- 1 -              I Kž SODO 6/2022-3

 

 

 

 

 

 

Broj: I Kž SODO 6/2022-3

 

 

 

 

O D L U K A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u drugostupanjskom državnoodvjetničkom stegovnom vijeću, sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Melite Božičević-Grbić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u stegovnom predmetu protiv N. W., zamjenika županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, zbog stegovnog djela iz članka 85. stavka 2. točke 2. u vezi stavka 5. alineja 1. i 2. Zakona o Državnoodvjetničkom vijeću ("Narodne novine", broj 67/18. i 126/19. - dalje: ZoDOV), odlučujući o žalbi N. W., zamjenika županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, podnesenoj protiv odluke Državnoodvjetničkog vijeća (dalje: DOV) od 25. listopada 2022. broj DOVO-40/2021-47, u sjednici održanoj 9. siječnja 2023.,

 

 

o d l u č i o   j e :

 

 

Odbija se kao neosnovana žalba N. W., zamjenika županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu te se potvrđuje odluka DOV-a od 25. listopada 2022. broj DOVO-40/2021-47.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Odlukom DOV-a od 25. listopada 2022. broj DOVO-40/2021-47 utvrđena je stegovna odgovornost N. W., zamjenika županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu za stegovno djelo iz članka 85. stavka 2. točke 2. u vezi stavka 5. alineja 1. i 2. ZoDOV-a te mu je, na temelju članka 86. stavka 1. točke 1. ZoDOV-a, kao stegovna kazna izrečen ukor.

 

2. Protiv navedene odluke žali se N. W., zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, i to osobno i putem braniteljice, odvjetnice V. D. L.. Osobna žalba podnesena je zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog zakona, s prijedlogom pobijanu odluku ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje ili pobijanu odluku preinačiti i utvrditi "kako okrivljenik nije stegovno odgovoran." Žalba po braniteljici podnesena je zbog bitne povrede odredaba postupka, povrede materijalnog prava, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o izrečenoj stegovnoj kazni, s prijedlogom pobijanu odluku ukinuti. Budući da se ove žalbe međusobno sadržajno podudaraju i nadopunjavaju, bit će razmotrene kao jedinstvena žalba.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.), žalitelj ističe da je izreka pobijane odluke nerazumljiva. Ovo stoga što ni javno izrečena odluka ni izreka pisane odluke ne sadrže brojeve "Narodnih novina" u kojima je objavljen ZoDOV. To je, po mišljenju žalitelja, bilo nužno navesti i zbog načela obvezne primjene blažeg zakona budući da je u vrijeme izvršenja terećenog mu stegovnog djela na snazi bio ZoDOV ("Narodne novine", broj 67/18. i 126/19.), a u vrijeme donošenja pobijane odluke ZoDOV ("Narodne novine", broj 67/18., 126/19. i 80/22.).

 

4.1. Oznaka službenog glasila u kojem je objavljen ZoDOV koji je primijenjen u konkretnom slučaju sadržana je u uvodu pobijane odluke gdje je, nakon navođenja brojeva "Narodnih novina" u kojima je isti objavljen (67/18. i 126/19.), navedeno da će se isti dalje u tekstu odluke označavati kao "ZDOV". Nadalje, uzevši u obzir izmjene ZoDOV-a koji je stupio na snagu nakon inkriminiranog vremena u konkretnom slučaju i uspoređujući ih s odredbama ZoDOV-a koji je bio na snazi u inkriminirano vrijeme, valja reći da nenavođenje brojeva "Narodnih novina" ZoDOV-a u izreci pobijane odluke u konkretnom slučaju nije odlučno ni s aspekta načela obvezne primjene blažeg zakona.

 

5. Daljnji vid bitne postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., prema tvrdnji žalitelja, ostvaren je jer u pobijanoj odluci nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, konkretno o odbijanju triju dokaznih prijedloga obrane koji su potom specificirani u žalbi.

 

5.1. Žalitelj, međutim, ni u navedenom nije u pravu. Naime, na stranicama 3. do 4. pobijane odluke izneseni su jasni, dostatni i valjani razlozi za odbijanje dokaznih prijedloga obrane. Premda u tom dijelu obrazloženja pobijane odluke nisu izričito navedena i u žalbi specificirana tri dokazna prijedloga obrane, iz suštine sadržaja tog dijela obrazloženja proizlazi da se isto odnosi i na te dokazne prijedloge. Ovo osobito kada se ima u vidu da je riječ o dokaznim prijedlozima obrane koji su istaknuti na ročištu održanom 25. listopada 2022. i o kojima je na tom istom ročištu i odlučeno rješenjem koje je potom obrazloženo na zapisniku s tog ročišta.

 

6. Žalitelj nije u pravu ni kada tvrdi da su izvadak iz Naputka Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj A-425/17 od 26. srpnja 2017. i Naputak Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj O-1/2014 od 16. veljače 2014. kontradiktorni dokazi. Naime, Naputak Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj O-1/2014 od 16. veljače 2014. uređuje posve drugu materiju od one za postupanje u svezi koje se ovdje tereti žalitelj. Isti se, naime, odnosi na prekluzivne rokove za donošenje odluka nakon završetka istrage iz članka 230. ZKP/08., dok Naputak Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj A-425/17 od 26. srpnja 2017., postupanje protivno kojemu je prema izreci pobijane odluke žalitelju stavljeno na teret, predstavlja uputu za postupanje državnih odvjetnika u pogledu rokova za dovršetak istrage te se odnosi na instruktivne rokove propisane člankom 229. ZKP/08.

 

7. Bitna povreda odredaba postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. je, prema žalitelju, ostvarena i zbog toga što su razlozi pobijane odluke potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Ovo stoga što je DOV najprije odbio kao nevažni dokazni prijedlog obrane usmjeren utvrđivanju radne opterećenosti žalitelja u inkriminirano vrijeme (stranica 3. pobijane odluke), a potom je žaliteljevu radnju opterećenost cijenio kao olakotnu okolnost prilikom izbora stegovne kazne (stranica 7. pobijane odluke).

 

7.1. Međutim, ni istaknuti žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, DOV je pravilno postupilo odbivši kao nevažan dokazni prijedlog obrane usmjeren utvrđivanju radne opterećenosti žalitelja u inkriminirano vrijeme budući da ta činjenica, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, nije odlučna za odluku o njegovoj stegovnoj odgovornosti. Obrazlažući odluku o stegovnoj kazni, DOV je radnu opterećenost žalitelja u inkriminirano vrijeme cijenilo olakotnom okolnošću, no izričito je navelo da se ista ne može uzeti kao osnova za njegovo oslobođenje od odgovornosti. Prema tome, u navedenim razlozima obrazloženja pobijane odluke nema nikakvog proturječja, a kamoli ne znatnog.

 

8. Imajući u vidu suštinu inkriminacije u konkretnom slučaju, žalitelj nije u pravu ni kada upire na to da mu je neosnovano odbijen i dokazni prijedlog usmjeren utvrđivanju vremena provođenja vještačenja u istražnom predmetu kojim je bio zadužen, a u odnosu na koji čelnika državnog odvjetništva nije izvijestio o razlozima zbog kojih u zakonskom roku od 6 mjeseci nije bio u mogućnosti dovršiti istragu.

 

9. Nije osnovana ni tvrdnja žalitelja da je zbog odbijanja njegovih dokaznih prijedloga ostvarena bitna povreda odredaba postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. jer mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01.,76/10., 85/10. i 5/14. - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori", broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. - dalje: Konvencija).

 

9.1. Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je DOV na ročištu održanom 25. listopada 2022. (listovi 148 do 163 spisa) dio dokaznih prijedloga žalitelja prihvatilo i te je dokaze potom i izvelo, dok je dio njegovih dokaznih prijedloga odbilo provesti, za što je na ročištu, kada je odlučivalo o navedenim dokaznim prijedlozima, dalo jasne i dostatne razloge. Razlozi za odbijanje dokaznih prijedloga obrane su, osim toga, izneseni u obrazloženju pobijane odluke (stranice 3. do 4.). Ovdje još treba istaknuti da, sukladno članku 418. stavku 1. ZKP/08. (koji se u ovom postupku primjenjuje sukladno članku 96. stavku 1. ZoDOV-a), dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud (ovdje DOV) i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. To, međutim, ne znači da je sud (ovdje DOV) tijekom postupka dužan prihvatiti i provesti baš sve dokaze koje stranke predlože, već ima pravo odbiti one dokazne prijedloge za koje utvrdi da su ispunjene pretpostavke propisane člankom 421. stavkom 1. ZKP/08. Naime, pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno je ocjeni suda (ovdje DOV-a) u svakom pojedinom slučaju. Slijedom navedenoga, odbijanjem provođenja samo nekih dokaznih prijedloga obrane, a ne svih, za što je DOV dalo razloge na ročištu, ali i u pobijanoj odluci, žalitelju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Konvencije i člankom 29. stavkom 1. Ustava.

 

10. Žalitelj smatra da je u pobijanoj odluci ostvarena i povreda materijalnog prava iz članka 469. ZKP/08. u pitanju je li djelo za koje ga se tereti stegovno djelo. Kao i u obrani pred DOV-om, tako i sada u žalbi, sugerira zaključak da bi se radilo o beznačajnom djelu te ističe da je DOV zaključilo da se radilo o jednom jedinom njegovom propustu uslijed kojega nije nastupila nikakva šteta, no da nije dalo ocjenu stupnja njegove krivnje niti je obrazložilo što konkretno s aspekta specijalne i generalne prevencije upućuje na potrebu kažnjavanja. Tvrdi da iz njegove obrane jasno proizlazi da je riječ o nesvjesnom nehaju, dok iz već spomenute Opće upute o ocjenjivanju obnašanja državnoodvjetničke dužnosti broj O-1/2021od 14. lipnja 2022. (i to iz članka 8. stavka 3.) proizlazi da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji potreba za kažnjavanjem.

 

10.1. Protivno istaknutim žalbenim navodima, DOV je, prema ocjeni ovoga vijeća, pravilno zaključilo da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjeni svi elementi koji bi opravdavali primjenu instituta beznačajnog djela iz članka 33. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18., 126/19. i 84/21. - dalje: KZ/11.), koji se u ovom postupku primjenjuje sukladno odredbi članka 86. stavka 3. ZoDOV-a, a svoju odluku je i valjano obrazložilo (stranica 6., pasus 2. do stranica 7., pasus 2. pobijane odluke).

 

10.2. Imajući u vidu da je sam žalitelj u svojoj obrani pred DOV-om naveo da "nije sporno kako njegovim propustom nije došlo do izvještavanja o proteku instruktivnog roka", no da se "radi o jednoj pro-forma radnji", "potpuno sporednoj i nebitnoj radnji", da "dopušta da su mu možda iz kancelarije i skrenuli pozornost, ali od puno posla o tome nije vodio računa, možda nije dobro pročitao Zakon o DOV-u i nije bio svjestan toga da zbog jednog takvog formalnog propusta može doći do ovakvih posljedica, nakon gotovo 30 godina službe", da "tim rokovima nije pridavao pozornost" te da "misli da se radi o grešci zakonodavca kada je jedan izolirani administrativni propust pretvorio u stegovno djelo", potpuno je neprihvatljiva njegova žalbena tvrdnja da je u njegovom postupanju riječ o nesvjesnom nehaju, što da bi onda opravdavalo primjenu instituta iz članka 33. KZ/11. Naime, upravo iz obrane zamjenika N. W. jasno proizlazi da je on bio dobro upoznat sa svim zakonskim odredbama relevantnima za konkretni slučaj, kao i njegova svijest o postupanju kojim se te odredbe povrjeđuju. Ovo tim više kada se ima u vidu da je on svojim postupanjem povrijedio čak dvije zakonske odredbe – postupio je suprotno općoj uputi bez opravdanog razloga (alineja 1. stavka 5. članka 85. ZoDOV-a) te je propustio izvijestiti čelnika državnog odvjetništva da istragu nije završio u zakonskom roku alineja 2. stavka 5. članka 85. ZoDOV-a). Stoga je potpuno neprihvatljivo njegovo žalbeno pozivanje na nesvjesni nehaj.

 

10.3. Osim navedenoga, ovdje još valja reći sljedeće. Iako se u stegovnom postupku propisanom ZoDOV-om na odgovarajući način primjenjuju odredbe kaznenog materijalnog i kaznenog procesnog zakona, u stegovnom postupku utvrđuju se elementi povrede radne discipline, odnosno u konkretnom slučaju elementi povrede državnoodvjetničke dužnosti, pri čemu nije nužno (ali je moguće) da su se istodobno ostvarili i elementi kaznenog djela, pa je u tom smislu stegovna odgovornost šira od kaznene odgovornosti (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2220/2002 od 15. rujna 2004.). Stoga i utvrđenje da u postupanju državnoodvjetničkog službenika nema elemenata nekog kaznenog djela ne pretpostavlja njegovo oslobođenje od odgovornosti za povredu državnoodvjetničke dužnosti ako je izvršeno djelo propisano kao povreda službene dužnosti. Upravo o tome je ovdje riječ budući da je postupanje za koje se žalitelj ovdje tereti - neuredno obavljanje državnoodvjetničke dužnosti u smislu postupanja suprotnog općoj uputi bez opravdanog razloga te propuštanja izvještavanja čelnika državnog odvjetništva da istragu nije završio u zakonskom roku – zakonom izrijekom propisano kao stegovno djelo (članak 85. stavak 2. točka 2. u vezi stavka 5. alineja 1. i 2. ZoDOV-a). Osim što, dakle, zbog same prirode odgovornosti za stegovna djela, koja se razlikuje od kaznene odgovornosti, nije moguće doslovno preslikavanje u sferu stegovnog postupka svih onih elemenata koji čine elemente bića određenog kaznenog djela, već i sama odredba članka 86. stavka 3. ZoDOV-a, koji je u ovom postupku lex specialis, upućuje na to da se u stegovnom postupku odredbe materijalnog kaznenog zakona primjenjuju na odgovarajući način.

 

10.4. Prema tome, odnos i stav samog žalitelja prema poštivanju zakona kojim je izrijekom propisana povreda državnoodvjetnične dužnosti za postupanje za koje ga se ovdje tereti ne opravdavaju primjenu instituta beznačajnog djela propisanog odredbama kaznenog materijalnog prava, ni s obzirom na stupanj njegove krivnje, ni s obzirom na nepostojanje potrebe da bude kažnjen, što sve je DOV pravilno zaključilo i valjano obrazložilo.

 

10.5. S obzirom na navedeno, žalitelj nije u pravu ni kada, očito upirući na bitnu postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., ističe da DOV nije dalo ocjenu stupnja njegove krivnje niti je obrazložilo što konkretno s aspekta specijalne i generalne prevencije upućuje na potrebu kažnjavanja. Naime, okolnost što žalitelj obrazloženjem DOV-a nije zadovoljan zapravo predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ono je, prema ocjeni ovoga vijeća, pravilno utvrđeno i valjano obrazloženo.

 

10.6. Naposljetku valja reći da je žaliteljevo pozivanje na Opću uputu o ocjenjivanju obnašanja državnoodvjetničke dužnosti broj O-1/2021od 14. lipnja 2022. i isticanje njezine važnosti u pravcu nepostojanja njegove stegovne odgovornosti ovdje potpuno bespredmetno budući da ta opća uputa (kao što joj i sam naziv govori) uređuje sasvim drugačiju materiju od one koja je predmet ovog postupka te ono što je u njoj propisano ni na koji način nije od utjecaja na utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom postupku. Pri tome je za opstojnost konkretnog stegovnog djela neodlučno i pozivanje žalitelja na razlike u pojedinim vrstama upisnika pod kojima se vode predmeti sukladno Poslovniku državnog odvjetništva ("Narodne novine", broj 128/19. - dalje: PDO) i s tim u vezi važnosti i obveznosti poštivanja pojedinih internih državnoodvjetničkih akata.

 

11. Žalitelj nije u pravu ni kada tvrdi da je pogrešan zaključak DOV-a da viši ili manji stupanj opterećenja poslom nije u korelaciji s odlučnom činjenicom obavještavanja o isteku roka završetka istrage, što da potvrđuje i činjenica da je DOV prilikom obrazlaganja odluke o stegovnoj kazni navelo da je ta okolnost u manjoj mjeri mogla biti od utjecaja na njegovo postupanje.

 

11.1. Naime, ni sam žalitelj u svojoj obrani nije osporavao da je Županijskog državnog odvjetnika u Splitu propustio obavijestiti o razlozima zbog kojih u zakonskom roku od 6 mjeseci nije dovršio istragu u predmetu kojim je bio zadužen. Međutim, kako je ZoDOV-om izričito propisano da se neurednim obavljanjem dužnosti smatra osobito, između ostaloga, "propuštanje izvještavanja čelnika državnog odvjetništva da istragu nije završio u zakonskom roku." (članak 85. stavak 2. točka 2. u vezi stavka 5. alineje 2. ZoDOV-a), to je stupanj opterećenja žalitelja poslom potpuno neodlučna okolnost za postojanje stegovne odgovornosti u konkretnom slučaju. On je, naime, već samim propustom da postupi prema izričitoj zakonskoj odredbi ostvario povredu službene dužnosti koja za posljedicu ima stegovnu odgovornost. Radna opterećenost u inkriminirano vrijeme žalitelju je, međutim, cijenjena olakotnom prilikom izbora stegovne kazne. No, samo DOV je u tom dijelu obrazloženja pobijane odluke jasno navelo i to da tu okolnost ne smatra odlučujućom i opravdanom za neuredno obavljanje državnoodvjetničke dužnosti, kao i to da se ista ne može uzeti kao osnova za oslobođenje od stegovne odgovornosti.

 

12. Uzevši, dakle, u obzir prethodno izloženo u pogledu suštine žaliteljeve povrede državnoodvjetničke dužnosti i propisanosti posljedica te povrede u zakonu, nisu osnovane ni tvrdnje žalbe da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno zbog toga što mu je DOV neosnovano odbilo dokazne prijedloge kojima je on nastojao dokazati postojanje opravdanih razloga radi kojih je postupio suprotno općoj uputi te propustio izvijestiti čelnika državnog odvjetništva da istragu nije završio u zakonskom roku. Osim toga, DOV je odbijanje dokaznih prijedloga zamjenika N. W. obrazložilo jasnim i dostatnim razlozima s kojima se u cijelosti slaže i ovo vijeće (stranice 3. do 4. pobijane odluke).

 

12.1. Isto vrijedi i u odnosu na tvrdnje žalitelja da je DOV neosnovano odbilo izvođenje dokaza na okolnosti je li u radu Županijskog državnog odvjetništva u Splitu bilo i drugih predmeta u kojima je povrijeđena ista zakonska odredba. Utvrđivanje postojanja/nepostojanja te okolnosti potpuno je neodlučno za odluku o stegovnoj odgovornosti u ovom konkretnom predmetu u kojemu upravo ovaj državnoodvjetnički dužnosnik odgovara za povredu koju je on ostvario u obavljanju svoje dužnosti.

 

13. U osobno podnesenoj žalbi zamjenik N. W. ističe niz prigovora i tvrdnji kojima izražava nezadovoljstvo organizacijom i načinom rada u državnom odvjetništvu te strukturom toga tijela, kao i one kojima daje svoje tumačenje pojedinih zakona i internih akata državnog odvjetništva, očito nastojeći otkloniti ili barem umanjiti svoju odgovornost za terećeno mu stegovno djelo. Međutim, sva ta žalbena nastojanja su bez uspjeha s obzirom na sve već prethodno izloženo u pogledu odlučnih činjenica na kojima je utemeljena pobijana odluka, a koje su, kao što je već navedeno, pravilno i potpuno utvrđene.

 

14. U okviru žalbe zbog odluke o stegovnoj kazni žalitelj ističe da, zbog toga što nije dokazano da je počinio stegovno djelo, nije bilo mjesta ni odluci o izricanju stegovne kazne ukora. Navodi još i to da, iako je riječ o najblažoj stegovnoj kazni, ista ima za posljedicu da ne može biti imenovan ili trajno premješten u drugo državno odvjetništvo u roku od godine dana od pravomoćnosti odluke o izricanju te stegovne kazne.

 

14.1. Ispitujući pobijanu odluku u dijelu koji se odnosi na odluku o stegovnoj kazni, ovo drugostupanjsko vijeće utvrdilo je da je DOV, polazeći od okolnosti propisanih odredbom članka 86. stavka 2. ZoDOV-a i odredbom članka 47. stavka 1. KZ/11. (koji se u ovom postupku primjenjuje sukladno odredbi članka 86. stavka 3. ZoDOV-a), na strani zamjenika N. W. pravilno olakotnima utvrdilo da je dugogodišnji pravosudni (državnoodvjetnički) dužnosnik, da nije stegovno kažnjavan, da nisu nastupile nikakve štetne posljedice te okolnosti istaknute u njegovoj obrani - radnu opterećenost, dugotrajnost postupka vještačenja te pandemiju uzrokovanu virusom COVID-19 u vrijeme vođenja postupka u predmetu kojim je bio zadužen, dok otegotne okolnosti nisu utvrđene. Navedenim je okolnostima potom dan i ispravan značaj, što je rezultiralo izricanjem stegovne kazne ukora koja je, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog vijeća, primjerena ostvarenju svrhe stegovnog postupka, odnosno tome da se njome utječe na zamjenika protiv kojeg se vodi ovaj stegovni postupak da ubuduće uredno obavlja svoju državnoodvjetničku dužnost, kao i na svijest ostalih državnoodvjetničkih dužnosnika o neprihvatljivosti obavljanja državnoodvjetničke dužnosti na način kako je to svojim ponašanjem iskazao N. W., zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu.

 

14.2. Stoga žalba zamjenika protiv kojeg se vodi ovaj stegovni postupak zbog odluke o stegovnoj kazni nije osnovana. On, naime, u suštini osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu odgovornosti za stegovno djelo (čiji su elementi, kao što je već ranije navedeno, pravilno i potpuno utvrđeni). Osim toga, ukor je najblaža stegovna kazna propisana ZoDOV-om, dok je nemogućnost imenovanja ili trajnog premještaja u drugo državno odvjetništvo u roku od godine dana od pravomoćnosti odluke o izricanju stegovne kazne logična i nužna zakonom propisana (članak 87. stavak 1. ZoDOV-a) pravna posljedica pravomoćnog utvrđenja stegovne odgovornosti.

 

15. Slijedom svega navedenoga te kako ni ispitivanjem pobijane odluke u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točkama 1. i 2. ZKP/08. (koja se u ovom postupku primjenjuje sukladno odredbi članka 96. stavka 1. ZoDOV-a), nije utvrđeno da bi bila ostvarena ni neka od povreda na čije postojanje ovo drugostupanjsko vijeće pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 95. stavka 4. alineje 2. ZoDOV-a odlučeno je kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 9. siječnja 2023.