1

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji toga suda Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. O., R., B. B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u R., P. 16, protiv tuženika A. d.d. C., Š., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik G. B., odvjetnik u P., R. 47/I, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i dr., nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 25. studenoga 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, M. B., odvjetnika u P., te objave od 3. siječnja 2023.

 

p r e s u d i o     j e

 

I.               Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelja M. O. iz R., B. B., OIB: ..., kojom je tužitelju otkazan Ugovor o radu mat. br. ... sklopljen na neodređeno vrijeme 16. listopada 2018., koju je donio tuženik A. d.d. iz C., Š. 20., OIB:..., dana 4. studenoga 2021.

 

II.               Nalaže se tuženiku A. d.d. da tužitelja M. O. vrati na poslove radnog mjesta »Vozač autobusa« sukladno Ugovoru o radu sklopljenom 16. listopada 2018., u roku od 15 dana.

 

III.               Nalaže se tuženiku A. d.d. da tužitelju M. O. naknadi parnični trošak u iznosu od 443.27eur/3.339,80 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude odnosno od 3. siječnja 2023. do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

             

Obrazloženje

1.               Tužitelj je ustao tužbom predanom elektroničkom komunikacijom 21. prosinca 2021. u kojoj navodi da je tuženik Odlukom o izvanrednom otkazu Ugovora o radu mat. br. ... sklopljenom na neodređeno vrijeme 16. listopada 2018. otkazao tužitelju ugovor o radu zbog osobito teško povrede obveze iz radnog odnosa. Tužitelj je protiv navedene odluke podnio tuženiku dana 22. studenog 2021. zahtjev za zaštitu prava, koji je tuženik primio dana 23. studenoga 2021. Tuženik se u roku od 15 dana od dostavljenog mu zahtjeva za zaštitu prava nije očitovao o zahtjevu. Stoga tužitelj u daljnjem roku od 15 dana radi sudske zaštite prava iz radnog odnosa, sukladno čl. 133. st. 2. Zakona o radu, podnosi ovu tužbu. Tužitelj smatra da mu je ugovor o radu otkazan nezakonito i neosnovano, odnosno otkaz nedopušten. Prema navedenoj odluci (izreci iste) tužitelju je otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa jer da se dana 23. listopada 2021. verbalno i tjelesno sukobio s drugim radnikom Društva (tuženika) za vrijeme rada i pred korisnicima usluga Društva čime da je narušen ugled Društva kao i odnosi između radnika što da predstavlja i osobito važnu činjenicu zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju strana, nastavak radnog odnosa više nije moguć. Navodi se da je kontrolor pokušao izvršiti kontrolu na liniji D. – R., u S., što da mu je onemogućio tužitelj koji da je stao na ulazna vrata ne dozvolivši kontroloru da uđe u autobus niti je predao mašinicu kako bi se napravio ispis rada iste. Kontrolor da se potom udaljio od autobusa, a tužitelj da je krenuo za njim nakon čega je došlo do verbalnog i tjelesnog napada na kontrolora. U obrazloženju Odluke se navode tvrdnje iz stegovne prijave Rukovoditelja službe kontrole prometa od 26. listopada 2021., a koja se temelji isključivo na navodima kontrolora. Tužitelj ističe, kao i u zahtjevu za zaštitu prava, te u svojoj izjavi dostavljenoj e-mailom od 28. listopada 2021., da su netočni i neistiniti navodi kontrolora koji je bio na kontroli linije D. - R. u S. dana 23. listopada 2021., te time i stegovne prijave od 26. listopada 2021. i pobijane Odluke o izvanrednom otkazu, da je tužitelj prijetio kontroloru, psovao, i navlačio istog za kragnu košulje kidajući je, te oduzeo istom mobitel i bacio ga, a što je Odlukom okarakterizirano kao verbalni i tjelesni napad na kontrolora. Tužitelj, kao i u svojoj izjavi od 28. listopada 2021., te zahtjevu za zaštitu prava, ističe da je on samo zatražio od kontrolora da mu objasni za jednu prijašnju situaciju zašto mu je napravio prijavu za koju nije bilo osnove, a koju je kontrolor temeljio na fotografiji dvije kartonske kutije vina putnika koji je putovao iz D. od kojih se na jednoj vidi naljepnica za prtljagu, a drugi karton da je okrenut tako da se ne vidi naljepnica, te je to kontrolor netočno i tendenciozno prikazao kao da tužitelj nije niti izdao naljepnicu za drugu kutiju, na što mu je kontrolor odgovorio da nema veze sa tim, počeo se udaljavati od autobusa, a tužitelj je krenuo za njih inzistirajući da mu kaže zašto je podnio lažnu prijavu. Dakle, bila je samo rasprava vezano za navedenu prijavu, ali nije bilo nikakvog verbalnog i tjelesnog sukoba, kako se to navodi u izreci odluke. Uostalom, kako se navodi u izreci da se radnik sukobio sa drugim radnikom društva, proizlazilo bi da je sukob bio obostran, dakle i od strane kontrolora prema tužitelju, što je pak suprotno utvrđenje onome što je navedeno u obrazloženju odluke. Da su netočni i neistiniti navodi prijave i Odluke, razvidno je i iz očitovanja vozača I. R. koji je navedenog dana prometovao s tužiteljem na liniji D. - R., koji je naveo da je radnik O. stao na vrata autobusa i tražio od kontrolora da mu objasni sporne fotografije iz ranije stegovne prijave, kontrolor da je tražio da mu da mašinicu i tražio da se makne i da ga pusti u autobus, nakon čega se kontrolor počeo udaljavati od autobusa, te kako su se udaljili da nije dalje čuo njihov razgovor, ali nije vidio nikakav fizički kontakt niti s jedne ni druge strane niti bacanje mobitela na pod. Nadalje, iz činjenice da je kontrolor priložio fotografiju slikanu njegovim mobitelom na kojoj je vidljiv tužitelj iza autobusa (a koja ništa ne prikazuje i ne dokazuje), razvidno je da je mobitel kontrolora bio potpuno ispravan, te je tužitelj i u zahtjevu za zaštitu prava ukazao na to da se nameće logično pitanje zašto kontrolor kada tvrdi da mu je radnik potrgao kragnu na košulji nije slikao na licu mjesta tu košulju na sebi, te tu fotografiju priložio kao dokaz. Nameće se pitanje i ako se radilo o prijetnjama, psovkama, i fizičkom napadu tužitelja na kontrolora, zašto isti nije pozvao policiju. Ako se je "sukob" odigrao pred korisnicima usluga (putnicima) kako se tvrdi u Odluci, upitno je zašto kontrolor nije zatražio podatke nekog od putnika kao svjedoka, sam ili zatražio isto od policije, a i sam navod o događaju pred korisnicima usluga protivan je navodima da su se kontrolor i radnik udaljili od autobusa, tim više što je kontrolor slikao radnika iza autobusa, te su evidentno netočni navodi o sukobu pred korisnicima usluga, a koji su prema navodima obrazloženja odluke bitno utjecali na odluku o otkazu ugovora o radu. Osim što nije objektivno, te od strane svjedoka potvrđeno, utvrđen bilo kakav verbalni i fizički sukob, tužitelj ističe da je predmetnom odlukom tuženik kao poslodavac postupio protivno zabrani nejednakog postupanja prema radnicima, te zabrani diskriminacije. Naime, tužitelj kao i u zahtjevu za zaštitu prava ističe da mu poznato da je svojevremeno došlo do tuče između istog kontrolora i vozača B. M. u P., koliko mu je poznato oba su završila na stanici hitne pomoći, o događaju je sastavljen policijski zapisnik, no niti jednom radniku nije dan otkaz ugovora o radu zbog navedenog događaja. Također, po saznanjima tužitelja, došlo je do fizičkog sukoba između vozača M. D. i T. D., na peronu na autobusnom kolodvoru Ž. intervenirala je policija, isto tako došlo je do fizičkog sukoba prije dvije do tri godine između radnika S. i J. D., no niti u jednom slučaju nije radnicima dan otkaz ugovora o radu, dok je dakle za nedokazane navode kontrolora, suprotne navodima svjedoka događaja, tužitelju neutemeljeno odmah upućen izvanredni otkaz ugovora o radu, zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa i osobito važne činjenice, što za druge radnike nije predstavljalo razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, čime je poslodavac povrijedio odredbu čl. 7. st. 4. Zakona o radu. Kako se u obrazloženju navodi " ... obzirom na činjenicu da je radnik M. O. već upozoravan na kršenje obveza iz radnog odnosa ..." te se zaključuje da se radi o osobito važnoj činjenici zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć, dakle da su navodna prijašnja upozorenja na kršenje obveza iz radnog odnosa utjecala na donošenje odluke o otkazu, tuženik je trebao konkretizirati o kojim upozorenjima i zbog kojih povreda se radi, da bi se tužitelj mogao očitovati o istima, a što mu je dakle onemogućeno jer se iste ne konkretiziraju, osim toga ovi navodi upućuju da bi se trebalo raditi o redovitom otkazu zbog povrede obveze iz radnog odnosa, dakle zbog ponovljenih kršenja obveza nakon već navodnog danog upozorenja, a ne izvanrednom otkazu ugovora o radu. U odluci se navodi da se radničko vijeće nije očitovalo o namjeravanoj odluci poslodavca, no nije navedeno, niti je tužitelju dano na uvid, kojim dopisom i od kojeg dana je poslodavac zatražio očitovanje od radničkog vijeća, da bi se uopće moglo preispitati točnost navoda o postupanju sukladno odredbi čl. 150. Zakona o radu. Tužitelj je sve ovo naveo i u zahtjevu za zaštitu (ostvarenje) prava, no tuženik nije našao za shodno o istome se očitovati. Slijedom svega navedenog tužitelj smatra da je navedena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju nepravilna, nezakonita i kao takva nedopuštena, te predlaže da sud donese presudu sadržaja kao u izreci.

 

2.               Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako su važećim Pravilnikom o organizaciji i vršenju unutrašnje kontrole prometa od 8. travnja 2019. propisana pravila tuženika glede načina vršenja kontrole i ponašanja radnika tijekom vršenja kontrole. Svako ponašanje radnika protivno navedenom aktu povlači za sobom stegovnu odgovornost radnika. Sam tužitelj navodi u svojim ranijim očitovanjima, kao i sada u tužbi da je onemogućio kontroloru vršenje kontrole i to pred putnicima koji su bili u autobusu, nakon čega je još i krenuo za kontrolorom kako bi od njega "samo zatražio objašnjenje glede ranije prijave inzistirajući na objašnjenju tog ranijeg događaja", dakle nije postupio po spomenutom Pravilniku tuženika, pa da bi se takav događaj već i na temelju njegovih navoda mogao okarakterizirati kao verbalni napad, što predstavlja osobito tešku povredu i osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, čak i neovisno o tome je li pored svega toga došlo i do fizičkog sukoba. Tuženik je u cijelosti poklonio vjeru kontroloru D. A. B. obzirom da je isti u potpunosti postupio po spomenutom Pravilniku tuženika i kada je onemogućen u obavljanju svog posla/kontrole, a kako bi se izbjegao bilo kakav verbalni sukob s tužiteljem pred putnicima, isti se udaljio odnosno pokušao udaljiti iz autobusa, a što je razlog što nije zatražio od putnika podatke kako bi mu isti bili svjedoci cjelokupnog događaja. Slučajevi koje je naveo tužitelj kao razlog diskriminirajućeg postupka u odnosu na tužitelja nisu ničim povezani s ovim događajem, a odnose se na situacije kada su se radnici međusobno sukobili na radnom mjestu zbog osobnih razmirica, za vrijeme radnog vremena (D. i D.) ali i izvan radnog vremena u prostorijama tuženika (S./Ž.), ili izvan prostorija tuženika i izvan radnog vremena (M./B.), za što je u određenim slučajevima intervenirala policija i za što su isti sankcionirani. Međutim, niti jedna od tih situacija nije se odvijala za vrijeme kontrole rada tih istih radnika od strane kontrolora tuženika. Nadalje, tuženik je proveo stegovni postupak u koji je bilo uključeno radničko vijeće pa tuženik dostavlja dokaz o savjetovanju s radničkim vijećem i dokumentacijom priloženom uz dopis upućen radničkom vijeću, koje se u zakonom ostavljenom roku nije očitovalo. Tuženik navodi i da je nesporno da je radnik već ranije pisanim putem upozoravan na svoje propuste u radu, što je navedeno u samom tekstu pobijane odluke, iako nisu navedeni brojevi stegovnih odluka i to u stegovnim postupcima SP-..., SP-... i SP-..., a preslike kojih odluka tuženik dostavlja uz odgovor na tužbu. Međutim, raniji propusti u radu tužitelja nisu nikako utjecali na ovu odluku, niti su razlozi za davanje izvanrednog otkaza tužitelju, već je to isključivo predmetni događaj od 23. listopada 2021., međutim iste ukazuju na neodgovarajuće postupanje tužitelja za vrijeme radnog odnosa kod tuženika, dok je samo povjerenje između tuženika i tužitelja konačno i nepovratno narušeno upravo događajem iz pobijane odluke, koji je bio i jedini razlog za izvanredni otkaz. Slijedom svega iznijetog, tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz obvezu tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka.

 

3.               Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi utvrđenja da nije dopuštena odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu te njegov zahtjev za vraćanjem na radnom mjesto na kojem je radio do otkazivanja tog ugovora o radu.

 

4.               Prije svega treba reći kako je odredbom članka 133. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17. i 98/19., dalje: ZR) propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava, dok je stavkom 2. propisano da ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

 

5.               Između stranaka nije sporno da je tužitelj Odluku o izvanrednom otkazu zaprimio 8. studenoga 2021. te da je Zahtjev za zaštitu prava od 22. studenoga 2021. istog dana uputio tuženiku preporučenom pošiljkom, kojeg je tuženik zaprimio 23. studenoga 2021. Nesporno je među strankama i to da se tuženik na Zahtjev za zaštitu prava nije očitovao niti je istom udovoljio u daljnjem roku od 15 dana, konkretno do uključujući 8. prosinca 2021., to je tužitelj pravovremeno ustao tužbom 21. prosinca 2021., prije isteka prekluzivnog roka iz citiranog članka 133. stavak 2. ZR-a.

 

6.               Nadalje, prema odredbi članka 116. stavak 1. ZR-a poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa ili druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. U pogledu zakonskih pretpostavki za donošenje takve odluke napominje se kako je odredbom članka 119. stavak 2. ZR-a propisano da je, prije izvanrednog otkaza uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da poslodavac to učini. Otkaz mora biti u pisanom obliku, a poslodavac mora otkaz obrazložiti (članak 120. stavak 1. i 2. ZR-a). Konačno, prema članku 150. stavak 1. i 3. ZR-a prije donošenja odluke važne za položaj radnika, a takva je i odluka o otkazu, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. Podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke (članak 150. stavak 4. ZR-a).  Ako sporazumom poslodavca s radničkim vijećem nije drukčije određeno, radničko vijeće je dužno u roku od osam dana, a u slučaju izvanrednog otkaza u roku od pet dana, dostaviti svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavcu (članak 150. stavak 4. ZR-a). Ako se radničko vijeće u roku iz stavka 5. ovoga članka ne očituje o namjeravanoj odluci, smatra se da nema primjedbi i prijedloga (članak 150. stavak 6. ZR-a). Prema stavku 12. istog članka odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovoga Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništetna je.

 

7.               U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelj kod tuženika kao poslodavca bio zaposlen na temelju Ugovora o radu mat.br. ... sklopljenom na neodređeno vrijeme na radnom mjestu vozača. Nadalje, nije sporno niti da je 23. listopada 2021. tužitelj obavljao poslove vozača autobusa koji je prometovao na liniji D.- R. te da je radnik tuženika D. A. B. u svojstvu kontrolora pokušao provesti kontrolu vožnje predmetnog autobusa. Sporno je je li tom prilikom uopće došlo do kakvog sukoba između tužitelja i radnika tuženika D. A. B., a ako jest,  je li taj sukob bio takve naravi koja bi opravdavala donošenje odluke o izvanrednom otkazu. Sporno je i to je li tuženik donošenjem pobijane odluke prema tužitelju postupao nejednako i diskriminirajuće u odnosu prema ostalim radnicima u usporedivim situacijama te je li tuženiku odluku donio protivno odredbama ZR-a o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem, a koje je tuženika nesporno osnovano.

 

8.               Sud je radi razjašnjenja spornih činjenica navedenih u prethodnom odlomku proveo dokaz uvidom u Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu (list 7-9 spisa), u Zahtjev tužitelja za zaštitu prava iz radnog odnosa od 22. studenoga 2021. (list 11-12 spisa), Pravilnik o organizaciji i vršenju unutrašnje kontrole (list 22-33 spisa), Upozorenje pred otkaz ugovora o radu od 17. srpnja 2019. (list 34-36 spisa), Odluku od 22. kolovoza 2019. (list 37 spisa), Odluku od 30. srpnja 2019. (list 38-39 spisa), Upozorenje pred otkaz ugovora o radu od 13. srpnja 20179. (list 40-42 spisa), poziv na iznošenje obrane (list 43-44 spisa), prijedlog rukovoditelja službe kontrole prometa D. K. upravi tuženika radi pokretanja stegovnog postupka protiv tužitelja (list 45 -46 spisa), izjavu radnika D. A. B. od 23. listopada 2021. s fotografijom (list 47-48 spisa), izjavu radnika I. R. od 29. listopada 2021. (list 49 spisa), Upozorenje pred otkaz ugovora o radu od 21. prosinca 2018. (list 50-51 spisa), Odluku od 5. veljače 2019. (list 52-53 spisa), Upozorenje pred otkaz ugovora o radu od 9. kolovoza 2019. (list 54-55 spisa), Odluku od 6. studenoga 2019. (list 56-58), Upozorenje od 17. lipnja 2019. (list 59-61) i Pravilnik o radu tuženika od 25. svibnja 2020. (list 62-68 spisa), saslušani su svjedoci D. A. B. (list 88-89 spisa) i I. R. (list 93-94 spisa) te tužitelj osobno (list 89-90 spisa).

 

9.               Ocjenom provedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., dalje: ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

 

10.          Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženik tužitelju na teret stavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja se temelji na tvrdnji da je 23. listopada 2021. tužitelj verbalno i tjelesno sukobio s drugim radnikom društva za vrijeme rada i pred korisnicima usluga društva čime je narušen ugled društva kao i odnosi između radnika što ujedno predstavlja i osobito važnu činjenicu, zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju strana, nastavak radnog odnosa više nije moguć. Naime, navedenog dana je kontrolor pokušao izvršiti kontrolu na liniji D.-R., u S., ali mu je isto onemogućio imenovani radnik koji je stao na ulazna vrata ne dozvolivši kontroloru da uđe u autobus niti je na opetovani zahtjev istog predao mašinicu kako bi se napravio ispis rada iste. Kontrolor se potom udaljio od autobusa, a imenovani je krenuo za njim nakon čega je došlo do verbalnog i tjelesnog napada na kontrolora. Na taj način da je tužitelj svjesno prekršio obvezu reguliranu ugovorom o radu, kojim se obvezao postupati u skladu s aktima poslodavca i to između ostalih, Pravilnikom o radu, a postupio je protivno članku 59. stavak 1. točka 3. Pravilnika o radu sukobivši se s drugim radnikom za vrijeme rada i pred korisnicima usluga poslodavca. Zbog toga da je poslodavac izgubio povjerenje u radnika te nastavak radnog odnosa više nije moguć, jer poslodavac ne može povjeriti upravljanje autobusom u ruke radnika koji nije pouzdan, obzirom da se napad na drugog radnika nikako ne može pripisati slučaju ili nepažnji već svjesnom činu, dakle, radi se osobito važnoj činjenici zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stana nastavak ugovora o radu nije moguć. U Odluci o otkazu navedeno je i to da se radničko vijeće u zakonskom roku nije očitovalo glede namjeravane odluke uprave društva o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju.

 

11.          Po ocjeni ovog suda, u citiranoj Odluci o izvanrednom otkazu poslodavac je naveo sve bitne činjenice na temelju kojih je utvrdio razloge za otkaz te je na jasan i nedvojben način tužitelju učinio vidljivim o kojoj se povredi radne obveze odnosno koja je to osobito važna činjenica zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć. Da su ti razlozi bili navedeni na radniku razumljiv način očito je i iz sadržaja tužiteljevog Zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa koji je usmjeren upravo na osporavanje događaja koji mu je stavljen na teret kao povreda radne obveze. Stoga predmetna Odluka o izvanrednom otkazu ispunjava pretpostavke iz članka 120. stavak 1. i 2. ZR-a. Također, tužitelju je omogućeno i pravo na obranu jer je prije donošenja odluke o otkazu, e-mailom od 28. listopada 2021. isti pozvan da se očituje, što je isti i učinio e-mailom od istog dana (sve list 14 spisa).

 

12.          Međutim, tuženik, koji je u tijeku postupka iznio tvrdnju da se prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu savjetovao s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci, pa je prema općim pravilima o teretu dokazivanja bio tu tvrdnju dužan i dokazati (članak 219. stavak 1. ZPP-a), o tome nije dostavio niti jedan dokaz, a na temelju predloženih i izvedenih dokaza nije bilo moguće tu činjenicu utvrditi. Naime, već u samoj tužbi tužitelj je naveo kako tuženik u Odluci o izvanrednom otkazu nije naveo, niti je tužitelju dao na uvid, kojim dopisom i od kojeg dana je poslodavac zatražio očitovanje od radničkog vijeća, da bi se uopće moglo preispitati točnost navoda o postupanju sukladno odredbi čl. 150. Zakona o radu. O odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo da je proveo stegovni postupak u koji je bilo uključeno radničko vijeće te je naveo kako o tome dostavlja dokaz o savjetovanju s radničkim vijećem i dokumentacijom priloženom uz dopis upućen radničkom vijeću, koje se u zakonom ostavljenom roku nije očitovalo. Međutim, niti jedna isprava podnesena uz odgovor na tužbu ne predstavlja takvu dokumentaciju. Konkretno, tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio redom: Pravilnik o organizaciji i vršenju unutrašnje kontrole (list 22-33 spisa), Upozorenje pred otkaz ugovora o radu od 17. srpnja 2019. (list 34-36 spisa), Odluku od 22. kolovoza 2019. (list 37 spisa), Odluku od 30. srpnja 2019. (list 38-39 spisa), Upozorenje pred otkaz ugovora o radu od 13. srpnja 20179. (list 40-42 spisa), poziv na iznošenje obrane (list 43-44 spisa), prijedlog rukovoditelja službe kontrole prometa D. K. upravi tuženika radi pokretanja stegovnog postupka protiv tužitelja (list 45 -46 spisa), izjavu radnika D. A. B. od 23. listopada 2021. s fotografijom (list 47-48 spisa), izjavu radnika I. R. od 29. listopada 2021. (list 49 spisa), Upozorenje pred otkaz ugovora o radu od 21. prosinca 2018. (list 50-51 spisa), Odluku od 5. veljače 2019. (list 52-53 spisa), Upozorenje pred otkaz ugovora o radu od 9. kolovoza 2019. (list 54-55 spisa), Odluku od 6. studenoga 2019. (list 56-58), Upozorenje od 17. lipnja 2019. (list 59-61) i Pravilnik o radu tuženika od 25. svibnja 2020. (list 62-68 spisa), a to su ujedno sve isprave koje je tuženik priložio u tijeku postupka. Nijedna od tih isprava ne može se dovesti u vezu tužiteljevim radničkim vijećem (niti se radničko vijeće u spomenutim ispravama spominje, niti je koja od isprava naslovljena na radničko vijeće tuženika).

 

13.          Ističe se, nadalje, kako je člankom 232. stavak 1. ZPP-a propisano da je stranka dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda. Stranka je dužna podnijeti ispravu u trenutku predlaganja tog dokaza, osim ako sud odredi drukčije. Kako je rečeno, tuženik uz odgovor na tužbu, u kojem je predložio da se izvede dokaz uvidom u dokumentaciju vezanu za njegovo savjetovanje s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci, takvu dokumentaciju nije podnio što je bio dužan učiniti prema citiranom članku 232. stavak 1. ZPP-a, niti se pozvao na razloge zbog kojih bi bilo opravdano odrediti koji drugi rok za dostavu te dokumentacije. Uz navedeno nije predložio provođenje niti jednog drugog dokaza na tu okolnost, a ostali predloženi i izvedeni dokazi bili su usmjereni i podobni za dokazivanje drugih činjenica (u pogledu dinamike događaja koji se tužitelju stavljao na teret Odlukom o izvanrednom otkazu- saslušanje svjedoka i tužitelja; u pogledu pravila o radu kod tuženika- tuženikovi interni akti; u pogledu nejednakog postupanja tuženika u usporedivim situacijama - odluke tuženika priložene listu 34-42 spisa; u pogledu tuženikovih raniji povreda obveza iz radnog odnosa - odluke tuženika priložene listu 50-60 spisa).

 

14.          Treba reći i to da se ovdje nije radilo o situaciji predviđenoj člankom 219. stavak 2. ZPP-a, koja propisuje da sud može do zaključenja prethodnog postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno, upravo stoga jer je tuženik provođenje tog dokaza predložio pa je jasno da nije bilo potrebno upozoravati ga na dužnost iz članka 219. stavak 1. ZPP-a. Citirana odredba po ocjeni ovog suda ne odnosi se na dužnost suda da poziva ili podsjeća stranke na prilaganje konkretnih isprava, niti bi to bilo u skladu s jednim od osnovnih načela parničnog postupka- načelom stranačke istine, prema kojem sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stoga je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a uzeo kao nedokazanu tvrdnju tuženika o ispunjenju njegovih obveza savjetovanja s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

 

15.          Prema članku 150. stavak 12. ZOR-a odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovoga Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništetna je, pa kako u ovom postupku tuženik nije dokazao da je udovoljio strogoj zakonskoj odredbi iz članka 150. stavak 1 ZR-a tužbeni zahtjev je već na temelju tog utvrđenja valjalo prihvatiti, bez rasprave o daljnjim razlozima zbog kojih je tužitelj pobijao tuženikovu Odluku o izvanredom otkazu ugovora o radu. Ujedno, posljedično toj odluci, valjalo je temeljem članka 124. stavak 1. ZR-a poslodavcu naložiti vraćanje radnika na posao te je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

 

16.          Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi članka 155. ZPP-a, pa je tuženik, koji je u cijelosti izgubio ovu parnicu, dužan tužitelju naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku u visini jednokratne nagrade za cijeli prvostupanjski postupak u iznosu od 398,17 eur/3.000,00kn sukladno Tbr. 7.t.2. Tarife, u vezi s Tbr. 50. Tarife, uvećano za troškove svjedoka u iznosu od 45,10 eur/339,80 kn, sveukupno 443.27eur/3.339,80 kn. Na priznati parnični trošak tuženiku je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje ZOO). Rok za ispunjenje činidbe iznosi 15 dana (članak 328. stavak 2. ZPP-a).

 

17.          Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 3. siječnja 2023.

Sutkinja:

 

Ana Župić

 

             

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u 4 primjerka putem ovog suda, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku