1

Poslovni broj 6 Gž-1094/2022-2

 

           Republika Hrvatska                                        

  Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj 6 Gž-1094/2022-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, po sutkinji Verici Kos, u pravnoj stvari tužiteljice S. J. (ranije B.), Č., OIB: …, zastupane po punomoćnici A. Š., odvjetnici u Č., protiv tuženika E. & S. b. d.d., R., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. M. i ostalim odvjetnicima iz O. d. M., K. & p. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-133/2021-8 od 14. rujna 2022., 4. siječnja 2023.,

 

r i j e š i o j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika E. & S. B. d.d. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-133/2021-8 od 14. rujna 2022.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika E. & S. B. d.d. za naknadom troškova sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu kao neosnovan.

 

2. Protiv toga rješenja žalbu je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da se preinači sukladno žalbenim navodima. Za sastav žalbe zahtijeva naknadu od 1.562,50 kn. Navodi da pobijana odluka nije pravilna ni zakonita, da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP i iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP te da je prvostupanjski sud samo paušalno ustanovio da je odredba kojom se ugovara mjesna nadležnost suda u R. nepoštena, a ne navodi koje je kriterije primijenio prilikom donošenja odluke, da je, sve i kad bi odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena, prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku i to čl. 46. i čl. 48., da nema mjesta ni primjeni odredbe čl. 59. ZPP.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Sud prvog stupnja odbija kao neosnovan prigovor tuženika mjesne nenadležnosti suda s obrazloženjem da je ugovorna odredba kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora nepoštena, jer da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

5. Takav zaključak sud temelji na utvrđenju:

- da je Ugovorom o kreditu kojeg su 22. ožujka 2005. zaključili tužiteljica i tuženik u čl. 14. u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, dakle da je ugovorena nadležnost suda u R.

- da je ugovor sklopljen u Č.

- da je odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da su iste odredbe sadržane i u odredbi čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 11/15 i 14/19), sada važećeg

- da se prema čl. 3. Direktive (Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima - dalje: Direktiva) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako su ispunjene temeljne pretpostavke da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obavezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st.1.)

- da opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja

- da o odredbi 14. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranoj ugovorom uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, jer bi tužiteljica, čije je prebivalište u Č. radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u R. bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, s obzirom da udaljenost od mjesta prebivališta tužiteljice do R. udaljenost iznosi 260 km, što djeluje odvraćajuće na tužitelja u smislu prava na pristup sudu, pa da je odredba čl. 14. ništava

- da je prema čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi

- da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Č. pa je, imajući u vidu da se predmetni spor vodi povodom djelatnosti poslovne jedinice tuženika, i po toj osnovi nadležan za postupanje u ovom sporu Općinski sud u Čakovcu.

 

6.1. Ispitujući pobijano rješenje u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

6.2. Tuženik u žalbi navodi da pobijano rješenje nije pravilno niti zakonito jer da sud u ovom stadiju postupka nije ovlašten na ovakav način donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i saslušanje stranaka, a ističe i da sud iznosi samo paušalne zaključke, a da ne navodi koje je kriterije primijenio prilikom donošenja odluke. Tuženik se poziva i na presudu suda Europske unije od 21. veljače 2013. u predmetu C-472/11 u kojoj je istaknuto da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena, nego, najprije treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka pa da je, sukladno citiranoj presudi, prvostupanjski sud trebao obavijestiti stranke u postupku o postojanju namjere za odlučivanje o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti te je u tom smislu trebao provesti kontradiktorni postupak na temelju koje bi mogao sagledati sve okolnosti slučaja i utvrditi da li je uistinu predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Ovakvim postupanjem da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP. Ovi žalbeni razlozi tuženika su neosnovani.

 

6.3. Naime, na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti tužiteljica se očitovala  podneskom od 2. lipnja 2021., koji je tuženiku dostavljen 11. lipnja 2021., pozivajući se na Direktivu Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav, pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača, pri tome tvrdeći da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, unaprijed formuliranoj od tuženika te da ta odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je isticao da sud nije ovlašten donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe jer ispitivanje nepoštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će se provesti dokazi na tu okolnost, pa tako i saslušanje stranaka. Međutim, tuženik na okolnost da je s tužiteljicom pregovarao o toj spornoj odredbi ugovora, odnosno na okolnost da ista nije nepoštena nije ujedno predložio provođenje nikakvih dokaza, pa tako ni dokaz saslušanjem stranaka, iako je teret dokaza da je s tužiteljicom o toj odredbi pregovarao i da ista nije nepoštena na tuženiku. Prema tome, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP, jer su stranke imale mogućnost očitovati se o navodima odlučnim za ocjenu osnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti, a niti je prvostupanjski sud postupio protivno stajalištu Suda Europske unije izraženo u presudi u predmetu C-472/11donesene povodom zahtjeva za prethodnu odluku u primjeni Direktive Vijeća 93/13 EEZ – nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima.

 

6.4. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koju ističe tuženik, jer pobijano rješenje sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, pa i glede primjene odredbe čl. 46., 48. i čl. 59. ZPP te se može ispitati.

 

7. Tuženik podnosi žalbu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim žalbom ne osporava činjenična utvrđenja na kojima je prvostupanjski sud temeljio odluku o neosnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti, a to je da se o ugovornoj odredbi o prorogaciji nadležnosti nije pregovaralo, da tužiteljica živi u Č., da je sjedište tuženika u R. i da ima svoju poslovnu jedinicu u Č., gdje su predmetni Ugovor o kreditu stranke i sklopile te da ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

 

8. Upravo na tim odlučnim činjenicama prvostupanjski sud je temeljio zaključak da bi tužiteljici odlazak na sud u R. uzrokovao dodatne materijalne troškove i gubitak vremena. Takav zaključak prvostupanjskog suda pravilnim prihvaća i ovaj sud, a to imajući u vidu da je općepoznato da je udaljenost između Č. i R., kao sjedišta tuženika znatna.

 

9. Stoga tuženik neosnovano pobija prvostupanjsko rješenje, pa je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP kao neosnovanu valjalo odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

 

10. Odluka pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, jer je žalba neosnovana.

 

 

U Velikoj Gorici 4. siječnja 2023.

 

 

                                                                                                                Sutkinja

 

                                                                                                                Verica Kos, v. r.