- 1 -              Rev 292/2021-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 292/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice V. B. iz Z., OIB:..., (dalje: tužiteljica), koju zastupa punomoćnica A. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika-protutužitelja I. H. d.o.o., Z., (ranije Z. H. d.o.o.), OIB:..., (dalje: tuženik), kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu P. & S. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, sudskog raskida i isplate, odlučujući o revizijama tužiteljice i tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž R-897/19-2 od 14. listopada 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-2365/19-38 od 30. rujna 2019., u sjednici održanoj 3. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizije tužiteljice i tuženika odbijaju se kao neosnovane.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da su odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika od 1. prosinca 2017., kojom je tužiteljici otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 18. listopada 2010. i odluka tuženika od 3. siječnja 2018., kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužiteljice, nezakonite i nedopuštene te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao (toč. I.). Naloženo je tuženiku vratiti tužiteljicu na rad, na radno mjesto glavne blagajnice na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 18. listopada 2010., aneksa III ugovora o radu od 30. travnja 2012. i aneksa III ugovora o radu od 1. lipnja 2012 (toč. II.). Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. III.). Odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika kojim je tražen sudski raskid Ugovor o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme od 18. listopada 2010. između tuženika i tužiteljice s danom donošenja presude suda prvog stupnja, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. IV.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu točke I. izreke kojom se utvrđuje da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika, kojom je tužiteljici otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 18. listopada 2010. i odluka tuženika od 3. siječnja 2018., kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužiteljice, nezakonite i nedopuštene (toč. I.). Djelomično je prihvaćena žalba tuženika i preinačena presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu točke I. izreke, te u točkama II., III. i IV. izreke na način da je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice u dijelu točke I. izreke kojim se utvrđuje da radni odnos između stranaka nije prestao, te u dijelu točke II. izreke kojim se nalaže tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto glavne blagajnice na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 18. listopada 2010., aneksa III ugovora o radu od 30. travnja 2012. i aneksa III ugovora o radu od 1. lipnja 2012.. Ujedno je raskinut Ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme od dana 18. listopada 2010. između tuženika i tužiteljice s danom 30. rujna 2019., naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu štete u iznosu od 36.504,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda drugog stupnja, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka (toč. II.).

 

3. Protiv presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je odlučeno o sudskom raskidu ugovora o radu, dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad kod tuženika, dijelu kojim je naloženo tuženiku na ime naknade štete s osnova sudskog raskida ugovora o radu isplatiti tužiteljici 36.504,00 kuna, te dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju na temelju čl. 382.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, pobijanu odluku ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

4. Protiv presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je potvrđena presuda suda prvog stupnja i prihvaćen zahtjev tužiteljice kojim je utvrđen nedopuštenim otkaz ugovora o radu tuženik je pravodobno podnio reviziju na temelju čl. 382.a ZPP zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, pobijanu odluku preinačiti, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

5. Stranke na revizije nisu odgovorile.

 

6. Revizije tužitelja i tuženika su neosnovane.

 

7. Prema odredbi čl. 391. st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Predmet ovog postupka je zahtjev na utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici 1. prosinca 2017., zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad, zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida radnog odnosa, te protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu.

 

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na neodređeno vrijeme od 18. listopada 2010., a tuženik joj je 1. prosinca 2017. otkazao ugovor o radu odlukom o izvanrednom otkazu zbog osobito teške povrede radne obveze,

 

- da je 17. studenoga 2017. tijekom posjeta prodavaonici tuženika u sklopu trgovačkog centra A. Z. tužiteljica boravila u tzv. „sef sobi“, u kojoj su se nalazile i stvari koje su pronađene u prodavaonici, spakirane u posebnim vrećicama, za koje se smatra da su izgubljene,

 

- da je predmetni prostor nadziran video-kamerom te da se iz pregledane snimke nadzora kritičnog dana vidi da su u „sef sobi“ u isto vrijeme za vrijeme boravka tužiteljice ulazili i I. D. i E. M., te da su vrata iste cijelo vrijeme bila otvorena,

 

- da je pregledom snimke video nadzora predmetnog prostora razvidno kako je tužiteljica iz predmetne prostorije iznijela dvije stvari, ali nije razvidno o kojim se stvarima radi,

 

- da tuženik u spornom razdoblju nije vodio nikakav popis stvari izgubljeno/nađeno,

 

- da je tužiteljica odnosne prigode obavljala za poslodavca poslove glavne blagajnice, što je uključivalo obilazak i nadzor rada blagajnika u prodavaonicama poslodavca,

 

- da su Pravilnikom o radu tuženika propisane povrede radne obveze među kojima je zloupotreba položaja i prekoračenje danog ovlaštenja,

 

- da nitko od kupaca nikada nije prijavio da je izgubio sporni sat marke M. K. u prodavaonici tuženika, niti je bilo kad neki kupac reklamirao u prodavaonici tuženika da je izgubio sat marke M. K., za koji se tužiteljicu tereti da ga je otuđila,

 

- da tužiteljica odnosne prigode protivno internim aktima tuženika nije izvijestila neposredno nadređenog djelatnika o tome da je iz predmetnog prostora iznijela kišobran,

 

- da se svi djelatnici prilikom izlaska iz prodavaonice vizualno pregledavaju te im se pregledavaju i torbe te je tužiteljica bila pregledana spornog dana u dva navrata kad je odlazila na pauzu i kad je u 17,00 sati napustila prodavaonicu.

 

10. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije dokazao postojanje osobito teške povrede radne obveze od strane tužiteljice, a koja joj se stavlja na teret pobijanom odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu, u konkretnom slučaju da je tužiteljica 17. prosinca 2017. iz prodavaonice tuženika otuđila sat marke M. K., a koji se trebao nalaziti u „sef sobi“ kao stvar pronađena u prodavaonici.

 

Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim i zahtjev tužiteljice da je poslodavac vrati na rad, na radno mjesto glavne blagajnice, na kojem je nesporno bila zaposlena na temelju ugovora o radu i pripadajućih aneksa, te odbio protutužbeni zahtjev za sudski raskid radnog odnosa ocjenjujući da tuženik nije dokazao pretpostavke za prihvaćanje istog.

 

11. Odlučujući povodom žalbe tuženika drugostupanjski sud prihvatio je kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da rezultati provedenog dokaznog postupka ne daju dovoljno osnova za zaključak o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za nedopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu tužiteljice, no da je u okolnostima konkretnog slučaja tuženik dokazao pretpostavke za prihvaćanje sudskog raskida ugovora o rasu tužiteljice na zahtjev poslodavca.

 

Naime, drugostupanjski sud ocjenjuje da u situaciji kao što je konkretna, kada je u postupku utvrđeno da je tužiteljica iz predmetne prostorije, za koju vrijede posebna sigurnosna pravila postupanja, iznijela dvije stvari protivno internim propisima, s kojima je prema osobnom priznanju bila upoznata, i o čemu nije izvijestila nadređene kod poslodavca, opravdano izazvala sumnju u nedopušteno ponašanje, kao i gubitak povjerenja kod poslodavca i narušene odnose. Nadalje drugostupanjski sud je prihvatio zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora u iznosu od šest ugovorenih mjesečnih plaća te stimulaciju.

 

12. Tužiteljica ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 125. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 - dalje: ZR) sukladno kojem ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika (st. 1.). Navedenu odluku sud može donijeti i na zahtjev poslodavca ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nije moguć (st. 2.).

 

13. Kod odlučivanja o sudskom raskidu ugovora o radu svaki slučaj valja individualizirati, te odluka o zahtjevu za takvim raskidom ugovora ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja.

 

14. S prethodno navedenim u svezi treba navesti da svaki poslodavac ima pravo od svih svojih djelatnika očekivati i zahtijevati da savjesno ispunjavaju svoje radne obveze (sve one koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati) - a u okviru toga i da se ti djelatnici ponašaju disciplinirano i profesionalno, odnosno da dosljedno poštuju propisani proces i organizaciju rada.

 

15. Zbog prirode poslova tužiteljice, kao glavne blagajnice, poslodavac je imao pravo zahtijevati striktno poštivanje sigurnosnih pravila postupanja vezanih uz postupanje s imovinom u prostorijama poslodavca.

 

16. Revizijski sud kod toga nalazi pravilnim shvaćanje iz osporene drugostupanjske presude da je ponašanje tužiteljice u konkretnoj situaciji moralo biti drugačije, odnosno da je sukladno internim procedurama u situaciji iznošenja stvari iz „sef sobe“ o svom postupanju bila dužna izvijestiti voditelja poslovnice.

 

17. Naime, unatoč činjenici nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu tužiteljici, izvjesno je da je tuženik izgubio povjerenje u rad tužiteljice, a što je jedna od temeljnih pretpostavki za rad tužiteljice kod tuženika.

 

18. U takvim okolnostima kada je taj odnos povjerenja realno narušen u interesu je obiju stranaka da se sudskim raskidom ugovora o radu prekine radni odnos tužitelja. Stoga je prihvaćanjem zahtjeva tuženika za sudski raskid ugovora o radu tužiteljice, pravilno na temelju odredbe čl. 125. st. 1. ZR utvrđen prestanak radnog odnosa tužiteljici. Posljedica je toga da je neosnovan zahtjev tužiteljice za njezino vraćanje na rad, unatoč nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, zbog čega je pravilno u tom dijelu zahtjev tužiteljice odbijen od strane nižestupanjskih sudova kao neosnovan.

 

19. Glede pak visine dosuđene štete i u tom dijelu pravilno je primijenjeno materijalno pravo i to odredba čl. 125. st. 1. ZR, budući tužiteljici u slučaju nezakonitog otkaza pripada pravo na naknadu štete u visini od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovornih plaća odnosno naknada plaća. U konkretnom slučaju pravilno je dosuđena naknada u visini šest ugovorenih plaća te stimulaciju sukladno predmetnom Aneksu III ugovora o radu.

 

20. U okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka tužiteljica sadržajno navodi povredu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 339. st. 1. ZPP, budući da drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu za naknadu štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu nije odlučio o preostalom dijelu zahtjeva za naknadu štete u visini od 19.638,00 kuna.

 

21. Drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o naknadi štete zbog sudskog raskida nema u izreci odluku o odbijanju preostalog dijela iznosa tužbenog zahtjeva, a koji prilikom odlučivanja visine naknade štete nije prihvatio.

 

22. Navedeni postupovni propust drugostupanjskog suda mogao se otkloniti primjenom instituta dopunske drugostupanjske odluke sukladno čl. 377.a ZPP.

 

23. Međutim, za pravilnu primjenu navedene odredbe u prvom redu je potrebno da je žalitelj u roku od 15 dana od dostave drugostupanjske odluke predložio drugostupanjskom sudu da svoju odluku dopuni (čl. 377.a st. 1. ZPP).

 

24. Na postupak u povodu takvog prijedloga na odgovarajući se način primjenjuju odredbe čl. 339. do čl. 341. ZPP, kojima je uređeno donošenje dopunske presude u prvostupanjskom postupku.

 

25. To bi u konačnici značilo da kada se drugostupanjska presuda pobija revizijom samo zato što drugostupanjski sud nije presudom odlučio o svim zahtjevima,  revizija bi se mogla smatrati prijedlogom stranke da se donese dopunska presuda (arg. iz čl. 341. st. 2. ZPP), samo pod pretpostavkom da je revizija podnesena unutar roka od 15 dana od dostave drugostupanjske presude.

 

26. Budući da je revizija tužiteljice podnesena 28. siječnja 2021., a drugostupanjska presuda je tužiteljici dostavljena 30. prosinca 2020., u svakom slučaju se ne može uzeti da se reviziju tužiteljice ima smatrati prijedlogom za donošenje dopunske drugostupanjske presude.

 

27. Zbog toga su u tom dijelu tužbenog zahtjeva, o kojem je propušteno odlučiti izrekom drugostupanjske presude, nastupile zakonske posljedice predmnjeve o povlačenju tužbe iz čl. 377.a u vezi čl. 339. st. 2. ZPP.

 

28. Naime, prema odredbi čl. 339. st. 2. ZPP ako stranka ne podnese prijedlog za donošenje dopunske presude u roku od 15 dana, smatrat će se da je tužba u tom dijelu povučena.

 

29. Također suprotno tvrdnji revidentice pravilno je drugostupanjski sud primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP, kada je ocijenio da su stranke podjednako uspjele u parnici te odredio da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

30. Suprotno revizijskim navodima tuženika sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava koje se nalaze u spisu. Također revizijski sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.

 

31. Navodi revidenta da je prvostupanjski sud propustio pravilno ocijeniti provedene dokaze u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - te sugerira prihvaćanje činjeničnog utvrđenja kojeg revident nalazi ispravnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

32. Sukladno odredbi čl. 116. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

33. Nadalje, prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

34. Stoga, imajući na umu naprijed citirane odredbe, te činjenična utvrđenja sudova u postupku koji je prethodio reviziji, a koja se u revizijskom stadiju postupka više ne mogu osporavati, pravilan je i prema ocjeni ovog suda zaključak sudova u postupku koji je prethodio reviziji da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

35. Slijedom navedeno, a kako ne postoje razlozi zbog kojih su revizije izjavljene, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. st. 2. ZPP odbiti revizije tužiteljice i tuženika kao neosnovane.

 

Zagreb, 3. siječnja 2023.