1

Poslovni broj: 81 Gž-4464/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 81 Gž-4464/2022-2

 

 

 

 

U I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gordane Bošković Majerović kao predsjednice vijeća, Vlaste Mrzljak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milene Frankić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. J., Č., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica R. L. J., odvjetnica u R., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik iz Odvjetničkog društva Š. & Partneri d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8772/2019-26 od 26. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj 3. siječnja 2023.

 

 

p r e s u d i o j e

 

              I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8772/2019-26 od 26. rujna 2022.

 

              II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1.Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

              „I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj … od 31.07.2006., sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, koji Ugovor je potvrdio javni bilježnik D. P. iz R. pod brojem OU-1099/06 dana 01.08.2006., u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s odlukama tuženika i shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, pa tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa tuženika od 01.11.2007. pa nadalje.

 

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., OIB: … da tužitelju R. J. iz Č., OIB: …, na ime preplaćenih kamata isplati iznos od 4.196,58 kn / 556,98 eura1 s pripadajućim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 45,25 kn od 30.11.2007.g do isplate,

- na iznos od 25,03 kn od 31.12.2007.g do isplate,

- na iznos od 42,82 kn od 31.01.2008.g do isplate,

- na iznos od 23,24 kn od 29.02.2008.g do isplate,

- na iznos od 36,57 kn od 31.03.2008.g do isplate,

- na iznos od 29,95 kn od 30.04.2008.g do isplate,

- na iznos od 56,77 kn od 31.05.2008.g do isplate,

- na iznos od 47,84 kn od 30.06.2008.g do isplate,

- na iznos od 51,40 kn od 31.07.2008.g do isplate,

- na iznos od 48,60 kn od 31.08.2008.g do isplate,

- na iznos od 48,62 kn od 30.09.2008.g do isplate,

- na iznos od 33,88 kn od 31.10.2008.g do isplate,

- na iznos od 32,82 kn od 30.12.2008.g do isplate,

- na iznos od 34,24 kn od 31.01.2009.g do isplate,

- na iznos od 64,17 kn od 28.02.2009.g do isplate,

- na iznos od 65,55 kn od 31.03.2009.g do isplate,

- na iznos od 73,86 kn od 30.04.2009.g do isplate,

- na iznos od 73,02 kn od 31.05.2009.g do isplate,

- na iznos od 77,01 kn od 30.06.2009.g do isplate,

- na iznos od 79,89 kn od 31.07.2009.g do isplate,

- na iznos od 76,96 kn od 31.08.2009.g do isplate,

- na iznos od 73,07 kn od 30.09.2009.g do isplate,

- na iznos od 74,73 kn od 31.10.2009.g do isplate,

- na iznos od 76,73 kn od 30.11.2009.g do isplate,

- na iznos od 62,60 kn od 31.12.2009.g do isplate,

- na iznos od 68,01 kn od 31.01.2010.g do isplate,

- na iznos od 79,13 kn od 01.03.2010.g do isplate,

- na iznos od 83,19 kn od 31.03.2010.g do isplate,

- na iznos od 83,46 kn od 30.04.2010.g do isplate,

- na iznos od 86,62 kn od 31.05.2010.g do isplate,

- na iznos od 86,29 kn od 05.07.2010.g do isplate,

- na iznos od 77,23 kn od 31.07.2010.g do isplate,

- na iznos od 90,68 kn od 31.08.2010.g do isplate,

- na iznos od 88,22 kn od 04.10.2010.g do isplate,

- na iznos od 85,56 kn od 02.11.2010.g do isplate,

- na iznos od 78,50 kn od 30.11.2010.g do isplate,

- na iznos od 93,98 kn od 31.12.2010.g do isplate,

- na iznos od 92,12 kn od 31.01.2011.g do isplate,

- na iznos od 92,21 kn od 28.02.2011.g do isplate,

- na iznos od 100,60 kn od 31.03.2011.g do isplate,

- na iznos od 99,68 kn od 30.04.2011.g do isplate,

- na iznos od 91,63 kn od 31.05.2011.g do isplate,

- na iznos od 97,91 kn od 30.06.2011.g do isplate,

- na iznos od 100,66 kn od 01.08.2011.g do isplate,

- na iznos od 98,41 kn od 01.09.2011.g do isplate,

- na iznos od 89,42 kn od 30.09.2011.g do isplate,

- na iznos od 93,60 kn od 31.10.2011.g do isplate,

- na iznos od 81,80 kn od 30.11.2011.g do isplate,

- na iznos od 81,09 kn od 31.12.2011.g do isplate,

- na iznos od 88,96 kn od 31.01.2012.g do isplate,

- na iznos od 91,30 kn od 29.02.2012.g do isplate,

- na iznos od 88,03 kn od 31.03.2012.g do isplate,

- na iznos od 88,42 kn od 30.04.2012.g do isplate,

- na iznos od 89,85 kn od 31.05.2012.g do isplate,

- na iznos od 97,82 kn od 30.06.2012.g do isplate,

- na iznos od 89,54 kn od 02.08.2012.g do isplate,

- na iznos od 88,02 kn od 27.08.2012.g do isplate,

koje teku do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, te od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine, po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. pa do isplate, po koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj … od 31.07.2006., sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, koji Ugovor je potvrdio javni bilježnik D. P. iz R. pod brojem OV-1099/06 dana 01.08.2006., u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

 

IV. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., OIB: … da tužitelju R. J. iz Č., OIB: …, zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 12.407,99 kn / 1. 646,82 eura1 s pripadajućim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 18,18 kn od 31.10.2009.g do isplate,

- na iznos od 76,07 kn od 30.11.2009.g do isplate,

- na iznos od 77,97 kn od 31.12.2009.g do isplate,

- na iznos od 106,17 kn od 31.01.2010.g do isplate,

- na iznos od 112,07 kn od 01.03.2010.g do isplate,

- na iznos od 147,07 kn od 31.03.2010.g do isplate,

- na iznos od 141,47 kn od 30.04.2010.g do isplate,

- na iznos od 156,07 kn od 31.05.2010.g do isplate,

- na iznos od 254,77 kn od 05.07.2010.g do isplate,

- na iznos od 225,32 kn od 31.07.2010.g do isplate,

- na iznos od 301,05 kn od 31.08.2010.g do isplate,

- na iznos od 277,07 kn od 04.10.2010.g do isplate,

- na iznos od 239,80 kn od 02.11.2010.g do isplate,

- na iznos od 305,77 kn od 30.11.2010.g do isplate,

- na iznos od 414,15 kn od 31.12.2010.g do isplate,

- na iznos od 346,51 kn od 31.01.2011.g do isplate,

- na iznos od 369,67 kn od 28.02.2011.g do isplate,

- na iznos od 348,72 kn od 31.03.2011.g do isplate,

- na iznos od 353,07 kn od 30.04.2011.g do isplate,

- na iznos od 469,56 kn od 31.05.2011.g do isplate,

- na iznos od 487,97 kn od 30.06.2011.g do isplate,

- na iznos od 597,03 kn od 01.08.2011.g do isplate,

- na iznos od 541,33 kn od 01.09.2011.g do isplate,

- na iznos od 473,83 kn od 30.09.2011.g do isplate,

- na iznos od 477,08 kn od 31.10.2011.g do isplate,

- na iznos od 460,78 kn od 30.11.2011.g do isplate,

- na iznos od 487,98 kn od 31.12.2011.g do isplate,

- na iznos od 520,18 kn od 31.01.2012.g do isplate,

- na iznos od 525,78 kn od 29.02.2012.g do isplate,

- na iznos od 505,68 kn od 31.03.2012.g do isplate,

- na iznos od 517,43 kn od 30.04.2012.g do isplate,

- na iznos od 526,63 kn od 31.05.2012.g do isplate,

- na iznos od 521,52 kn od 30.06.2012.g do isplate,

- na iznos od 516,68 kn od 02.08.2012.g do isplate,

- na iznos od 507,64 kn od 27.08.2012.g do isplate,

koje teku do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, te od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine, po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike CHF u iznosu 867,37 kn / 115,12 eura1.

 

VI. Nalaže se tuženiku tužitelju naknaditi trošak ovog postupka u iznosu od 12.278,00 kn / 1.629,57 eura1 sa zateznim kamatama koje teku od 26. rujna 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

 

2.Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik i to iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači sukladno žalbenim razlozima uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3.Na žalbu nije odgovoreno.

 

4.Žalba tuženika je neosnovana.

 

5.Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22- dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti ostale bitne povrede parničnog postupka na koje ukazuje tuženik te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

6.Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju posebno ukazuje tuženik.

 

Nije počinjena niti bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 190. ZPP.

 

Tužbeni zahtjev je preinačen na ročištu od 2. ožujka 2021., slijedom čega je preinaka dopuštena jer odredba čl. 190. st. 2. ZID/ZPP iz 2019. („Narodne novine“, broj 70/19) dozvoljava preinaku tužbe do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj bez svoje krivnje istu nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

 

7.Time što je sud postupao po preciziranom i usklađenom tužbenom zahtjevu po provedenom vještačenju, koji predstavlja povišenje zahtjeva u odnosu na inicijalni zahtjev iz tužbe, pa time i preinaku tužbe, on je pravilno postupio. Prema odredbama čl. 193. st. 1., 2. i 3. ZPP, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno od odredbe st. 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe, potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Iznimka se prema Noveli iz 2019. primjenjuje na sve postupke u tijeku. Tužitelj je tek po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, mogao znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo ovdje odmah nakon provedenog vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te i ovaj sud cijeni da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

 

8.Predmet spora je zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditu u dijelu promjenjive kamatne stope u skladu s odlukom kreditora te valutne klauzule, zahtjev za vraćanje razlike više plaćenih mjesečnih iznosa na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

 

9.U postupku pred sudom prvog stupnja su utvrđene slijedeće odlučne činjenice:

 

- da je sklopljen Ugovor o kreditu broj … od 31. srpnja 2006., kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti 18.439,05 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita. Predmetnim Ugovorom stranke su ugovorile da će se na iznos kredita obračunavati kamata 5,20% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

 

- iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena redovna kamata 5,20% godišnja, koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Kreditora,

 

- iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja,

 

- u svom nalazu i mišljenju vještak je izračunao da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 4.196,58 kn te da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 12.407,99 kn,

 

- na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi, dok je tuženik prigovorio da vještak nije uzeo u obzir iznos za koji su anuiteti plaćeni po nižem tečaju, odnosno tzv. negativnu razliku. Vještak je dopunio nalaz i mišljenje te izračunao da razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 867,37 kn.

 

10.Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a sadržajnom primjenom odredaba čl. 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18- dalje: ZOO).

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda posl. br Pž-7129/13 u postupku u kojem je Udruga Potrošač- Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, zauzeo stav da su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, što znači da je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, kao i da se razlozi za promjenjivost kamatnih stopa prikazani u odlukama tuženih banaka ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

 

11.Nadalje je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te promjenjivu kamatnu stopu, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 s tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

 

U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

 

12.Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

 

13.Neosnovan je i prigovor tuženika glede zastare.

 

Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio:

 

„Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

 

Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevima zahtijeva isplatu novčanog iznosa zbog preplaćene kamate s osnova ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutne klauzule.

 

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su banke (među kojima je i tuženica), mijenjale kamatne stope (točnije sedam od osam tuženih banaka) bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

 

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. Kako je tužba podnesena 13. veljače 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

Nadalje, kako je odlukom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, to zastarni rok od 5 godina počinje teći 14. lipnja 2018. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena sudu 13. veljače 2019., slijedom čega je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO.

 

14.Posebno nije osnovan žalbeni razlog da je nastupila zastara tražbine na sve iznose naznačene u preinačenom tužbenom zahtjevu.

 

Naime, u odnosu na žalbene navode da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev na ročištu 2. ožujka 2021., pa da je u odnosu na te iznose nastupila zastara, valja reći da je u konkretnom slučaju tužitelj specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja jer ga nije mogao bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga u situaciji kada je tužitelj već u tužbi utužio razliku preplaćenih kamata, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom preciziran, a kojega je naknadno izračunao financijski vještak, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, dakle, nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev preinačen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, to u konkretnom slučaju nema mjesta zastari. Naime, utužena je preplata zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a točni iznosi utvrđeni su tek vještačenjem. Činjenica da je vještak kojega je u ovom predmetu imenovao sud, u svom nalazu i mišljenju dobio nešto drugačiji i veći iznos, za koji je tužitelj, kako navodi tuženik, preinačio tužbu, po mišljenju ovog suda, ne može ići na štetu tužitelja jer tužitelj je, kako je i navedeno, već tužbom utužio preplaćenu razliku kamata i valute.

 

Naime, da tuženik nije osporavao visinu preplaćene razlike s osnova ništetnih odredbi, kako je tužitelj još u tužbi naveo i postavio, ne bi bilo ni potrebno provoditi niti financijsko vještačenje, pa činjenica da je došlo do preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva ne može ići na štetu tužitelja u konkretnom slučaju kada se na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pozivala još u tužbi, slijedom čega za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara dok svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13 dovodilo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Sąd Rejonowy dla Warszawy - Śródmieścia w Warszawie od 8. rujna 2022.).

 

15.Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

 

16.Drukčija pravna shvaćanja tuženika koja on opširno izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

 

17.Posebno treba ukazati kako tuženik bezuspješno pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o ništetnosti utuženih dijelova predmetnog ugovora o kreditu jer se ista temelji na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, budući je sud samo u pojedinačnim sporovima postupcima za isplatu pokrenutim nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 70/19), a to ovaj postupak nije, vezan za utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dok je do tada takvim odlukama bio vezan samo u postupcima za naknadu štete, o čemu se ovdje ne radi.

 

Strogo gramatički tumačeći navedenu zakonsku odredbu tuženik bi bio u pravu, jer je ovdje riječ o stjecanju bez osnove, a ne naknadi štete, ali uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP, koji je procesni zakon, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih prava), vodeći računa o tome da su „stjecaje bez osnove“ i „naknada štete“ kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), te činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c dodavanjem iza riječi „naknada štete“ riječi „ili isplata“, ovaj sud ne nalazi da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. (Ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav ovog drugostupanjskog suda).

 

18.Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. No ipak se smatra potrebnim ukazati da nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su sporne odredbe jasne i razumljive jer se ne može jasnoća i razumljivost tumačiti (samo) na razini gramatičkog tumačenja, već sadržajnog tumačenja odredbi, pa tako npr. tekst: „tekuće tržišne prilike“ jest jezično razumljiv, ali na temelju kojih se parametara te tržišne prilike utvrđuju i kako se na promjenu kamata odražavaju, ne može znati nitko, budući ti parametri nisu jasno navedeni, kao što i sama razumljivost mogućnosti promjene tečaja valute ne znači i svijest o tome što to sve može utjecati na tečaj ugovorene valute, švicarskog franka.

 

19.Zaključno, pravilno je sud prvog stupnja, analizom i savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) odlučio kao u izreci pobijane presude i za svoju odluku dao jasne i dostatne razloge.

 

20.Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 323. st. 1. ZOO koji glasi: „U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.“

 

21.Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe, a visina je utvrđena adekvatnim dokazom – vještačenjem po financijskom vještaku.

 

22.Vezano za žalbene navode tuženika kojima prigovara metodi kojom je izvršen izračun preplaćenog iznosa valja kazati kako tuženik nije prigovorio matematičkoj točnosti financijskog vještačenja, već su prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka materijalno pravne prirode, dakle o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud, a ne financijski vještak.

 

23.Sud je prvog stupnja pravilno dosudio tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. „Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev-116/86 od 16. lipnja 1988.). Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja glasi: Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

 

24.Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju.

 

25.I odluka o troškovima postupka zakonita je kako po osnovu, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, tako i po visini troškova, temeljem čl. 155. ZPP. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu pa je dužan tužitelju nadoknaditi troškove. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužitelju priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, pa tako i za sastav podnesaka na koje tuženik upire u žalbi, dok je troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku obredio prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

 

26.Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u t. I izreke ove presude.

 

27.Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije osnovan, jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP), pa ga je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti i odlučiti kao u t. II izreke rješenja.

 

U Zagrebu 3. siječnja 2023.

 

 

                                                                                                                      Predsjednica vijeća

                                                                                                         Gordana Bošković Majerović, v.r.