Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac
SPLIT
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u S. po sucu ovog suda D. R., kao sucu
pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja L. D. iz S., R. B.
.., OIB: .. zastupanog po punomoćniku S. K. odvjetniku u
S. protiv tuženika P. banka Z. d.d, Z., R. …, OIB:
….. zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima u OD M., B.,
V. d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave
zaključene dana 01. prosinca 2022 u nazočnosti punomoćnika tužitelja S.
K. odvjetnika u S. te punomoćnika tuženika B. B. odvjetnice u
S., na ročištu za objavu dana 29.prosinca 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna
odredba, članak 1.Ugovora o kreditu broj … od 6.4.2007. godine,
zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno
kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunama koji odgovara protuvrijednosti
od 130.400,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan
korištenja kredita, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata
obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), a naplaćuje
u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće nadan plaćanja
kamate, članak 5., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata iz prethodnog
stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF
tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6., u dijelu u kojem je
ugovoreno kako se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u
kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja
kamate, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit u iznosu 130.400,00
CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po
srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj
tablici koja je sastavni dio ugovora.
Fiksni tečaj konverzije: 7,53450
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna
odredba, članak 4. Ugovora o kreditu broj … od 6.4.2007. godine,
zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je
kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, odnosno
sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita, članak 7.2.,
u dijelu u kojem je ugovoreno kako u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4.
ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se
obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te u dijelu u kojem je ova obavijest
sastavni dio ovog ugovora.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 151.753,61
kn/20.141,16 EUR-a, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi
15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje
za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg
dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih
poena, a od 1.8.2015. g. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope
na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog
pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:
na iznos od:
315,08 kn 31.08.07.
258,45 kn 30.09.07.
137,50 kn 31.10.07.
415,80 kn 30.11.07.
274,69 kn 31.12.07.
277,57 kn 31.01.08.
596,21 kn 29.02.08.
657,34 kn 31.03.08.
1.329,08 kn 30.04.08.
534,51 kn 31.05.08.
567,32 kn 30.06.08.
502,16 kn 31.07.08.
505,84 kn 31.08.08.
544,29 kn 30.09.08.
866,56 kn 31.10.08.
649,22 kn 30.11.08.
881,19 kn 31.12.08.
916,64 kn 31.01.09.
932,20 kn 28.02.09.
883,33 kn 31.03.09.
1.678,89 kn 30.04.09.
827,39 kn 31.05.09.
1.165,75 kn 30.06.09.
2.719,30 kn 31.07.09.
816,87 kn 31.08.09.
813,08 kn 30.09.09.
783,20 kn 31.10.09.
839,09 kn 30.11.09.
879,87 kn 31.12.09.
945,44 kn 31.01.10.
928,36 kn 28.02.10.
1.013,03 kn 31.03.10.
994,51 kn 30.04.10.
1.803,45 kn 31.05.10.
1.289,49 kn 30.06.10.
1.234,73 kn 31.07.10.
1.382,48 kn 31.08.10.
1.334,97 kn 30.09.10.
1.234,37 kn 31.10.10.
11.212,62 kn 12.11.10.
1.280,54 kn 30.11.10.
1.470,62 kn 31.12.10.
1.307,62 kn 31.01.11.
1.309,62 kn 28.02.11.
1.217,92 kn 31.03.11.
1.276,14 kn 30.04.11.
442,87 kn 31.05.11.
1.524,62 kn 30.06.11.
1.754,62 kn 31.07.11.
1.899,62 kn 31.08.11.
1.626,48 kn 30.09.11.
1.555,96 kn 31.10.11.
1.573,26 kn 30.11.11.
1.571,77 kn 31.12.11.
1.671,55 kn 31.01.12.
583,92 kn 29.02.12.
1.715,63 kn 31.03.12.
1.679,90 kn 30.04.12.
1.704,38 kn 31.05.12.
1.727,78 kn 30.06.12.
1.696,66 kn 31.07.12.
1.483,12 kn 31.08.12.
1.626,86 kn 30.09.12.
1.655,32 kn 31.10.12.
1.703,14 kn 30.11.12.
1.695,73 kn 31.12.12.
1.715,40 kn 31.01.13.
1.637,37 kn 28.02.13.
1.622,64 kn 31.03.13.
1.699,69 kn 30.04.13.
1.584,55 kn 31.05.13.
599,62 kn 30.06.13.
1.556,83 kn 31.07.13.
1.589,80 kn 31.08.13.
1.610,24 kn 30.09.13.
1.655,59 kn 31.10.13.
3.399,62 kn 30.11.13.
1.070,38 kn 31.12.13.
1.911,85 kn 31.01.14.
1.143,57 kn 28.02.14.
1.149,80 kn 31.03.14.
1.126,01 kn 30.04.14.
925,92 kn 31.05.14.
3.066,56 kn 30.06.14.
179,95 kn 31.07.14.
5.053,47 kn 31.08.14.
1.174,31 kn 30.09.14.
1.196,95 kn 31.10.14.
1.214,28 kn 30.11.14.
1.219,49 kn 31.12.14.
1.227,28 kn 31.01.15.
1.259,95 kn 28.02.15.
1.228,14 kn 31.03.15.
1.222,14 kn 30.04.15.
1.277,95 kn 31.05.15.
1.229,95 kn 30.06.15.
1.259,95 kn 31.07.15.
1.222,95 kn 31.08.15.
1.209,95 kn 30.09.15.
23.838,48 kn 30.09.15.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u
iznosu od 30.625,00 kn/4.064,64 EUR-a sa zateznom kamatom od dana presuđenja
29. prosinca 2022 pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom
ovrhe.“
Obrazloženje
1.U svojoj tužbi od 15. svibnja 2019 tužitelj je naveo:
Tužitelj je dana 06.04.2007 s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu
(dalje Ugovor) broj …. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje
kredit iskazan kao 130.400,00 CHF , a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju
tuženika i Prvi dodatak ugovora od 12.11.2010 god, i 11.12.2015 dodatak ugovora o
kreditu. Tuženik je u gore navedenom unaprijed formuliranom standardiziranom
Ugovoru i to u čl. 1 Ugovora , ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak time
da je otplatu kredita u čl. 7. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 4 naveo visinu
kamatne stope u iznosu 4,35 % godišnje ugovorivši u istom članku Ugovora kako j e
ista promjenjiva i to na način da ovisi jedini i isključivo o jednostranoj odluci same
banke ("sukladno odluci banke2) bez navođenja egzaktnih, jasnih i povjerljivih
parametara na koji način će se ona mijenjati.
Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni
kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljicom
pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate , tuženik je suprotno
odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) Zakona o obveznim odnosima
(dalje ZOO) načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelju obveznog prava te
protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana a, a sve na štetu tužitelja.
Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski
postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja
i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem P-. U navedenom
postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.06.2014 odlučujući po žalbi tuženika,
presudom pod poslovnim brojem PŽ- u točki II, potvrdio presudu TTS u
Z. , poslovni broj P- kojom se utvrđuje da je tuženik Privredna banka
Z. d.d. (kao drugo tuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.09.2003 do
31.12.2008 povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time
interese i prava tužitelja tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio
nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je
tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom
banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna odnosi isti je sud
svojom presudom pod poslovnim brojem PŽ-,,,-10 od 14.06.2018 potvrdio
presudu TS u Z. , poslovni broj P-kojom se utvrđuje da je tuženik
P. banka Z. d.d. (kao drugo tuženik u tom postupku) u razdoblju od
01.11.2004 do 31.12.2008 povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a
time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima
i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih
ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim
parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a
tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik
postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne
novine" broj 96/13 i to člancima 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007 do 31. prosinca
2008 protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne
novine"broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 ) i to člancima 96 i 97 te
suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Na temelju dokumentacije iz ovog kredita izrađen je izračun u smislu utvrđenja
razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa kako s osnova ništetne
odredbe o valuti švicarski franak tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim
kamatama te iznos koji je tuženik neosnovan o stekao na ovaj način do konačne
otplate kredita, iznosi naime razlike anuiteta 114.401,83 kn, na ime razlike glavnica
32.763,58 kn ukupno 147.165,41 kuna.
Slijedom navedenog činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti
švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj
stopi ništetne od samog početka, tj. od kada sub ugovorene,tužitelj ima zakonsko
pravo pokrenuti ovaj postupak,odnosno temeljem čl. 138 a Zakona o zaštiti
potrošača, čl. 502 c Zakona o parničnom postupku te čl. 1111 Zakona o obveznim
odnosima , u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka
neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes.
2. U svom odgovoru na tužbu od 13. rujna 2019 tuženik je naveo:
Tuženik se protivi tužbi tužitelja kao neurednoj i nepodobnoj za raspravljanje, a
tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga tužbu
odbaciti, odnosno tužbeni zahtjev odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova
postupka. Suviše, tuženik ističe i prigovor zastare .Istaknutim tužbenim zahtjevom
tužitelj zahtijeva isplatu za sada neodređenoga iznosa na ime pretplate u iznosima
mjesečnih anuiteta na ime ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute u CHF, sve
uvećano za pripadajući iznos zakonskih zateznih kamata tekućima na pojedinačne
mjesečne iznosa od datuma dospijeća pa do isplate, a koje iznose će tužitelj
specificirati nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Svoje
traženje tužitelj dakle temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati
ugovorenu kamatnu stopu kao i da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u
CHF a koje postupanje da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, P-
odnosno presudi Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, Pž-, presuda VS RH
Revt i dr., utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog
traženja vidi u navedenim presudama, odgovarajućim odredbama ZOO-a, Zakona o
zaštiti potrošača i u odredbama Zakona o parničnom postupku. Tužbeni zahtjev
tužitelja, a kako je to uvodno istaknuto, nije osnovan i to iz sljedećih, niže navedenih
razloga:Tužitelj i tuženik su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj ,,,,,, dana
19. svibnja 2006.godine kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u
kunama koji odgovara protuvrijednosti od 38.750,00 CHF po srednjem tečaju tečajne
liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s
odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 4,75 %
godišnje. Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to od
pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od
pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za
zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos
ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare .Naime,
predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita 2015.godine.Tužitelj
je stoga prekludiran pozivati se na ništetnosti Ugovora o kreditu iz 2006.g. kao što je i
u prekluziji obzirom na protek zastarnog roka. Nadalje, da bi presuda na koje se
poziva tužitelj bila obvezujuća za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a
Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku ova bi
parnica trebala biti radi naknade štete - a nije!Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a
propisano je sljedeće:Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za
naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni
zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim
postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom
zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će
slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate
temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude
Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih
zakonskih odredbi. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih
odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa
potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu .Stoga opetovano pozivanje na
presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta
ugovornih odredbi. Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš
člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Navedena
odredba ZOO-a nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira
mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za
korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg
financijskog tržišta. Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne
stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja
zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih
sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. No međutim, u postupku
vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava
potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o
promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne
ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda
bili povrijeđeni kolektivni interesi. U navedenom se smislu citira presuda Vrhovnog
suda Revt …:„Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj
je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u
ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta
isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu
koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske
čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“Ne samo
sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi
kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu
uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu
kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a
građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik
promjene kamatne stope. Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na
snagu izmjena ZPK iz 2013.godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede
izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu
na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na
druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik
nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače,
svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih
kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost
kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu
stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila
ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila
zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati
sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja
klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke
bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka
samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene
kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na
snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija
promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je
nedopuštena. Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2006. godine u vrijeme
važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja
Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009.
godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u
svim poslovnicama tuženika. Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj
ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o
godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i
o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti.
Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje
navedenih Općih uvjeta tuženika. Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st.
4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi
informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih
temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je
sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o
promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest
dostavljao izmijenjeni otplatni plan .Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o
kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita,
već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja,
tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama
kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je
tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao
tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a
ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno .Svakako, nemogućnost
predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a
isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene
poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava. U tom smislu i
Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, a koja regulira pitanje nepoštenih
ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste
ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga
navodi:„Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu:
davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni
ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… Ali takva se odredba neće
smatrati nepoštenom ukoliko se radi …o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena
povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom
tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom.“Kako se u
konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su
oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od
05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u
vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako
je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne
ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti
samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija. Konačno, niti jednoj banci nije
poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja
kredita i tako u suštini generirati gubitak. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i
to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Tako odredba
članak 22. ZOO-a propisuje:(1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se
vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene
zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ugovaranjem
valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna
klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe
članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je
posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom
klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno
načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan
isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući je temeljem odredbe
članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na
temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu
smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u
pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj
odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi:„Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno
važećim propisima valjan je ugovor valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile
isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost
strane valute.“I Ustavni sud u svojoj odluci U-I-…. od 17.06.2009.
navodi:„Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju
članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih
država i tradiciju hrvatskog pravnog sudstava koja je bila utemeljena na sudskoj
praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine.
Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka
ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika
promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a),
indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“Niti
Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne
vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u
okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak
prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno,
sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj
ima u zakonskoj odredbi. Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu
potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta.
Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom
odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju
javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla,
upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da
prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj
volji.U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa iskazana u
presudi Rev prema kojoj:„Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno
proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica
aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao
založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je
predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za
ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni
pretpostavki za brisanje hipoteke. „Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom
ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu
niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza.Ugovor je višestruko
provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s
pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i
samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim
njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu
odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima .Tužitelj je od tuženika prije
sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao
uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora.Iako sada tvrdi
drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu
prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i
prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem
isprave na solemnizaciju .Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je
neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim
odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili
neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tako
se u presudi Županijskog suda u P., Gž- navodi:„Tužiteljica je svojom
slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je
solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata
sa svakom od točaka Ugovora!U odnosu na prigovor zastare:Kako tužitelj svoje
traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare
kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim. Naime,
odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da:Zastara počinje teći prvog dana poslije
dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za
pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez
osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi
ugovora sklopljenog 2006. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je
obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za
stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi
isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Naime, Vrhovni
sud RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare
u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč:
a) nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava,
b) bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora te
c) bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07.
– dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih
interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni
postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Posebnim se zakonima
(lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid
zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a).Zbog čega
sud nije primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a koja nije derogirana posebnim zakonom
(po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojoj se zastara prekida
podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv
dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili
ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što
nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe
nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava,
ostaje nejasno. Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili
vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača
da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih
subjektivnih prava.Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe
ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid
zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da
je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom
tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u
smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u
protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo
smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj
kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži
utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Takvo je stajalište isti
sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev 1666/11.2 od 6. svibnja 2015.,
Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x 808/11-2 od 12. rujna 2012.Prema čl.
117. st. 3. Ustava RH “sudovi sude na temelju ustava i zakona”.Određenu zakonsku
odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same
norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema
smisla”.Smisao odredbe čl. 241. ZOO-a (odnosno čl. 388. ZOO/91) nije nejasan i
Vrhovni sud RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je
Sud imao na umu smisao odredaba čl. 502. a – 502.h ZPP-a kojima se uređuje tužba
za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti
obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti čl.
241. ZOO-a. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj
je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže
vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Tvrdnjom da kada
se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka
kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra
de je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih
restitucijskih zahtjeva. Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju
pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da
se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da
smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva
potrošača.Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare
individualnih zahtjeva, doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to
pitanje barem spomenuo, a nije!Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan,
ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati,
ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci
primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da
su nepoštene. Svakako, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka
za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe
čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, a da je tužba za
zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P- podnesena dana 4. travnja
2012.godine, to je prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete
koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine.Naime, sukladno odredbi čl. 226.
ZOO-a propisano je:
1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa
bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo
da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao
što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga
pojedinog davanja.
2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim
iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga
djelomična ispunjenja.
Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare
u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne
opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i
prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja
2009.godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a
sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a.
Slijedom navedenog, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja
kao neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao
ugovor o kreditu, dodatak ugovora o kreditu, djelomičnu prijevremenu otplatu,
otplatnu tablicu, plan otplate sa promjenama kamatnih stopa u CHF kreditu, plan
otplate s promjenama kamatnih stopa u Euro simuliranom kreditu, knjigovodstvenu
karticu kredita, pregled uplata po kreditu, izračun konverzije s planom otplate,
financijski izračun sa pripadajućim tablicama, otplatne planove, pregled kamatnih
stopa, te nalaz i mišljenje sudskog vještaka Matije Trogrlić.
4.Tužbeni zahtjev je osnovan,.
5.Punomoćnici parničnih stranaka su popisali trošak.
6.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije
sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu te da je aneksom ugovora taj
kredit konvertiran.
7.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama se
ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo potraživati razliku više preplaćenih anuiteta s
osnova promjenjive kamatne stope i razlike u tečaju CHF.
8. Tuženik u svom odgovoru predlaže tužbu tužiteljice odbaciti kao neurednu i
nepodobnu za raspravljanje pa je kao prvo kazati kako se radi o institutu "stupnjevite
tužbe" predviđene odredbama Zakona o parničnom postupku, stoga tužba nije
neuredna i podobna je za raspravljanje, a tužiteljica će ponovno odrediti vrijednost
predmeta spora i urediti visinu svog tužbenog zahtjeva nakon provođenja
knjigovodstveno-financijskog vještačenja, sve kako je to predviđeno odredbama
zakona i navedeno u tužbi.
9.U identičnim sporovima protiv istog tuženika - P. banku Z. d.d.,
postoji već opsežna sudska praksa kojom se svi navodi tuženikova odgovora na
tužbu otklanjaju. No, tužiteljica neće zatrpavati spis svom tom dokumentacijom već
će samo citirati i priložiti određene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske i
županijskih sudova kojima u bitnome:ti sudovi pojašnjavaju subjektivne granice
pravomoćnosti kolektivnih presuda potpuno suprotno navodima iz odgovora na
tužbu;
10. Vrhovni sud R. H. zauzima izričiti stav prema kojem je
dokazivanje ništavosti pojedinih odredbi u ovom postupku potpuno suvišno (npr.
saslušanje svjedoka, zaposlenika banke, stranaka itd.) jednako kao i postavljanje
takvog petita.
Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom posl.br. Rev-… od 19.
ožujka 2019. posredno utvrđuje kao neosnovane prigovore i navode iz tuženikova
odgovora na tužbu (pitanje zastare i ništavosti i dokazivanja itd.) te ističe kako niže
stupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak
neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na
općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u
postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti
potrošača (dalje: ZZP), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz
članka 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno
pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je
to propisano odredbom članka 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.
11.Odredbe Zakona o parničnom postupku ( dalje: ZPP) i ZZP-a propisuju
direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju
sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu
mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev
postavljen tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a. S obzirom na sadržaj točke 2.
izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-…, koji
se odnosi na tuženika, prema shvaćanju suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu
ponovno provoditi dokazni postupak jer bi takvo postupanje bilo nesvrsishodno,
neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa
navedenim odredbama ZPP-a I ZZP-a.
12.Tuženik u svom odgovoru neosnovano ističe prigovor zastare. Naime,
Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj Rev-, Rev-
i Rev- izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka
za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka
241. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05) te da zastara individualnih
restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske
odluke donesene u povodu te tužbe. Dana 30. siječnja 2020. na sjednici građanskog
odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske revidirano je naprijed navedeno shvaćanje
donošenjem Zaključka koji glasi:
„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne
vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u
slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao
posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske
odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema
iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi
zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene
ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.“
13.Tuženik neosnovano kroz svoj odgovor na tužbu ističe kako tužiteljica
nema pravo na vraćanje iznosa plaćenih po osnovnom ugovor o kreditu pa je
naglasiti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi br. Rev-.. od
20. ožujka 2018. već utvrdio da potrošači imaju pravo na punu restituciju, pritom
poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse
S. E.. unije. Navedenom presudom Vrhovni sud je zauzeo pravno
shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje, između ostaloga, sadrži i tri temeljna
pravila o učincima ništetnosti iz presude E. suda u predmetu F.
G. N. i A. M. P. M. protiv C. B. i B. B.
V. A. S. u spojenim predmetima C-, C- i C-, koja
glase:
- učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena
ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna
uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve
odredbe nije bilo,
- proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju,
- potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.
Tuženik u svom odgovoru navodi kako je promjenjiva kamatna stopa dopuštena kao i
valutna klauzula, a što je pak notorna činjenica. Tužiteljica drugačije nije ni tvrdila niti
tvrdi, uostalom kao ni presude u kolektivnom sporu. Tuženik, očito pogrešnim
tumačenjem pokušava nametnuti sudu zaključak kako tužiteljica osporava samu
promjenjivost, a ne način promjenjivosti kamatne stope. S obzirom na navedeno,
tužiteljica posebno još jednom ističe slijedeće:
promjenjivost kamatne stope sama za sebe nije uzrok ništavosti već način njezine
promjene i to jednostranom odlukom banke koja u trenutku sklapanja ugovora nije
bila niti određena niti odrediva što je utvrđeno kolektivnim presudama. Kamatna
stopa jest ugovorena kao promjenjiva, ali banka nije odredila uvjete i parametre tih
promjena, slijedom čega se ima primijeniti ona kamatna stopa koja je bila poznata
početkom otplate,
valutna klauzula sama za sebe nije nevaljana, već njezina ništavost proizlazi iz razloga što je ugovorena na nepošten način kako je to već sve pojašnjeno u tužbi.
Presudama u "kolektivnom sporu" je naglašeno kako upravo kombinacija prethodna
dva navedena elementa dodatno pojačava ništavost/nepoštenost predmetnih odredbi
ugovora o kreditu.
14. Prema tuženikovim tvrdnjama, vrijedila bi bilo koja kamatna stopa koja ne
doseže iznos najviše dopuštene ugovorne kamatne stope, što svakako nije točno, jer
tužiteljica na takvo što nikada nije i ne bi pristala. Isto tako, tuženik tvrdi da su se
promjene kamatnih stopa odvijale primjenom točno određenih kriterija predviđenih
metodologijom tuženika – a koji kriteriji tužiteljici nikada nisu prezentirani, niti su isti
valjano inkorporirani u ugovor. Trgovački sud u Z. u presudi P-… se o
tome jasno i nedvojbeno očitovao na način da je istaknuo kako se u tom slučaju radi
o gomilanju različitih kriterija i nejasnom odnosu između njih samih, a sve s ciljem da
se po potrebi banka može pozvati na bilo koji od njih te da kriteriji koje banke
navode, a naročito njihova mješavina, ne daju temelja za zaključak da se radi o
kriteriju koji bi bio objektiviziran do tog stupnja da se može govoriti o „podacima s
pomoću kojih se može odrediti predmet obveze“ odnosno o objektiviziranim
kriterijima, a još manje se radi o kriteriju kojeg bi prosječni potrošač mogao razumjeti.
Na isti način o tome je stav zauzeo i V. sud R. u presudi i rješenju Revt-
, gdje je naveo da je terminologija koja je korištena u odlukama banaka,
uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog
obračuna visoko stručna i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju
ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem te da je za
prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva.
15. Tuženik nadalje tvrdi da odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu
ništetne. Naprotiv tome, ističe se kako je tuženik tipskim ugovorom o kojem se nije
pregovaralo ugovorio s tužiteljicom valutnu klauzulu CHF na temelju koje je u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika određen iznos isplaćenoga kredita te na
temelju čije kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika su određivani i iznosi
anuiteta odnosno kamata u anuitetu. Tužiteljica u vrijeme kada je ugovarala kredit
nije znala ništa o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna
klauzula CHF niti je bila informirana od strane tuženika da bi se moglo dogoditi da
tečaj CHF-a naraste u tolikom obujmu. Ono o čemu je tuženik morao informirati
tužiteljicu, i to pisanim putem, jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule
CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu
prava i obveza na štetu tužiteljice. Tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od
bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF.
Tuženikovo medijsko oglašavanje za sklapanje kredita sa valutnom klauzulom u
CHF-u pritom je bilo agresivno i kontinuirano, odnosno predstavljalo je nepoštenu
poslovnu praksu jer su reklame svojom učestalošću i naglašavanjem da se radi o
povoljnim ponudama koje se nude na akciji, bez naknade i samo do određenog roka
kod tužiteljice uspjele stvoriti uvjerenje da se radi o zaista povoljnim kreditima i
jedinstvenoj prilici.
Sve navedeno te sama već utvrđena činjenica u presudi Visokog trgovačkog suda
Pž- nedvojbeni je dokaz da je valutna klauzula CHF ugovorena na nepošten
način zbog čega je i ona ništetna.
16. Nadalje, potpuno je pogrešna tvrdnja tuženika da nema objektivnog
identiteta ugovornih odredbi koje su presudom Visokog trgovačkog suda utvrđene
ništetnima, kao i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja
pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenut kolektivni spor. Izreka presude u dijelu
koji se odnosi na P. banku Z. d.d. nedvojbeno i jasno proklamira
ništavost spornih odredbi. Navedeno je razvidno i iz samog načina stipulacije spornih
ugovornih odredbi i općih uvjeta i drugih akta koji se primjenjuju, ali i iz drugih
činjenica – kao što je "špranciranost" bankarskih ugovora o kreditu itd. Tuženik je
diljem R. H. koristio iste obrasce ugovora o kreditu i postupao je
istovjetno, o čemu svjedoče i mnogobrojne presude sudova različite mjesne
nadležnosti protiv istog tuženika.
17.Tuženik također potpuno pogrešno navodi kako je solemnizacijom
predmetnog Ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika stvorena neoboriva
pretpostavka da je tužiteljica kao korisnik bila upoznata sa svim ugovornim
odredbama. Neosnovanost ovog navoda proizlazi iz činjenice
što prema odredbi članka 59. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik
privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 24., 57. i 58. istog Zakona i
ako za to ne nađe zapreke, potvrdit će je odnosno solemnizirati. Odredbom članka
57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog
akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke ovlaštene i
sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice
posla i uvjeriti o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor
kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće
solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice pravnog posla, a ne
na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba, a koji stav je jasno zauzeo
Visoki trgovački sud u presudi Pž-…. U konkretnom slučaju, ugovorna
odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što je nejasna, nego zato što je
nepošteno ugovorena, a odredba o kamatnoj stopi ništetna je osim zato što je na
nepošten način ugovorena i zato što je neodređena i neodrediva. Osim navedenog
istaknuti je kako se ni ne može solemnizirati ono što među strankama nije ni bilo
ugovoreno, a to su način i uvjeti za promjenu kamatne stope.
18. Konačno, istaknuti je kako su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske
U-III.. od 03. veljače 2021. odbijene sve ustavne tužbe banaka ( pa i
tuženika) podnesene u povodu presude i rješenja V. suda R.
H. br. Rev … od 03.rujna 2019. čime je još jednom potvrđena
ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u svim kreditima tih banaka s
valutom.
Navodi tuženika iz podneska od 26.5.2022. godine su pogrešni, odnosno protivni su
upravo provedenom vještačenju po sudskom vještaku iz kojeg jasno proizlazi kako je
tužitelj do dana konverzije oštećen za 127.915,13 kn više plaćenih mjesečnih iznosa i
iznos od 23.838,48 kn koliko je u konačnici više platio i glavnice u odnosu na ono što
je trebao platiti po početnim parametrima, dakle u slučaju utvrđenja nepoštenim i
ništetnim ugovornih odredbi o valuti i kamati.
Štoviše, tužitelj uopće ne osporava da je proveo konverziju i nastavio s otplatom
kredita uvaluti EURO međutim da samom konverzijom tužitelj nije doveden u početno
stanje niti je konverzija uopće potrošače vraćala u stanje kao da su odredbe o valuti i
kamati utvrđene ništetnim, dakle u stanje početnog tečaja za CHF u kunama i
početne kamatne stope. Nikada nije u konverziji uopće niti utvrđivan iznos koji je
tuženik neosnovano stekao i za koji je tužitelj oštećen, a o tome da tužitelj nije
doveden u stanje kao da su odredbe o kamati i valuti nepoštene i ništetne ukazuje
upravo glavnica kredita koja je nakon konverzije i dalje bila veća nego li je trebala biti
po početnim parametrima, a kamoli da je tuženik navodno već u konverziju uračunao
preplaćene iznose od 127.915,13 kn pa je sasvim jasno i očito da konverzijom nije
uspostavljena ravnoteža povratka u početno stanje kao da nepoštenih ugovornih
odredbi nije bilo i povrata sve neosnovano stečene koristi. Što se tiče primjene prava
Unije za reći da je presudom C-… nije rečeno ništa novo,odnosno navedeno
je da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje izravno na ugovore koji su sklopljeni prije
pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, međutim činjenica je da je citirana
direktiva implementirana u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o zaštiti
potrošača,što je uostalom i propisani način primjene direktiva EU, sve sukladno čl.
288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje UFEU).Pošto je direktiva
prenesena u nacionalno zakonodavstvo i postala njegov dio, ovdje Direktiva 93/13,
njezin najznačajniji učinak, kao uostalom svih direktiva, jest njezin interpretativni
učinak u nacionalnom pravu koji znači to da su nacionalni sudovi dužni interpretirati
nacionalno pravo u skladu sa Direktivom, a kako je to već Sud Europske unije
obrazložio u svom predmetu C-…, M., u kojem jasno navodi:odnosno u
predmetu, C-…, D., u kojem navodi:
Tužitelj posebno ukazuje kako iz stajališta Suda unije proizlazi dužnost interpretacije
svog nacionalnog prava u skladu s pravom Unije kako bi se postigao cilj i
djelotvornost direktive u pitanju i to bez obzira jesu li odredbe o kojima je riječ
donesene prije ili poslije direktive. O tome pak koji je to cilj D. ukazuje se
na presudu S. unije, C-.., B. B., t. 37. u kojoj se navodi kako je cilj i svrha
konkretne D. visoka razina zaštite potrošača:
Prema tome, ne bi trebalo biti sporno kako je i ovaj konkretan predmet u dosegu
prava Unije iako su ugovori o kreditima o kojima se raspravlja sklopljeni prije
pristupanja R. H. E. uniji, odnosno kako svaki sud mora
primjenjivati pravo U. upravo u interpretativne svrhe i nacionalno pravo tumačiti
usklađeno sa pravom Unije, dakle usklađeno sa presudama Suda unije kao najvišeg
interpretatora i tumača normi prava Unije, a što je u svojoj praksi dosad V. sud i
poštovao te kakvo je stajalište uostalom revizijski sud već zauzeo u sporu kolektivne
pravne zaštite, u presudi VSRH poslovni broj Revt-… od 9.4.2015. godine u
kojoj se navodi:a istovjetno tumačenje imaju i Županijski sudovi, primjerice ŽS u
S., u presudi poslovni broj Gž-… od 5.5.2022.:U tom svijetlu treba i
sagledati odluke Suda Europske unije, koji je primjerice u predmetu C-118/17, Dunai,
utvrdio kako konverzija kredita ne smije i ne može biti prepreka za potpuno
obeštećenje potrošača temeljem Direktive o nepoštenim uvjetima u
potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva,.., implementirane u Zakon o zaštiti
potrošača,te je jasno ustvrdio kako je svako drugačije postupanje kršenje odredbi
prava Unije. A tužitelj ponovno ističe kako nacionalni propis, čak i bez obzira na bilo
kakvo pravo Europske unije, i to upravo ZID ZPK 2015 nije predviđao niti tražio od
tužitelja odricanje od punog obeštećenja, odnosno povrata svega što mu je tuženik
neosnovano oduzeo, niti o tome postoji bilo kakva odredba o tom zakonu ili izjava
tužitelja. Dakle ističe se kako se tužitelj nikada i nigdje nije odrekao sudske zaštite,
prava na tužbu ili prava na obeštećenje koju mu pripada temeljem Zakona o zaštiti
potrošača.
Uostalom, čl.41. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano kako se potrošač ne
može odreći prava kojamu pripadaju te kako bi takve odredbe bile ništetne:
Članak 41.
(1) Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju
ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača.
(2) Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih ovim
Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su.
odnosno odreda čl. 19.e st. st. 9. upravo ZID ZPK 2015 navodi:
Članak 19.e
(9) Ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne
instrumente osiguranja plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne
uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava.
Tužitelj ističe kako je od podnošenja tužbe u ovom predmetu donesen i čitav niz
presuda koje potrošačima daju pravo na puno obeštećenje, a Županijski sud u Zadru
zauzeo je na svojoj sjednici građanskog odijela od 10.9.2021. i pravno shvaćanje pod
poslovnim brojem 6. Su:
7/2021-14 koje glasi je jasno i glasi:
„Potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu.“
16. Nadalje se ukazuje na odluke Županijskih sudova pa tako:
Ž. .. u Z., poslovni broj Gž-.. od 16.9.2021.:
Ž. .. u R., poslovni broj Gž…-2 od 23.2.2021.:
19.Sudski vještak M. T. u svom nalazu i mišljenju od 21.ožujka 2022 je navela:
Tužitelj L. D. , po Ugovoru o kreditu broj 9012395944 od 6.
travnja 2007 godine u utuženom razdoblju od dospijeća 4. anuiteta 31. kolovoza
2007 do dospijeća 101 anuiteta 30.rujna 2015 godine, zbog promjene kamatne stope
i primjene valutne klauzule.
1. uz obračun kamata u cijelom utuženom razdoblju po stopi od 4,35% više
platio 122.448,21 kn od čega:
- 31.076,47 kn zbog promjene kamatne stope
- 91.371,74 kn zbog primjene valutne klauzule
2. uz obračun kamata po stopi od 4,35% a od 1. siječnja po stopi od 3,23%
više platio 127.915,13 kn od čega:
- 39.157,68 kn zbog promjene kamatne stope
- 88.657,45 kn zbog primjene valutne klauzule
Na dan konverzije 30. rujna 2015 godine nedospjela glavnica po Ugovoru iznosi:
-428.214,83 kn utvrđena uz izračun kamata po početno ugovorenoj kamatnoj stopi
od 4,35% i preračun u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan iskorištenja
kredita 19.travnja 2007 god.
-424.930,02 utvrđena uz izračun kamata po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od
4,35% a od 01.travnja 2014 po stopi od 3,23% i preračun u kune po srednjem tečaju
tuženika za CHF na dan iskorištenja kredita 19.travnja 2007 god.
-448.768,50 kn utvrđena konverzijom i preračun uu kune po srednjem tečaju tuženika za EUR na dan konverzije
20.Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka.
Sud također poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka iz razloga što je isto vještvo stručno i argumentirano i u skladu s dokumentacijom dostavljenom u sudski spis.
21.Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
22.Odluka o troška temelji se na odredbi članka 154. st 1 ZPP-a, a isti troškovi
se sastoje od sastava tužbe -250 bodova, sastava podneska od 20.11.2019 - 250
bodova, pristupa na ročište od 03.12.2019-250 bodova, sastava žalbe -250 bodova,
sastava podneska od 21.09.2022-250 bodova, pristupa na ročište od 01.12.2021 -
250 bodova,odnos ukupno 1500 bodova što uz vrijednost boda s paušalom od 15
kuna daje iznos od 22.500,00 kn koji iznos je uvećan na ime 25% PDV-a i troškova
vještačenja 2.000,00 kn pa zbrajajući te iznose dolazi se do iznosa od 30.625,00 kn
koji iznos je i određen u i izreci ove presude.
U Splitu, 29. prosinca 2022. godine.
SUDAC
Dragan Ramljak, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
(Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka
iste.)
DNA:
-punomoćniku tužitelja
-punomoćniku tuženika
- u spis