- 1 -              Revd 4889/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4889/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Goranke Barać Ručević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Ž. iz S., OIB …, zastupanog po pun. I. M., odvjetniku u S., protiv tuženice V. P. iz Z., OIB …, zastupane po punomoćnicima I. T. i B. M., odvjetnicima u S., radi donošenja presude, koja zamjenjuje ugovor o najmu stana, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-940/2022-3 od 7. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ps-62/20 od 25. travnja 2022., u sjednici održanoj 3. siječnja 2023.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-940/2022-3 od 7. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ps-62/20 od 25. travnja 2022.

 

2. 1. U prijedlogu su postavljena slijedeća pravna pitanja:

 

              1. Ima li zaštićeni najmoprimac koji ima u vlasništvu odnosno suvlasništvu nekretnine koje u naravi nisu useljiva kuća ili useljivi stan te prima mirovinu pravo na sklapanje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom u slučaju kada se iz cjelokupne imovine najmoprimca ne može ostvariti pravo na stjecanje useljive kuće ili stana?

 

              2. Može li se vrijednost određenih nekretnina smatrati općepoznatom činjenicom u smislu odredbe čl. 221. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP)?

 

2. 2. U prijedlogu tvrdi da su navedena pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, posebno imajući u vidu činjenicu da je zauzeto stajalište nižestupanjskih sudova u suprotnosti s praksom revizijskog suda,

 

3. 1. Iznoseći razloge važnosti prvom pitanju poziva se na Rev 2043/11-2 od 10. lipnja 2015., Rev-x 760/15-3 od 1. lipnja 2016. i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-367/2019, U-III-368/2019 od 23. rujna 2020.

 

3. 2. U odnosu na drugo pitanje poziva se na odluku Rev 1042/2016-4 od 17. srpnja 2019. navodeći da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova protivno pravnom shvaćanju iznesenom u toj odluci VSRH i tvrdi da u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi nisu utvrdili novčanu vrijednost tužiteljeve imovine odnosno nekretnina koje je tužitelj naslijedio, a bez tog utvrđenja nije moguće pravilno ocijeniti postoji li objektivna mogućnost da tužitelj ostvari vlasništvo na useljivoj kući ili stanu, u kojem slučaju ne bi imao pravo na zaštićenu najamninu.

 

3. 3. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da mu se temeljem odredbe čl. 385.a ZPP-a dopustiti podnošenje revizije protiv naprijed citirane presude.

 

4. U odgovoru na prijedlog tuženica smatra da se tužitelj pozvao na neodgovarajuće odluke jer tuženica nije ni tvrdila da nekretnine u vlasništvu tužitelja nisu useljive, a ako je to tvrdio tužitelj to je onda on to i trebao dokazati, a da je ista stvar i s utvrđivanjem vrijednosti nekretnina koje tužitelj ima u vlasništvu.

 

5. Prijedlog je nedopušten.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je stekao po zakonu prava i obveze najmoprimca sa zaštićenom najamninom u skladu s odredbom čl. 33. st. 3. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96, 48/98, 66/98 – dalje: ZNS), te da se donese presuda koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u odnosu na tuženu kao vlasnicu toga stana.

 

7. Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja uz obrazloženje da je smisao zaštićene najamnine, rješavanje stambenog problema samo za one najmoprimce čije imovinsko stanje ne omogućuje rješavanje njihovih stambenih problema na neki drugi način (npr. kupnjom ili izgradnjom stambenog prostora odnosno putem najma sa slobodno ugovorenom najamninom). Imajući u vidu opće poznate činjenice o vrijednosti nekretnina koje je tužitelj naslijedio i koje se nalaze na području k.o. S. i k.o. B. utvrdili su "da je tužitelj naslijedio zemljišta koja su danas vrijedna i za koja se može postići dobra cijena po metru kvadratnom, a ta okolnost uz činjenicu da ima primanja na ime mirovine, daju pouzdanu osnovu za zaključak o takvom imovinskom stanju tužitelja zbog kojeg nema osnova za pružanje posebne zaštite u vidu ugovaranja zaštićene najamnine, pa su zaključili da tužitelj nema pravo na zaključenje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom jer je u mogućnosti plaćati slobodno ugovorenu najamninu, jer u opisanim okolnostima na konkretnom slučaju ugovaranje plaćanja zaštićene najamnine za predmetni stan predstavljalo bi neravnotežu između prava vlasništva najmodavca s jedne strane i prava najmoprimca na sklapanje ugovora o najmu stana te se time ne bi uspostavila pravična ravnoteža između tih dvaju prava", a u iznošenju navedenih shvaćanja su se pozvali na pravno shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda RH Rev x-191/13 od 27. lipnja 2013., i na odluku Ustavnog suda poslovni broj U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018. ("Narodne novine" broj 27/18).

 

8. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 79/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno postavljena navedena pravna pitanje te su za njih određeno izloženi određeni razlozi.

 

9. 1. Međutim, postavljajući navedena pitanja tužitelj polazi od pogrešne pretpostavke da se iz cjelokupne imovine najmoprimca ne može ostvariti pravo na stjecanje useljive kuće ili stana i da nije općepoznata vrijednost  nekretnina u vlasništvu tužitelja, a kojim pitanjima se zapravo osporava po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje, što nije odredbama ZPP-a nije dopušteno u reviziji, a samim time ni u prijedlogu za dopuštenje revizije, jer su nižestupanjski sudovi, kako je naprijed navedeno utvrdili "da je tužitelj naslijedio zemljišta koja su danas vrijedna i za koja se može postići dobra cijena po metru kvadratnom, a ta okolnost uz činjenicu da ima primanja na ime mirovine, daju pouzdanu osnovu za zaključak o takvom imovinskom stanju tužitelja zbog kojeg nema osnova za pružanje posebne zaštite u vidu ugovaranja zaštićene najamnine'', pa su zaključili da ''tužitelj nema pravo na zaključenje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom jer je u mogućnosti plaćati slobodno ugovorenu najamninu, jer u opisanim okolnostima na konkretnom slučaju ugovaranje plaćanja zaštićene najamnine za predmetni stan predstavljalo bi neravnotežu između prava vlasništva najmodavca s jedne strane i prava najmoprimca na sklapanje ugovora o najmu stana te se time ne bi uspostavila pravična ravnoteža između tih dvaju prava".

 

9. 2. Osim toga ni odluke na koje se poziva tužitelj nisu donesene u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji one ne mogu biti razlog važnosti postavljenim pitanjima.

 

10. 1. Naime u odluci Rev 2043/11-2 od 10. lipnja 2015., izneseno je pravno shvaćanje prema kojem najmoprimac nema pravo na zaštićenu najamninu ako imovinske prilike najmoprimca i veličina njegovog suvlasničkog dijela na useljivoj kući ili stanu, daju objektivnu mogućnost najmoprimcu da ostvari vlasništvo na useljivoj kući ili stanu, jer bi se na taj način nepotrebno pogodovalo najmoprimce u odnosu na vlasnika stana ili kuće, a s druge strane vlasniku stana ili kuće nametnuo bi se nerazmjeran teret ograničenja uživanja njegova prava vlasništva.

 

10. 2. U odluci Rev-x 760/15-3 od 1. lipnja 2016., u kojoj je revizijski sud, pozivajući se na pravno shvaćanje u naprijed navedenoj presudi broj Rev-2043/11-2 od 10. lipnja 2015., naveo je:

 

              "Tako je u navedenoj odluci izraženo shvaćanje da mogućnost isključivog posjeda suvlasničke nekretnine nije od značaja za primjenu odredbe čl. 31. st. 2. al. 1. ZNS. Ovo stoga što ZNS u navedenoj odredbi ne propisuje da je činjenica posjeda useljivog stana ili kuće presudna za stjecanje statusa zaštićenog najmoprimca, već je jedino odlučno da osoba koja se poziva na pravo iz članka 31. st. 2. al. 2. ZNS, ima u (su)vlasništvu useljivu kuću ili stan, što u slučaju suvlasništva, podrazumijeva mogućnost da se iz vrijednosti suvlasničkog dijela najmoprimca može steći useljivi stan ili kuća

 

              Kada imovinske prilike najmoprimca i veličina njegovog suvlasničkog dijela na useljivoj kući ili stanu, daju objektivnu mogućnost najmoprimcu ostvariti vlasništvo na useljivoj kući ili stanu tada se najmoprimcu ne bi moglo priznati pravo na zaštićenu najamninu jer bi se na taj način nepotrebno pogodovalo najmoprimce u odnosu na vlasnika stana ili kuće, a s druge strane vlasniku stana ili kuće nametnuo bi se nerazmjeran teret ograničenja uživanja njegova prava vlasništva.

 

              Ako vlasništvo ili suvlasništvo na useljivom stanu ili kući najmoprimca ovome ne daju mogućnost useliti ili steći takvu kuću ili stan tada bi najmoprimac imao pravo na zaštićenu najamninu."

 

11. Ustavni sud RH je u odluci U-III-3849/2011 od 30 siječnja 2018., polazeći od mjerodavnih odredaba ZNS-a, te mjerodavne prakse Europskog suda za ljudska prava (Statileo protiv Hrvatske), stajališta Vrhovnog suda RH izraženog u presudi Rev-448/12 od 29. lipnja 2016., izrazio shvaćanje prema kojem je pitanje prava na zaštićenu najamninu najmoprimaca, suglasno mjerodavnim odredbama ZNS-a, potrebno ocjenjivati polazeći od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome je potrebno imati na umu da se u primjeni odredbe članka 33. stavak 3. ZNS-a najmodavcu nameće obveza da stan u vlasništvu mora dati u najam najmoprimcu čime dolazi do miješanja u pravo vlasništva najmodavaca kroz ograničenje njihova prava vlasništva koje se ogleda u nemogućnosti korištenja nekretnine u njihovom vlasništvu. Pored toga ugovorom o najmu vlasnicima stana nameće se obveza iz članka 13. ZNS-a da iz iznosa zaštićene najamnine podmiruju troškove redovitog održavanja zgrade.

 

Ustavni sud ocjenjuje da u takvoj vrsti postupka, pored utvrđenja da stranka ima pravo na zaključenje ugovora o najmu, treba utvrditi ispunjava li stranka i ostale zakonske pretpostavke iz članka 7. stavak 2. ZNS-a, za utvrđenje prava na zaštićenu najamninu "slijedom čega je u svakom konkretnom slučaju potrebno, uz utvrđenje postojanja nekretnine u vlasništvu najmoprimca, utvrditi i platne mogućnosti istog, odnosno njegovog obiteljskog domaćinstva. Moguće utvrđenje sudova da nekretnina u vlasništvu najmoprimca nije podobna za stanovanje najmoprimca ne isključuje i procjenu vrijednosti nekretnine na tržištu odnosno utjecaj te vrijednosti na ukupno materijalno stanje najmoprimca koje je mjerodavno kod procjene platne mogućnosti najmoprimca odnosno kod procjene sudova je li najmoprimac u mogućnosti plaćati slobodno ugovorenu odnosno ekonomsku najamninu najmodavcu".

 

12. Prema navedenom, s obzirom na utvrđenja nižestupanjskih sudova u ovom konkretnom slučaju, pobijana presuda ne odstupa od prakse niti revizijskog suda, od prakse Ustavnog suda RH, niti EU- suda, te se postavljenim pitanjima zapravo samo osporava utvrđeno činjenično stanje.

 

13. S obzirom da postavljena pitanja ne udovoljavaju pretpostavkama propisanim čl. 385.a st. 1. ZPP-a za dopuštenost revizije, jer nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP-a, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 3. siječnja 2023.