REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-1282/2022-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u
pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE iz
Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženika ALLIANZ HRVATSKA
d.d. iz Zagreba, Heinzelova 70, OIB 23759810849, kojeg zastupa punomoćnica
Sanja Tambić, odvjetnica u Zagrebu, Selska cesta 136, radi naknade štete,
odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovni broj P-2258/18 od 10. siječnja 2022., 29. prosinca 2022.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Zagrebu poslovni broj P-2258/18 od 10. siječnja 2022. u točkama I. i II.
izreke.

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda
Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2258/18 od 10. siječnja 2022. u točki III.
izreke.

r i j e š i o j e

Odbacuju se kao nedopuštene tužiteljeva žalba izjavljena protiv točke III.
izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2258/18 od 10. siječnja

2022. i tuženikova žalba izjavljena protiv točke II. izreke te presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom presude označenom u izreci ove presude i rješenja
prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa

Poslovni broj: 28 Pž-1282/2022-2 2

od 10.207,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke presude) te je
rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi naložio tužitelju naknaditi
tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 4.062,50 kn s pripadajućim
zateznim kamatama koje teku od 10. siječnja 2022. do isplate prema stopi tih kamata
pobliže navedenoj u izreci presude dok je odbio zahtjev tuženika za naknadu
parničnog troška u iznosu od 2.741,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točke
II. i III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog
postupka, a osobito nakon provedenog vještačenja po sudskom vještaku Azri
Huršidić-Radulović utvrdio da su ozljede koje je osiguranik tužitelja Petar Tomić
zadobio u prometnoj nezgodi 26. ožujka 2001. koju je prouzročio Đorđe Gusić
upravljajući motornim vozilom osiguranim kod tuženika uzrokovale umirovljenje
tužiteljeva osiguranika u omjeru od maksimalno 10%. S obzirom na to da je tužitelj
potraživao naknadu štete na ime 40% isplaćenih mirovina, a tuženik je prije
pokretanja spora podmirio tužitelju štetu u omjeru od 20%, to je prvostupanjski sud
odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Odluke o troškovima postupka
prvostupanjski je sud donio primjenom odredaba članka 154. stavka 1. i članka 155.
Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu su podnijele obje stranke. Tužitelj žalbom pobija
prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka,
pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog
prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je sud odbio
tužbeni zahtjev jer je sud proveo medicinsko vještačenje po sudskom vještaku koji je
ustvrdio da je prometna nezgoda utjecala na ukupnu invalidnost osiguranika tužitelja
10%, no takav je zaključak suprotan zaključcima iz nalaza i mišljenja priloženih tužbi
odnosno nalazu i mišljenju vještaka Ranka Počuča od 17. veljače 2009. i reviziji
nalaza i mišljenja od 26. veljače 2009. po vještacima-članovima vijeća Nadi Turčić,
Štefici Valent, Nevii Buković te Vinki Luetić Herman. Žalitelj smatra da se sukladno
članku 12. Zakona o parničnom postupku ne smije preispitivati pravo priznato u
upravnom postupku, a upravo je dopuštenjem naslova da provede medicinsko
vještačenje po sudskom vještaku prekršeno to pravilo. Naime, izrekom pravomoćnog
rješenja u upravnom postupku je utvrđeno da je uzrok invalidnosti ozljeda na radu
40% i 60% bolest, a rješenje je zasnovano na nalazima i mišljenjima vještaka Zavoda
od 17. veljače 2009. koji su pregledali osiguranika i donijeli svoje zaključke i to kako
u prvom stupnju vještačenja tako i u reviziji istog od 26. veljače 2009.. Sud je narušio
pravnu sigurnost i time što je u drugom predmetu (koji se vodio pod poslovnim
brojem P-1054/16) također dopušteno vještačenje te je po vještaku Damiru
Vodopivcu utvrdio da je ozljeda iz 2001. godine imala udjela 20%, a sukladno upravo
tom nalazu tuženik je kao nesporni iznos platio iznos od 10.207,20 kn, slijedom čega
je i tuženik bio na strani mišljenja vještaka Vodopivca koji je utvrdio postotak od 20%.
Žalitelj postavlja pitanje tko je sada tu u pravu – da li vještaci Zavoda koji smatraju da
su uzrok invalidnosti ozljede u prometnoj nesreći u omjeru od 40%, vještak
Vodopivec koji u spisu poslovni broj P-1054/16 za ranije razdoblje štete navodi da je
uzrok 20% ili vještakinja Huršidić-Radulović koja tvrdi da je uzrok štete samo 10%.
Žalitelj smatra da sud prema članku 12. Zakona o parničnom postupku ne smije
zalaziti u nadležnost upravnog postupka te stoga predlaže da Visoki trgovački sud
Republike Hrvatske uvaži njegovu žalbu kao osnovanu i preinači pobijanu presudu,
odnosno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Poslovni broj: 28 Pž-1282/2022-2 3

Tuženik žalbom pobija odluku o parničnom trošku u cijelosti zbog bitne
povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
Žalitelj smatra da mu sud neosnovano nije priznao trošak sastava podneska od 3.
travnja 2019. u punom iznosu jer nije riječ o podnesku prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj: 142/12,
103/14, 118/14, 107/15 i 37/22) te da mu sud nije priznao trošak sastava podneska
od 24. studenog 2020. primjenom odredbe članka 155. stavka 1. Zakona o
parničnom postupku, no sud je propustio odlučiti o trošku za pristup na ročište 26.
studenoga 2021. Žalitelj smatra da su podnesci od 3. travnja 2019. i 24. studenoga

2020. potrebni za vođenje postupka jer je tim podnescima tuženik pravovremeno
obavijestio sud o nemogućnosti pristupa na zakazana ročišta te je pisanim putem
iznio svoje navode vezano za postupak i daljnje procesne radnje, kao i zamolbu suda
da održi ročište unatoč odsutnosti stranke tuženika. Ti podnesci nisu istovjetni jer u
njima stoje različiti navodi tuženika bitni za postupak pa je nejasno na temelju čega
sud ne priznaje uopće sastav podneska od 24. studenoga 2020. ni po čemu je taj
podnesak istovjetan podnesku od 3. travnja 2019. kada je jasno da se navodi ne
ponavljaju. Žalitelj ponavlja da je sud propustio odlučiti o trošku tuženika za pristup
na ročište od 26. studenoga 2021. pa predlaže da drugostupanjski sud uvažavajući
žalbene razloge preinači odluku o trošku odnosno da je ukine i vrati prvostupanjskom
sudu na ponovno odlučivanje uz priznanje tuženiku troška žalbenog postupka
zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke pa do
isplate.

Odgovori na obje žalbe nisu podneseni.

3. Tužiteljeva i tuženikova žalba djelomično nisu osnovane, a djelomično nisu dopuštene.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2.
Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,
117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama
razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede
odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14.
Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u
odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud
nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Između stranaka nije sporno da je osiguranik tužitelja Petar Tomić ozlijeđen
u prometnoj nezgodi od 26. ožujka 2021., a koju prometnu nezgodu je prouzročio
Đorđe Gusić koji je upravljao motornim vozilom osiguranim kod tuženika i koji je
pravomoćnom presudom Općinskog suda u Gvozdu poslovni broj K-2/02 od 12.
prosinca 2020. proglašen krivim za izazivanje predmetne prometne nezgode.
Nadalje, iz spisa proizlazi, a što također između stranaka nije sporno, da je rješenjem
tužitelja Klasa: 141-02/09-1, Ur. broj: 341-25-05/3-09-094599 od 2. rujna 2009.
osiguraniku Petru Tomiću priznato pravo na invalidsku mirovinu uslijed opće
nesposobnosti za rad i to zbog ozljede na radu (40%) i bolesti (60%), kao i da je
tužitelj isplatio svom osiguraniku u razdoblju od 1. listopada 2015. do 30. lipnja 2018.
ukupan iznos invalidske mirovine od 51.036,00 kn, slijedom čega je tužitelj tužbenim

Poslovni broj: 28 Pž-1282/2022-2 4

zahtjevom iz tužbe potraživao od tuženika 40% ukupno isplaćenog iznosa invalidske mirovine, odnosno iznos od 20.414,40 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

Međutim, prije pokretanja ovog spora tuženik je isplatio tužitelju iznos od

10.207,20 kn (koliko iznosi odgovornosti za štetu u omjeru od 20%, a kojeg je tuženik
u odgovoru na tužbu učinio nespornim); činjenicu da je tuženik netom prije
pokretanja spora uplatio tužitelju iznos od 10.207,20 kn tužitelj je istaknuo u
podnesku od 25. rujna 2018. u kojem je podnesku i djelomično povukao tužbu na
način da je potraživao iznos od 10.207,20 kn s pripadajućom zateznom kamatom
(str. 18. spisa). Slijedom navedenog, u ovom postupku je između stranaka samo
sporan preostali omjer odgovornosti za štetu, i to u omjeru koji prelazi od strane
tuženika priznati omjer od 20%; dakle, sporan je preostali omjer odgovornosti za
štetu koji predstavlja razliku između 40% za kojeg tužitelj tvrdi da su ozljede
zadobivene u prometnoj nezgodi od 26. ožujka 2001. uzrokovale umirovljenje
njegova osiguranika i od strane tuženika priznati omjer odgovornosti za štetu od
20%. Prvostupanjski je sud radi utvrđivanja točnog omjera u kojem su ozljede
osiguranika tužitelja zadobivene u prometnoj nezgodi 26. ožujka 2001. uzrokovale
njegovo umirovljenje po prijedlogu tuženika proveo dokaz medicinskim vještačenjem,
i to po sudskom vještaku medicine rada Azri Huršidić-Radulović koja je u svom
pisanom nalazu i mišljenju sa str. 60. - 66. spisa i na ročištu za glavnu raspravu od

26. studenoga 2021. sa str. 86. - 87. spisa navela da su ozljede koje je osiguranik
tužitelja (trzajna ozljeda vrata koja je utjecala na degenerativne promjene kralježnice)
samo u 10% uzrok umirovljenja osiguranika tužitelja, budući da je osiguranik tužitelja
osam godina nakon prometne nezgode obavljao svoje poslove te kasnije otišao na
bolovanje prvenstveno radi bolova u donjem dijelu kralježnice te drugih problema
koje je imao, a koji nisu povezani s prometnom nezgodom te je odatle upućen u
invalidsku mirovinu. Nadalje, premda je tužitelj osporavao nalaz i mišljenje sudskog
vještaka medicine rada Azre Huršidić-Radulović, između ostalog, i pozivajući se na
nalaz i mišljenje vještaka Damira Vodopiveca iz predmeta koji se pred istim
prvostupanjskim sudom vodi pod poslovnim brojem P-1054/16, a prema kojem
postoji uzročno-posljedična veza između ozljeda koje je Petar Tomić zadobio u
prometnoj nezgodi 26. ožujka 2001. i njegova umirovljenja u omjeru od 20%, sud
prvog stupnja pravilno nije koristio dokaze iz navedenog predmeta jer nije postojala
suglasnost stranaka za korištenje dokaza provedenih u tom predmetu – naime,
upravo se tužitelj na pripremnom ročištu 25. studenoga 2020. protivio priklopu spisa
poslovni broj P-1054/16. Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski je sud
donio pobijanu presudu.

5. Prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja budući da je,
na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka medicine rada Azre Huršidić-Radišić
ocijenio da su ozljede koje je osiguranik tužitelja Petar Tomić zadobio u prometnoj
nezgodi od 26. ožujka 2001. samo u omjeru od 10% uzrokovale njegovo
umirovljenje, a ne u omjeru od 40% kako je to smatrao tužitelj, pozivajući se pri tome
na svoje rješenje Klasa: 141-02/09-1, Ur. broj: 341-25-05/3-09-094599 od 2. rujna

2009. Slijedom navedenog, kao i zato što je tuženik nesporno prije pokretanja ovog
spora isplatio tužitelju naknadu štete u iznosu od 10.207,20 kn (koliko iznosi 20%
iznosa isplaćene mirovine Petru Tomiću u razdoblju od 1. listopada 2015. do 30.
lipnja 2018.), to je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

Poslovni broj: 28 Pž-1282/2022-2 5

Naime, u odnosu na tužiteljeve žalbene navode, a koji se u bitnom svode na to
da tužitelj smatra kako sud u parničnom postupku ne može preispitivati u upravnom
postupku (pravomoćnim rješenjem) priznato pravo tužiteljeva osiguranika, ovaj sud
napominje da je o pravima iz mirovinskog osiguranja nadležan odlučivati Hrvatski
zavod za mirovinsko osiguranje, ali u sporu za naknadu štete koju potražuje Hrvatski
zavod za mirovinsko osiguranje od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici,
odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a koju štetu
predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja po osnovi priznatog
prava na invalidsku mirovinu, o kakvoj se parnici predmetno radi, sud nije vezan
utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru tih uzroka nastanka
opće nesposobnosti za rad i, posljedično tome, priznatom pravu na invalidsku
mirovinu tužiteljeva osiguranika. Prema tome, budući da je tuženik osporavao
uzročno-posljedičnu vezu između posljedica prometne nezgode koju je prouzrokovao
osiguranik tuženika i invalidnosti osiguranika tužitelja u omjeru od 40% smatrajući da
je taj omjer manji (najviše 20% u odnosu na kojeg je podmirio tužitelju nastalu štetu),
to je predmetna činjenica odlučna za odluku suda o (ne)osnovanosti tužbenog
zahtjeva.

Zbog toga, a i zbog načela neposrednosti izvođenja dokaza, prvostupanjski
sud je u ovom sporu mogao (i morao) ispitivati između stranaka spornu odlučnu
činjenicu postojanja uzročno-posljedične veze između ozljeda koje je osiguranik
tužitelja zadobio u prometnoj nezgodi 26. ožujka 2001. i njegova umirovljenja,
odnosno jesu li upravo ozljede zadobivene u predmetnoj prometnoj nezgodi koju je
prouzrokovao osiguranik tuženika uzrokovale umirovljenje osiguranika tužitelja u
omjeru koji premašuje od strane tuženika priznati omjer od 20%.

S obzirom na to da je sud prvog stupnja provedenim medicinskim
vještačenjem po sudskom vještaku Azri Huršidić-Radišić utvrdio da su ozljede koje je
osiguranik tužitelja Petar Tomić zadobio u prometnoj nezgodi od 26. ožujka 2001.
samo u omjeru od 10% uzrokovale njegovo umirovljenje (dakle, čak i manje od 20%
koji omjer je tuženik priznao u odgovoru na tužbu i koji dio štete je tuženik prije
pokretanja ovog spora podmirio tužitelju), to je sud prvog stupnja pravilno odbio
tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu podnesenu protiv točke I. izreke
prvostupanjske presude je valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi tu
presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

6. Jednako tako, prvostupanjski je sud donio i pravilne odluke o troškovima
postupka. Naime, u odnosu na tuženikov žalbeni navod da je sud prvog stupnja
propustio odlučiti o dijelu njegova zahtjeva za naknadu troška na ime zastupanja na
ročištu 26. studenoga 2021., ovaj sud napominje da tuženik u svom zahtjevu za
naknadu troška sa str. 90. spisa nije određeno postavio zahtjev za naknadu tog
troška. Ovo iz razloga jer tuženik u odnosu na tu postupovnu radnju nije naveo iznos
troška kojeg potražuje. Naime, da bi sud mogao odlučivati o zahtjevu za naknadu
parničnih troškova taj zahtjev u smislu odredbe članka 164. stavka 2. Zakona o
parničnom postupku mora biti određen. To znači da je tuženik u odnosu na poduzetu
parničnu radnju zastupanja na ročištu 26. studenoga 2021. u svom zahtjevu za

Poslovni broj: 28 Pž-1282/2022-2 6

naknadu parničnog troška morao, osim naznake te parnične radnje za koju potražuje
naknadu, određeno navesti i svotu koju potražuje za tu parničnu radnju. Međutim,
upravo zbog toga što tuženik to nije učinio, to sud nije ni mogao odlučiti o njegovu
zahtjevu za naknadu parničnog troška na ime zastupanja na ročištu 26. studenoga

2021.

Nadalje, pogrešno tuženik smatra da mu za trošak sastava podneska od 3.
travnja 2019. pripada naknada troška u visini određenoj Tbr. 8. točki 1. Tarife o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a ne prema Tbr. 8. točki 3. te Tarife,
kako je to ocijenio prvostupanjski sud. Naprotiv, uvidom u taj tuženikov podnesak sa
str. 32. spisa vidljivo je da se ne radi o podnesku iz Tbr. 8. točke 1. Tarife o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (odgovor na tužbu, prigovor protiv
platnog naloga, obrazloženi podnesak kojim se odgovara na navode iz prigovora ili
odgovora na tužbu, podnesak kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka). Prema
tome, premda je navedeni podnesak bio potreban za vođenjem spora jer je tim
podneskom tuženik, između ostalog, predložio provođenje vještačenja po vještaku
medicine rada na okolnost uzročno-posljedične veze između štetnog događaja iz

2001. godine i umirovljenja osiguranika tužitelja Petra Tomića, tuženik na ime
sastava tog podneska osnovano potražuje samo trošak u iznosu od 250,00 kn
(uvećan za porez na dodanu vrijednost), a kako to pravilno smatra i prvostupanjski
sud.

Jednako tako, prvostupanjski sud pravilno tuženiku nije priznao trošak sastava
podneska od 24. studenoga 2020. smatrajući da taj trošak nije bio potreban za
vođenje ovog spora. Naime, uvidom u taj podnesak sa str. 48. spisa proizlazi da je
tuženik u tom podnesku, osim što je obavijestio sud da on, odnosno njegov
punomoćnik neće moći prisustvovati ročištu 25. studenoga 2020. zbog službene
spriječenosti, ponovio da predlaže provođenje vještačenja po vještaku medicine rada
na okolnost uzročno-posljedične veze između štetnog događaja iz 2001. godine i
umirovljenja osiguranika tužitelja Petra Tomića. Upravo zbog navedenog, taj
podnesak nije bio potreban za vođenjem spora u smislu članka 155. stavka 1.
Zakona o parničnom postupku.

Stoga je tuženikovu žalbu podnesenu protiv točke III. izreke prvostupanjske
presude valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi tu točku presude, a na temelju
odredbe članka 380. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.

7. Međutim, u dijelu u kojem tuženik žalbom pobija točku II. izreke
prvostupanjske presude (kojim je tužitelju naloženo da naknadi tuženiku parnični
trošak u iznosu od 4.062,50 kn s pripadajućim kamatama) i u dijelu u kojem tužitelj
pobija točku III. izreke te presude (kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu
troškova parničnog postupka u iznosu od 2.741,50 kn s pripadajućim zateznim
kamatama), ovaj sud nalazi da oba žalitelja nemaju pravni interes pobijati te dijelove
prvostupanjske presude, budući da su oni (svaki u navedenom dijelu) uspjeli u sporu
te stoga oni ne bi žalbom postigli povoljniju pravnu zaštitu od one koju im je pružio
prvostupanjski sud. Upravo zbog navedenog, tužiteljeva žalba u dijelu u kojem pobija
točku III. izreke presude i tuženikova žalba u dijelu u kojem pobija točku II. izreke
presude su nedopuštene u smislu članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom

Poslovni broj: 28 Pž-1282/2022-2 7

postupku, pa ih je zato kao takve valjalo odbaciti primjenom odredbe članka 367.
stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 29. prosinca 2022.

Sudac

doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, v.r.