tužba u ovom predmetu je podnesena 08. svibnja 2019. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 13. lipnja 2014. godine za preplaćene kamate, odnosno od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu.
19. Dakle, u ovom postupku tužitelj traži da se utvrde ništetnim odredbe članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 218-50-3774885 zaključenog između stranaka i to u dijelu u kojima je u ispunjenju ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te tužitelj potražuje isplatu preplaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi promjene tečaja valute CHF u odnosu na početni tečaj, a kako je sve to naprijed obrazloženo.
20. Kao što je naprijed obrazloženo po ocjeni ovoga suda ništetne su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka i to u članku 1., 2. i 7. u dijelu u kojem je u ispunjenju ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a kako je to navedeno u izreci ove presude, to je sud utvrdio da su navedene odredbe predmetnog ugovora ništetne i naložio je tuženiku da tužitelju na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i ugovorene valutne klauzule isplati ukupan iznos od 3.000,58 EUR-a / 22.607,93 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dana uplate pojedinih mjesečnih rata, a što je nedvojbeno utvrđeno financijskim vještačenjem.
21. Budući da je među strankama bila sporna i visina tužbenog zahtjeva, na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno-financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku I. Š., koja je sačinila nalaz i mišljenje temeljem kojeg je sud utvrdio da je tužitelj ukupno platio 121.433,09 kn, a da je kamatna stopa ostala nepromjenjena iz U. i po tečaju na dan otplate kredita tužitelj je trebao platiti 98.825,16 kn te da razlika iznosi 22.607,93 kn i da od ukupne razlike obračunatih anuiteta radi promjene kamatne stope razlika iznosi 4.944,49 kn, a utvrđena razlika zbog promjene tečaja iznosi 17.663,44 kn pri čemu je izvršeno prebijanje negativnih razlika.
22. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom zaključio U. o kreditu broj:… dana 14. 11. 2006. godine, da mu je temeljem istog stavljen na raspolaganje kredit za kupnju vozila, da je za vrijeme trajanja otplate kredita više puta na štetu tužitelja jednostranom odlukom banke mijenjana kamatna stopa, a da je predmetnim ugovorom ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima po kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF kreditora time da su uplate po kreditu valutirale, odnosno da je ugovorena primjena valutne klauzule pa da su navedene odredbe ugovora nepoštene utvrđene pravomoćnim sudskim odlukama kako je to naprijed obrazloženo odnosno da su navedene odredbe utvrđene kao ništetne i nedopuštene pravomoćnom presudom V. trgovačkog suda R. H. posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. Ista presuda potvrđena je revizijskom odlukom V. suda R. H. posl.br. Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine. Predmetnim ugovorom ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatom po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća te kako je to naprijed obrazloženo tužitelj prvu ratu predmetnog kredita uplatio uz primjenu kamatne stope od 5,20%, a tečaj je na dan zaključenja ugovora iznosio 4,571248, a tijekom otplate kredita kamatne stope i tečaj CHF je mijenjan, a kao to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Dakle, rata kredita je mijenjana s obzirom na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja obroka, a rok otplate kredita je iznosio 84 mjeseca te kao što je naprijed obrazloženo kamatne stope banka je mijenjala i ista je tijekom otplate kredita iznosila 6,20%, 6,75%, 7,75%, 7,50%, pa je tužitelj otplatu kredita u mjesečnim anuitetima plaćao po promjenjenim kamatnim stopama u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF u odnosu na kunu važećem na dan dospijeća.
23. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, a koji je u odnosu na istaknute prigovore po tuženiku dopunio svoj nalaz i mišljenje te ju istome u cijelosti odgovorio na prigovore tuženika.
24. Tužitelj je pismenim podneskom od 21. 01. 2022. godine nakon dostavljenog nalaza i mišljenja te dopune nalaza i mišljenja postavio tužbeni zahtjev tako da potražuje od tuženika da mu na ime preplaćenog iznosa po osnovi ugovorene valutne klauzule i ugovorene promjenjive kamatne stope isplati iznos od 22.607,93 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, a koji tužbeni zahtijev je u cijelosti postavljen sukladno dostavljenom nalazu i mišljenju financijskog vještaka Ivanke Špehar pa je onda sud u cijelosti prihvatio tako postavljeni tužbeni zahtjev jer je postavljen u skladu sa vještačkim nalazom i utvrđenim činjeničnim stanjem a kako je to naprijed obrazloženo. Imajući u vidu navedeno, sud je utvrdio da su ništetne naprijed citirane odredbe Ugovora o kreditu koji su stranke zaključile i to članak 1., 2. i 7. u dijelu kojima su u ispunjenju ugovora ugovorene promjenjive kamatne stope i valutna klauzula, a kako je to navedeno u izreci ove presude i naložio je tuženiku da tužitelju na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom periodu isplati iznos od 4.944,49 kn i po osnovi valutne klauzule u utuženom periodu isplati ukupan iznos od 17.663,44 kuna, odnosno ukupno 22.607,93 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, od dana uplate pojedinih mjesečnih rata, a što je nedvojbeno utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, te odlučio kao u izreci temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, a odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18). Shodno navedenom, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) valjalo je prihvatiti i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio po promijenjenim kamatnim stopama kao i temeljem rasta tečaja valute CHF.
25. Sud je poklonio vjeru iskazu tužitelja M. J. ispitanog kao stranke jer je njegov iskaz logičan i uvjerljiv te je potvrđen ostalim provedenim dokazima.
26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 164. ZPP-a.
27. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio u parnici, dužan je tužitelju nadoknaditi troškove postupka u cijelosti, a imajući u vidu odredbe članka 154. st. 2. ZPP-a, s obzirom da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora prilikom poduzete pojedine parnične radnje. Sud je tužitelju priznao troškove koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna, za sastav obrazloženog podneska od 03. srpnja 2019. godine, 16. kolovoza 2019., 29. siječnja 2021., u iznosu od 1.000,00 kuna za sastav svakog, za sastav podnesaka od 03. rujna 2020. i 21. siječnja 2022. godine u iznosu od 250,00 kn, za sastav svakog, za zastupanje na ročištima održanim 03. srpnja 2019., 11. rujna 2020., 23. rujna 2021. godine, 26. svibnja 2022. godine u iznosu od 1.000,00 kn za svako ročište, na zastupanje na ročištu za glavnu raspravu održanog 21. studenog 2022. godine u iznosu od 1.500,00 kn, za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 750,00 kn, te se troškovi tužitelja odnose na troškove poreza na dodanu vrijednost u iznosu 2.687,50 kn, na trošak sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu u ukupnom iznosu od 1.152,00 kn, te na trošak uplaćenog predujma za provedeno vještačenje u iznosu od 2.500,00 kn. Dakle, ukupni troškovi tužitelja iznose 2.268,17 € / 17.089,50 kn te budući su isti bili potrebni i opravdani, sud je naložio tuženiku da ih tužitelju i plati.
28. S obzirom na izloženo presuđeno je kao u izreci.
U Garešnici, 09. siječnja 2023. godine
S u d a c :
Jarmilka Kučera-Slivar
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.
[1] Fiksni tečaj konverzije 7,53450
[2] Fiksni tečaj konverzije 7.53450
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.