1

                            14.Broj: P-222/2020-20

               

       Republika Hrvatska

    Općinski sud u Đakovu                                                                     

   Stalna služba u Našicama             

Trg dr. F. Tuđmana 14, Našice 

                                                                                                                              14.Broj: P-222/2020-20

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, u pravnoj stvari tužitelja I. K., OIB:…, O., zastupanog po punomoćniku M. S., odvjetniku iz N., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: … zastupane  po ODO u Osijeku, Stalna služba u Našicama, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. prosinca 2022. u prisutnosti tužitelja sa punomoćnikom i zz tužene, dana 05. siječnja 2023. objavio je i

 

p r e s u d i o    j e

 

              I Utvrđuje se da je tužitelj I. K., OIB:…, O., vlasnik nekretnine upisane u z.k.ul.br. … k.o. V. i to kč.br. … oranica površine 5863 m2, što je tužena Republika Hrvatska, OIB:…, dužna priznati i trpjeti brisanje svoga vlasništva u zemljišnoj knjizi uz istodobni upis toga vlasništva u korist tužitelja, u roku od 15 dana.

 

II Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.332,74 eur/10.041,55 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 24. kolovoza 2020. podnio ovome sudu tužbu protiv tužene, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine. U tužbi navodi da je predmetna nekretnina upisana u z.k.ul.br. 133 k.o. V., i to kč.br. … oranica površine 5863 m2, upisana kao vlasništvo tužene, a u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k.o. V. 2011. godine je formirana od stare čestice broj …. Nova čestica broj 374 nalazi se izvan građevinskog područja mjesta V., pa je tužena pasivno legitimirana u ovom predmetu. Predmetnu nekretninu stare oznake tužitelj je naslijedio od oca L. K. 2001. godine, a on je istu naslijedio od svog oca A. K.. A. K. je predmetnu nekretninu kupio prije II. Svjetskog rata od plemićkog dobra P., da bi temeljem odluke Kotarskog suda u Našicama od 15. lipnja 1946. ista bila konfiscirana i upisana kao vlasništvo bivše FNRJ. Navodi kako, međutim, posjed čestice nikada nije oduzet tužitelju i prednicima što se utvrđuje iz posjedovnog lista broj 365, u kojemu je predmetna čestica bila upisana kao posjed tužitelja sve do postupka preoblikovanja zemljišne knjige 2011. godine. Navodi i kako tužitelja i njegove prednike nikada nitko nije smetao u posjedu, niti je polagao neko stvarno pravo na nekretnini, pa ima pravni interes srediti zemljišnoknjižno stanje svojih nekretnina, jer je tužena RH samo formalno upisana kao vlasnica, a u stvarnosti se radi o nekretnini koja je u posjedu i faktičnom vlasništvu tužitelja putem prednika još od 1938. pa do danas. U postupku preoblikovanja zemljišne knjige tužitelj je imao posjedovni list i rješenje o nasljeđivanju kojim je dokazivao svoje pravo na upis vlasništva na novoj čestici temeljem čl. 184. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama. Stoga tužitelj smatra da mu treba utvrditi pravo vlasništva temeljem nasljeđivanja i dosjelosti primjenjujući odredbu čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu koji je bio na snazi do odluke Ustavnog suda RH iz 1999. godine kojom je ova odredba ukinuta, a do kojeg ukidanja je tužitelj imao kvalificiranost posjeda preko 50 godina. Slijedom svega navedenog tužitelj osnovom čl. 159. st. 2. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima postavlja tužbeni zahtjev kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tužena se protivila tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći kako je iz povijesnog zk uloška broj … k.o. V. razvidno da je predmetna nekretnina temeljem odluke Kotarskog narodnog suda u Našicama od 15. lipnja 1946. upisana kao vlasništvo FNRJ, da bi potom temeljem čl. 5. Uredbe o uknjižbi prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini ista bila upisana kao društveno vlasništvo. Dalje navodi kako je razvidno da nitko od pravnih prednika podnositelja zahtjeva nije bio zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine, koja je dakle još od 1961. bila upisana kao društveno vlasništvo, pa samim tim nitko od prednika tužitelja nije mogao nekakvim pravnim poslom raspolagati nekretninom. Dalje navodi kako je nekretnina zatim temeljem Zakona o poljoprivrednom zemljištu NN 34/91 postala vlasništvo tužene, pa tužitelj stoga nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva na njoj. Navodi kako tužitelj naime, pogrešno smatra da je pravo vlasništva stekao dosjelošću budući u konkretnom slučaju trebaju biti kumulativno ispunjene dvije pretpostavke, a to je da je tužitelj podnio tužbu dok je još bila na snazi prvotna odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koja je propisivala da se u rok stjecanja prava vlasništva dosjelošću računa i vrijeme posjedovanja prije 08. listopada 1991., te druga pretpostavka, da neka treća osoba nije stekla nekakvo pravo na predmetnoj nekretnini, odnosno, da to pravo vlasništva ima samo tužena RH. Kako je u konkretnom predmetu nesporno da tužba nije podnesena u razdoblju važenja spomenute ukinute odredbe, kao i što nije ostvareno pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću u navedenom razdoblju, to tužena smatra tužbu neosnovanom i predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu, tužitelj je u podnesku od 21. veljače 2021. istaknuo da tužbu temelji na dosjelosti, a ne na kupoprodaji i nasljeđivanju, koja dva pravna posla su istaknuta samo radi slijeda stjecanja nekretnine koja su evidentirana u javnim očevidnicima (katastru). Spori iznesen stav tužene o načinu računanja dosjelosti u odnosu na ukinutu odredbu čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te se poziva na stajalište ESLJP zauzeto u presudi Trgo protiv Hrvatske, a na kojem stajalištu se temelji i novija praksa domaćih sudova.

4. Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je izvršio uvid i pročitao svu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu: zapisnik sastavljen povodom preoblikovanja zemljišne knjige za k.o. V. od 16.11.2011. (str. 4 i 5 spisa), neslužbeni z.k. izvadak za z.k.ul. … k.o. V. (str. 6 spisa), Uvjerenje Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša županije od 18.02.2020. (str. 7 spisa), izvod iz posjedovnog lista broj 365 od 05.02.2020. (str. 8 spisa), dio povijesnog izvatka za z.k.ul.br. … k.o. V. (str. 10 do 13 spisa), odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora (str. 13 i 14 spisa), ovosudni spis broj: O-21/02, proveden je očevid na licu mjesta radi identifikacije nekretnine sa mjerničkim vještakom P. O. iz N., koji je sačinio i pisani nalaz i mišljenje (str. 44 spisa), te su saslušani svjedoci P. B. i I. A..

5. Sud je temeljem materijalnih dokaza u spisu prije svega utvrdio da je predmetna nekretnina oznake kč.br. …, u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo tužene, a da je nastala od čestice stare oznake …, do tada upisane u z.k.ul.br. … u vlasništvu RH, zatim, da se ova nekretnina nalazi djelomično unutar i djelomično izvan granica građevinskog područja Općine V., a da je do postupka preoblikovanja zemljišne knjige 2011. godine stara kč.br. … bila upisana u posjedovnom listu broj 365 na tužitelja K. I., L.. Sve navedeno naime nesporno proizlazi iz Zapisnika preoblikovanja zemljišne knjige za k.o. V. od 16. studenog 2011., Uvjerenja Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša od 18. veljače 2020., te Izvoda iz posjedovnog lista broj 365 (str. 8 spisa), a isto utvrđuje i mjernički vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju, nakon provedene identifikacije nekretnine na licu mjesta, kada je utvrdio i da se u naravi radi o oranici pripremljenoj za proljetnu sjetvu, koja se nalazi u selu, položenoj od asfaltne ceste za S. prema sjeveru. Prilikom očevida na licu mjesta, bili su prisutni i svjedoci P. B. i I. A., koji su kasnije svojim iskazom potvrdili da je ta nekretnina doista u posjedu tužitelja, koji ju osobno obrađuje.

6. Dalje, iz priklopljenog ostavinskog spisa utvrđeno je da je tužitelj jedini nasljednik svojih roditelja L. i A. K., te iako sud ne nalazi predmetnu nekretninu u donesenim ostavinskim rješenjima, sud u ovom spisu između ostalog nalazi priložen posjedovni list broj 365 iz 2009. godine (str. 16), prema kojem je na predmetnoj čestici stare oznake …. kao posjednik upisan tužitelj.

7. Iz priloženog dijela povijesnog izvatka za z.k.ul.br. … k.o. V. (str. 10 do 13 spisa), sud nalazi da su nekretnine iz A lista, a među kojima je i predmetna čestica …, 1946. godine uknjižene za korist FNRJ, koji upis je vidljiv pod rednim brojem 140. Ostali upisi se ili ne odnose na predmetnu česticu ili nisu čitki.

8. Svjedok I. A. je u svom iskazu naveo da predmetna nekretnina, zvana S., pripada tužitelju koji ju je naslijedio iza smrti svog oca L.. L. je tu nekretninu naslijedio od svog oca T., a koji je tu zemlju dobio prije Drugog svjetskog rata od grofa, koja je dakle bila plemićko dobro. Naime, na ovom području je zemlja plemićkog dobra bila dodjeljivana prije nego što se on rodio, a rođen je 1939. godine. Tvrdio je da je ova nekretnina od tada u posjedu K., koji ju do danas obrađuju, i nikada im nije bila oduzeta unatoč konfiskaciji.

9. Svjedok P. B. je naveo da zna koja nekretnina je predmet ovog postupka, i da je ona u naravi oranica koja pripada tužitelju. Ta nekretnina je naime od kada on zna za sebe (a rođen je 1961.) u posjedu tužiteljevih predaka. Kao mali je sa 6-7 godina znao sa svojim djedom dolaziti na ovu nekretninu koju je tada obrađivao tužiteljev otac L.. Tvrdio je da je od davnina ova nekretnina u posjedu K., ali nije znao točno kako i kada je L. stekao ovu nekrentinu. Naveo je i da je L. sada pokojni, a njega je naslijedio sin I., ovdje tužitelj.

10. Temeljem ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje ZPP), sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

11. Za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću, na kojoj pravnoj osnovi tužitelj temelji svoju tužbu, potrebno je ispuniti zakonom određene dvije pretpostavke a to je određeno vremensko razdoblje posjedovanja nekretnine, te određena kvaliteta posjeda. Posjed je kvalificiran ukoliko je zakonit, istinit i pošten, te je u tom slučaju potreban kraći rok dosjedanja nego u slučaju kada se radi o poštenom posjedu, ali ne i kumulativno istinitom i zakonitom, kada je potreban dvostruki rok dosjedanja nego kod kvalificiranog posjeda. Kod stjecanja stvari u vlasništvu određenih privilegiranih osoba i to Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne uprave i samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže sa sebe dobitak, nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, posjednik nekretnina u vlasništvu navedenih osoba steći će ih nakon 20 godina posjedovanja, ako mu je posjed kvalificiran, zakonit i istinit, odnosno nakon 40 godina poštenog, samostalnog i neprekidnog posjeda (čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - u nastavku: ZVDSP).

 

12. Tužitelj u ovom postupku nije dokazao zakonitost svog posjeda, jer nama materijalnog dokaza o kupoprodaji nekretnine 1938. godine od plemićkog dobra P. kako to tvrdi u tužbi, niti je sud to mogao iščitati iz priloženih dijelova povijesnog zk izvatka. Međutim, zakonitost posjeda, jedna od pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, od utjecaja je jedino na rok dosjedanja, a ne i na pravo za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je u istinitom i poštenom posjedu tužitelja i njegovih prednika, upravo kako se to navodi u tužbi, jer to izričito potvrđuju saslušani svjedoci, koji kao sumještani, te zbog svoje dobi, imaju neposredna saznanja o tome da se ova nekretnina, koja je nekada pripadala grofu P., od davnina nalazi u posjedu obitelji tužitelja, koji posjed im nikad nije oduzet, pa ni onda kada je nekretnina bila konfiscirana i podruštvovljena. Iskazima svjedoka tuženik nije prigovarao niti ičim doveo u pitanje njihovu istinitost, a budući su dani uvjerljivo i životno, sud im u cijelosti poklanja vjeru. Osim toga, ovaj sud smatra da su iskazi svjedoka, kada im sud poklanja vjeru i ocjenjuje ih istinitima, jednakovrijedni pisanim, materijalnim dokazima. Ovo iz razloga jer Zakon o parničnom postupku ne pravi razliku između dokaza u smislu njihove važnosti, kao što ni ne isključuje kao dokazna sredstva svjedoke koji imaju i posredna saznanja o pravno odlučnim činjenicama.

 

13. Također, treba navesti da činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnjevu o vlasništvu te osobe, koja svakako otpada ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu, dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanja te nekretnine. Tužena svoje pravo na posjed temelji samo na činjenici zemljišnoknjižnog upisa. Na kvalitetu i trajanje posjeda tužitelja, ne utječe činjenica da se tužena upisala u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine (po sili zakona), jer je tijekom postupka utvrđeno da se tužitelj osobno i putem pravnih prednika doista nalazi u njegovom nesmetanom posjedu još od kraja 30-ih godina prošlog stoljeća. Ovu činjenicu posebno potvrđuje to što je njegov posjed bio formaliziran u katastarskim podacima, odnosno, tužitelj je do postupka preoblikovanja zemljišne knjige bio upisan kao posjednik predmetne nekretnine, da bi se njegov posjed brisao, ali samo radi usklađivanja gruntovnih i katastarskih podataka nakon postupka preoblikovanja zemljišnih knjiga 2011. godine, kada je RH bila upisana u zemljišne knjige, pa zato i u katastar. Međutim, jasno je utvrđeno da tužena nije u posjedu nekretnine, niti to tijekom postupka uopće navodi, već je u faktičkom samostalnom posjedu tužitelja.

 

14. Dapače, tužena ne ističe niti dokazuje da je ikada bila u posjedu ove nekretnine, niti da je ikada tražila predaju u svoj posjed od tužitelja ili njegovih prednika, nego se tužbi protivi prvenstveno ističući kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a to iz razloga jer tužba nije podnesena dok je još bila na snazi prvotna odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima NN 91/96 koja je kasnije ukinuta odlukom Ustavnog suda 1999. godine. Međutim, ovaj sud smatra kako tužena pogrešno tumači primjenu ove odredbe.

 

15. Najprije treba navesti kako je odredbom čl. 388. st. 1. ZVDSP-a propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

 

16. U konkretnom slučaju za razrješenje odnosa između stranaka ima se dakle primijeniti mjerodavno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka tih odnosa, dakle pravna pravila OGZ koja se primjenjuju na temelju čl. 4. Zakona o nevažnosti propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list FNRJ", broj 86/46), jer je utvrđeno da je prednik tužitelja predmetnu nekretninu stekao još prije Drugog svjetskog rata.

 

17. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 1460. OGZ (i sudskoj praksi) za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti zahtijevao se zakonit, pošten i istinit posjed, s time da onaj tko dosjelost svog posjeda temelji na vremenu od 20 godina (''izvanredna'' dosjelost) nije dužan dokazivati zakoniti način stjecanja. Stjecanje vlasništva dosjelošću bilo je propisano i u odredbama čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN broj 53/91) te je i sada propisano u čl. 159. ZVDSP-a (kako je to opisano pod toč. 11). Odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN broj 53/91 od 8. listopada 1991.) stavljen je izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je propisivao da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može se steći dosjelošću.

 

18. Pravni učinci dosjelosti nastupit će po samom zakonu čim se ispune sve pretpostavke stjecanja putem dosjelosti, pri čemu se zahtijeva ispunjavanje određenih pretpostavki, prije svega da stjecatelj ima posjed određene kvalitete (dovoljno je poštenje posjeda, koje se po zakonu pretpostavlja i na tuženiku je teret dokaza nepoštenosti posjeda), i da posjed traje zakonom određeno vrijeme (kao i da stvar koja je predmet dosjedanja bude sposobna biti predmetom stjecanja u vlasništvo putem dosjelosti, i da je stjecatelj sposoban tu stvar steći u vlasništvo dosjelošću). Radi se o tome da se činjenično stanje pretvara u pravno.

 

19. Stoga, uz ovdje utvrđenu činjenicu od kada se tužitelj nalazi putem prednika u neprekidnom i nesmetanom, samostalnom posjedu, sasvim su neosnovani navodi tužene da tužitelj, budući nema materijalnih dokaza o zakonitosti posjeda (ugovor o kupoprodaji nekretnine kao plemićkog dobra), nije ispunio potrebno vrijeme dosjedanja obzirom je nekretnina bila podruštvovljena, te je zakonom bilo zabranjeno stjecanje nekretnina u društvenom vlasništvu.

 

20. Treba reći da se u vrijeme dosjelosti računa naime i vrijeme za koje je tužitelj putem svojeg prednika bio u posjedu nekretnine dok je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva, te se ono računa do 17. studenog 1999., odnosno do ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima NN br. 91/96. Ovo iz razloga jer je spomenutom odredbom čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Navedena odredba je bila na snazi od 01. siječnja 1997. pa do 17. studenog 1999. kada je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske. Uz to, tužena pogrešno smatra da je predmetna tužba trebala biti podnesena u vrijeme važenja ove odredbe.

 

21. Naime, treba ukazati da se o ovom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio u odluci broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018. u kojoj je navedeno: ''Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

22. Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (T. protiv Hrvatske, J. protiv Hrvatske, R. i drugi protiv Hrvatske i G. protiv Hrvatske) vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, a to je:

''U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.''

 

23. U presudi T. protiv Hrvatske izraženo je shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od četrdeset godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, stupanjem na tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine.

 

24. U presudama R. i drugi te J. protiv Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999., kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog Suda, kojom je odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP ukinuta. Ovakav stav zauzet je i u recentnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2776/2016-2 od 29. siječnja 2019.).

 

25. Slijedom svega navedenog, kako je u postupku utvrđeno da je tužitelju potreban rok od 40 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću svakako istekao do 1. siječnja 1997. kada je stupila na snagu odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP/96, to je sud primjenom materijalnog prava iz čl. 159. st. 4. ZVDSP-a imao usvojiti njegov tužbeni zahtjev. Ovo stoga jer poštenje tužiteljeva posjeda kao i njegovih prednika tužena niti jednim dokazom nije osporila, a isto tako nema dokaza o neistinitosti posjeda tužitelja, odnosno da bi nekretnina bila pribavljena silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja.

 

26. Odluka o parničnom trošku pod točkom II izreke donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 99,54 eur (tbr. 7.1. Tarife o nagradama i troškova za rad odvjetnika NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje OT), trošak zastupanja na 4 ročišta (2.3.2021., 21.4.2021., 24.11.2022. i 15.12.2022.) u iznosu od 99,54 eur za svako (tbr. 9.1. OT), trošak sastava podneska od 21.02.2021. u iznosu od 99,54 eur (tbr. 8.1. OT), trošak sastava prijedloga za mirno rješenje u iznosu od 99,54 eur (tbr. 28 OT), trošak pribave uvjerenja o statusu nekretnine u iznosu od 49,77 eur (tbr 32.3. OT), trošak pribave povijesnog posjedovnog lista u iznosu od 49,77 eur (tbr. 32.3. OT), trošak pribave povijesnog z.k. izvatka u iznosu od 49,77 eur (tbr. 32.3. OT), sve uvećano za 25 % PDV-a (tbr. 42. OT). Sud je tužitelju priznao i trošak vještačenja i očevida na licu mjesta u ukupnom iznosu od 248,56 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 26,54 eur. Sve navedeno ukupno iznosi 1.332,74 eur.

U Našicama, 05. siječnja 2023.

                                                                                                         SUTKINJA

                                                                                                                                     Ivanka Banović,v.r.

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: 

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležan županijski sud.

 

DNA:

1.     Pun. tužitelja 

2.     Tužena po ODO u Osijeku, SS u Našicama

-          nakon pravomoćnosti:

3.     Nadl. porezna uprava  (čl. 18. st. 2. Zakona o porezu na promet nekretnina)