Posl.br. 9 P-2218/2018-59

             

 

Posl.br. 9 P-2218/2018-59

             

 

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

StjepanaRadića 81

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A 

 

Općinski sud u Šibeniku, OIB: 29399232217, po sucu ovog suda Martini MiočevićŠušnjić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. I., Š., P. G. 75, OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici u ZOU I. B. i P. B. iz S., protiv tuženika Z. I., Z., M. V. 1,OIB: …, radi isplate, nakon javno održane glavne rasprave dana 23. studenog 2022. godine u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika i tuženika osobno, a objavljene dana 09. siječnja 2023. godine,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Nalaže se tuženiku Z. I. (OIB: …) da u roku od 15 dana isplati tužitelju A. I. (OIB: …) iznos 362.800,00 eur (2.733.516,60 kn) zajedno s zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01. prosinca 2013. godine, pa do isplate.

 

II Nalaže se tuženiku Z. I. (OIB: …) da u roku od 15 dana isplati tužitelju A. I. (OIB: …) parnični trošak u iznosu od 51.859,78 eura (390.737,50 kn) zajedno sa zateznom kamatom koja na dosuđeni iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

                                                    Obrazloženje

 

              1. Tužitelj A. I. (dalje: tužitelj) je dana 28.studenog 2014.godine podnio tužbu protiv tuženika Z. I. (dalje: tuženika), radi isplate iznosa od 362.800,00 Eura, zajedno s ugovorenom kamatnom stopom od 12 % godišnje, sukladno M. sporazumu zaključenom između stranaka dana 05.prosinca 2012.godine u Š.. Postupak je vođen pod posl.br.P-2226/2014.U tužbi navodi kako navedeni ugovor po svojoj naravi predstavlja ugovor o zajmu, iako je nazvan međusobnim sporazumom, a kojim je tužitelj kao zajmodavac predao tuženiku kao zajmoprimcu navedeni iznos novca, koji se tuženik obvezao vratiti zajedno  s ugovorenim kamatama. Kako je tuženik u međuvremenu vratio tužitelju dio pozajmljenog iznosa od 6.200,00 Eura, to tužitelj ovom tužbom potražuje preostali iznos na ime neispunjenja svoje ugovorne obveze.

 

              2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu osporava istu i navodi kako su netočni navodi tužitelja da bi sklopljeni sporazum predstavljao ugovor o zajmu jer je u istom razvidno da je navedeno kako tužitelj prema tuženiku ima potraživanje, a ne da se predaje određeni iznos novca na ime tog zajma. Navodi kako tužitelj tuženiku taj iznos novca nije ni predao. Sporazum koji se navodi u  tužbi tuženik potvrđuje da je potpisao, ali pod određenim okolnostima koje njegovu pravnu valjanost dovodi u pitanje, kao i zbog visine ugovorenih kamata koje su bile iznad zakonskih. U trenutku potpisivanja tog sporazuma da nije bio u mogućnosti taj iznos isplatiti, iako da je imao ozbiljnu namjeru za to i to samo radi toga da se oslobodi pritiska tužitelja i njegova ponašanja, unatoč tome što je taj sporazum bio protivan zakonu. Tuženik u prilog odgovoru na tužbu dostavlja rješenje O.D.O.u Š. od dana 03.prosinca 2014.godine posl.br.K-Do-400/14 te dopise - pisma tuženika upućena tužitelju.

 

              3. U ovom postupku O. S. u Š. je dana 31. svibnja 2017. godine donio presudu pod poslovnim brojem P-2226/2014, kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio tuženiku da isplati tužitelju u roku od 15 dana iznos od 362.800,00 eura, zajedno s ugovorenom kamatom po stopi koja na iznos od 150.000,00 eura teče od 01. lipnja 2013. godine, na iznos od 150.000,00 eura od 01. prosinca 2013. godine i na iznos od 62.800,00 eura od 01. prosinca 2012. godine.

 

              4. Povodom žalbe tuženika Ž. S. u V. G. kao drugostupanjski sud svojim rješenjem poslovnog broja Gž-1160/17 od 29. kolovoza 2017. godine ukida presudu O. S. u Š. poslovnog broja P-2226/2014 od 31. svibnja 2017. godine i upućuje predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, pri tom navodeći kako je prvostupanjski sud pravilno ocijenio značenje međusobnog sporazuma stranaka sklopljenog 05. prosinca 2012. godine, kao valjanu pravnu osnovu za naplatu utuženog potraživanja s utvrđenjem da navedeni međusobni sporazum stranaka predstavlja sporazum o potraživanju tužitelja prema tuženiku, koji stranke konačno utvrđuju visinu potraživanja iz svih do tada međusobno sklopljenih pravnih poslova, pa su sklapanjem tog sporazuma nastali učinci dužničko-vjerovničkog odnosa, u kojem se tuženik obvezao isplatiti tužitelju izvjesnu svotu novca, međutim drugostupanjski sud ukazuje na sadržajno nesuglasje izreke prvostupanjske presude s tužbenim zahtjevom, kao i činjenicu da su izostali razlozi o zakonitosti izrekom presude naložene isplate utvrđene visine potraživanja u valuti eur, jer su stranke u ovom postupku rezidenti R. H., pa se sve novčane obveze imaju izražavati u domaćoj valuti-kuni, odnosno protuvrijednosti domaće valute u zakonom propisanim slučajevima. Također da je izostala ocjena zakonitosti tijeka i visine dosuđenih kamata temeljem međusobnog sporazuma u odnosu na njihovu visinu, a ugovorne kamate mogu teći samo u razdoblju od dana sklapanja sporazuma do dana ugovorenog dospijeća.

 

              5. Tužitelj je podneskom od dana 11. rujna 2019. godine, a po primitku drugostupanjske odluke uredio tužbu i tužbeni zahtjev, ističući nadalje kako se prema odredbi čl. 26. ZOO-a stopa ugovornih kamata veže uz stopu zateznih kamata, pa tako stopa ugovornih kamata ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, a ako su ugovorene više kamate od dopuštenih, primijenit će se najviša dopuštena kamatna stopa, pa kako se stopa zakonskih zateznih kamata u međuvremenu mijenjala i u utuženom razdoblju bila manja od ugovorene kamatne stope od 12% godišnje, tužitelj sada potražuje od tuženika na iznos glavnog duga samo zakonsku zateznu kamatu od 01. prosinca 2013. godine pa do isplate. Tužitelj više ne potražuje nikakvu kamatu na pojedine iznose duga za razdoblje prije 01. prosinca 2013. godine (od 15. prosinca 2012. i od 01. lipnja 2013. godine) već isključivo za cjelokupni iznos zakonsku zateznu kamatu od 01. prosinca 2013. godine.

 

              6. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva te ujedno predlaže saslušanje I. B. i uvid u presudu O. S. u Š. poslovni broj K-341/15 od 13. srpnja 2020. godine i Kž-162/20 Ž. S. u D. od 18. kolovoza 2020. godine. Također predlaže da se prekine ovaj postupak sve do donošenja pravomoćne sudske odluke u predmetu koji se vodi pod poslovnim brojem P-700/17 radi utvrđenja ništetnosti predmetnog sporazuma. Nadalje, tuženik ističe kako predmetni sporazum predstavlja samo jedan oblik ništetnog posla.

 

              7. U ponovljenom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu i to M. sporazum zaključen između stranaka dana 05.prosinca 2012.godine(list 4 spisa), rješenje ODO u Š. od dana 03.prosinca 2014.godine posl.br.K-Do-400/14 i dopise - pisma tuženika upućena tužitelju (list 9 – 40 spisa), pregledao zapisnike sa iskazima saslušanih parničnih stranaka (list 59 – 62 spisa) i svjedoka I. I. (list 56 spisa) i T. I. (list 57 spisa) te izvršio uvid u premet posl.br.Kr-18/14, Kov-135/15 i K-341/15, te P- 1514/14.

 

              8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja usmjeren prema tuženiku na povrat novčanog potraživanja navedenog u izreci, a koji zahtjev tužitelj temelji na M. sporazumu zaključenom između stranaka dana 05.prosinca 2012.godine u Š..

 

10. Nesporno je među strankama da su iste dana 05.prosinca 2012.godine sklopile M. sporazum kojim su suglasno naveli da tuženik ima potraživanje prema tužitelju od 300.000,00 EUR, da će tuženik iznos isplatiti tužitelju u dva obroka i to prvi obrok od 150.000,00 EUR do 1.lipnja 2013.godine, a drugi obrok do 01.prosinca 2013.godine zajedno sa kamatama od 1% mjesečno te osim gornjeg iznosa da je tuženik dužan tužitelju izvršiti povrat iznosa od 69.000,00 EUR do 15.prosinca 2012.godine.Prema navodima tužitelja tuženik je izvršio djelomičnu isplatu dugovanju u iznosu od 6.200,00 EUR za koji iznos je tužitelj umanjio svoje potraživanje.

 

11. Uvidom u rješenje ODO u Š. od dana 03.prosinca 2014.godine posl.br.K-Do-400/14 razvidno je da je odlukom spomenutog tijela odbačena kaznena  prijava protiv Z. I. zbog kaznenog dijela prijevare, te protiv A. I. zbog kaznenih djela prijetnje, protupravnog oduzimanja slobode, prisile, nametljivog ponašanja, uvrede, sramoćenja, iznude, lihvarskog ugovora i lažnog prijavljivanja kaznenog dijela.

 

12. Uvidom u  kazneni spis posl.br.Kr-18/14, Kov-135/15 i K-341/15 razvidno je da je Z. I. podnio optužnicu protiv A. I. zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 304. st. 1. KZ-a (lažnog prijavljivanja kaznenog djela), klevete iz članka 149. st. 2. KZ-a, nametljivog ponašanja iz članka 140. stavak 1. KZ-a i kaznenog djela sklapanja lihvarskog ugovora iz čl.242.st.1. KZ-a. u međuvremenu je pravomoćno okončan postupka vođen pod posl.br.K-341/15 kojim je A. I. (tužitelj u ovom postupku, a optuženik u postupku K-341/2015) proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog dijela protiv časti i ugleda, klevete, i to zbog iznošenja činjeničnih tvrdnji da bi Z. I. pozajmio iznos od 370.000,00 eura uz kamatnu stopu od 12 posto godišnje te da mu je privatni tužitelj vratio samo 5.00000 eur,  a koja presuda da je potvrđena presudom Ž. S. u Š. posl.br. Kž-162/2020 od dana 18.kolovoza 2020.godine. Ovaj sud je stava da je predmetna presuda irelevantna i bez ikakvog utjecaja na ovaj postupak. Jedino na što ukazuje, a što uopće nije ni sporno u ovom postupku je kompleksnost i poremećenost odnosa među ovim strankama.

 

13. Uvidom u predmet poslovnog broja Kir-510/14 Ž. S. u Š. kojim je oštećeni Z. I. podnio prijedlog za provođenjem dokazne radnje prvog ispitivanja okrivljenika protiv okrivljenika A. I., utvrđeno je da je rješenjem suca istrage Ž. S. u Š. poslovni broj Kir-510/14 od 25.veljače 2015.godine odbijen prijedlog oštećenog kao tužitelja Z. I. za provođenje dokazne radnje prvog ispitivanja osumnjičenog A. I. kao neosnovanog zbog postojanje sumnje počinjenja kaznenih djela iz čl.138.st.1., čl.139.st.2., čl.147., čl.149. i čl.140. KZ/11, a koje rješenje je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Kv-50/15.

 

14. Rješenjem O. S. u Š. poslovni broj Kov-130/15 od dana 01.lipnja 2015.godine odbačena je optužnica oštećenika kao tužitelja Z. I. protiv optuženika A. I., zbog kaznenog djela iz čl.304.st.1., čl.140.st.1. i čl.242.st.1. KZ-a, a koja odluka je potvrđena rješenjem Ž. S. u Š. poslovnog broja Kž-116/15, odnosno odbijena žalba oštećenog kao tužitelja Z. I. kao neosnovana i potvrđeno drugostupanjsko rješenje.

 

15. Iz navedenog slijedi kako se postupak pod brojem K-341/15 vodi u odnosu na kazneno djelo čl.149.st.2. KZ-a.

 

16. Uvidom u predmet ovog suda poslovni broj P-1514/14, sud je utvrdio kako je u istom podnesena tužba radi utvrđenja bračne stečevine dana 01.rujna 2014.godine od strane K. I., A. M. i T. I., kao tužitelja protiv njihova oca A. I., u tom postupku tuženika, tražeći istom da se utvrdi da nekretnine oznake čest.br. 793/29 upisana u Z.U 5433 K.O. Š., stan u S. na adresi S. 12, nekretnina oznake čest.zgr. 230 upisana u Z.U. 592 K.O. D., novac koji posjeduje tuženik, bilo u gotovini kod sebe, bilo na računima kod banaka, potraživanje prema Z. I., te automobil marke M. C. 180 reg.ozn. ŠI 183-FM, predstavlja bračnu stečevinu njihove pok. majke i tuženika.

 

17. Navedeni postupak je prekinut rješenjem tog suda dana 26.studenog 2015.godine, te je određeno da će se postupak nastaviti po pravomoćnom okončanju postupka koji se povodom prijedloga radi naknadno pronađene imovine vodi u ostavinskom postupku iza pok. D. I., a koji ostavinski postupak je vođen pred O. S. u D. pod poslovnim brojem O-252/04.

 

18. Temeljem odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-isp., 57/11,148/11 i 25/13; dalje ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio kao nesporno kako u nastavku slijedi.

 

19. Po mišljenju ovog suda neosnovani su navodi tuženika da predmetni sporazum ne bi bio valjana pravna osnova za potraživanje tužitelja budući je nesporno da je u trenutku sklapanja istog izostala predaja novca. S tim u vezi valja reći da navedeni sporazum predstavlja sporazum o postojanju potraživanja tužitelja prema tuženiku kojim stranke reguliraju sve dotadašnje odnose iz realiziranih ugovora o zajmovima, koji su nesporno bili sklapani među strankama, a što stranke potvrđuju svojim stranačkim iskazima. Ovim sporazumom utvrđen je konačni iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku koji se obvezao isplatiti tužitelju utuženi iznos. Sklapanjem navedenog sporazuma nastali su određeni pravni učinci između stranaka pa navedeni ugovor obvezuje stranka, dakle, stvara prava i obveze tako dugo dok ugovor ne prestane na jedan od zakonom predviđenih načina. Stoga je tuženik već prema općem načelu iz čl.9.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11; dalje ZOO) dužan izvršiti svoju obvezu, a i odgovoran je za njezino ispunjenje odnosno za plaćanje ugovorom utvrđenog iznosa potraživanja tužitelja. U smislu odredbe čl. 342.ZOO vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno i u svemu kako ona glasi pa nema nikakve dvojbe da je tuženik kao ugovorna strana valjano sklopljenog ugovora dužan ispuniti svoju obvezu na isplatu utvrđenog iznosa potraživanja. Niti navodi tuženika da prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije izvršena predaja ugovorom utvrđenog iznosa zajma nije od utjecanja na ocjenu pravne valjanosti  ugovora budući se u konkretnom slučaju ne radi o klasičnom ugovoru o zajmu u smislu odredbe 499.ZOO. S tim u vezi je i stav drugostupanjskog suda u ukidnoj odluci koji u obrazloženju iste ne dovodi u pitanje pravilnu ocjenu značenja međusobnog sporazuma stranaka sklopljenog 05. prosinca 2012. godine, već isključivo ukida prvostupanjsku presudu zbog sadržajne nerazumljivosti izreke, s naglaskom na valutu potraživanja, kao i tijek i visinu dosuđenih kamata temeljem međusobnog sporazuma.

 

20.Tužitelj svoje potraživanje dokazuje priloženim sporazumom, što u konačnici potvrđuje i sam tuženik u odgovoru na tužbu navodeći da je točno da je on sporazum  potpisao, ali pod određenim okolnostima koje njegovu pravnu valjanost dovode u pitanje te navodi da je u trenutku potpisivanja tog sporazuma imao ozbiljnu namjeru na isplatu tog iznosa samo radi toga da se oslobodi pritiska tuženika. U odnosu na navedeno kazati je da prisila odnosno prijetnja predstavlja manu volje sukladno odredbi čl. 279.ZOO koja predstavlja razlog za potpuno ili djelomično poništenje ugovora i to samo u slučaju ako je riječ o nedopuštenoj prijetnji koja je izazvala opravdani strah kod druge ugovorne strane tako da je ona zbog toga bila prisiljena sklopiti ugovor. Prisila odnosno prijetnja predstavlja razlog pobojnosti odnosno relativne ništavosti ugovora u smislu čl.330 ZOO. Pobojni odnosno relativno ništavi ugovori proizvode pravne učinke i obvezuju stranke sve dok se konstitutivnog odlukom suda ne ponište, iz čega slijedi da se takvi ugovori ne mogu pobijati prigovorom istaknutim u parnici već posebnom tužbom za poništenje ugovora sukladno odredbi čl. 331.ZOO. unutar rokova u kojima ugovorna strana ima pravo zahtijevati poništenje pobojnog ugovora (godinu dana od saznanja za razlog pobojnosti odnosno prestanka prinude, odnosno tri godine od dana sklapanja ugovora).

 

20.1.Sve dok takav ugovor nije poništen on proizvodi pravne učinke te se tuženik ne može pozivati na činjenicu da je ugovor sklopljen pod prisilom odnosno prijetnjom niti takav prigovor može utjecati na ocjenu pravne valjanosti sklopljenog ugovora.

 

21. Tuženik ustraje u prekidu ovog postupka do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred ovim sudom radi poništenja predmetnog sporazuma pod posl.br.P-700/17. Uvidom u e-spis evidenciju sud je utvrdio da je u predmetu koji se vodi pod posl.br.P-700/17 tužitelj predao tužbu radi utvrđenja pobojnosti ovom sudu upravo tog dana (20.travnja 2017.godine) koji čin ovaj sud smatra usmjerenim isključivo na odugovlačenje ovog parničnog postupka koji se vodi od 28.studenog 2014.godine. Ovo posebno imajući u vidu netom citirane zakonske rokovi za podnošenje ovakve tužbe (subjektivni rok od godinu dana, objektivni rok tri godine) i uzevši u obzir činjenicu da je tuženik odvjetnik po svojoj profesiji i istom su zasigurno dobro poznate zakonske mogućnosti zaštite svojih prava.

 

22.Kako navedeni ugovor nije poništen niti je po sadržaju spisa prestao na bilo koji način previđen zakonom on proizvodi pravne učinke i obvezuje obje ugovorne strane, pri čemu je tuženik bio ovlašten dokazivati da iznos pozajmice naveden u pisanoj ispravi ne odgovara stvarnom iznosu zajma, odnosno da je u glavničnom iznosu koji je predmet međusobnog sporazuma sadržan uglavničeni iznos ugovorene kamate, međutim takve tvrdnje tuženik u ovom postupku je dužan dokazati svim raspoloživim dokaznim sredstvima koje mu stoje na raspolaganju u smislu odredaba Zakona o parničnom postupku.

 

22.1.Ovakvim načinom postupanja tuženik je na sebe preuzeo rizik pomanjkanja dokaza upravo u slučaju ustajanja zajmodavca, ovdje tužitelja kao vjerovnika na isplatu temeljem valjane isprave,budući su izostale pisane potvrde o povratku dugovanog iznosa. Iz dokaza izvedenih u ovom postupku razvidno je da je potraživanje nastalo u dužem vremenskog periodu, a ne predajom jednokratnog iznosa, da bi sklopljenim sporazumom 2012.godine suglasnom izjavom volja utvrdili iznos cjelokupnog dugovanja čime je tužitelj za sebe zasigurno ostvario povoljniju procesnu poziciju u ovom odnosu. Ukoliko su navodi tuženika o povratu dugovanog iznosa osnovani, to isti nije poduzeo potrebne mjere osiguranja poput traženja priznanice o ispunjenju obveze i slično kojim bi si osigurao dokaze o izvršenom povratu novca te cjelokupnoj situaciji olako pristupio s povjerenjem u bliske rođačke odnose između stranaka. Takvo postupanje bi bez sumnje olakšalo istom procesni položaj u dokazivanju prestanka tražbine koju tužitelj ima spram njega.

 

22.2.Tuženikovi navodi nisu ničim pokrijepljeni i temelje se samo na njegovom kazivanju bez uporišta u materijalnim dokazima, ničim se ne potkrjepljuju te sud tuženikom stranačkom iskazu nije mogao pokloniti vjeru, naspram dokumentaciji priloženoj od strane tužitelja.

 

22.3.Svaka stranka treba dokazati istinitost tvrdnje o postojanju činjenice koja je za nju povoljna. Teret dokazivanja osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva leži na tužitelju, a iz priloženih isprava jasno proizlazi osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, dok je na tuženiku teret dokaza da je potraživanje tužitelja podmireno i time prestala tuženikova obveza. Naime, kod činjenice da je tuženik unatoč navodno izvršenim djelomičnim povratima dugovanog iznosa, sklopio sporni sporazum , zaključuje se da je to doista dugovani iznos te je izvjesno da u protivnom takav sporazum ne bi ni potpisali. Štoviše, tuženik je osobno sastavio predmetni sporazum, poznavatelj je važećih propisa obzirom na zanimanje, te mu je nesumnjivo bilo poznato koje iznose su suglasili kao dugovane i uvjete povrata.

 

23. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 22. st.3. ZOO-a koja propisuje kako se ispunjenje novčane obveze koje glasi na inozemnu valutu može tražiti samo u kunama, odnosno u domaćoj valuti prema prodajnom tečaju koje objavi devizna burza, odnosno HNB na dan dospijeća. Obzirom kako je Hrvatska kao članica Europske unije od 01. siječnja 2023. godine ušla u euro područje po kojem se hrvatska kuna mijenja u euro, ovaj sud je u izreci odluke izostavio odredbu o plaćanju novčanih tražbina koje glase na inozemnu valutu u protuvrijednosti u hrvatskim kunama, upravo iz gore navedenih razloga i u odluci stavio kao valjanu valutu euro. Što se tiče tijeka i visine kamata ugovorenih temeljem međusobnog sporazuma, ističe se kako je i u tom pravcu tužitelj uredio tužbeni zahtjev, na način da isti potražuje zakonsku zateznu kamatu od kasnijeg datuma i to počevši od 01. prosinca 2013. godine pa do isplate, što bi značilo da je odustao od potraživanja kamate za ranija razdoblja, kao i od ugovorene visine stope zatezne kamate koja je u utuženom razdoblju bila viša od zakonske zatezne kamate. S tim u svezi razvidno je kako je tužitelj tužbeni zahtjev uredio na način da istim potražuje manje, zbog čega se ne radi o preinaci tužbe u smislu odredaba članaka 190. i 191. ZPP-a, a uređenje tužbe je uslijedilo nakon donošenja drugostupanjske odluke u pravnoj stvari.

 

23.Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a tužitelju pripada naknada parničnog troška prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja radnji cijeneći priloženi popis troška , a koji se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za sastav tužbe od 28.studenog 2014.godine i podneska 4.rujna 2019., pristupa na ročišta održana dana 09. veljače 2016.godine, 12.travnja 2016.godine,1.lipnja2016.godine,7.rujna2016.godine,20.travnja 2017.godine,30.ožujka 2022., 2.lipnja 2022., 23.studenog 2022., za svaku radnju u vrijednosti od 2758 bodova odnosno 27.580,00 kn uvećano za 25% PDV te za pristup na ročište održano 18.veljače 2015.godine, 15.travnja 2021 i 14.rujna 2022. u vrijednosti od 50 bodova odnosno 500,00 kn uvećano za PDV te 1.lipnja 2016.godine u vrijednosti od 1379 odnosno 13.790, 00 kn, što ukupno iznosi 380.737,50 kn.

 

23.1.Trošak je odmjeren sukladno Tbr. 7., 8., 9. Toč.1.,2 i 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05 i 148/09, 142/12, 103/14 i 118/14; dalje Tarife).

 

23.2.Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe u iznosu od 5.000,00 kn i presudu u iznosu od 5.000,00 kn.

 

23.3.Ukupan trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 390.737,50 kn (51.859,78 eura).

 

24.Temeljem svega iznijetog sud je odlučio kao u izreci ove presude.

 

Šibenik, 9.siječnja 2023. godine

                                                                                                        Sudac

   Martina Miočević Šušnjić, v.r.