Poslovni broj: 11 Gž-1727/2021-2

 

 

 

 

Poslovni broj: 11 Gž-1727/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, kao predsjednice vijeća, Milka Samboleka, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak Babić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. P. iz V., OIB:..., zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz ZOU M. F., B. P. V. i A. F., odvjetnicima u V., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB:..., zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz OD Š. & p. d.o.o. u Z., radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-216/2021-5 od 4. listopada 2021., na sjednici vijeća održanoj 5. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o j e

 

Žalba tuženika se djelomično odbija i presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-216/2021-5 od 4. listopada 2021. potvrđuje se u toč. I., II. i IV. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Žalba tuženika se djelomično prihvaća i presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-216/2021-5 od 4. listopada 2021. ukida se u toč. III. izreke.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

 

Obrazloženje

             

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka u cijelosti glasi:

 

"I/ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. st. 2 Ugovora o kreditu 136-238/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je zaključen 8.8.2006. između tužitelja P. V. iz V., kao korisnika kredita i tuženika H.-A.-A. B. d.d., Z., Podružnica V., sada A. B. d.d., kao primatelja kredita, a koja odredba glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge H.-A.-A. B. d.d.", te citirana odredba ugovora ne proizvodi pravni učinak za ugovorne strane.

 

II/ Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., Podružnica V., isplatiti tužitelju V. P. iz V., iznos od 12.892,97 kn (slovima: dvanaesttisućaosamstodevedesetdvijekune i devedesetsedamlipa), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.5.2015. do 31.7.2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1.8.2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III/ Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom preko iznosa od 12.892,97 kn do utuženog iznosa od 13.997,22 kn.

 

IV/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. listopada 2021. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

 

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13; 89/14 - odluka US RH; 70/19; 80/22 i 114/22; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška uvećanog za trošak sastava žalbe, podredno da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje i obveže tužitelja na naknadu troška sastava žalbe. 

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženika djelomično nije osnovana, dok je djelomično osnovana.

 

5. Prije svega iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud u ranijem stadiju postupka presudom poslovni broj: P-217/2017-21 od 4. srpnja 2019. (u toč. III. izreke) odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom preko iznosa od 12.892,97 kn do utuženog iznosa od 13.997,22 kn, a protiv tog dijela predmetne presude nije izjavljena žalba i ovaj sud je u rješenju poslovni broj: Gž-1527/2019-2 od 28. svibnja 2020. utvrdio da je u tom dijelu predmetna prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena (dok je u ostalom dijelu ukinuo predmetnu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje). Dakle, u ovoj pravnoj stvari postoji pravomoćna odluka kojom je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom preko iznosa od 12.892,97 kn do utuženog iznosa od 13.997,22 kn, pa je ponovnim odbijanjem tog dijela tužbenog zahtjeva (toč. III. izreke sada pobijane presude) prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a na koju bitnu povredu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, obzirom da je odlučio o zahtjevu o kojem je već pravomoćno presuđeno. Zbog navedenog valjalo je ukinuti pobijanu presudu u toč. III. izreke i odlučiti kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

 

6. Predmet ove parnice zahtjev je tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 136-238/2006 sa sporazum o osiguranju novčane tražbine zaključenog 8. svibnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) između tužitelja i pravnog prednika tužitelja i radi isplate iznosa od 12.892,97 kn koji je tužitelj platio tuženiku s osnove prijevremene otplate kredita.

 

7. Prvostupanjski sud navodi da između stranaka činjenično nije bilo sporno:

 

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu i to tužitelj kao korisnik kredita i H.-A.-A. B. d.d., pravni prednik tuženika, kao davatelj kredita,

- da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit i

- da je naknada za prijevremenu oplatu kredita tužitelju određena u iznosu od 2.014,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

 

dok je bilo sporno:

 

- je li ništetna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu koja glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge H.-A.-A. B. d.d." i posljedično,

- ima li tužitelj pravo tražiti povrat iznosa kojeg je platio na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

 

8. Nakon ocjene provedenih dokaza prvostupanjski sud navodi da je odredbom čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, ugovoreno zaračunavanje naknade sukladno Odluci o naknadama za usluge Banke, a ta ugovorna odredba je jasna i govori o naknadi kod prijevremene konačne otplate kredita kakva je uslijedila u konkretnom slučaju, dok ne govori ni o kakvoj šteti. Nadalje, sud zaključuje da sam ugovoreni obračun naknade nije razumljiv, niti je tužitelj u tom smislu dobio bilo kakve informacije niti prije ili tijekom sklapanja ugovora, niti prilikom prijevremene otplate kredita, pa tako ostaje nejasno što ulazi, odnosno koji troškovi ulaze u prijevremenu otplatu kredita, time da se ovi troškovi ne mogu odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamata koji je banka trebala dobiti u slučaju da nije bilo prijevremene isplate jer je to protivno odredbi čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; dalje: ZOO). Kako se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete jer je kao takvu tuženik nije niti ugovorio, a niti je tijekom postupka prijevremene otplate kredita i sam naziva naknadom štete već naknadom za prijevremenu otplatu kredita, prvostupanjski sud smatra da je odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu u protivnosti s kogentnom normom (čl. 1024. ZOO-a). Osim toga tuženik nije obavijestio tužitelja da bi pretrpio bilo kakvu štetu u konkretnom slučaju kada je tužitelj zatražio prijevremenu otplatu kredita. Posljedično, sud primjenjuje odredbu čl. 322. ZOO i utvrđuje ništetnom odredbu čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu.

 

9. U odnosu na zahtjev za isplatu prvostupanjski sud utvrđuje da je temeljem ništetne odredbe tuženik primio od tužitelja kunsku protuvrijednost iznosa od 2.014,40 CHF i to 15. siječnja 2015., što daje protuvrijednost od 12.892,97 kn. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega proizlazi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 12.892,97 kn.

 

10.  U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi reproduciranjem zakonskog opisa te bitne povrede. Žalbena tvrdnja tuženika da pobijana presuda nema adekvatno obrazložene razloge odnosno da su razlozi o odlučnim činjenicama izneseni u pobijanoj presudi nejasni budući da prvostupanjski sud, osim paušalnih tvrdnji, nije utemeljeno argumentirao temeljem čega je otklonio većinu tuženikovih prigovora tijekom postupka, suprotna je sadržaju obrazloženja pobijane presude. Naime, prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je svoju odluku u dijelu u kojem je prihvatio tužbeni zahtjev obrazložio jasnim, relevantnim neproturječnim i valjanim razlozima. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

10.1. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 377. st. 2. u vezi čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koju se tuženik u žalbi poziva tvrdnjom da  prvostupanjski sud nije postupio prema uputi ovoga suda iz rješenja poslovni broj: Gž-1527/2019 od 28. svibnja 2020., jer nije izveo dokaze saslušanjem svjedokinje T. J. i vještačenjem na okolnost nastanka štete koju je tuženik pretrpio zbog prijevremene otplate kredita. Ovaj sud, prije svega, napominje da je u spomenutom rješenju konstatirao da prvostupanjski sud nije proveo sve predložene dokaze i da u ranije donesenoj odluci nije obrazložio takav postupak, dok je u sada pobijanoj odluci sud u toč. 10. obrazloženja iznio razloge zbog kojih nije proveo dokaze na koje tuženik upućuje u žalbi, a koje razloge prihvaća i ovaj sud te se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja tuženika upućuje na taj dio obrazloženja pobijane presude. Nastavno, promašeno je pozivanje tuženika da je tužitelj trebao dokazati da iznos naknade za prijevremenu otplatu predstavlja kamate za vrijeme od dana prijevremene otplate kredita do dana kad je kredit trebalo vratiti po Ugovoru o kreditu odnosno da je tuženik koristio naknadu za prijevremenu otplatu kredita za namirenje neosnovane kamate s osnove Ugovora o kreditu, jer je upravo tuženik bio taj koji je trebao u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. ZOO-a dokazati nastanak objektivne štete na svojoj strani. Naime, prema shvaćanju ovoga suda, tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali se ta naknada, imajući na umu kogentnu zakonsku odredbu čl. 1024. ZOO-a, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate kredita.

 

10.2. Tuženik tumači odredbu čl. 1024. st. 3. ZOO-a prema svojim interesima u ovom sporu navodeći da mu ta odredba daje pravo na naknadu štete (što je točno), kod čega gubi iz vida da u konkretnim okolnostima od tužitelja nije naplatio stvarno pretrpljenu štetu (tj. objektivno nastale troškove), već je od njega naplatio iznos prema svojoj (jednostrano donesenoj) odluci koja ne sadrži objektivne kriterije i u vezi koje se ne može zaključiti da iznos utvrđen tom odlukom predstavlja stvarnu štetu (tj. objektivno nastale troškove). U tom kontekstu naglašava se da nije točna žalbena tvrdnja tuženika da prvostupanjski sud nije dao adekvatne razloge u vezi sporne odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, obzirom da je sud u toč. 14. i 15. obrazloženja pobijane presude iznio jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud, a iz kojih proizlazi da je navedena ugovorna odredba jasna i da je njome regulirana naknada koja bi uslijedila kod prijevremene konačne otplate kredita, ali da tom odredbom nije ugovorena isplata stvarno pretrpljene štete (tj. objektivno nastalih troškova na strani tuženika zbog prijevremene otplate kredita).

 

10.3. Nije točna niti žalbena tvrdnja tuženika da je predmetnu ugovornu odredbu prvostupanjski sud utvrdio protivnom kogentnoj zakonskoj normi, ali da za to nije dao razloge već je to učinio paušalno, obzirom da valja ponoviti da je prema odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, ali da u ovoj parnici tuženik kao davatelj kredita ničim nije dokazao da je pretrpio stvarnu štetu (tj. da je u vezi prijevremene otplate kredita imao objektivno nastale troškove).

 

10.4. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 5., čl. 8. i čl. 219. u vezi čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koje se tuženik u žalbi poziva tvrdnjom da je prvostupanjski sud bez ikakvog obrazloženja odbio saslušanje svjedokinje T. J. i provođenje financijskog vještačenja. Prije svega, prvostupanjski sud je sve provedene dokaze ocijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a prema kojoj koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, kod čega je postupao u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, prema kojoj sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Stoga opisanim postupanjem prvostupanjskog suda koje su bile u okviru zakonskih ovlaštenja tuženik nije bio onemogućen da se izjasni o zahtjevu tužitelja, jer i po ocjeni ovoga suda ostali predloženi (a neprovedeni) dokazi nisu bili potrebni za dokazivanje odlučnih činjenica u konkretnom slučaju.

 

10.5. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 201. u vezi čl. 354. st. 1. ZPP-a, obzirom da je upravo tužitelj prijevremeno otplatio kredit i on u ovoj parnici traži povrat iznosa kojeg je platio tuženiku zbog takve otplate pa je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe protiv tuženika i tužbom nisu trebale biti obuhvaćene ostale stranke ugovora, kako to tuženik tvrdi u žalbi, obzirom da tužitelj i ostale stranke ugovora u konkretnim okolnostima nisu nužni suparničari.

 

11. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

11.1. Tuženik u žalbi citira dio stranačkog iskaza tužitelja i tvrdi da se tužitelj nije posebno interesirao i tražio objašnjenje u vezi sporne odredbe čl. 8. toč. 2. Ugovora o kreditu. Međutim, prema ocjeni ovoga suda eventualna (ne)zainteresiranost korisnika kredita (tužitelja) nije opravdani razlog da banka kao davatelj kredita (tuženik) otkloni svoju obvezu informiranja stranke (korisnika kredita) o svim bitnim sastojcima Ugovora o kreditu, pa tako i o spornoj odredbi koja se odnosi na naknadu kod prijevremene otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to učinio u konkretnom slučaju, time da na strani banke kao davatelja kredita uvijek postoji mogućnost da na relevantan način obavijesti stranku o svim bitnim odredbama Ugovora o kreditu.

 

11.2. Tuženik nadalje tvrdi da je pretrpio štetu i da troškovi koji proizlaze iz Odluke o naknadama za usluge davatelja kredita čine stvarne troškove kojima je bio izložen kod prijevremene otplate kredita, ali takve žalbene tvrdnje ne argumentira i konkretizira. Kod toga se ponavlja da iako je točna žalbena tvrdnja da odredba čl. 1024. ZOO-a ne isključuje općenito pravo davatelja kredita na naplatu naknade za prijevremenu otplatu, to mora biti stvarno pretrpljena šteta (objektivno nastali troškovi) pa je pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda da postojanje takve štete tuženik u ovom postupku nije dokazao.

 

11.3. Tuženik se u žalbi poziva na teleološko tumačenje relevantnih zakonskih odredbi, ali je prvostupanjski sud u toč. 19. obrazloženja pobijane presude osnovano otklonio potrebu za takvim tumačenjem odredbe čl. 1024. ZOO-a, navodeći da nema osnove ni pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu tijekom 2009. godine i ne može se retroaktivno primijeniti na Ugovor o kreditu. Nastavno, u vezi pozivanja tuženika na stajališta sudske prakse valja kratko reći da ta stajališta nisu primjenjiva u konkretnoj pravnoj stvari, obzirom da se temelje na drugačijim činjeničnim i pravnim okolnostima.

 

12. Pravilno je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupku koju tuženik pobija u žalbi samo na način da ju dovodi u vezu sa svojim eventualnim uspjehom u sporu. Kod toga ovaj sud primjećuje da tuženik u žalbi tvrdi da mu je prvostupanjski sud naložio naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.375,00 kn iako iz toč. IV. izreke pobijane presude proizlazi da mu je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.000,00 kn.

 

13. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I., II. i IV. izreke te je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

14. Primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova iz žalbenog stadija jer tuženik sa žalbom nije uspio u odnosu na odluku o glavnoj stvari. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

 

U Varaždinu 5. siječnja 2023.

 

                                                                                    Predsjednica vijeća

Sanja Bađun v.r.