Broj:10.Pn-228/2017-31

 

 

Broj:10.Pn-228/2017-31

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

 

 

U  I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

       P   R E S U D  A

 

 

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. P. iz P., OIB, zastupanog po punomoćnici I. M., odvjetnici iz O., protiv tuženika D. M. iz O., OIB, zastupanog po punomoćniku Z. N., odvjetniku iz O., radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. studenog 2022., u prisutnosti punomoćnice tužitelja I. M., odvjetnice iz O. i punomoćnika tuženika Z. N., odvjetnika iz O., nakon donošenja i objave dana 29. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o     j e

 

 

I/              Nalaže se tuženiku D. M. iz O., OIB:, da tužitelju A. P. iz Č., OIB:, isplati iznos od 500,00 kuna/66,36 eura[1] (slovima: petstokuna/šezdesetšesteuraitridesetšestcenti) zajedno sa kamatama tekućim od 15. prosinca 2011., do isplate, po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i iznos od 1.250,00 kuna/165,90 eur (slovima: tisućudvjestopedesetkuna/stošezdesetpeteuraidevedesetcenti) zajedno sa kamatama tekućim na navedeni iznos od 27. studenog 2012., do isplate, po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

II/              Nalaže se tuženiku D. M. iz O., OIB:, da tužitelju A. P. iz Č., OIB:, nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.788,75 kuna /768,30 eura (slovima: pettisućasedamstoosamdesetosamkunaiisedamdesetpetlipa/sedamstošezdesetosameuraitridesetcenti), sve u roku od 15 dana.

 

III/              Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

             

1.              Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je dana 15. prosinca 2011., kao kupac, s trgovačkim društvom I. G. d.o.o., kao prodavateljem, sklopio Ugovor o kupoprodaji nekretnine upisane u zk.ul. 91, k.o. Č., u naravi kč.br. 45, kuća br. 56, u U.. P. D., dvor i oranica, ukupne površine 2724 m2, koji je ovjeren 16. prosinca 2011., od strane javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka. Kupoprodajna cijena iznosila je 101.000,00 kn, te ju je tužitelj u cijelosti isplatio, jednako kao i porez na promet nekretnina. Tuženik, kao tadašnji punomoćnik tužitelja, preuzeo je obvezu sastava kupoprodajnog ugovora i provedbu istog u zemljišnoj knjizi, za što je tužitelju ispostavio račun u iznosu od 1.750,00 kn, koji je isti također uredno platio. Iako je navedeni Ugovor imao sve elemente potrebne da se tužitelj upiše kao vlasnik, te je isti realiziran u prosincu 2011., tuženik je iz nepoznatih i neobjašnjivih razloga čekao s prijedlogom za uknjižbu godinu dana te Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Osijeku tek 10. prosinca 2012., podnio prijedlog, da bi isti povukao dan nakon podnošenja, 2012. godine. Općinski sud u Osijeku je dana 23. studenog 2012., povodom prijedloga Republike Hrvatske, Ministarstva financija, donio rješenje o ovrsi broj: 35.Ovr-3351/2012, temeljem ovršne isprave Porezne uprave, Područni ured Zagreb i to rješenja broj: KLASA:UP/1-415/02/2012-01/230, od 30. kolovoza 2012., radi naplate novčane tražbine sudskom prodajom nekretnina trgovačkog društva I. G. d.o.o., označenih kao kč.br.45, kuća br. 56, u U.. D., dvor i oranica, površine 2724 m2, upisane u zk.ul. 91, k.o. Č., dakle riječ je o istoj nekretnini koju je tužitelj godinu dana ranije kupio od ovršenog trgovačkog društva I. G. d.o.o., a koje pravo vlasništva godinu dana nije preneseno na njega u zemljišnim knjigama. Rješenje o ovrsi zabilježeno je temeljem Zaključka Općinskog suda u Osijeku od 23. studenog 2012. Iz navedenog vremenskog slijeda nedvojbeno proizlazi da je doneseno rješenje o ovrsi i provedena zabilježba prije nego li je tuženik prvotno podnio prijedlog za uknjižbu tužitelja kao novog vlasnika na predmetnoj nekretnini. Jednako tako nesporno je da je tužitelju zbog ne postupanja tuženika kao njegovog punomoćnika i neizvršavanja dužnosti u razumnim vremenskim okvirima, tužitelju nanesena šteta i to na način da iako je platio ugovorenu kupoprodajnu cijenu, porez na promet nekretnina i troškove tuženika kao punomoćnika, nije stekao pravo vlasništva na kupljenoj nekretnini. Osim navedenog, nekretnina je i predmet ovrhe i samo je pitanje vremena kada će tužitelj morati istu predati u posjed jer nema raspoloživo pravno sredstvo kojim bi mogao spriječiti provedbu ovrhe. Tužitelj je pokrenuo postupak pred Općinskim sudom u Osijeku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (P-580/2013, P-1105/2015), ali je u konačnici isti odbijen sa tužbenim zahtjevom, a žalba mu je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska odluka. Temeljem odredbe čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, vlasništvo nad nekretninama se stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, a o pravnom poslu mora se sastaviti isprava koja odgovara pravilima zemljišno-knjižnog prava, po formi i po sadržaju. Tužitelj je kao osoba koja ne poznaje pravna pravila i procedure opunomoćio tuženika kao svog odvjetnika, imajući u njega puno povjerenje da će u cijelosti postupiti sukladno nalogu svoje stranke, odnosno, da će poslije sastava kupoprodajnog ugovora isti provesti u zemljišnim knjigama. Dogodilo se upravo suprotno, tužitelj je ostao bez novca, bez vlasništva nekretnine neopterećene sudskim postupcima, a sve iz razloga što tuženik nije po sklapanju kupoprodajnog ugovora isti proveo kroz zemljišne knjige i omogućio uknjižbu u korist tužitelja na predmetnoj nekretnini. Tužitelj više nema na raspolaganju pravno sredstvo kojim bi se zaštito od (ne) postupanja tuženika, odnosno koje bi u konačnici rezultiralo stjecanjem prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Sukladno odredbi čl. 84. Ovršnog zakona zabilježbom ovrhe ovrhovoditelj stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo nekretnine, a nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kad je ta raspoložba poduzeta. Odvjetnici imaju pravo i dužnost u granicama zakona i dobivenih ovlasti, poduzimati sve što po njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć, a kako je to propisano odredbom članka 7. stavak 2. Zakona o odvjetništvu. Tuženik je kao stručna osoba, upoznat s odredbama Zakona o vlasništvu i načinu stjecanja prava vlasništva, odnosno posljedicama neprovođenja Kupoprodajnog ugovora u zemljišne knjige i situacijama koje se hipotetski mogu dogoditi u međuvremenu ako se kupac ne uknjiži, a jednako tako i s činjenicom da se pravo vlasništva nekretnine stječe tek provedbom Kupoprodajnog ugovora u zemljišnim knjigama. Tužitelj se nije uknjižio prije pokretanja ovršnog postupka nad predmetnom nekretninom zbog tuženikovog propusta, te odštetna odgovornost nesporno postoji jer bi tužitelj u slučaju pravovremenog podnošenja prijedloga za upis prava vlasništva bio knjižni vlasnik nekretnine u stanju u kojem je ista bila u trenutku kupovine, odnosno postoji uzročno posljedična veza između (ne) postupanja i tuženika i štete koja ja nastala kao posljedica nepravilnog postupanja. Obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete, a za tužitelja je ista nastala u studenom 2012., kada je zabilježeno rješenje o ovrsi u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Osijeku. Sukladno odredbi članka 765. Zakona o obveznim odnosima, nalogoprimac je dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog gospodarstvenika (odnosno domaćina), ostajući u njegovim granicama i u svemu skrbiti o interesima nalogodavca i njima se rukovoditi. Nesporno je, što je vidljivo iz izdanog i podmirenog računa za odvjetničke usluge, da je tuženik bio obvezan provesti kupoprodajni ugovor kroz zemljišne knjige. Ne samo da je tuženik iz neznanih razloga čekao s podnošenjem prijedloga, već je bez tužiteljevog znanja ili suglasnosti povukao prijedlog za uknjižbu samo dan nakon što je isti podnio, dakle 11. prosinca 2012. Nesporno je da je tuženik povrijedio zakonske odredbe, nije izvršio nalog prema primljenim uputama, nije skrbio, niti se rukovodio interesima tužitelja, te je u konačnici svojevoljno odstupio od danih uputa, što je rezultiralo nastankom štete za tužitelja. Zbog propusta odnosno ne postupanja tuženika, tužitelj više nije u mogućnosti ostvariti svoje pravo putem pravnih sredstava, odnosno ista mu nisu raspoloživa.  Iz navedenog proizlazi da je utvrđeno postojanje svih zakonom propisanih pretpostavki nužnih za uspostavu instituta odgovornosti za štetu: štetni događaj, šteta, protupravnost, uzročno-posljedična veza i mandatni odnos. Tužitelj se prije podnošenja tužbe obratio HOK Osiguranju sa odštetnim zahtjevom, koje je isti otklonilo, navodeći između ostalog da osiguratelj ne može izvršiti isplatu štete bez suglasnosti osiguranika, čije očitovanje je navodno zatraženo naknadno direktno od tuženika, međutim o tome tužitelj nema daljnjih informacija. Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva kojim se nalaže tuženiku D. M. iz O., OIB:, da tužitelju A. P. iz Č., OIB:, na ime naknade štete isplati ukupni iznos od 112.350,00 kn, odnosno 101.000,00 kn za isplaćenu kupoprodajnu cijenu, 250,00 kn za provedbu Kupoprodajnog ugovora u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Osijeku, 9.850,00 kn za plaćeni porez na promet nekretnine, te iznos od 1.250,00 kn za troškove tužbe za proglašenje ovrhe nedopuštenom, sa kamatama na svaki pojedinačni iznos tekućim od 27. studenog 2012., do isplate, po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

 

2.              U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik po punomoćniku prvenstveno ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Tužitelj je svojom tužbom kao štetnika označio D. M.-fizičku osobu koja mu je, kako navodi, prouzročila štetu na način i u visini pobliže navedenim u njegovim tužbenim navodima. Dalje pak u tužbi tvrdi da mu je štetu svojim nesavjesnim radom prouzročio odvjetnik D. M. i to temeljem mandata kojeg mu je dao u predmetu uknjižbe prava vlasništva u zemljišne knjige. Kako odvjetnik D. M. kao nositelj samostalne djelatnosti odvjetništvo ne egzistira od 16. ožujka 2017., to je de lege ferenda razvidno da je tužitelj promašio pasivnu legitimaciju. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja naknade štete, temeljem članka 5. stavak 1. Zakona o odvjetništvu, pružanjem pravne pomoći kao zanimanjem smiju se baviti samo odvjetnici, ako zakonom nije drugačije određeno. Kako je tužitelj kao štetnika označio fizičku osobu D. M. koji mu je dana 23. studenog 2012., prouzročio štetu jer je utvrdio postojanje svih zakonom propisanih pretpostavki nužnih za uspostavu instituta odštetne odgovornosti: štetni događaj, šteta, protupravnost, uzročno-posljedična veza i mandat, to je u smislu članka 230. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), nastupila zastara potraživanja naknade štete jer je tužitelj, po svom priznanju, tada doznao za štetu osobu koja je štetu učinila tj. za D. M. kao fizičke osobe kojeg tužbom označio kao štetnika. Za slučaj da sud istaknute prigovore odbije kao neosnovane, kao tuženik se opreza radi očituje na tužbene navode tužitelja, te u smislu članka 206.-209. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), podnosi sudu prijedlog da se na njegovoj strani dopusti miješanje H.-O. d.d. iz Z., jer je tuženik u vrijeme nastanka navodnog štetnog događaja kod ovog osiguratelja, bio osiguran od profesionalne odgovornosti za štetu koju odvjetnik svojim radom može prouzročiti trećim osobama. Tuženik dalje navodi da Zakon o zemljišnim knjigama (Narodne novine 91/96 -108/17- dalje u tekstu: ZZK) ne propisuje nikakav rok unutar kojeg se ugovor o kupoprodaji nekretnine, pa tako i tužiteljeve, mora podnijeti na uknjižbu u zemljišne knjige. Stoga ne postoji niti "razuman" ali niti i "nerazuman" ili bilo koji drugi rok, pa da bih njegovim prekoračenjem ili propuštanjem tužitelju prouzročio štetu. Protiv tužiteljevog prodavatelja je Ministarstvo financija RH, Porezna Uprava Zagreb, radi prisilne naplate poreznog duga i drugih javnih davanja, pokrenula ovrhu po pravilima ovršno-poreznog postupka iz Općeg poreznog zakona (Narodne novine 147/08, dalje u tekstu OPZ). Tužitelj je za tu ovrhu znao od mjeseca svibnja ili lipnja 2012., kada mu je prodavatelj dostavio rješenje o ovrsi, zajedno sa žalbom koju je uložio na to rješenje. Za činjenicu provođenja ovrhe kao i za uloženu žalbu saznaje tek kada mu tužitelj osobno i neposredno donosi rješenje o ovrsi i na to rješenje uloženu prodavateljevu žalbu. Unatoč činjenici da je prodavatelj u ovršno-poreznom tretmanu, tužitelj ustraje u provedbi ugovora dok tužitelj inzistira da se u njegovo ime pridruži toj žalbi, što je tuženik u konačnici i učinio. Također je tužitelja izvijestio o činjenici podobnosti i to prije koncipiranja ugovora, a nakon provjere kupoprodajne podobnosti nekretnine, putem aplikacije E-pravosuđe, iz čega je proizlazilo da je predmetna nekretnina zakonski podobna biti predmetnom kupoprodaje, temeljem članka 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/96-152/14, dalje u tekstu: ZVDS), a polazeći od odredbi ZZK-a, te da će uknjižbu provesti po pribavi klauzule o plaćenosti poreza na promet nekretninama mjesno nadležne Porezne Uprave (dalje u tekstu PU) s čime se tužitelj suglasio, a koju je klauzulu nadležno Porezno tijelo izdalo 16. travnja 2012. Ugovor o kupoprodaji između tužitelja i prodavatelja opremljen s tom klauzulom pribavio je početkom mjeseca svibnja 2012. Kako rješenje o ovrsi poreznog tijela ne priječi upis prava vlasništva tužitelja, a da je taj upis bio proveden prije nego što se ono stavi izvan zakonske snage, tužitelj bi bio u obvezi preuzeti isplatu prodavateljevih poreznih dugova. Prije pokretanja ovrhe porezno tijelo postupa i po članku 127. OPZ-a koji propisuje kako je ovršenik dužan poreznom tijelu dati podatke o svojoj imovini, dohotku, kako bi porezno tijelo moglo izvršiti pripremu ovrhe. Ovršenik je na zahtjev poreznog tijela dužan sastaviti popis imovine u kojem će navesti svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, ima li prema kome novčanu ili koju drugu tražbinu ili kakva prava, ima li na računu i kod koga novčana sredstva, prima li i od koga plaću ili mirovinu. Ovršenik će u izjavi potvrditi da su podaci koje je dao točni i potpuni i da ništa od svoje imovine nije zatajio. Kako je tužitelj kupovinom postao ovršenikov dužnik, prema kojem ovaj ima novčanu tražbinu s naslova kupoprodaje, a porezna je obveza nastala trenutkom sklapanja ugovora o kupoprodaji, to je postojala latentna opasnost da bi tužitelj bio nepotrebno uvučen u porezno pravni odnos/tretman, te izložen svim zakonskim posljedicama koje proizlaze iz tog zakonskog odnosa. Ovo i između toga što je prodavatelj u smislu gore citiranog propisa bio dužan na zahtjev poreznog tijela dostaviti i podatke o osobi prema kojoj ima tražbinu te podatke o nekretnini koje je vlasnik. Dakle i o nekretnini koju je otuđio u ime kupca, a za svoj račun s obvezom dostave tih podataka na način da su oni točni i potpuni i da ništa nije zatajio. U odnosu na činjenicu egzistentnosti ovršnog poreznog rješenja, a radi zaštite prava i interesa tužitelja te izbjegavanja bilo kakvih možebitnih negativnih porezno-pravnih, obvezno-pravnih, kazneno-pravnih i drugih zakonskih negativnih posljedica kako po tužitelja, a tako i po tuženika, kao tadašnjeg odvjetnika i njegova punomoćnika, polazeći od članka 7. stavak 1. Zakona o odvjetništvu, koji propisuje da su odvjetnici dužni pružiti pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statutu i drugim općim aktima Komore te Kodeksu odvjetničke etike ali i stavka 2. citirane odredbe, po kojoj odvjetnici imaju pravo i dužnost u granicama zakona i dobivenih ovlasti poduzimati sve što po njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pomoć, usteže se od upisa kupoprodaje u zemljišne knjige te u ime i za račun tužitelja podnosi žalbu na ovršno-porezno rješenje, ocjenjujući da je za njega, s obzirom na egzistenciju rješenja, najsvrsishodnije sukladno odredbama ZZK-a, pričekati s upisom vlasništva u zemljišne knjige. U slučaju negativnog drugostupanjskog ishoda, tuženik je upis namjeravao ishoditi u za to predviđenom postupku ili u mirnom postupku. Tuženik odluku povodom uloženih žalbi nikada nije zaprimio, a da li ju je kupac ili prodavatelj zaprimio nije mu poznato. Tada je smatrao da bi tužiteljev upis u zemljišne knjige ili bilo koja druga radnja koja bi tom upisu prethodila bila po Ministarstvu financija RH, pobijana tužbom radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji ili bi se pak tužitelja, da se tada upisao kao vlasnik, teretilo za dospjele, a neplaćene prodavateljeve porezne dugove kao stjecatelja ovrhom opterećene nekretnine. U konačnici bi Ministarstvo financija RH poduzimalo i druge na zakonu utemeljenje radnje radi sprječavanja i onemogućavanja poreznog tijela u postupku prisilne naplate poreznih dugova i dužnih javnih davanja koje su teretile prodavatelja. Radi zaštite imovinskih i drugih prava tužitelja, u ugovor je u članku 2., i članku 3., uglavio i tzv. osigurače odredbe, koje glase: "Kupac se potpisom ovog ugovora ne odriče isticanja prigovora na eventualno postojeća, dospjela i neplaćena dugovanja koja u trenutku sklapanja ovog ugovora terete prodavatelja" te "Prodavatelj jamči kupcu da je vlasnik i faktički posjednik nekretnine koju temeljem ovog ugovora kupuje kupac te da je ista isključivo njegovo vlasništvo na kojoj ne postoji pravo trećega kao niti tereti koji isključuju, ograničavaju ili umanjuju pravo kupca". Prodavatelj najvjerojatnije u trenutku sklapanja ugovora ima porezna dugovanja koja ga već terete ili dugovanja koja još nisu došla na naplatu, a evidentirana su u njegovim analitičkim poreznim karticama, jer nije životno da se u svega 5 mjeseci provede tzv. predovrha iz članka 127. OPZ-a, a onda i donese ovršno rješenje za predmetnu nekretninu, a da se prije ovrhe prema prodavatelju nisu primjenjivale blaže mjere: opomena, nalog za plaćanjem poreznog duga u roku, blokada računa, naplata poreznog duga pljenidbom vrijednosnih papira, dionica, udjela, tražbina, naplata poreznog duga od poreznih jamaca i sl. Poduzimanjem prve radnje poreznog tijela radi naplate poreznog duga iz kataloga blažih mjera, a onda i konačno provedbom predovrhe te ovrhe na predmetnoj nekretnini. Tužitelj je sukladno odredbama Zakona o zemljišnim knjigama, a nakon što sam prijedlog za upis povukao zbog zakonskih smetnji iz OPZ-a te kasnije i posljedično zbog smetnji iz članka 84. Ovršnog zakona, kao opće ovršnog zakona, od mene odmah opet mogao zahtijevati podnošenje prijedloga te temeljem članka 122. ZVDS, u zemljišno-knjižnom postupku isticati prigovore koje mu ta odredba omogućava. Tužitelj čini upravo suprotno; niti koristi prava koja mu pripadaju temeljem Ugovora o kupoprodaji, niti koristi blagodat mirnog rješenja spora s Ministarstvom financija RH, niti koristi prava koja mu pripadaju temeljem Zakona o zemljišnim knjigama i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Netočno je da ga je osiguratelj HOK-Osiguranje d.d., odbio s odštetnim zahtjevom, jer bez tuženikove suglasnosti kao osiguranika, osiguranje ne može isplatiti štetu, budući iz očitovanje HOK Osiguranja proizlazi kako tužitelj nije dokazao nastanak štete. Tužitelj od tuženika kao fizičke osobe potražuje iznos naknade štete specificiran na način kako je to naveo u svojoj tužbi. Kao dokaz visine te štete uz tužbu je priložio uplatnicu o plaćenosti poreza na promet nekretninama, te tuženikovu obavijest o potrebi plaćanja sudske pristojbe za provedbu ugovora u zemljišnim knjigama kao i račun za plaćanje odvjetničkih usluga. Kako tužitelj uz tužbu nije priložio račun o plaćenosti kupovnine uplaćene na poslovni račun prodavatelja te račun o plaćenosti troškova za rad odvjetnika, sve sukladno članku 79. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine 73/13-115/16) te uvodne odredbe, redak drugi, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika od 27. listopada 2012., to nije dokazao da je u tom dijelu pretrpio štetu. Ispunjene su sve pretpostavke za aktiviranjem tužiteljeva zaštitnog mehanizma iz članka 2. i 3. ugovora. Upravo suprotno, po saznanju za ovrhu, tužitelj od tuženika uopće ne traži oduzimanje nikakvih pravnih radnji: ne traži raskidanje ugovora povrat plaćene kupovnine već naprotiv, ustraje pri postupku provedbe upisa u zemljišne knjige iako prethodno nije osporeno i izvan snage stavljeno ovršno porezno rješenje, a kojom bi provedbom, da ju je tuženik izvršio, tužitelju uistinu prouzročio štetu i/ili ga izvrgnuo svim ostalim zakonskim negativnim posljedicama koje bi proistekle iz takvog upisa. Upravo radi zaštite tužiteljevih prava i interesa upućuje i pisanu zamolbu za promjenom predmeta ovrhe jer su se za predmetnu nekretninu isplatom kupovnine na račun ovršenika-prodavatelja stekle osnove za obustavu ovrhe po pravilima OPZ-a, a time i pretpostavke za mirno rješenje spora te legalno i legitimno stjecanje tužiteljeva vlasništva bez ikakvih posljedica bilo po tužitelja, bilo po tuženika kao tadašnjeg odvjetnika. Nedugo nakon toga, tužitelj mu je otkazao punomoći za daljnje zastupanje, nakon čega mu je tuženik predao njegov spis. Tužitelj nije dokazao da bi "pravovremenim" upisom zaštitio nekretninu od zakonskih postupaka Ministarstva financija RH, te u tom djelu nije dokazao da je pretrpio štetu. Kako tužitelj nije koristio svoja prava iz Ugovora o kupoprodaji, nije raskinuo ugovor o kupoprodaji, nije od prodavatelja tražio povrat kupovnine, nije osporio ovršno porezno rješenje, odbio je otkazom punomoći sudjelovati u postupku mirnog rješenja spora zbog čega je istim tim otkazom odbio na zakonit i legitiman način izvršiti uknjižbu svog prava, i u tom dijelu nije dokazao da je pretrpio štetu. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

 

3.              Očitujući se na odgovor na tužbu u odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije ističe da je isti u cijelosti neutemeljen, budući je navedeno točno ime, prezime i OIB tuženika, a to što je isti prestao obavljati odvjetničko zanimanje, nikako ne znači da nije odgovoran za štetu koju je počinio tužitelju. Tuženik je u činjeničnom supstratu u cijelosti priznao počinjenje štetnog događaja, a kojim su nastupile štetne posljedice prema tužitelju, i to na način da je tuženik u svom odgovoru istaknuo da je unatoč inzistiranju tužitelja za provedbom Ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine u zemljišne knjige, i to po trenutku sačinjenja istog, odnosno 15. prosinca 2011. godine, isti tuženik je odbio provesti uknjižbu u zemljišnoj knjizi premda je kao odvjetnik znao da se vlasništvo stječe trenutkom upisa u zemljišnoj knjizi, te je isti unatoč svom profesionalnom znanju i zvanju, savjetovao pogrešno tužitelja i usmjeravao ga ka tome da čini radnju kojom potencijalno oštećuje i Poreznu upravu (ako se već tuženik brani da je pokušavao "spasiti" A. P. od ovrhe podnesene od strane Porezne uprave) to je isti trebao znati da u takvoj potencijalnoj situaciji on namjerno oštećuje vjerovnika i to u ovom slučaju Poreznu upravu. Tuženik prema svom vlastitom saznanju i priznanju, odbio je izvršiti nalog A. P. i postupio u suprotnost s odredbom članka 765. ZOO-a, a budući je isti sve navedeno samostalno i samoinicijativno istaknuo u svom odgovoru na tužbu, to je prigovor zastare na počinjenje djela u cijelosti irelevantan, jer iz priložene sudske prakse proizlazi da Ustavni sud stoji na stajalištu da se priznanje isključive greške, odnosno počinjenja djela uz opisani način, može smatrati priznavanjem duga u smislu članka 387. ZOO-a, koji dovodi do prekida zastarijevanja. Ovrha broj Ovr-3351/2012, temeljem ovršne isprave Porezne uprave, Područni ured Zagreb, upisana je u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Osijeku 23. studenog 2012., dakle s odmakom od godine dana od trenutka kada je tužitelj sklopio Ugovor s društvom Ivanić gradnja d.o.o., slijedom čega je jasno da je u slučaju upisa u prosincu 2011., do upisa zaloga na nekretnini i štete koja je nastala prema tužitelju, ne bi niti došlo, budući je Porezna uprava predmetnu nekretninu procijenila na iznos od 197.000,00 kuna, to je za tužitelja nastala šteta u navedenoj visini. Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva kojim se nalaže tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 208.350,00 kuna, odnosno 197.000,00 kuna za vrijednost predmetne nekretnine zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od 12. ožujka 2018., do isplate, iznos od 250,00 kuna za provedbu Kupoprodajnog ugovora u Zemljišnim knjigama Općinskog suda u Osijeku, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od 10. prosinca 2012., do isplate, iznos od 9.850,00 kuna za plaćeni porez na promet nekretnine zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od 5. travnja 2012., do isplate, i iznos od 1.250,00 kuna za troškove tužbe za proglašenje ovrhe nedopuštenom zajedno s pripadajućim kamatama na svaki pojedinačni iznos tekućim od 27. studenog 2012., do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška. Podredno ako sud ne usvoji navedeni tužbeni zahtjev to tužitelj u smislu odredbi članka 188. ZPP-a, predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti na ime poreznog duga T.D. I. G. d.o.o. u stečaju, iznos od 197.000,00 kuna, Poreznoj upravi Ministarstvu financija RH uvećan za iznos kamata kako su iste određene u postupku temeljem rješenja o ovrsi broj 35.Ovr-3351/2012, temeljem ovršne isprave Porezne uprave Područni ured Zagreb i to rješenja KLASA:UP/I-415/02/2012-01/230, od 30. kolovoza 2012., u roku od 15 dana, što će u suprotnom zamijeniti ova presuda, te da sud naloži tuženiku nadoknaditi tužitelju iznos od 250,00 kuna za provedbu Kupoprodajnog ugovora u Zemljišnim knjigama Općinskog suda u Osijeku, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od 10. prosinca 2012., do isplate, iznos od 9.850,00 kuna za plaćeni porez na promet nekretnine zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od 5. travnja 2012., do isplate, i iznos od 1.250,00 kuna za troškove tužbe za proglašenje ovrhe nedopuštenom zajedno s pripadajućim kamatama na svaki pojedinačni iznos tekućim od 27. studenog 2012., do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

 

4.              Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Odluke Ustavnog suda RH, Vrhovnog suda RH i Županijskih sudova RH; Ugovor o kupoprodaji nekretnine Ov-9951/11; porezno rješenje RH, Ministarstvo financija-Porezna uprava, Područni ured Osijek, Ispostava Osijek od 21. ožujka 2012.god.; dokaz o uplati poreza u iznosu od 9.850,00 kn; rješenje Općinskog suda u Osijeku, broj: Z-11465/12, od 11. prosinca 2012.; odgovor HOK Osiguranja, broj: 1343/1700049 od 14. lipnja 2017.; rješenje Hrvatske odvjetničke komore broj 1814/17, od 10. ožujka 2017.; spis i rješenje Općinskog suda u Osijeku, ZK Odjel, broj Z-5219/2018, od 12. ožujka 2018., kojim se odbija prijedlog Ante Pavića radi uknjižbe prava vlasništva u zemljišno knjižnom ulošku broj 91, k.o. Č.; izvadak iz sudskog registra, rješenje 3.St-1246/2017-127, od 4. siječnja 2021., tablica izlučnih prava, podnesak treće zainteresirane osobe u postupku Ovr-3351/2021; povijesni izvadak za zk.ul. 31, k.o. Č., kč.br. 45; račun broj 2-12, od 15. prosinca 2011., rješenje Zemljišno-knjižnog Odjela Općinskog suda u Osijeku broj Z-9369/2022, od 26. svibnja 2022.; kaznenu prijavu tužitelja protiv tuženika zbog kaznenog djela protiv imovine članak 240. Kaznenog zakona/97 i zlouporabe povjerenja članak 227. stavak 2. KZ/97.

 

5.              Podneskom od 26. rujna 2022., tužitelj je po punomoćniku izvijestio sud da je mimo ovog postupka uspio uknjižiti vlasništvo na predmetnim nekretninama u k.o. Č., budući je kroz stečajni postupak na Trgovačkom sudu u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu, poslovni broj St-12467/2017, ishodio status izlučnog vjerovnika u stečajnom postupku stečajnog dužnika I. G. d.d. Nakon toga je tužitelj ishodio, kao treća zainteresirana osoba, obustavu ovrhe poslovni broj Ovr-3351/2012, na Općinskom sudu u Osijeku (zbog koje ovrhe tužitelj nije mogao izvršiti uknjižbu i to zato što tuženik nije na vrijeme predao zahtjev za uknjižbu prava vlasništva, te je u međuvremenu pokrenuta ovrha), te brisanje upisa ovrhe u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Osijeku, u zk.ul. 91, k.o. Č., kč.br.45, u naravi kuća br. 56, u ulici dvor i oranica. Na temelju takvog podneska, Općinski sud u Osijeku je donio Rješenje o brisanju ovrhe u zemljišnoj knjizi dana 26. svibnja 2022. Nakon što je stekao uvijete za uknjižbu, tužitelj je nakon što je brisana ovrha Ovr-3351/2021, Općinskog suda u Osijeku, podnio molbu za uknjižbu dana 23. lipnja 2022. Budući je tužitelj na gore opisani način stekao pravo vlasništva nad nekretninom upisanom u zk.ul. 91, k.o. Č., kč.br. 45, u naravi kuća br. 56, u ulici, dvor i oranica, a ne na način da mu uknjižbu prava vlasništva izvršio tuženik, to tužitelj preinačuje predmetnu tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka, a prije zaključenja glavne rasprave zato što bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka (članak 190. ZPP-a), sve iz razloga jer su uvjeti za preinaku tužbenog zahtijeva nastali nakon zaključenja prethodnog postupka. U ovoj konkretnoj situaciji, ukoliko se tuženik bude protivio preinaci tužbenog zahtijeva tužitelj moli sud da dopustiti preinaku zato što bi isto bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Budući tužitelj više nema pravni interes potraživati naknadu štete od tuženika, to tužitelj potražuje od tuženika povrat iznosa od 250,00 kn na ime iznosa koji je platio tuženiku u njegovom odvjetničkom uredu radi provedbe kupoprodajnog ugovora u zemljišnim knjigama Općinskoga suda u Osijeku (pristojbu za z.k. uknjižbu), zajedno sa kamatama od 10. prosinca 2012., te iznos od 250,00 kn na ime provedbe kupoprodajnog ugovora u Poreznoj upravi zajedno sa kamatama od 10. prosinca 2012. Tuženik nikada nije proveo predmetni ugovor niti u zemljišnoj knjizi, niti u Poreznoj upravi, a naplatio je navedenu uslugu. Nadalje, tužitelj i nadalje ostaje kod svog potraživanja radi naplate iznosa od 1.250,00 kn na ime troškova tužbe radi proglašenja ovrhe Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 35.Ovr-3351/2012, od 23. studenog 2012., nedopuštenom, predmet se vodio pod poslovnim broje P-580/2013, na Općinskom sudu u Osijeku, te predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 500,00 kn/66,36 eura, zajedno sa kamatama tekućim od 15. prosinca 2011., do isplate, kao i iznos od 1.250,00 kn/165,90 eura, zajedno sa kamatama tekućim na navedeni iznos od 27.studenog 2012., do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška, a tuženik se po punomoćniku u načelu nije protivio preinaci tužbe.

 

6.              Odlučujući prvenstveno o prigovoru zastare sud isti smatra neosnovanim, budući je tuženik već u odgovoru na tužbu priznao počinjenje djela, a samim time i svoju isključivu odgovornost za predmetno djelo. Prema stajalištu Ustavnog suda RH priznanje počinjenja djela uz opisani način kako je do istoga došlo može se smatrati priznanjem duga koji je u smislu članka 387. ZOO-a dovodi do prekida zastarijevanja.

 

7.              Prigovor promašene pasivne legitimacije sud smatra neosnovanim, budući je tužitelj tuženika označio njegovim imenom i prezimenom i OIB-om, a u trenutku podnošenja tužbe nije ga niti mogao naznačiti kao odvjetnika jer je u trenutku podnošenja tužbe tuženik bio brisan iz imenika odvjetnika.

 

8.              Kako je tužitelj izvan ovog postupka uknjižio vlasništvo na predmetnim nekretninama u zk.ul. 91, k.o. Č., kč.br. 45, u naravi kuća br. 56, u ulici, dvor i oranica, što je među strankama nesporno, te budući tužitelj više nema pravni interes potraživati naknadu štete od tuženika za isplaćenu kupoprodajnu cijenu i plaćeni porez na promet nekretnine, to sud o istom zahtjevu nije niti odlučivao.

 

9.              Kako tuženik nikada nije proveo predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnine u k.o. Č., sklopljen između I. G. d.o.o., kao prodavatelja i tužitelja kao kupca, niti u zemljišnim knjigama ZK Odjela Općinskog suda u Osijeku, niti Poreznoj upravi, a naplatio je navedenu uslugu u iznosu od 250,00 kuna za provedbu u zemljišnim knjigama i iznos od 250,00 kuna za provedbu u Poreznoj upravi, a što je razvidno iz računa tuženika broj 2-12, od 15. prosinca 2011., kao i iznos o d1.250,00 kuna na ime troškova tužbe radi proglašenja nedopuštenom ovrhe Općinskog suda u Osijeku, broj 35.Ovr-3351/2012, od 23. studenog 2012., koji postupak se vodio pred Općinskim sudom u Osijeku pod brojem P-580/2013, to je sud u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom navedenih iznosa zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća do isplate, sve pobliže opisano pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

 

10.              Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje u tekstu: ZOO).

 

11.              Člankom 191. stavak 1. ZPP-a, propisano je da preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva povećanja postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Stavkom 2., istog članka je propisano da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe zahtjeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. Stavkom 3., istog članka propisano je da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. 

 

12.              Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), te  važećom  Tarifom o nagradama i naknadi  troškova za rad odvjetnika.   Kako je tužitelj sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, to je tužitelju priznat trošak (VPS 1.750,00 kuna) sastava tužbe u iznosu od 375,00 kuna, zastupanje na ročištima od 27. listopada 2017., 27. studenog 2017., 9. veljače 2018., 22. ožujka 2018., 11. lipnja 2018., 4. listopada 2022., i 16. studenog 2022., u iznosu od 375,00 kuna za svako ročište, sastav podneska od 27. rujna 2022., u iznosu od 375,00 kuna, na koje iznose je obračunat PDV od 25% u ukupnom iznosu od 843,75 kuna, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 1.470,00 kuna, i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 100,00 kune, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 5.788,75 kuna, dok tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 750,00 kuna, uz PDV od 25%, budući isti nije pristupio na ročište za objavu, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

13.              Kako je tuženik bio dužan provesti predmetni ugovor u zemljišnim knjigama, a što je isti propustio učiniti, a tužitelj je sam izvan ovog postupka otklonio nastalu štetu koja mu je nastala propuštanjem tuženika, a što je nedvojbeno utvrđeno tijekom postupka i uvidom u priložene dokaze, to tuženik nema pravo na naknadu srazmjernog troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

U Osijeku, 29. prosinca 2022.

 

S U D A C:

                                                                                                                        LIDIJA ŠMIT

 

 

 

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM  LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

 

              DOSTAVITI:

              1. Pun. tužitelja

              2. Pun. tuženika

Fiksni tečaj konverzije 7,53450