- 1 -

                                                                                                           Broj: Jž-1525/2020

 

 

 

                                                                                         Broj: Jž-1525/2020

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja: Goranke Ratković kao predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Anđe Ćorluka kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog D. M., zbog prekršaja iz članka 5. stavka 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi ovlaštenog tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Samobor, protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru broj: 71. Pp J-584/2019 od dana 25. lipnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 4. siječnja 2023.,

 

r i j e š i o  j e

 

              Prihvaća se žalba ovlaštenog tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Samobor i ukida prvostupanjska presuda, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjskom presudom okrivljeni D. M. je na temelju članka 182. točka 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), oslobođen od optužbe zbog počinjenja prekršaja iz članka 5. (ispravno članka 5. stavka 1.) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, s obrazloženjem prvostupanjskog suda da nakon provedenog postupka nije dokazano da bi počinio djelo koje mu je stavljano na teret, jer se činjenični opis iz optužnog prijedloga ne može podvesti pod prekršajno djelo iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. 

 

2.              Protiv te presude ovlašteni tužitelj je pravodobno podnio žalbu, navodeći da iz priloženog CD medija jasno proizlazi dokaz okrivljenikovog govora, da se u govoru obraća i policiji, pa je neprihvatljivo tumačenje da se obratio samo pripadnicima HOS-a, kao što je pogrešno tumačenje da nema svjedoka koji bi ukazivali na remećenje javnog reda i mira. Okrivljenik se u pozdravljanju pozivao na pozdrav koji simbolizira manifestaciju rasističke ideologije, o čemu je i u sudskoj praksi jasno zauzeto stajalište, predlažući da se pobijana odluka ukine.

 

3.              Žalba je osnovana.

 

4.              Ocjenom navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio, da razlozi prvostupanjskog suda za oslobođenje od optužbe nisu prihvatljivi, te da je odluka zasad preuranjena.

 

5.              Ovlašteni tužitelj činjeničnim opisom okrivljeniku jasno i izričito stavlja na teret prekršaj iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te djelo tako i opisuje navodeći u činjeničnom opisu da je okrivljenik narušavao javni red i mir izvodeći tekst pozdrava „za dom“ kao govornik na prosvjedu udruge „Hrvatski domobran- ogranak Samobor-Sveta Nedelja“.

 

6.              Sud prvog stupnja nalazi nespornim da je okrivljenik doista uzvikivao „za dom“, dok su ostali prosvjednici odgovarali „spremni“, no zaključuje da iz iskaza svjedoka policijskog službenika proizlazi da se nitko od građana nije požalio da bi mu time bio narušen red i mir, a niti da bi bili povrijeđeni moralni osjećaji građana, te da se činjenični opis iz optužnog prijedloga ne može podvesti pod prekršajno djelo iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.  

 

6.1.              Iz  obrazloženja prvostupanjske odluke nije jasno  smatra li prvostupanjski sud da djelo nije prekršaj jer onako kako je opisano u optužnom aktu ne sadrži potrebne konstitutivne elemente prekršaja iz članka 5. stavka 1. citiranog Zakona, ili da nije dokazano da bi bio počinjen navedeni prekršaj protiv javnog reda i mira jer nije došlo do uznemirenosti građana ili povrede moralnih osjećaja građanstva.

 

6.2.              Nejasno je zbog čega se prvostupanjski sud uopće upuštao u dokazni postupak i zakazivao glavnu raspravu, ukoliko je smatrao da se činjenični opis djela ne može podvesti pod zakonsko biće prekršaja.

 

6.3.              Nadalje, iz činjeničnog opisa u optužnom aktu, odnosno iz ukupnosti navoda da je okrivljenik na prijavljenom javnom okupljanju na trgu u Samoboru uzvikivao pozdrav „za dom“ dovoljno jasno proizlazi kako javnost mjesta događaja, tako i zaključak da se takav činjenični sklop može podvesti pod zakonski opis djela kojeg vrši počinitelj „…koji na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir- članak 5. stavak 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

7.              Ovlašteni tužitelj u svojem činjeničnom opisu i navodi da je od strane okrivljenika došlo do narušavanja javnog reda i mira, a kod prekršaja protiv javnog reda i mira se ne utvrđuje je li doista nastupila posljedica u vidu konkretne uznemirenosti točno određene osobe ili nekog od prisutnih građana.

 

7.1.              Nije od značaja da se događaj zbio tijekom javnog (mirnog) okupljanja u organizaciji udruge „Hrvatski domobran“, jer prijavljivanje javnog okupljanja od strane organizatora, čime organizator ispunjava svoju zakonsku obavezu iz Zakona o javnom okupljanju, ne ekskulpira sudionike skupa za možebitna protupravna postupanja tijekom odvijanja javnog okupljanja, a uzvikivanje navedenog pozdrava ne opravdava činjenica da se radilo o javnom prosvjedu i ne opravdava korištenje teksta koji je simbol totalitarnog režima. Potrebno je naglasiti i da je čl. 18. st. 2. Zakona o javnom okupljanju ("Narodne novine" br. 128/99., 90/05., 139/05., 150/05., 82/11., 78/12.) propisano da je sudionicima mirnog okupljanja i javnog prosvjeda zabranjeno nositi odoru, dijelove odore, odjeću, oznake ili druga obilježja kojima se poziva ili potiče na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.

 

8.              Naime, nesporna je činjenica da je kontroverzni izraz korišten kao službeni pozdrav, odnosno krilatica Ustaškog pokreta i totalitarnog režima NDH, bilo u svom izvornom obliku „Za dom i poglavnika spremni“, ili u njegovim skraćenim oblicima „Za dom spremni“ ili „Za dom“, kojim su završavali dokumenti kojima se pripadnike nearijevskih naroda lišavalo građanskih prava, nalagalo premještanje u logore i oduzimala imovina i neodvojiv je od zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu, te kao takav predstavlja manifestaciju rasističke ideologije i u tom kontekstu potrebno je sagledati njegovo isticanje kao remećenje javnog reda i mira, a ne vezati ga uz obranu Republike Hrvatske u Domovinskom ratu, posebice kroz braniteljske udruge. U izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske jasno se navodi da se Republika Hrvatska kao samostalna i nezavisna, suverena i demokratska država, između ostalog, temelji na uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.)

 

8.1.              Ističe se da je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira u Republici Hrvatskoj na snazi, dio je pozitivnih pravnih propisa koji se moraju poštivati i sudovi su ga dužni primjenjivati. Čl. 5. stavak 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira propisuje da će se kazniti za prekršaj tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža, remeti javni red i mir. Radnja izvršenja ovog prekršaja podrazumijeva kako političke poruke, kao i sve one kojima se uznemiruju građani, kojima se napadaju vrijednosti imanenetne određenoj sredini. Na sudu je da u svakom konkretnom slučaju ocijeni da li se odlučne činjenice sadržane u činjeničnom opisu optužnog prijedloga mogu podvesti pod biće odgovarajućeg prekršaja, pravno kvalificiranog u optužnom aktu. 

8.2.              U odnosu na zajamčena prava pojedinca na slobodu mišljenja i izražavanja misli, odnosno ograničavanje ljudskih prava zajamčenih čl. 38. Ustava RH i čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 14/02, 1/06, 13/17), dalje: Konvencija) ističe se da je čl. 10. Konvencije propisano da svatko ima pravo na slobodu izražavanja, a koje je i zajamčeno odredbom članka 38. Ustava Republike Hrvatske, koje obuhvaća slobodu mišljenja i izražavanja misli, odnosno slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. No, ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, pa stoga navedeno pravo može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

8.3.              Dakle, svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali ne bezuvjetno i bez ikakvih ograničenja, nego to mora činiti na način da se, između ostalog, ne remeti javni red i mir. Naime, treba postići pravičnu ravnoteža između zaštite slobode izražavanja kako je jamči čl. 10. st. 1, Konvencije s jedne strane, i zaštite javnog reda i mira, s druge strane, kako to propisuje čl. 10. st. 2. Konvencije, a u demokratskom društvu pod načelom slobode izražavanja ne mogu se tolerirati poruke kojima se manifestiraju rasističke ideologije i uznemiruju građani.

 

9.              Konačno, treba istaknuti da je jedinstvena dosadašnja sudska praksa Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske u odnosu na izričaj „Za dom spremni“ kada se koristi u različitim okolnostima (presuda od 3. prosinca 2015., broj: Jž-2824/2014,  presuda od 11. rujna 2018., broj: Jž-1428/2018; presuda od 17. listopada 2018., broj: Jž-1462/2017, presuda od 27. siječnja 2016., broj: Jž-188/2016.).

 

9.1.              I Ustavni sud u svojim odlukama zauzeo je stajalište kako je pozdrav „Za dom spremni“ suprotan načelima na kojima počiva samostalna i neovisna, suverena i demokratska Hrvatska - odluka od 8. studenog 2016. broj:U-III-2588/2016, odluka od 25. svibnja 2016., broj: U-III-1296/2016, odluka od 10. listopada 2017., broj: U-II-6111/2013, u kojoj se navodi kako je dobro poznata povijesna istina da je NDH bila nacistička i fašistička tvorevina i kao takva predstavlja apsolutnu negaciju legitimnih težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom i tešku povijesnu zlouporabu tih težnji te da Hrvatska nije sljednica NDH ni po kojoj osnovi. Ustavni su je pored toga, naglasio i da ova ustavnopravna stajališta nisu vezana samo uz imena ulica, naselja, simbola i sl., već predstavljaju i načelna stajališta Ustavnog suda o karakteru NDH. I Europski sud za ljudska prava u odluci od 29. siječnja 2019. J. Š. protiv Hrvatske (Zahtjev br. 20373/17) nije našao nikakve čvrste razloge zbog kojih bi svojim stavom zamijenio stav domaćih sudova i ukinuo ravnotežu koju su uspostavili.

 

9.2.              Treba napomenuti i da je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima osnovano Odlukom vlade u veljači 2017. donijelo Dokument dijaloga još u veljači 2018. u odnosu na pozdrav „Za dom spremni“ navodi da bi se javna uporaba ovog pozdrava mogla iznimno dopustiti, ali samo pri komemoriranju branitelja koji su u Domovinskom ratu poginuli pod insignijama s ovim pozdravom. 

 

10.              U kontekstu navedenog, ovaj drugostupanjski sud smatra da događaj od 23. ožujka 2019., u vezi kojeg se vodi ovaj prekršajni postupak, nije takav događaj koji bi opravdao iznimku o javnoj upotrebi pozdrava „za dom.“

 

10.1.              Ukazuje se da u ovom slučaju objekt pravne zaštite nije zaštita integriteta određene konkretne osobe, već je objekt pravne zaštite pravo građana da ne budu izloženi nečijem neprimjerenom ponašanju, a na sudu je da ocijeni da li takvo ponašanje u objektivnom smislu predstavlja oblik javnog neprihvatljivog ponašanja koje ispunjava zakonska obilježja prekršaja. 

 

11.               Iz navedenih razloga, u pravu je tužitelj da se ne mogu se prihvatiti razlozi prvostupanjskog suda kojima se rukovodio zaključivši da nema dokaza da bi okrivljenik počinio djelo prema optuženju (ili da nije počinio prekršaj), zbog kojih bi ga trebalo osloboditi od optužbe.

 

12.              Slijedom naprijed iznijetog, proizlazi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je žalba tužitelja osnovana, radi čega je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, u kojem će ponovno provesti sve već provedene dokaze, po potrebi i druge, te pravilnom i kritičkom analizom svih provedenih dokaza, donijeti novu, zakonitu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti.

 

13. Iz navedenih razloga temeljem čl. 206. st. 1. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

                                    U Zagrebu, 4. siječnja 2023.

 

      Zapisničar:                                                                          Predsjednica vijeća:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r.                                                                Goranka Ratković, v.r.                                                                  

 

Rješenje se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.