1                    Poslovni broj 6 P-711/2019-28

 

 

                                                                                       

     Republika Hrvatska

Općinski sud u Metkoviću

  Stalna služba u Pločama

20340 Ploče, Vladimira Nazora 14

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, po sucu tog suda Darku Jelčiću, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz P., V. .., OIB: .., kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u M., T. b. J. ., protiv tuženika A. B. d.d, Z., S. a. .., OIB: .., koju zastupa punomoćnica I. Š., odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ć. i Š. d.o.o. iz Z., M. .., radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 20. prosinca 2022. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, prema članku 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. - u daljnjem tekstu: ZPP), dana 29. prosinca 2022. godine

p r e s u d i o j e

I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu br. 216-394/2006 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 28. lipnja 2006. god. - u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu br. 216-394/2006 - kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 28. lipnja 2006. god. u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

III. Nalaže se tuženiku A. b. d.d., S. a. ., Z., OIB: .., da tužitelju M. R. iz P., V. .., OIB: .., a na ime povrata preplaćenih iznosa razlike anuiteta zbog valutne klauzule i promjene kamatne stope, isplati novčani iznos od 47.863,66 kuna / 6.352,60 eura¹, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, a koje se do 31. prosinca 2007. god. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. god. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku:

- na iznos od 3,30 kn/ 0,44 EUR od 06. rujna 2006. god. pa do isplate

- na iznos od 9,10 kn/ 1,21 EUR od 06. ožujka 2008. god. pa do isplate

- na iznos od 71,93 kn/ 9,55 EUR od 08. travnja 2008. god. pa do isplate

- na iznos od 28,81 kn/3,82 EUR od 03. srpnja 2008. god. pa do isplate

- na iznos od 72,37 kn/9,61 EUR od 08. listopada 2008. god. pa do isplate

- na iznos od 211,89 kn/28,12 EUR od 06. studenoga 2008. god. pa do isplate

- na iznos od 143,55 kn/ 19,05 EUR od 05. prosinca 2008. god. pa do isplate

- na iznos od 346,63 kn/ 46,01 EUR od 06. siječnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 342,25 kn/ 45,42 EUR od 10. veljače 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 310,18 kn/ 41,17 EUR od 02. srpnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 245,83 kn/ 32,63 EUR od 02. srpnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 271,74 kn/ 36,07 EUR od 02. srpnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 271,51 kn/ 36,04 EUR od 02. srpnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 258,49 kn/ 34,31 EUR od 02. srpnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 253,73 kn/ 33,68 EUR od 12. kolovoza 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 284,39 kn/ 37,75 EUR od 07. listopada 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 284,19 kn/ 37,72 EUR od 07. listopada 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 277,23 kn/ 36,79 EUR od 04. studenoga 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 308,51 kn/ 40,95 EUR od 05. prosinca 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 352,98 kn/ 46,85 EUR od 06. siječnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 406,47 kn/ 53,95 EUR od 11. veljače 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 391,88 kn/ 52,01 EUR od 04. ožujka 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 456,30 kn/ 60,56 EUR od 06. svibnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 450,35 kn/ 59,77 EUR od 26. travnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 672,38 kn/ 89,24 EUR od 30. lipnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 657,58 kn/ 104,34 EUR od 08. rujna 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 814,79 kn/ 108,14 EUR od 08. rujna 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 747,61 kn/ 99,22 EUR od 16. listopada 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 866,36 kn/ 114,99 EUR od 09. prosinca 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 866,36 kn/ 114,99 EUR od 09. prosinca 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 1.024,11 kn/ 135,92 EUR od 08. siječnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 923,37 kn/ 122,55 EUR od 05. veljače 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 906,02 kn/ 120,25 EUR od 08. ožujka 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 899,07 kn/ 119,33 EUR od 02. travnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 880,74 kn/ 116,89 EUR od 10. svibnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 1.177,32 kn/ 156,26 EUR od 09. lipnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 1.370,96 kn/ 181,96 EUR od 14. srpnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 1.637,08 kn/ 217,28 EUR od 17. kolovoza 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 1.351,21 kn/ 179,34 EUR od 01. rujna 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 1.215,10 kn/ 161,27 EUR od 01. listopada 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 1.206,74 kn/ 160,16 EUR od 03. studenoga 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 1.190,02 kn/ 157,94 EUR od 01. prosinca 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 1.254,93 kn/ 166,56 EUR od 03. siječnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 1.311,53 kn/ 174,07 EUR od 01. veljače 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 1.319,12 kn/ 175,08 EUR od 01. ožujka 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 1.279,96 kn/ 169,88 EUR od 01. travnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 1.306,40 kn/ 173,39 EUR od 01. svibnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 1.324,48 kn/ 175,79 EUR od 01. lipnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 1.294,05 kn/ 171,75 EUR od 01. srpnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 1.302,06 kn/ 172,81 EUR od 01. kolovoza 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 1.279,25 kn/ 169,79 EUR od 01. rujna 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 1.230,65 kn/ 163,34 EUR od 01. listopada 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 1.279,67 kn/ 169,84 EUR od 03. studenoga 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 1.308,42 kn/ 173,66 EUR od 01. prosinca 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 1.290,04 kn/ 171,22 EUR od 01. siječnja 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 1.190,91 kn/ 158,06 EUR od 01. veljače 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 1.275,13 kn/ 169,24 EUR od 01. ožujka 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 1.282,48 kn/ 170,21 EUR od 01. travnja 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 1.249,47 kn/ 165,83 EUR od 01. svibnja 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 838,50 kn/ 111,29 EUR od 01. lipnja 2013. god. pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 13.160,00 kuna / 1.746,63 eura¹, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u ostalom dijelu u iznosu od 5.562,50 kuna/738,27 eura¹ tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom zaključio dana 28. lipnja 2006. god. Ugovor o kreditu, broj 216-394/2006, a temeljem kojeg je tužitelju odobren potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.390,00CHF prema srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj ističe da je tuženik promijenio tvrtku (naziv) te da od 11. srpnja 2016. god. posluje pod nazivom A. B. d.d.

Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi

U čl. 3. Ugovora o kreditu navedeno je da se na naprijed navedeni iznos kredita obračunavaju kamate od 5,25 % dekurzivno godišnje. Međutim, čl. 6. predmetnog ugovora određeno je da je banka – tuženik ovlaštena, u slučaju promjene situacije na tržištu, izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d., a što je tuženik i činio. Međutim, naprijed navedenom odredbom - kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa - nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene redovne kamate. Drugim riječima, predmetnom odredbom – koju je sastavio tuženik i na koju tužitelj nije imao apsolutno nikakav utjecaj – određeno je samo da visina kamatne stope zapravo ovisi isključivo o odluci Banke - tuženika , bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, odnosno bez da su utvrđene bilo kakve pojedinosti glede promjene kamatne stope. Slijedom navedenog, takva ugovorna odredba (kojom je zapravo određena cijena) sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu je potpuno nerazumljiva tužitelju, posebice kada se uzme u obzir da je isti zapravo prosječni potrošač, koji ne posjeduje stručna znanja iz područja ekonomije i bankarskog poslovanja. Presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. god. u predmetu C-26/13 određeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva – a što u konkretnom slučaju znači da su tužitelju u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora i općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, temeljem čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Prema odredbi čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope. Budući da je promjenjivost kamatne stope, a što je nesumnjivo jedna od ključnih ugovornih odredbi, ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem promjena kamatnih stopa, bez ugovaranja bilo kakvih egzaktnih kriterija, odnosno parametara – dakle, potpuno izbjegavajući utjecaj druge ugovorne strane na cijenu - tuženik, kao vjerovnik, je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja, kao dužnika. Tužitelj nije mogao niti otprilike predvidjeti promjenu kamatne stope (cijene), a samim time niti ekonomske posljedice koje iz takvih promjena za njega proizlaze. Isto tako, tužitelj nije mogao niti provjeriti pravilnost promjene nakon što je do nje već došlo. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Osim što je ništetna na temelju pozitivnih propisa o zaštiti potrošača, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz naprijed navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nije slučaj. Da je ugovorna odredba kojom je na prethodno opisani način ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope nepoštena i ništetna nedvojbeno je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-… od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-… od 13. lipnja 2014. god., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu. Citiranim presudama, donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača. U konkretnom slučaju, stopa ugovorene redovne kamate se mijenjala 4 puta, i to tako da je nakon svake promjene bila znatno viša od početno ugovorene stope, a što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta kredita, odnosno povećanje tužiteljevih obveza po kreditu.

Odredbe kojima se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta veže za valutu CHF - valutna klauzula

Odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora tuženik je odobrio tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 46.39000 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećim na dan korištenja kredita. U čl. 3. navedeno je da se kamata obračunava dekurzivno godišnje da se obračunavaju mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključena su u anuitete. Čl. 4. određeno je da se kredit u naprijed navedenom iznosu otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti 661,14 CHF obračunatih po srednjem tečaju CHF tuženika na dan plaćanja, a rok otplate kredita iznosi 7 god. Tužitelj nije bio informiran, odnosno upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF.

 

Tuženik nije obavijestio tužitelja na sljedeće činjenice:

- da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom;

- da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta.

To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj;

- da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite.

MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta;

- da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan;

- da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama;

- da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik.

Iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju - budući da tužitelj, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ga o tome ni na koji način nije informirao.

Ovdje se ističe presuda Europskog suda u predmetu broj C-26/13, kao i presuda istog suda u predmetu broj C-186/16. Presudom Europskog suda od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke.

U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Ističe se kako se prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Odredbom st. 1. istog članka određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakve odredbe neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužitelj, kao potrošač, (bio) dužan vratiti tuženiku. Zbog predmetne odredbe (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute – CHF. Tuženik je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu – dok je tužitelj, kao potrošač, prihvatio i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta. Ovdje valja naglasiti utvrđenje Visokog trgovačkog sud RH iz „kolektivne“ presude Pž-… – a to je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužitelj (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Podsjećamo, da je ustaljeno stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-.. od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-.. od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Tužitelj u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim dio ugovorne odredbe kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatio uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Dakle, potrebno je a radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu – 5,25 % te srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Obzirom da tužitelj zbog proteka vremena ne može sa sigurnošću reći na koji točno dan mu je isplaćen odobreni iznos kredita, a imajući u vidu da isti ne posjeduje dokumentaciju iz koje je to sa sigurnošću vidljivo – predlaže se Sudu naložiti tuženiku dostavu podatka o datumu isplate kredita. Tužitelj smatra da je – zbog promjena kamatne stope te zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK - do trenutka konverzije preplatio 48.000,00 kn. Dodatno se ističe kako će tužitelj u tom pogledu – kao i u pogledu tijeka zateznih kamata - specificirati tužbeni zahtjev po primitku Nalaza i mišljenja vještaka. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka prihvati tužbeni zahtjev kojim će se utvrditi da su ništetne odredbe sadržane u čl.6., zatim 2.,3. i 4. Ugovora o kreditu br. 216-394/2006 i da mu tuženik plati 48.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate i da mu naknadi parnične troškove.

 

2.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva, U tužbi se navodi da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 216-394/2006 dana 28.06.2006. u iznosu od 46.390,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presude Europskog suda, Ustavnog suda i drugih sudova. Tuženik prvenstveno ističe kako je predmetni kredit otplaćen u kolovozu 2013. godine, stoga ukazuje na na Zakon o kreditnim institucijama, koji u članku 305. stavku 8. navodi sljedeće: „Kreditna institucija dužna je potrošaču, na njegov zahtjev besplatno i u svakom trenutku tijekom trajanja ugovora o kreditu, staviti na raspolaganje izvještaj u obliku otplatnog plana koji uključuje i izračun efektivne kamatne stope na dan izrade otplatnog plana, informaciju o ukupno plaćenoj glavnici, kamatama i troškovima, specifikaciju uplata i pregled promjena kamatnih stopa po kreditu.“

ZASTARA

Kako je tužba podnesena dana 07.06.2019. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 07.06.2014. godine nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU.¹ Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo svo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osim toga, tuženik smatra neosnovanim u potpunosti i pravno shvaćanje Vrhovnog suda, poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. u kojem se navodi kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer Vrhovni sud nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe te ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koje dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu². Osnova ove tužbe može biti i jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete. Za institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPP-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Tako mr.sc. Andrija Eraković u stručnom članku Zastara restitucijskih zahtjeva koji nastaju kao posljedica ništetnosti pravnog posla“ Pravo i porezi br. 11/20, navodi sljedeće:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ „Takvo se pravno shvaćanje može označiti kao „revolucionarno“ zbog nekoliko razloga. Prvo, čini se da VSRH smatra da ništetan pravni posao ipak nije „ništetan“, nego da postiže određene pravne učinke, što je potpuna novost u odnosu na sudsku praksu koja je bila aktualna do 30. siječnja 2020. godine i na pravnu teoriju“.³

U ODNOSU NA ZAHTJEV ZA DONOŠENJE RJEŠENJA PO ČL. 186.B. ZPP-A Tužitelj u tužbi navodi da kao korisnik kredita ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom koja je potrebna za točno određivanje tužbenog zahtjeva, unatoč tome što je od tuženika zahtijevao dostavu iste dokumentacije, koju je dostavu tuženik odbio predati. Tužitelj predlaže da tuženik dostavi svu dokumentaciju vezanu za ugovor o kreditu te da će provođenjem vještačenja, nakon prikupljanja dokumentacije, urediti tužbeni zahtjev sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku.

Tuženik ističe kako ne postoje pretpostavke za usvajanje zahtjeva tužitelja za donošenjem rješenja temeljem odredbe čl. 186.b ZPP-a. Citira se odredba: „Tužitelj koji za to ima imovinskopravni interes može tužbom zatražiti od suda da naloži tuženiku koji je prema sadržaju pravnoga odnosa dužan položiti račun ili dati pregled neke imovine i obveza, odnosno tuženiku za koga je vjerojatno da nešto zna o utajenoj ili prikrivenoj imovini – da, pod prisegom ili bez prisege, položi račun ili preda potpuni pregled imovine ili obveza, odnosno priopćiti što mu je o utajenoj ili prikrivenoj imovini poznato, te izjavi da su položeni račun, predani pregled imovine i obveza, odnosno dani podaci o utajenoj ili prikrivenoj imovini potpuni i točni.“ Dakle, da bi tužitelj mogao uspješno prenijeti teret dokaza na tuženika u vidu pribavljanja dokumentacije na kojima se temelji tužbeni zahtjev, tužitelj mora dokazati:

1. da se radi o pravnom odnosu u kojem je tuženik polagati račun, dati pregled imovine i obveza,

2. da se radi o utajenoj ili prikrivenoj imovini. U ovom slučaju tužitelj i tuženik nisu u pravnom odnosu koji bi se odnosio na utajenu ili prikrivenu imovinu ili obveze, niti se radi o pravnom odnosu u kojem je dužan polagati račune tužitelju.

Prema poslovnoj praksi i uobičajenim trgovačkim običajima, koji ne bi trebali biti sporni, sva dokumentacija koja se odnosi na ugovor o kreditu dostavljena je i predana osobno tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, uključujući i obavijesti o promjenama kamatne stope, te otplatne planove nakon svake izvršene promjene odredbi ugovora kojim se mijenjao anuitet. Imajući u vidu tvrdnje tužitelja kako je po ugovoru o kreditu vršio uplate novčanih sredstava, tuženik upućuje da u tom slučaju tom dokumentacijom raspolaže tužitelj, te je na njemu dispozitivno pravo da li će ih dostaviti u spis ili ne. Radi navedenog, tuženik se protivi ideji tužitelja da mu tuženik dostavlja dokaze na okolnost osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Pravila o teretu dokazivanja su jasna, na tužitelju je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ne na tuženiku. Imajući u vidu navedeno, tužitelj nije dokazao pretpostavke za donošenje rješenja po čl. 186.b ZPP-a, niti je dokazao da je tužitelj bio spriječen u pribavljanju dokumentacije.

Zakon o kreditnim institucijama, koji u članku 305. stavku 8. navodi sljedeće: „Kreditna institucija dužna je potrošaču, na njegov zahtjev besplatno i u svakom trenutku tijekom trajanja ugovora o kreditu, staviti na raspolaganje izvještaj u obliku otplatnog plana koji uključuje i izračun efektivne kamatne stope na dan izrade otplatnog plana, informaciju o ukupno plaćenoj glavnici, kamatama i troškovima, specifikaciju uplata i pregled promjena kamatnih stopa po kreditu.“ Iz navedenog proizlazi da ne postoji takva obveza tuženika i nakon otplate kredita koji je ugovoren, a obzirom kako sam tužitelj to priznaje u tužbi, stoga su isti navodi tuženika neosnovani, a posebice zato jer u tužbi nije priložio niti dokaz da je dokumentaciju potraživao od tuženika.

NEDOSTATAK PRAVNOG INTERESA

Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-… i Pž-.. u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž.. dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno.

IZOSTANAK ČINJENIČNE OSNOVE TUŽBE I TERET DOKAZA

Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomijestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPPa izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-.. dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi.⁴ Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica.⁵ Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno.⁶ Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

NEOSNOVANOST NAVODA O NIŠTETNOSTI POJEDINIH ODREDBI UGOVORA Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno⁷ :

1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF,

2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti.

3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona navodi da je banka obvezna učiniti dostpune informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope.

Tuženik napominje kako je u potpunosti postupao i u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće:

„Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“

te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana, a osim toga, tuženik je postupao i u skladu s člankom 305. stavkom 4. istog Zakona, koji navodi sljedeće: „U slučaju kada su ugovorene promjenjive kamatne stope, kreditna institucija dužna je obavijestiti potrošača o promjeni tih stopa na ugovoreni način obavještavanja potrošača, najmanje 15 dana prije nego što se one počnu primjenjivati, a kod ugovora o kreditu dužna mu je dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Kod promjene kamatnih stopa kreditna je institucija u istoj obavijesti potrošaču dužna predočiti i objasniti kretanje parametara zbog kojih je došlo do promjene kamatne stope.“; te je tužitelja obavještavao o promjeni kamatne stope i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan.

Tuženik je također izradio i objavio i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H. A.-A.-B. d.d.“, u kojoj su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih te informiranje o provjeri vrijednosti svakoh pojedinog parametra od strane potrošača. DOPUŠTENOST UGOVORANJA PROMJENJIVE KAMATNE STOPE I VALUTNE KLAUZULE CHF

Tuženik u ovom dijelu ističe slijedeće relevantne činjenice:

Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, predmetim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. Predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Promjena kamatne stope imala je svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača tuženik je kao banka imao unaprijed dogovrene pretpostavke temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev .., navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, radkis ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora.

Ujedno, Županijski sud u Puli Gž-.. u Presudi od 11. studenog 2013. navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran, pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora...“

Nadalje, u odnosu na odluku Ustavnog suda U-III-.. od 13.12.2016. u pogledu testa poštenosti kojem podliježe ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-.. u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-.., presuda VTS, broj: Pž .. te presudu VSRH broj: Revt-.. u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelova, stoga je teast poštenosti potrebno provesti u odnosu na svaki pojedinači ugovor o kreditu uz sudjelovanje djelatnika tuženika koji je u istom sudjelovao. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope.

S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. Petra Miladina, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje se citira: „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno - konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! — ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno." („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 20i4.g.).

Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari:

1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere;

Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se:

„Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt- .. od 9. travnja 2015. godine citira se:

„Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.0 ZPP-a prema kojima proizlazi: - da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, - daje tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te - daje iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama."

Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017., točka 41. zauzima stav:

„Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena."

Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja).

Tuženik citira presudu Županijskog suda u Puli Gž-.. od 11. studenog 2013.: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi."

Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Kako bi dokazao spomenutu tvrdnju, tuženik predlaže sudu da izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženika u svojstvu svjedoka. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi, citira se

„nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“

Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-.. citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16 koja se citira:

,,U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik"

RAZLOZI ZA OSPORAVANJE VISINE TUŽBENOG ZAHTJEVA

Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja. Tužitelj uopće nije naveo u tužbi što potražuje i po kojoj osnovi, niti je predložio zadatak za financijsko vještačenje. Prema odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema odredbi čl 7. stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu navedeno, kako tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Osobito se navedeno odnosi na predloženo financijsko vještačenje. Tuženik se protivi da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju. Također, tuženik se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku, imajući u vidu odredbe čl. 7. te čl. 2. ZPP-a. Prema odredbi čl. 250. ZPP-a, sud će odrediti vještačenje po vještaku specijalistu ako nema potrebita stručna znanja utvrditi odlučne a sporne činjenice među strankama. Analogno tome, kako sud nema stručna financijska znanja, tim više tužitelj jedini u ovoj parnici ima obvezu postaviti zadatak vještaku na one okolnosti koje želi utvrditi u postupku. Kada se uzme u obzir da sud mora omogućiti tuženiku raspravljanje o dokazima, imajući u vidu posljedice togo propuštanja iz st. 4. čl. 7. ZPP-a tuženik predlaže sudu, u slučaju da tužitelj ne predloži zadatak za financijsko vještačenje do zaključenja prethodnog postupka, odbiti taj dokazni prijedlog. U svakom slučaju, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome nema uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način.

Tuženik ukazuje na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž. .. od 11. studenog 2013. godine, gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu: „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate.

Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva."

Konačno, ističe se kako je sama udruga „POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope, citira se:

„nalaže se tuženim bankama da u roku 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu...“

Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje.⁸

Sve suprotno navedenome u bitnome bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava.

Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.

Ujedno tuženik ukazuje na Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela VSRH od 5.3.2004. godine u kojemu se navodi: „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu čl.214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku. ___________________________________________________________________

¹ Sud EU, C-33/76, Rewe-Zentralfinanz and Rewe-Zentral:“U nedostatku mjera harmonizacije, prava koja proizlaze iz prava Unije moraju biti izvršena pred nacionalnim sudovima u skladu s uvjetima propisanim nacionalnim propisima. Situacija bi bila drugačija jedino ako bi takvi uvjeti i zastarni rokovi u praksi onemogućavali ostvarivanje prava koje su nacionalni sudovi dužni štititi. To nije slučaj ako su propisani rokovi zastare razumni. Postavljanje takvih razumnih rokkova zastare odraz je primjene temeljnog načela pravne sigurnosti.“

Sud EU, C-255/00, Grundig Italiana:“Sud je već utvrdio da je u skladu s pravom EU-a određivanje razumnih prekluzivnih rokova za pokretanje postupaka u interesu pravne sigurnosti koje štiti i poreznog obveznika i javno tijelo. Takvi rokovi načelno nisu takve naravi da u praksi onemogućavaju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje prava koje priznaje pravni poredak EU-a. U tom smislu, zastarni rok od tri godine propisan nacionalnim pravom, koji teče od dana sporne isplate, smatra se razumnim.“

² Rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: Rev-2245/2017 od 19.02.2020.

³ Članak mr.sc. Andrije Erakovića „Zastara restitucijskih zahtjeva koji nastaju kao posljedica ništetnosti pravnog posla“ Pravo i porezi br. 11/20

⁴ Visoki Trgovački sud RH, Pž-1564/07:

⁵ Visoki trgovački sud RH, Pž-267/93: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu (da postoji potraživanje iz tužbe) o njezinom postojanju ili nepostojanju zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“

⁶ Visoki trgovački sud RH, Pž-6815/07:„Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.“

⁷ Rješenje Županijskog suda u Karlovcu, SS u Gospiću, poslovni broj: Gž-732/2019 od 14.05.2020.godine “Iz navedenog može se zaključiti da je sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice usmjerenog na ništetnost cijelog ugovora, te prihvaćanjem zahtjeva za isplatom cjelokupnog isplaćenog iznosa, kao i prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva tužene imao pogrešan pravni pristup predmetu spora slijedom čega pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući istoj nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, a čime je počinjena bitna povreda odredaba postupka na koju povredu ukazuju kako tužiteljica tako i tužena.”

⁸ ZID ZPK (NN 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. ___________________________________________________________________

 

3. U podnesku primljenom 06. rujna 2022. godine punomoćnik tužitelja je uredio točke I., II., III. i IV. tužbenog zahtjeva i uskladio je sa nalazom i mišljenjem vještaka za računovodstvo i financije S. G., kako je to pobliže označeno pod I., II., III. i IV. izreke ove presude.

 

3a. U podnesku primljenom 23. studenog 2022. godine punomoćnik tužitelja je uredio točki III. tužbenog zahtjeva s naznačenim iznosima u eurima.

 

4. U dokaznom postupku pregledani su: ugovor o kreditu broj 216-394/2006 od 28.06.2006. listovi 9-11 spisa, pregled prometa za klijenta listovi 12-15 spisa, obavijest o promjeni kamatnih stopa po kreditu list 16 spisa, otplatni plan listovi 17-18 spisa, sudska praksa listovi 42-53 spisa, glasilo H. A. –A.-B. d.d. broj 8 i 7 listovi 54-62 spisa, sudska praksa listovi 63-94 spisa, tradicionalno XXIX. savjetovanje listovi 95-108 spisa, sudska praksa listovi 109-121 spisa, metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H. A.-A.-B. d.d. listovi 122-123 spisa, sudska praksa listovi 124-152 spisa,zastara restitucijskih zahtjeva koji nastaju kao posljedica ništetnosti pravnog posla listovi 153-159 spisa, kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule listovi 160-163 spisa, mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. list 164 spisa, sudska praksa listovi 165-168 spisa, sudska praksa listovi 174-192 spisa, izjava svjedoka I. K. C. od 24.08.2020. ovjerena kod j.b. I. L. iz Z. listovi 193-196 spisa, sudska praksa listovi 197-246 spisa, nalaz i mišljenje vještaka S. G., stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, s prilozima listovi 252 -261 spisa, očitovanje na prigovor vještaka S. G., stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, list 276 spisa, te je saslušan tužitelj M. R..

 

4.a Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje kao svjedoka svoje zaposlenice L. D. i to na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, da bi tek na ročištu od 25. studenoga 2022. odustao od saslušanja ove svjedokinje, navodeći da ista zbog privatnih razloga, iako uredno pozvana, nije pristupila na ročište, pa je umjesto nje predložio novu svjedokinju zaposlenicu tuženika M. R., a koji dokazni prijedlog sud nije uzeo u obzir na temelju odredbe članka 299. st.3. ZPP-a.

 

5.Tužbeni zahtjev je osnovan u potpunosti.

 

6.Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate odlukom tuženika kao kreditora te o valutnoj klauzuli, sve to u Ugovoru o kreditu br. 216-394/2006 koji su stranke zaključile dana 28. lipnja 2006. godine i novčana tražbina s osnova pretplate po navedenom ugovoru o kreditu zbog ništetnih ugovornih odredbi.

 

7.Nije sporno među strankama da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 28. lipnja 2006. godine u Splitu sklopili Ugovor o kreditu br. 216- 394/2006, da je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.390,00 CHF uz kamatu po kamatnoj stopi od 5,25% dekurzivno godišnje, a rok otplate iznosi 7 godina. Tužitelj se obvezao vršiti otplatu kredita uz valutnu klauzulu u mjesečnim anuitetima od 661,14 CHF izraženima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Nadalje, nije sporno ni da je u čl. 6. predmetnog Ugovora ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci, da je korisnik kredita suglasan, da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmijene i dopune te da je u čl. 2. i 3. predmetnog Ugovora određeno da se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka.

 

8.Sporno je da li je tuženik mijenjao kamatnu stopu sukladno zakonu, odnosno da li se o predmetnim ugovornim odredbama iz čl. 2., 3.. 4. i 6. Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i vezanje otplate mjesečnih anuiteta uz valutu švicarskog franka pojedinačno pregovaralo; da li su odredba i/ili nejasne, i /ili teško razumljive i/ili teško uočljive te na posljetku da li su suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

 

9.Općepoznata je činjenica da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-… vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača te da je dana 04. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-.. od 13. lipnja 2014. godine te posl. br. Pž-.. od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-.. od 09. travnja 2015. godine i Rev-.. od 17. rujna 2019. godine.

 

10.Predmet navedenih postupaka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno je da su banke, a među njima i tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetene i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Također je utvrđeno da ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorene kamate u trenutku sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega slijedi zaključak da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena ni odrediva.

 

11.Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

 

12.U skladu s propisom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

13.Prema tome, odlukom VTS RH i VS RH, već je utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

14.Sporna odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Naime, tužitelj nije ni mogao znati zbog čega se uopće mijenja kamatna stopa (jer o tome ili nije naveden nikakav razlog ili je razlog bio nerazumljiv i neprecizan) da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti okončanje ugovornog odnosa (s obzirom da zbog same nerazumljivosti razloga zbog čega se mijenja kamatna stopa ne mora tužitelj automatski zatražiti okončanje ugovora). Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje/raskid ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO/05 ( čl. 26. ZOO/91) koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena ( kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrana određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO/05 ( čl. 12. ZOO/91) jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent ( tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarano ( kako je ranije obrazloženo), a ni u ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a što je potvrdio i tužitelj saslušan kao parnična stranka iz čijeg iskaza proizlazi da prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije upoznat sa promjenjivom kamatnom stopom ili oscilacijom odnosno podizanja tečaja. Tužitelj je iskazao da je podigao kredit radi kupnje automobila. Kredit je htio podignuti u američkim dolarima pošto mu je plaća bila u dolarima, ali su ga na banci savjetovali da kredit uzme u CHF-u jer je kopliciran kredit u dolarima, dok je u CHF isti povoljniji i brže se realizira. Nitko mu nije spominjao promjenjivu kamatnu stopu, niti kako se ponaša CHF na tržištu. U banci je samo potpisao ugovor, a kod javnog bilježnika u vezi ovog ugovora nije bio. Rate su mu prva dva mjeseca otplate bile povoljne, a poslije su se povećale, tako da mu je prva bila oko 2.300,00 kuna, a najveća 5.700,00 kuna. Nitko mu nije dao na uvid Opće uvjete poslovanja banke, a novac je prebačen direktno s računa banke na račun auto kuće.

 

15.U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost ( a time i ništetnost) pojedine ( konkretne) odredbe ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem o toj odredbi. Sud dolazi do zaključka da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno u čl. 6. Ugovora: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. ili drugog akta banke", dok tuženik izjavljuje da je suglasan i bez prigovora prihvaća obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

 

16. U odnosu na prigovor zastare ističe se kako se prema čl. 328. ZOO/05, tj. čl. 110. ZOO/91 pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba ( članak 327. st. 1. ZOO/05, tj. čl. 109. ZOO/91). Isto tako, čl. 214. st.1-3. ZOO/05, tj. čl. 360 ZOO/91, propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO/05, tj. čl. 361. ZOO/91 propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO/05, tj. čl. 388. ZOO/91 propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Člankom 245. st. 1. ZOO/05, tj. čl. 392. st. 1. ZOO/91 propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Stavkom 3. istoga članka propisano je da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući navedene odredbe u vidu sud je mišljenja da zastara nije nastupila jer je u ovom slučaju vjerovnik ( tužiteljica) imala pravo zahtijevati ispunjenje obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO/05). Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO/05, tj. čl. 371. ZOO/91 koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

17.Isto tako ovaj sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava ( pod poslovnim brojem P..) prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-.. dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 07. lipnja 2019. godine, dok je presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. godine, to je razvidno da zastara nije nastupila.

 

18.S obzirom na utvrđenja spornih odredbi ugovora ništetnim, iznos koji je sukladno tim ( ništetnim) odredbama naplaćen od tužitelja, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO/05 ( čl. 210. i 214. ZOO/91), stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u točki II izreke.

 

19.Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, ovaj sud je proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještaku S. G. kojim je utvrđena razlika između iznosa koje je tužitelj stvarno platio primjenom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te iznosa koje bi bio dužan platiti da je kamatna stopa ostala u visini početno ugovorene stope – 5,25 % godišnje, a tečaj CHF u odnosu na HRK isti kao na dan korištenja (isplate) kredita, s tim da specificira datume uplata i iznose svakog pojedinog anuiteta, odnosno preplate (dakle, samo pozitivnih razlika) po svakom pojedinom anuitetu.

 

20.Iz nalaza i mišljenja vještaka S. G. iz D. od 14. lipnja 2022. godine proizlazi da je razlika (pozitivna razlika) između iznosa koje je tužitelj stvarno platio primjenom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te iznosa koji bi bio dužan platiti da je kamatna stopa ostala u visini početno ugovorene stope 5,25% godišnje, a tečaj CHF u odnosu na HRK isti kao na dan korištenja (isplate) kredita, iznosi 49.314,40 HRK (tablica br.2, stupac 6).

 

21.Tuženik u podnesku od 14.09.2022. navodi slijedeće: "Prije svega, tuženik ističe kako Naslovni sud uopće nije uzeo u obzir prijedlog tuženika za izračun kamatne stope u odnosu za kunske kredite za referentno razdoblje, nego je u zadatak vještaku dao izradu nalaza i mišljenja isključivo po prijedlogu tužitelja, odnosno po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi te po početnom tečaju, čime tuženik smatra da tužitelj ostvaruje dvostruku korist naštetu tuženika. Ujedno, nalaz i mišljenje vještaka neodređeno je i nejasno u potpunosti, obzirom da vještak ne obrazlaže način izračuna u istom. Opreza radi, a kako je tuženik smatra da postoje i razdoblja u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih koje je vještak utvrdio po početnom otplatnom planu, tuženik ističe prigovor prijeboja tužiteljeva potraživanja. Nadalje, tuženik ističe kako i dalje ostaje kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda. Tuženik ističe kako je isto vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi te po početnom tečaju. Dakle, tuženik smatra kako je prilikom izrade nalaza i mišljenja vještak pogriješio prilikom obračuna kamatne stope i tečaja, posebice iz razloga jer obračun vještaka nema osnovu u činjenicama iznesenim u tijeku postupka, a ujedno nema uporište u sudskoj praksi niti u nijednom materijalnom propisu. Vještak je nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom te s fiksnim tečajem, iako su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te s valutnom klauzulom u CHF, stoga tuženik ukazuje na Presudu i rješenje VSRH, poslovni broj: Revt-.. od 09.04.2015. godine koja navodi sljedeće: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.” Dakle, neopravdano je koristiti izračun vještaka prema početnoj otplatnoj stopi, obzirom da nije utvrđena činjenica ništetnosti promjenjive kamatne stope, također ukazuje na činjenicu da se i utvrdi ništetnost promjenjive kamatne stope, bilo bi potrebno odrediti kamatnu stopu koja bi služila kao osnova za usporedbu kamatne stope mijenjane od strane tuženika, a ne koristiti početnu kamatnu stopu, o čemu govori i Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-… od 25.09.2018. godine, koja navodi sljedeće: „Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Ono što tužitelju prema stavu ovog suda pripada bila bi isplata na osnovi eventualnog neosnovanog obogaćivanja tuženika prilikom podešavanja kamatne stope koje bi neosnovano obogaćivanje sud utvrdio nakon što bi prethodno dopunskim tumačenjem, uvažavajući načela općeg obveznog prava i posebnosti predmetnog pravnog posla, popunio predmetnu pravnu prazninu i to sukladno preciznim parametrima (npr. LIBOR za CHF, CDS za Republiku Hrvatsku i sl.), bez jednostranog pogodovanja bilo banci bilo tužitelju, sve uz uvažavanje načela ekvivalentnosti i razmjernosti. Kada bi se na taj način dopunila ugovorna odredba o kamatnoj stopi, stvorile bi se pretpostavke za odlučivanje o tome je li se i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu kako je to činio tijekom ugovornog razdoblja.“ Tuženik ističe kako je vještak, izračunom financijskog vještačenja isključivo po prijedlogu tužitelja zanemario okolnost, da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno da bi izračun na način koji je tužitelj predložio, a Naslov usvojio, tužitelja dovelo u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Nastavno, neopravdano je koristiti izračun vještaka prema početnom tečaju, obzirom da nije utvrđena činjenica ništetnosti valutne klauzule. Slijedom navedenog, način izračuna vještaka u ovom predmetu dovodi tužitelja u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvara neravnotežu na štetu tuženika. Osim što navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka. Tuženik smatra, da bi pravnu prazninu koja bi eventualno i nastala u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope trebalo u načelu popunjavati dopunskim, dodatnim tumačenjem sukladno odredbi čl. 4. i čl. 319. st. 2. ZOO budući da se dogovor o promjenjivim kamatama i valutnoj klauzuli ne može, s jedne strane, nadomjestiti odgovarajućim rješenjem dispozitivnog prava, a ne može se ni, s druge strane, trajno narušiti temeljna ugovorna struktura odustane li se od uređenja odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Nadalje, tuženik upućuje na odluku Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž .. od10.02.2022. godine koja navodi: …“osnovane su žalbene tvrdnje da je sud prvog stupnja, ukoliko je preplatu zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđivao prema onom tečaju CHF koji je važio u vrijeme isplate kredita, a to je tužitelj tužbom i zahtijevao, iznos tzv. pozitivne preplate morao umanjiti za tzv. negativnu razliku u preplati - tj. za manje plaćene iznose pojedinih mjesečnih anuiteta zbog tečaja CHF koji je u tim mjesecima bio manji od onog početnog prema kojem je sud utvrđivao i dosudio tužitelju povrat preplaćenog. To sve stoga što ugovorni odnos stranaka po sklopljenom ugovoru o kreditu treba sagledavati kao jedan cjeloviti odnos sa pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju, kao korisniku kredita, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne može dosuditi ništa više od onog što je on stvarno preplatio tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi…“, presuda Općinskog suda u Osijeku – Stala služba u Valpovu poslovni broj P .. od 11.veljače 2022.g., koja navodi: „"...negativnu razliku valutnog tečaja treba uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita jer se tuženik tijekom postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te sukladno čl. 323.st.1. ZOO-a koji propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora (presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi br. Gž-.. od 2. veljače 2021.).", Presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne Službe u Požegi, broj: Gž .. od 2. veljače 2021. godine, koja navodi sljedeće: „Žalba tuženika se ukazuje osnovanom u dijelu u kojem se ističe da je povodom prigovora tuženika na nalaz i mišljenje sudske vještakinje ista izvršila izračun visine mjesečnih anuiteta uz primjenu fiksnog početnog tečaja kakav je isti bio na dan isplate kredita, ali pri tome nisu uzeti u obzir mjesečni anuiteti kada je tečaj švicarskog franka bio manji od početno utvrđenog. Sudska vještakinja je izvršila obračun i tih negativnih razlika vrijednosti valutnog tečaja za vrijeme trajanja otplate kredita, te je utvrđeno da je u tom slučaju tužiteljica platila manji iznos nego što je trebala platiti i to za iznos od 1.984,78 kn. Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda da je tuženik trebao takav zahtjev prema tužiteljici postaviti kao protutužbeni zahtjev ili istaknuti prigovor prijeboja, drugostupanjski sud smatra da je i istu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer se tuženik tijekom postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te stoga što članak 323. stavak 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takovog ugovora. Zbog toga je ovaj sud odlučio djelomično prihvatiti žalbu tuženika te preinačiti dosuđujući dio prvostupanjske presude iz stavka I izreke iste na način da je od ukupnog iznosa koji je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici, odbijen iznos od 1.984,78 kn, koliko je sudska vještakinja izračunala da je tužiteljica trebala više platiti tuženiku uzimajući u obzir fiksni tečaj švicarskog franka koji je u konkretnom slučaju primijenjen.“ kao i na Presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-.. od 26.05.2022. godine: Osnovana je žalbena tvrdnja tuženika da je prvostupanjski sud počinio pogrešnu primjenu materijalnog prava kada je tužitelju dosudio iznos koji odgovara zbroju preplaćenih mjesečnih iznosa primjenom valutne klauzule za razdoblja kada je tečaj švicarskog franka bio veći u odnosu na domaću valutu od tečaja u vrijeme kada je tužitelju izvršena isplata iznosa kredita, a da pri izračunu visine tražbine tužitelja nije uračunao i iznose manje plaćenog po pojedinim mjesecima, za razdoblje kada je tečaj švicarskog franka bio manji u odnosu na domaću valutu od tečaja u vrijeme isplate kredita. Pravilna primjena materijalnog prava podrazumijeva prebijanje manje plaćenog u pojedinim mjesecima sa preplatama u pojedinim, kronološki najbližim mjesecima, i to neovisno od toga zbog ništetnosti kojih odredbi (o valutnoj klauzuli ili načinu promjene kamatne stope) je došlo do razlike u plaćanju. Ovo stoga što se ništetne odredbe ugovora ne primjenjuju, pa se obveza tužitelja i za mjesece kada je primjenom ništetnih odredbi manje platio ima svesti na one iznose koliko je trebao platiti ako se ne primjenjuju ništetne odredbe. Budući da se radi o jedinstvenom pravnom odnosu, potrebno je visinu preplate izračunati uračunavanjem manje plaćenih iznosa po pojedinim mjesecima. stoga je prilikom provedbe vještačenja potrebno utvrditi i tzv. negativnu razliku u preplati; Tuženik također ističe, pritom ne priznajući u ikojem smislu izračun vještaka, da razlika anuiteta u HRK koje je tužitelj manje platio tuženiku iznose 2.189,83 kn, stoga tuženik osporava u potpunosti i iznos dobiven u Nalazu i mišljenju vještaka. Slijedom navedenog, tuženik navodi kako je, sukladno Rješenju Naslova, vještak dužan izraditi dopunu Nalaza i mišljenja na način da izračuna kamatnu stopu u odnosu na kunske kredite i u skladu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, kao i da se vještak očituje na istaknute prigovore."

 

22. Vještak S. G. u očitovanju na prigovor tuženika na njeno vještačenje navodi da je u svome nalazu i mišljenu od 14. lipnja 2022. godine, računala razlike anuiteta koje su nastale radi promjene kamatne stope i valutne klauzule i to sve po nalogu suda. Obrazloženje izračuna: Kao što se može vidjeti u odnos sam stavljala iznose anuiteta koji su trebali biti obračunati da je kamatna stopa tijekom cijele otplate kredita bila jednaka kao početna (5,25% godišnje), a tečaj jednak kao na dan isplate kredita i iznose uplata što ih je tužitelj platio. Negativne razlike, tj. tužitelj manje platio tuženiku: U nalazu i mišljenju sam navela pozitivnu razliku jer je tako tražio Sud u svome Rješenju. Pozitivna razlika, tj. tužitelj je više platio 49.314,40 Kn. Isto tako se u mome nalazu i mišljenju, u tablici br.2 , stupac 7. (Razlika anuiteta u HRK, tužitelj manje platio tuženiku), može vidjeti i tzv. negativna razlika tj. iznos koji je tužitelj manje platio tuženiku koji iznosi 1.450,74 Kn. Ako bi se te dvije komponente uzele u obzir tj. ako bi se izvršio prijeboj, onda je tužitelji više platila tuženiku 47.863,66 kn ( 49.314,40 kn – 1.450,74 kn).

 

23. Vještak S. G., saslušana na ročištu od 20. prosinca 2022. godine, iskazala je suglasno kao u svom pisanom nalazu i mišljenju te očitovanju na prigovor tuženika. Izjavljuje da je upoznata sa tuženikovim prigovorima. "Na upit zamjenika punomoćnika tuženika vještak iskazuje da je već u svom nalazu i mišljenju naveo na koji način je vršen izračun prilikom izrade vještačenja i to tako da je postupila tako da je u odnose stavila iznose anuiteta koji su trebali biti obračunati da je kamatna stopa tijekom cijele otplate kredita bila jednaka početnoj a tečaj jednak kao na dan isplate kredita i taj iznosa sam stavila u odnos sa onim što je tužitelj platio po kreditu. Ja sam u tablici 2. prikazala razlike anuiteta što ih je tužitelj manje platio (stupac 7). Ja sam u svom nalazu i mišljenju samo navela pozitivne razlike sukladno uputi suda ali u tablici br. 2 vidljive su i pozitivne i negativne razlike, s tim da sam u očitovanu na prigovor tuženika od 12.10.2022. navela i razlike anuiteta kako je pobliže opisano u tom očitovanju.''

 

24.Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući ga izrađenim u skladu s pravilima znanosti, iskustva i vještine.

 

25.Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, ali i očitovanjem vještaka.

 

26.Slijedom navedenog, uvažavajući činjenicu da je tužitelj podnio tužbu pozivajući se ne predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tuženik u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, trebalo je tužbeni zahtjev prihvatiti kao osnovan i naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 47.863,66 kuna na ime razlike pretplaćenih kamata sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno čl. 29. st. 2. ZOO-a.

 

27.Odluka o kamatama temelji se na propisu čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, te je sud tužitelju dosudio kamatu na iznos razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, od dospijeća svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.

 

28.Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – dalje: Tarifa ("Narodne novine",142/2012 od 19.12.2012. s izmjenama i dopunama objavljenim u "Narodnim novinama" 103/2014 od 27.8.2014., 118/14 od 3.10.2014. i 107/2015 od 7.10.2015., 37/22 i 126/22 – dalje: Tarifa).

 

29. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 1.000,00 kuna za zastupanje na pripremnom ročištu od 22.03.2022. 1.000,00 kuna, za sastav obrazloženog podneska od 06.09.2020. godine 1.000,00 kuna, za zastupanje na ročištu 20.09.2022. godine 1.000,00 kuna, za sastav obrazloženog podneska od 23.11.2022. godine 1.500,00 kuna, za zastupanje na ročištu 25.11.2022. godine 1.500,00 kuna, za zastupanje na ročištu 20.12.2022. godine 1.500,00 kuna ili ukupno kuna, što uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kuna, te pristojba za tužbu i pristojba za presudu 1.660,00 kuna pa je parnični trošak tužitelja 13.160,00 kuna (čl. 155. st. 1. ZPP-a). U ostalom dijelu u iznosu od 5.562,50 kuna tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova odbija se kao neosnovan.

 

U Pločama, 29. prosinca 2022. godine

 

  S u d a c:

 

Darko Jelčić

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od kada je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

 

DN-a:

1.Punomoćnik tužitelja M. V., odvjetnik u M., T. b. J. ..

2.Punomoćnica tužene I. Š., odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ć. i Š. d.o.o. iz Z., M.