1

Poslovni broj: P-460/2020-29

 

 

                            

                                                                                        

    Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Braće Radića 2, Varaždin      

Poslovni broj: P-460/2020-29

                                            

 

U   I M E   R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

  Općinski sud u Varaždinu po sutkinji toga suda Jadranki Orlović,  kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice N. B., iz V., OIB:..., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u odvjetničkom društvu K. i R. j.t.d. iz V., protiv tuženika H. ured za osiguranje, Z. (G. Z.) M. 71, OIB:..., zastupanog po punomoćniku V. J., odvjetniku u V., radi proglašenja pljenidbe nedopuštenom, nakon provedene glavne rasprave zaključene 5. prosinca 2022. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 2. siječnja 2023. kao dana donošenja i objave presude,

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I.                    Djelomično se proglašava nedopuštenom ovrha – postupak izravne naplate pokrenut kod Financijske agencije dana 24. travnja 2020. temeljem Presude Općinskog suda u Varaždinu od 10. prosinca 2001., posl.br. P-1610/01-2, ovršne dana 26. prosinca 2001., i to u dijelu kojim se na ime podmirenja potraživanja iz Presude Općinskog suda u Varaždinu od 10. prosinca 2001., poslovni broj P-1610/01-2 traži da se od tužiteljice kao ovršenice u tom postupku naplati iznos veći od 560,64 EUR/ 4.224,14 kn[1].

 

II.                 Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice da se ovrha– postupak izravne naplate pokrenut kod Financijske agencije dana 24. travnja 2020. temeljem Presude Općinskog suda u Varaždinu od 10. prosinca 2001., poslovni broj P-1610/01-2, ovršne dana 26. prosinca 2001., proglasi nedopuštenom i u odnosu na dio potraživanja iz Presude Općinskog suda u Varaždinu od 10. prosinca 2001., poslovni broj P-1610/012 u iznosu od 560,64 EUR/4.224,14 kn[2]. 

 

III.               Nalaže se tuženiku H. ured za osiguranje, iz Z. (G. Z.), OIB: ... naknaditi tužiteljici N. B., iz V., OIB:... parnični trošak u iznosu od 221,55 EUR/1.699,25 kn[3]

(slovima: dvjesto dvadeset jedan EUR i pedeset pet centi/tisuću šesto devedeset devet kuna i dvadeset pet lipa) u roku od 15 dana, dok se preostali dio njezinog zahtjeva za naknadu parničnih troškova od 427,30 EUR/3.219,50 kn[4] odbija.

 

IV.              Tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova odbija se u cijelosti.

 

 

Obrazloženje

 

1.                 Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. U tužbi navodi da je 13. listopada 2020. zaprimila Zaključak Općinskog suda u Varaždinu od 8. listopada 2020. kojim se upućuje na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, zbog razloga da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv nje, kao i zbog razloga da je nastupila zastara tražbine, pa stoga pokreće ovu parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Tuženik je podnio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu osnove za plaćanje - Presude Općinskog suda u Varaždinu od 10. prosinca 2001., posl.br. P-1610/01-2, ovršne 26. prosinca 2001. Uz navedenu osnovu, Financijskoj agenciji dostavljeno je Rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Z. R.-K. iz V. broj O-81/05-6 UPP-OS-11/05 od 1. ožujka 2005. kojim je kao nasljednica iza pok. V. M. (dužnika po osnovi za plaćanje) određena tužiteljica. Specifikacijom tražbine tuženik navodi da je na ime podmirenja potraživanja iz Presude Općinskog suda u Varaždinu od 10. prosinca 2001., posl.br. P-1610/01-2 namireno ukupno 3.763,92 kn, te da preostalo nenamireno potraživanje na dan 20. veljače 2020. iznosi ukupno 11.419,61 kn (glavnica: 2.145,70 kn i kamate: 9.273,91 kn), uz zateznu kamatu koja na iznos glavnice i nadalje teče od 21. veljače 2020. Tužiteljica je po saznanju o prethodno opisanim činjenicama podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i prijedlog za odgodom izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, a sve sukladno odredbi čl. 210. st.1. Ovršnog zakona tvrdeći da je ovrha nedopuštena s obzirom na činjenicu da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju predmetne ovršne isprave protiv ovršenice, odnosno budući da tražbina ovrhovoditelja prema ovršenici više ne egzistira slijedom zakonom propisanog ograničenja odgovornosti nasljednika (ovdje tužiteljice) za dugove ostavitelja (ovdje prednika tužiteljice). Također tužiteljica je istaknula da se predmetno potraživanje ovrhovoditelja nalazi u zastari. Odredbom iz članka 139. stavka 3. Zakona o nasljeđivanju propisano je da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika. Rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika Z. R.-K. iz V. broj O-81/05-6 UPP-OS-11/05 od 1. ožujka 2005. utvrđeno je da se ostavinska imovina iza pok. V. M. (dužnika iz osnove za plaćanje) sastoji od sljedeće imovine: pokretnine – osobni automobil marke FORD, tip ESCORT, godine proizvodnje 1975., potraživanja – neutvrđena novčana potraživanja prema HZMO s osnova neisplaćenih primanja iz mirovinskog osiguranja, dugovanja – po Ugovorima o kreditu sklopljenim s društvom Presoflex d.o.o. (u ukupnom glavničnom iznosu od 1.087,48 kn). Uzimajući u obzir vrijednost naslijeđene imovine te naslijeđenih dugova (i to ne samo onih definiranih samim rješenjem o nasljeđivanju) tužiteljica nije u obvezi namiriti tražbinu tuženika, budući da vrijednost naslijeđene imovine umanjena za iznos dosad namirenih dugova ostavitelja ne ostavlja nikakav „višak“, odnosno vrijednost iz koje bi bilo moguće namirenja predmetnog potraživanja, u bilo kom dijelu. Slijedom navedenog, a pozivom na odredbu iz članka 139. stavka 3. Zakona o nasljeđivanju, tužiteljica podnosi prigovor odgovornosti za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Očitujući se na prethodne navode tužiteljice, tuženik je istaknuo da vrijednost imovine koju je tužiteljica naslijedila nije poznata niti utvrđena, pri čemu je iz Rješenja o nasljeđivanju vidljivo da je tužiteljica naslijedila i osobni automobil o čijoj se vrijednosti nije izjasnila, ali ti navodi tuženika nisu osnovani, jer je naslijeđeni osobni automobila Ford Escort, godina proizvodnje 1975. bezvrijedan te je u vrijeme ostavinske rasprave već bio zbrinut na otpadu, tako da tužiteljica navedeni automobil nikada nije ni preuzela u posjed, a iznos neisplaćene mirovine je bio 224,39 kn, pa je dakle vrijednost naslijeđene imovine bila zanemariva i svakako manja od tražbine tuženika. Tvrdi i da se potraživanje tuženika nalazi u zastari, s obzirom  na to da je od dana donošenja osnove za plaćanje (ovršne isprave) protekao zastarni rok od 10 godina, a da pritom nije došlo do prekida tijeka zastarnog roka koji bi utjecao, odnosno mogao utjecati na konkretan zaključak o nastupu zastare. Naime, odredbom iz članka 233. Zakona o obveznim odnosima propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Kako je predmetna ovršna isprava iz prosinca 2001., konkretno je protekao zastarni rok od 10 godina propisan citiranom zakonskom odredbom. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir odredbu iz članka 210. stavka 2. Ovršnog zakona, u korelaciji s odredbama iz čl. 50. i 53. Ovršnog zakona, izravna naplata, odnosno pljenidba i prijenos novčanih sredstava izvršeni temeljem Presude Općinskog suda u Varaždinu od 10. prosinca 2001., posl.br. P-1610/01-2, ovršne dana 26. prosinca 2001, su nedopušteni. Tužiteljica ujedno ističe kako joj je na opisani nedopušteni način, zbog njenog neznanja, već i naplaćen iznos od 3.763,92 kn od strane tuženika. 

2.                 Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba neosnovana. Točni su navodi da je tuženik podnio FINA-i zahtjev za izravnu naplatu temeljem presude Općinskog suda u Varaždinu br.P.1610/01-2 od 10. prosinca 2001. te da je tužiteljica podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i prijedlog za odgodom izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava. Vrijednost imovine koju je tužiteljica naslijedila iza pok. prednika V. M. nije poznata niti u cijelosti utvrđena. Iz rješenja o nasljeđivanju proizlazi da je tužiteljica naslijedila, između ostalog, i osobni automobil o čijoj vrijednosti se nije izjasnila niti je njegovu vrijednost dokazala. Tvrdnja da je osobni automobil bezvrijedan je ničim potkrijepljena, a nema ni dokaza da je vozilo u vrijeme ostavinske rasprave već bilo zbrinuto na otpadu. Prigovor zastare nije osnovan. Točno je da je presuda, temeljem koje je podnesen zahtjev za izravnu naplatu donesena 2001., ali su temeljem te iste presude ranije vođeni ovršni postupci, kako u odnosu na pok. prednika V. M. tako i u odnosu na ovdje tužiteljicu.  U odnosu na pok. V. M. vođen je ovršni postupak na mirovini temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu br.Ovr.29/02-2 od 18. veljače 2002., ali ništa nije naplaćeno jer mu je mirovina bila opterećena ustegama, a u međuvremenu je i umro. Potom je vođen ovršni postupak na plaći ovdje tužiteljice temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu br.Ovr.3540/10-2 od 27. siječnja 2011. u kojem postupku ništa nije naplaćeno. Nakon toga vođen je ovršni postupak na računima ovdje tužiteljice temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu br.Ovr.2458/11-2 od 21. rujna 2011. U tom postupku je dio potraživanja naplaćen, uplatama koje su primljene 2017. i 2018. u ukupnom iznosu od 3.763,92 kn i to: iznos od 268,17 kn dana 15. rujna 2017., iznos od 456,30 kn dana 16. listopada 2017., iznos od 491,40 kn dana 15. studenog 2017., iznos od 491,40 kn dana 15. prosinca 2017., iznos od 491,40 kn dana 16. siječnja 2018., iznos od 438,16 kn dana 16. veljače 2018., iznos od 516,00 kn dana 15. ožujka 2018., iznos od 611,09 kn dana 17. travnja 2018.Kako daljnje naplate nije bilo, rješenje je ovrsi je FINA isknjižila iz Očevidnika, odnosno prestala je postupati po istome sukladno odredbi čl.12 Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18). Svakom primljenom uplatom zastara je prekinuta, radi čega je prigovor zastare neosnovan. Obzirom na sve navedeno, tužba tužiteljice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom nije osnovana pa stoga tuženik predlaže da ju sud odbije kao neosnovanu te obveže tužiteljicu da mu naknadi trošak.

 

3.                  U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija iz spisa predmeta: Zahtjev za izravnu naplatu (stranice 8-10 spisa), rješenje o nasljeđivanju od 1.3.2005. (stranice 11 i 12 spisa), potvrda Hrvatskog zavoda z mirovinsko osiguranje (stranice 13 spisa), Prijedlog za ovrhu na mirovini ovršenika i rješenje o ovrsi (stranice 20-23 spisa), obavijest Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 17.1.2005. (stranica 24 spisa), Zaključak HZMO od 19.4.2022. (stranica 25 spisa), prijedlog za ovrhu na plaći ovršenika i rješenje o ovrsi od 27.1.2012. (stranice 26-28 spisa), prijedlog za ovrhu i rješenje o ovrsi na novčanoj tražbini ovršenika od 30.8.2011. (stranice 29-30 spisa), rješenje o ovrsi 15 Ovr-2458/2011-2 (stranica 31 spisa), dopis PU varaždinske od 24. rujna 2021. (stranica 39 spisa), dopis Hrvatskog autokluba od 10.11.2021. (stranica 45 spisa), provedeno je prometno-tehničko vještačenje po stalnom sudskom vještaku S. Š., pročitani su Nalaz i mišljenje vještaka S. Š. od 27.3.2022. (stranice 71-76 spisa), specifikacija izvršenja osnove za plaćanje od 28.5.2021. (stranica 81 spisa), specifikacija izvršenja osnove za plaćanje od 21.4.2021. (stranica 89 spisa), izvršen uvid u spise predmeta ovog suda broj Ovr-240/2020 i Ovr-2458/11. te su saslušani svjedok M. V. i tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.  

4.                  Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to temeljem odredbe iz čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 70/19 i 80/22- dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan, a djelomično neosnovan. 

              5. Između stranaka nije sporno:

-                      da je tuženik je podnio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu osnove za plaćanje - Presude Općinskog suda u Varaždinu od 10. prosinca 2001., posl.br. P1610/01-2, ovršne 26. prosinca 2001. uz koju je Financijskoj agenciji dostavljeno i Rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Z. R.-K. iz V. broj O81/05-6 UPP-OS-11/05 od 1. ožujka 2005. kojim je kao nasljednica iza pok. V. M. (dužnika po osnovi za plaćanje) određena tužiteljica.

 

-                      da je tužiteljica podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i prijedlog za odgodom izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, tvrdeći da je ovrha nedopuštena, jer više ne egzistira zbog zakonom propisanog ograničenja odgovornosti nasljednika, ovdje tužiteljice, za dugove ostavitelja, njezinog prednika te da je predmetno potraživanje ovrhovoditelja u zastari.

6. Sud je na temelju dokumentacije u spisu predmeta utvrdio:

 

-                      čitanjem Zahtjeva za izravnu naplatu priloženog uz tužbu te spisa predmeta ovog suda poslovni broj: Ovr-240/2022 na da je tuženik kao ovrhovoditelj 21. travnja 2020. podnio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu osnove za plaćanje - Presude Općinskog suda u Varaždinu od 10. prosinca 2001., posl.br. P-1610/01-2, ovršne 26. prosinca 2001. uz koju je Financijskoj agenciji dostavljeno i Rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Z. R.-K. iz V. broj O-81/05-6 UPP-OS-11/05 od 1. ožujka 2005. kojim je kao nasljednica iza pok. V. M. (dužnika po osnovi za plaćanje) određena tužiteljica te da je prema specifikaciji tražbine na ime podmirenja potraživanja iz Presude Općinskog suda u Varaždinu od 10. prosinca 2001., posl.br. P-1610/01-2 namireno ukupno 3.763,92 kn, da preostalo nenamireno potraživanje na dan 20. veljače 2020. iznosi ukupno 11.419,61 kn (glavnica: 2.145,70 kn i kamate: 9.273,91 kn), uz zateznu kamatu koja na iznos glavnice i nadalje teče od 21. veljače 2020., da je tužiteljica kao ovršenica u tom postupku podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i prijedlog za odgodom izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, tvrdeći da je ovrha nedopuštena, jer više ne egzistira zbog zakonom propisanog ograničenja odgovornosti nasljednika, ovdje tužiteljice, za dugove ostavitelja, njezinog prednika i da je predmetno potraživanje u zastari, da je ovršni sud u povodu toga Zaključkom Poslovni broj: 17 Ovr-240/2020-4 od 8. listopada 2020. ovršenicu N. B., ovdje tužiteljicu da u roku od 15 dana od dana dostave zaključka, pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, zbog razloga zbog kojeg je podnijela prijedlog radi proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i to da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv nje, i da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom, koji su razlozi propisani člankom 50. stavkom 1. točka. 7. i 11. Ovršnog zakona.

 

-čitanjem Rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Z. R.-K. iz V. broj O-81/05-6 UPP-OS-11/05 od 1. ožujka 2005. kojim je kao nasljednica iza pok. V. M. (dužnika po osnovi za plaćanje) određena tužiteljica te da je ista naslijedila osobni automobil marke FORD, tip ESCORT, model GL broja šasije: GCATRL58971, godine proizvodnje 1975. te neutvrđeno novčano potraživanje prema HZMO s osnova neisplaćenih primanja iz mirovinskog osiguranja, koje prema navodima tužiteljice iznosi 224,39 kuna.

 

-čitanjem Specifikacije izvršenja osnove za plaćanje   FINE Varaždin  od 21.

travnja 2021. na str. 89 spisa da je od ovršenice, ovdje tužiteljice, u ovršnom postupku koji provodi Fina na temelju gore navedene pravomoćne presude poslovni broj: P1610/01-2, ovršne 26. prosinca 2001. naplaćeno ukupno 11.593,94 kuna, od čega se 2.295,70 kuna odnosi na glavnicu, a 9.448,24 kuna na glavnicu.

 

-                      čitanjem dokumentacije dostavljene uz odgovor na tužbu na str. 20-31 spisa da je po prijedlogu tuženika kao ovrhovoditelja u tom postupku od 11.1.2002. temeljem Rješenja o ovrsi broj: XVI. Ovr-29/2002-2 od 18. veljače 2002.vođen ovršni postupak na mirovini prednika tužiteljice, pokojnog V. M. koji je okončan 17.5.2005. zbog smrti ovršenika, u kojem ništa nije naplaćeno, jer je ovršenik imao zaposjednutu mirovinu, da je nakon toga u povodu prijedloga tuženika kao ovrhovoditelja u tom postupku od 9.12.2010. vođen ovršni postupak na plaći ovdje tužiteljice temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu br.Ovr.3540/10-2 od 27. siječnja 2011., da je nakon toga u povodu prijedloga tuženika kao ovrhovoditelja u tom postupku od 30.8.2011. vođen i ovršni postupak na računima ovdje tužiteljice temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu br.Ovr.2458/11-2 od 21. rujna 2011. Kako daljnje naplate nije bilo, rješenje o ovrsi je FINA isknjižila iz Očevidnika, odnosno prestala je postupati po istome sukladno odredbi čl.12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18).

 

-                      čitanjem spisa predmeta ovog suda poslovni broj: Ovr-2458/11 da je tuženik, u tom postupku kao ovrhovoditelj 30. kolovoza 2011. protiv tužiteljice kao ovršenice u tom postupku i nasljednice pokojnog M. V. podnio prijedlog za ovrhu na novčanoj tražbini na temelju pravomoćne i izvršne presude ovog suda Poslovni broj: P-1610/01-2 od 10. prosinca 2001. radi naplate tražbine od 2.145,70 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, da je u povodu toga 21. rujna 2011. doneseno Rješenje o ovrsi te da je 7. studenoga 2011. zaprimljena obavijest Fine o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje zbog nedostatka novčanih sredstava.

 

-                      čitanjem dopisa Policijske uprave varaždinske od 24. rujna 2021. da je vozilo reg. oznake VŽ 616 GB 5. srpnja 2012. automatski odjavljeno na temelju čl. 251. Zakona o sigurnosti prometa na cestama jer je isteklo važenje prometne dozvole više od godinu dana te da podatak o egzistenciji istoga u trenutku smrti vlasnika ne postoji.

 

-                      čitanjem dopisa Hrvatsko autokluba od 12. studenoga 2021 na str. 45 spisa da je uvidom u evidenciju dopremljenih vozila unatrag 11 godina utvrđeno da u njihovo smjestilište nije dopremljeno vozilo predmetno vozilo marke Ford, a dukumentacija iz ranijeg razdoblja više ne postoji.

 

7.                 Tijekom postupka saslušani su svjedok M. V. te tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja koji su iskazali da je pokojni M. V. bio vlasnik osobnog automobila marke Ford Escord, da je riječ o starom automobilu kojega pokojni više nije niti vozio prije svoje smrti, da je završio na deponiju, pa u vrijeme smrti M. V. više nije bio u njegovom posjedu. Iako iz njihovih iskaza proizlazi da tužiteljica to vozilo zapravo nije naslijedila, jer u vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju nije postojalo,  sud ga je u ovom postupku tretirao kao imovinu koju je tužiteljica naslijedila, s obzirom na to da se to vozilo u Rješenju o nasljeđivanju navodi kao sastavni dio ostavinske imovine pokojnog M. V., tužiteljica to u ostavinskom postupku nije osporila niti se odrekla nasljedstva, a nije niti predočila potvrdu iz kojeg bi proizlazio da je to vozilo predano na uništenje prije ili nakon provedenog ostavinskog postupka. Napominje se da se u Rješenju o nasljeđivanju navodi i to da je pokojni M. V. imao i dugove, pa stoga nisu uvjerljivi navodi svjedoka i tužiteljice da se tužiteljica prihvatila nasljedstva i u pogledu navedenog vozila iako ono prema njihovim iskazima više nije postojalo, znajući da kao nasljednica odgovara i za dugove pokojnog ostavitelja.   

 

8.                 Tuženik je u ovom slučaju ovrhu na novčanim sredstvima tužiteljice pokrenuo 21. travnja 2020. na temelju Presude Općinskog suda u Varaždinu od 10. prosinca 2001., poslovni broj P-1610/01-2, ovršne 26. prosinca 2001., kojom je njezinom predniku M. V. naloženo isplatiti tuženiku 2.145,70 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te mu nadoknaditi troškove postupka, uz koju je Financijskoj agenciji dostavljeno i Rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Z. R.-K. iz V. broj O-81/05-6 UPP-OS-11/05 od 1. ožujka 2005. kojim je kao nasljednica iza pok. V. M. (dužnika po osnovi za plaćanje) određena tužiteljica, i to podnošenjem Fini zahtjeva za izravnu naplatu.

 

9.                 Neosnovano tužiteljica smatra da tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv nje na temelju te ovršne isprave, jer tužiteljica kao nasljednica pokojnog M. V. prema čl. 139. st. 3. Zakona o nasljeđivanju odgovara za njegove dugove do visine naslijeđene imovine. Iz rješenja o nasljeđivanju proizlazi da je tužiteljica naslijedila, između ostalog i osobni automobil. Vrijednost tog vozila utvrđena je prometno-tehničkim vještačenjem koje je povjereno stalnom sudskom vještaku S. Š., a iz njegovog Nalaza i mišljenja proizlazi da je vrijednost tog vozila 3.999,75 kuna. Stranke nisu imale primjedbi na Nalaz vještaka. Sud je Nalaz vještaka prihvatio kao stručan i objektivan i kao takav podoban za donošenje odluke u ovom sporu. S obzirom na to da iz Rješenja o nasljeđivanju proizlazi i to da je tužiteljica prema vlastitim navodima od pokojnog M. V. naslijedila i  njegovu tražbinu prema HZMO-u u iznosu od 226,39 kuna, dakle ukupno 4.224,14 kuna, tužiteljica odgovara za dugove svog prednika do tog iznosa. 

 

10.             Prigovor zastare je također neosnovan. Prema čl. 214. Zakona o obveznim odnosima zastarom („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza i 78/15 prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Prema čl. 215. tog zakona zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema čl. 233. tog zakona sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Kako je tražbina u ovom slučaju utvrđena pravomoćnom presudom, zastarijeva za deset godina.

 

11.             Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO-a), kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (st. 3. istog članka), dok je st. 5. istog članka propisano da isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja.

 

12.             Tuženik je kao ovrhovoditelj na temelju navedene presude prvo vodio ovršni postupka protiv prednika tužiteljice i to na temelju Rješenja o ovrsi broj: XVI. Ovr29/2002-2 od 18. veljače 2002. pokojnog V. M. koji je okončan 17.5.2005. zbog smrti ovršenika, u kojem ništa nije naplaćeno, jer je ovršenik imao zaposjednutu mirovinu, pa je dakle zastara prekinuta 17. svibnja 2005. i nakon toga je od 18. svibnja 2005. počela ponovo teći i tekla je sve do 9. prosinca 2010. kad je u povodu prijedloga tuženika kao ovrhovoditelja u tom postupku od 9.12.2010. vođen ovršni postupak na plaći ovdje tužiteljice na temelju rješenja o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu br.Ovr.3540/10-2 od 27. siječnja 2011., a nakon toga je na temelju prijedloga tuženika kao ovrhovoditelja od 30. kolovoza 2011. vođen protiv tužiteljice i ovršni postupak na novčanoj tražbini u predmetu poslovni broj Ovr-2458/11 koji je okončan nakon što je 7. studenoga 2011. zaprimljena obavijest Fine o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje zbog nedostatka novčanih sredstava, pa je nakon toga zastara ponovo počela teći od 8. studenoga 2011. S obzirom na to da da vrijeme potrebno za zastaru iznosi deset godina kao što je prethodno obrazloženo, a tuženik je ponovo pokrenuo ovrhu  podnošenjem prijedloga za izravnu naplatu Financijskoj agenciji 21. travnja 2020., za koju tužiteljica u ovom postupku traži da se proglasi nedopuštenom, desetogodišnji rok zastare nije protekao, pa dakle zastara tuženikove tražbine nije nastupila te se ovrha na temelju tog zahtjeva za izravnu naplatu mogla provoditi, ali samo do naplate iznosa od 4.224,14 kuna kolika je vrijednost imovine koju je tužiteljica naslijedila, budući da tužiteljica kao nasljednica pokojnog M. V. za njegove dugove odgovara do visine naslijeđene imovine. Stoga je njezin tužbeni zahtjev djelomično usvojen, odnosno odlučeno je kao u toč. I. izreke ove presude. 

 

13.             Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema st. 2. tog članka ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Vrijednost predmeta spora je 2.145,70 kuna kako je to tužiteljica naznačila u tužbi. Tužiteljica tužbom traži da se predmetna ovrha proglasi nedopuštenom u cijelosti, a proglašena j nedopuštenom djelomično iznad iznosa od 4.224,14 kuna, pa je dakle tužiteljica u ovoj parnici djelomično uspjela. Iz Specifikacije izvršenja osnove za plaćanje dostavljene od Fine na str. 89 spisa je razvidno da je ovrha provedena u cijelosti te da je od tužiteljice ukupno naplaćeno 11.593,94 kune, iz čega proizlazi da je tužiteljica u pogledu dokazivanja pravne osnove zahtjeva, odnosno dokazivanja nedopuštenosti ovrhe u ovom sporu uspjela djelomično, odnosno u omjeru od 63,57%,  a odnosu na  visinu tužbenog zahtjeva također je uspjela djelomično i to u omjeru od 63,57 %, pa kad se sve to uzme u obzir u sporu je uspjela u omjeru od 63,57%. Tuženik u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 36,43%, dok je u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio također u omjeru od 36,43% pa kad se sve to uzme u obzir u sporu je uspio u omjeru od 36,43%. Kad se od postotka uspjeha u sporu tužiteljice (63,57%) oduzme postotak uspjeha u sporu tuženika (36,43%), proizlazi da tužiteljici nakon što se utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova treba priznati 27,14% nastalih mu troškova, s tim da joj troškove vještačenja od 500,00 kuna treba priznati u cijelosti budući da je tim vještačenjem dokazano da je vrijednost naslijeđene imovine manja od iznosa koji tuženik od nje u ovrsi potražuje. Tužiteljica je imala trošak sastava prijedloga radi proglašenja ovrhe nedopuštenom od 250,00 kn na koji ima pravo prema Tbr. 11. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika  (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14., 118/14., 107/15. i 137,22, u daljnjem tekstu Tarifa), trošak sastava tužbe od 250,00 kn na koji ima pravo prema Tbr. 7/1 Tarife, trošak sastava dva obrazložena podnesaka od 14.4.2022. i 6.6.2022. na koji ima pravo prema Tbr. 8/1 Tarife, po 250,00 kn za svaki od njih, trošak zastupanja na ročištima 16. 9. 2021., 5.11.2021, 14.12.2021., 21.9.2022. i 5.12.2022. za svako ročište po 250,00 kn na temelju Tbr 9/1, sve to uvećano za PDV od 25% na temelju Tbr. 42. Tarife, trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu od 200,00 kuna i trošak vještačenja od 500,00 kn, što sveukupno iznosi

4.918,75 kuna, a bez troškova vještačenja koji se tužiteljici priznaju u cijelosti, 4.418,75 kuna. S obzirom na to da je tužiteljica u parnici uspjela u omjeru od 27,14% kao što je prethodno obrazloženo, dosuđeni su joj troškovi u iznosu od 1.699,25 kuna. Stoga je odbijen dio njezinog zahtjeva za naknadu troškova od 3.219,50 kn. Tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen je u cijelosti,  jer prema gore citiranim propisima nema pravo na naknadu parničnih troškova niti onda kad u parnici djelomično uspije kao što je to ovdje slučaj, već se tužitelju zbog toga dosuđuje trošak kao što je to prethodno obrazloženo. 

 

U Varaždinu 2. siječnja 2023. 

 

                          Sutkinja

                               Jadranka Orlović

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje. 

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).   Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

 

 

 

Dostaviti:

1/ Tužiteljici po punomoćnicima, odvjetnicima u ZOU J. K. i M. R., iz V.,

2/ Tuženiku po punomoćniku V. J., odvjetniku u V.