Poslovni broj: 28 Pž-4645/2022-2

1
 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-4645/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja Zavod u Z., OIB ..., protiv tuženika E. O. d.d. iz Z., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & Partneri d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-29/2022-42 od 14. listopada 2022., 29. prosinca 2022.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-29/2022-42 od 14. listopada 2022. u točkama I. i II. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbacuje se kao nedopuštena tužiteljeva žalba izjavljena protiv točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-29/2022-42 od 14. listopada 2022.

 

Obrazloženje

 

              1. Presudom označenoj u izreci ove presude i rješenja prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tužitelj tražio od suda da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos od 46.353,05 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate (točka I. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanima u presudi prvostupanjski je sud obvezao tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 12.011,15 kn / 1.594,15 EUR (točka II. izreke presude) dok je odbio zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 2.295,00 kn (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer nakon provedenog postupka, a osobito nakon provedenog medicinskog vještačenja po sudskom vještaku medicine rada J. M., ocijenio da ne postoji uzročno posljedična veza između ozljeda koje je osiguranik tužitelja B. B. zadobio u prometnoj nezgodi od 18. prosinca 2012. koju je prouzročio J. B. upravljajući motornim vozilom osiguranim kod tuženika i umirovljenja B. B. jer je profesionalna nesposobnost za rad kod B. B. postojala od 10. listopada 2012. (dakle, i prije predmetne nezgode). Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

 

              2. Protiv te presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer tužitelj nije dokazao postojanje uzročno posljedične veze između nastanka ozljeda svog osiguranika i predmetne prometne nezgode pa nema pravo zahtijevati naknadu štete od tuženika u skladu s odredbom članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju. Žalitelj smatra da presuda nije na zakonu osnovana jer je o odlučnim činjenicama, konkretno o invalidnosti/radnoj sposobnosti osiguranika tužitelja, odlučeno pravomoćnim rješenjem, te uvjerenja prvostupanjskog suda o istoj proturječi tom rješenju. Tužitelj ističe da je invalidnost utvrđena od strane Vlade Republike Hrvatske imenovanim medicinskim vještacima u upravnom postupku koji su utvrdili kako sporna prometna nezgoda sudjeluju sa 40% u osiguranikovu invaliditetu pa je nejasno kako je medicinski vještak u ovom predmetu došao do dijametralno suprotnog nalaza. Žalitelj upire na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x-425/17 od 5. veljače 2019. (kao i odluku Rev-x 140/18 od 2. listopada 2019. te na druge odluke tog suda) kojom je utvrđeno da je o pitanju invalidnosti osiguranika tužitelja odlučeno u upravnom postupku kao o prethodnom pitanju te da se o valjanosti i zakonitosti odluke kojom je utvrđena invalidnost ne može raspravljati u parničnom postupku niti se mogu provjeravati činjenice na kojima se temelji odluka o invalidnosti osiguranika u upravnom postupku, kao i da je sud vezan pravomoćnom i konačnom odlukom upravnog tijela (rješenjem tužitelja kojim se priznaje/određuje pravo na mirovinu). Zbog navedenog, medicinsko vještačenje provedeno u ovom postupku je u potpunosti bespredmetno te protivno načelima ekonomičnosti postupka. Žalitelj ističe da je rješenjem Zavoda od 11. srpnja 2013. te vještaka revizora od 11. ožujka 2014. utvrđeno da je osiguranik tužitelja zaista imao više prometnih nezgoda no pod uzrokom invalidnosti jasno je navedeno da je na ukupnu invalidnost utjecala bolest u omjeru 60%, a ozljeda izvan rada 40%. Dakle, rješenje kojim je priznato pravo na mirovinu obuhvaća ozljede iz predmetne nezgode i to u omjeru od 40% pa zato tužitelj smatra da je tim nalazom dokazao uzročno posljedičnu vezu između štetne radnje i štetne posljedice u omjeru 40% te je takvim utvrđenjem parnični sud vezan u smislu članka 12. Zakona o parničnom postupku. Žalitelj predlaže drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu u pravcu udovoljenja tužbenog zahtjeva, podredno da je ukine i vrati predmet tom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              3. Tužiteljeva žalba djelomično nije osnovana, a djelomično je nedopuštena.

 

              Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku u dijelu u kojem je odbio tužbeni zahtjev tužitelja i obvezao tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 12.011,15 kn / 1.594,15 EUR.

 

              4. Iz spisa proizlazi nespornim da se 18. prosinca 2012. dogodila prometna nezgoda u kojoj je osiguranik tužitelja B. B. zadobio određene tjelesne ozljede, kao i to da je za navedenu prometnu nezgodu odgovoran J. B. koji je upravljao motornim vozilom osiguranim kod tuženika. Nadalje, između stranaka nije sporno da je tužiteljevu osiguraniku rješenjem tužitelja broj 485992 od 12. lipnja 2014. priznato pravo na invalidsku mirovinu jer mu je nastala profesionalna nesposobnost za rad i to zbog bolesti 60% i ozljede izvan rada 40% (str. 10.-11. spisa) s time da je to rješenje kasnijim tužiteljevim rješenjem od 15. rujna 2014. sa str. 12. spisa izmijenjeno u dijelu visine invalidske mirovine, kao i to da je u razdoblju od 1. srpnja 2014. do 31. ožujka 2017. tužitelj svom osiguraniku isplatio invalidsku mirovinu u iznosu od 64.361,34 kn (str. 13. spisa), a u razdoblju od 1. travnja 2017. do 31. ožujka 2019. iznos od 51.521,27 kn (str. 63. spisa) slijedom čega tužitelj tužbenim zahtjevom iz tužbe i iz podneska od 15. travnja 2019. sa str. 62. spisa kojim je preinačio tužbu potražuje od tuženika 40% od oba navedena iznosa (25.744,54 kn i 20.608,51 kn) s pripadajućim zateznim kamatama smatrajući da su ozljede koje je osiguranik tužitelja zadobio u prometnoj nezgodi od 18. prosinca 2012. u tom omjeru (40%) uzrokovale njegovo umirovljenje. Tužitelj je kao dokaz da je osiguranik tužitelja umirovljen (u omjeru od 40%) zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi od 18. prosinca 2012. dostavio (osim svojih rješenja o umirovljenju), nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti od 11. srpnja 2013. iz čijeg obrazloženja proizlazi da je uzrok invalidnosti ozljeda izvan rada 40% s time da je prometna nezgoda od 10. svibnja 2008. utjecala na invalidnost 20% a prometna nezgoda od 18. prosinca 2012. također za 20% (str. 7. spisa) i nalaz vještaka-revizora L. Ž.-O. od 11. ožujka 2014. iz kojeg proizlazi da je ozljeda izvan rada utjecala na gubitak sposobnosti za rad u omjeru od 40% (str. 9. spisa).

 

              Tuženik je u odgovoru na tužbu osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva smatrajući da u konkretnom predmetu valja primijeniti odredbu članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te je osporavao postojanje uzročno posljedične veze između štetnog događaja i umirovljenja tužiteljeva osiguranika navodeći da se ozljede koje je taj osiguranik zadobio u nezgodi od 18. prosinca 2012. mogu okarakterizirati kao lake tjelesne ozljede pa stoga te ozljede nisu uzrok umirovljenja tužiteljeva osiguranika već ozljede koje je on zadobio u ranijim prometnim nezgodama – radi dokazivanja te činjenice, tuženik je predlagao dokaz vještačenjem po vještaku medicine rada i pribavu medicinskog kartona osiguranika tužitelja (str. 31. spisa), no te dokazne prijedloge prvostupanjski je sud u prethodno provedenom postupku odbio smatrajući da je pravo na invalidsku mirovinu utvrđeno rješenjem donesenim u upravnom postupku kojim je parnični sud vezan. S obzirom na to da je tužitelj u podnesku od 26. listopada 2017. sa str. 34.-35. spisa osporavao navode iz tuženikova odgovora na tužbu, a na pripremnom ročištu od 16. siječnja 2020. (na kojem je sukladno odredbi članka 292. stavka 8. Zakona o parničnom postupku zaključen prethodni postupak i provedena glavna rasprava) stranke su ostale kod svojih dotadašnjih navoda, sud prvog stupnja je izvršio uvid u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka 14. veljače 2020. donio presudu poslovni broj P-503/18 kojom je djelomično usvojio i djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Međutim, povodom žalbi obiju stranaka Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-2006/20 od 24. rujna 2021. ukinuo navedenu prvostupanjsku presudu uz uputu prvostupanjskom sudu da u nastavku postupka provede medicinsko vještačenje po sudskom vještaku medicine rada radi ispitivanja postojanja uzročno-posljedične veze između štetnog događaja od 18. prosinca 2012. (ozljeda koje je tužiteljev osiguranik zadobio u toj prometnoj nezgodi) i umirovljenja tužiteljeva osiguranika. Prvostupanjski je sud u nastavku postupka proveo navedeno vještačenje po sudskom vještaku medicine rada i sporta J. M. (koja je svoj nalaz i mišljenje sačinila na temelju liječničke dokumentacije B. B. koju je vještaku dostavio tužitelj). Međutim, prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka J. M. sa str. 172.-182. spisa proizlazi da je osiguranik tužitelja, osim prometne nezgode od 18. prosinca 2012. imao prometne nezgode 1987., 2008. i 2011. te da je u tim ranijim prometnim nezgodama zadobio tjelesne ozljede koje su u omjeru od 60% uzrokovale profesionalnu nesposobnost za rad tužiteljeva osiguranika, ali da ne postoji uzročno posljedična veza između ozljeda koje je osiguranik tužitelja zadobio 18. prosinca 2012. i njegova umirovljenja jer je profesionalna nesposobnost za rad kao temelj umirovljenja postojala od 10. listopada 2012., a uzroci te nesposobnosti su ozljede iz prometnih nezgoda iz 1987., 2008. i 2011. godine te (u omjeru od 40%) bolest (str. 182. spisa). Premda je tužitelj u podnesku od 21. srpnja 2022. naveo da ne prihvaća taj nalaz i mišljenje, tužitelj tim podneskom nije osporavao činjenice koje je sudski vještak utvrdio već je taj nalaz i mišljenje osporavao isključivo zato što je smatrao da se u parničnom postupku ne može utvrđivati postojanje uzročno posljedične veze između štetnog događaja i umirovljenja tužiteljeva osiguranika budući da je u postupku koji je prethodio tužiteljevu rješenju o umirovljenju tužiteljeva osiguranika provedenim vještačenjem utvrđeno postojanje te veze. Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.

 

              5. Prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan jer tužitelj nije dokazao postojanje uzročno posljedične veze kao jedne od zakonskih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, da bi tužitelj mogao osnovano potraživati od tuženika naknadu štete, on je u ovom sporu morao dokazati postojanje svih zakonskih pretpostavki odgovornosti za štetu koje su propisane odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ovo stoga jer je odredbom članka 170. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano da se pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene tužitelju primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama tog Zakona. Nadalje, prema članku 1045. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok prema članku 1046. istog Zakona šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Prema tome, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu: postojanje štetnika (osobe odgovorne za štetu), protupravna štetna radnja, postojanje štete i postojanje uzročne veze između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje. Da bi postojala odgovornost za štetu, sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

 

              S obzirom na to da je tuženik (kako je ranije navedeno u ovoj odluci) još u odgovoru na tužbu osporio postojanje uzročno posljedične veze između protupravne štetne radnje štetnika (u konkretnom predmetu, prometne nesreće koju je prouzročio osiguranik tuženika u kojoj je osiguranik tužitelja zadobio tjelesne ozljede) i štete nastale tužitelju isplaćivanjem invalidske mirovine ističući pri tome da je osiguranik tužitelja B. B. u prometnoj nezgodi od 18. prosinca 2012. zadobio lake tjelesne ozljede koje nisu uzrok njegova umirovljenja te je tuženik predlagao dokaz vještačenjem po vještaku medicine rada i pribavu medicinskog kartona osiguranika tužitelja, u ovom predmetu je bilo sporno postojanje uzročno posljedične veze kao jedne od zakonskih pretpostavki koje kumulativno moraju biti ispunjene da bi osoba koja je počinila štetu odgovarala za štetu odnosno društvo za osiguranje kod kojeg je ta osoba osigurana. Međutim, u ovom sporu tužitelj postojanje te uzročno posljedične veze nije dokazao.

 

              6. Naime, kao što je ovaj sud naveo i u ranijoj odluci poslovni broj Pž-2006/20 od 24. rujna 2021 sa str. 151.-152. spisa, ni iz izreke tužiteljeva rješenja broj 485992 od 12. lipnja 2014. sa str. 10.-11. spisa ni iz izreke kasnijeg rješenja od 15. rujna 2014. sa str. 12. spisa (a samo bi izrekom tog/tih pravomoćnog/pravomoćnih rješenja sud bio vezan) ne proizlazi da je tužiteljevu osiguraniku priznato pravo invalidsku mirovinu zbog gubitka sposobnosti za rad u omjeru od 40% upravo zbog ozljede izvan rada od 18. prosinca 2012. (štoviše, to ne proizlazi ni iz obrazloženja tih rješenja). Zato je pogrešno mišljenje tužitelja da je on upravo tim rješenjima dokazao postojanje uzročno posljedične veze između štetnog događaja od 18. prosinca 2012. i umirovljenja tužiteljeva osiguranika. Osim toga, premda i iz nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti od 11. srpnja 2013. sa str. 6.-8. spisa proizlazi da je uzrok invalidnosti njegova osiguranika u omjeru od 40% ozljeda izvan rada s time da je prema obrazloženju tog nalaza prometna nezgoda od 18. prosinca 2012. utjecala na profesionalnu nesposobnost za rad odnosno za nastanak invalidnosti u omjeru od 20% dok je prometna nezgoda od 10. svibnja 2008. utjecala na nastanak invalidnosti za daljnjih 20%, a bolest 60%, iz obrazloženja tog mišljenja proizlazi i da je osiguranik tužitelja bio na bolovanju još od 12. svibnja 2008. (dakle, prije prometne nezgode od 18. prosinca 2012.) te da je imao višestruke ozljede još 1989. godine, zatim 10. svibnja 2008., 31. listopada 2011. i 18. prosinca 2012. Nadalje, prema obrazloženju tog mišljenja proizlazi da se tužiteljev osiguranik nakon prometne nezgode od 18. prosinca 2012. žalio na bol u lijevom koljenu, no RTG lijevog koljena nije ukazivao na prijelom koštanih struktura, a naknadno se javio u hitnu neurološku ambulantu zbog trnjenja tri prsta lijeve ruke te vrtoglavice i mučnine no „neurolog 24. prosinca 2012. ne nalazi motoričke ni senzoričke deficite” (str. 7. spisa). Upravo zbog toga, tuženik je u odgovoru na tužbu smatrao da je osiguranik tužitelja u štetnom događaju od 18. prosinca 2012. zadobio lake tjelesne ozljede, a kako se u nalazu i mišljenju vještaka nisu cijenili raniji štetni događaji o uzroku umirovljenja tužiteljeva osiguranika iz 1989. godine i do 31. listopada 2011., to je tuženik predložio provođenje vještačenja po sudskom vještaku medicine rada i priklop zdravstvenog kartona osiguranika tužitelja radi utvrđivanja postojanja (i eventualnog omjera) uzročno posljedične veze između štetnog događaja od 18. prosinca 2012. i umirovljenja tužiteljeva osiguranika.

 

              Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud u ponovljenom postupku, a nakon ukidne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj
Pž-2006/20 od 24. rujna 2021. ispitivao (ne)postojanje uzročno posljedične veze provođenjem vještačenja po sudskom vještaku medicine rada J. M. te je na temelju tako provedenog postupka pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Naime, premda sud u parničnom postupku ne može ispitivati je li tužitelj svojim rješenjem (rješenjima) osnovano priznao svom osiguraniku pravo na invalidsku mirovinu, jer je o pravima iz mirovinskog osiguranja nadležan odlučivati isključivo Zavod (a k tome, budući da je su rješenja od 12. lipnja 2014. i 15. rujna 2014. pravomoćna, sud ne može o tome odlučivati ni kao o prethodnom pitanju), no to ne znači da je sud u sporu u kojem tužitelj potražuje naknadu štete prema odredbama članka 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru tih uzroka nastanku prava na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja. Zbog toga, a i zbog načela neposrednosti izvođenja dokaza, u sporu za naknadu štete koju potražuje Zavod od društva za osiguranje koje kojega su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu u smislu članka 164. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, a koju štetu predstavljaju isplaćena novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu, parnični sud nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru tih uzroka nastanku profesionalne nesposobnost za rad i, posljedično tome, priznatom pravu na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja. Prema tome, premda je u upravnom postupku utvrđeno pravo osiguranika tužitelja B. B. na invalidsku mirovinu, prvostupanjski sud je u ovom sporu, a sukladno uputi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, vještačenjem po sudskom vještaku J. M. pravilno ispitivao postoji li uzročno posljedična veza između ozljeda koje je taj tužiteljev osiguranik zadobio u prometnoj nezgodi od 18. prosinca 2012. i njegova umirovljenja odnosno jesu li ozljede zadobivene u toj nezgodi doista uzrokovale umirovljenje osiguranika tužitelja i, ako jesu, u kojem omjeru.

 

              Međutim, kako je to ranije navedeno u ovoj odluci, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka J. M. sa str. 182. spisa proizlazi da ne postoji uzročno posljedična veza između ozljeda koje je osiguranik tužitelja B. B. zadobio u prometnoj nezgodi od 18. prosinca 2012. i njegova umirovljenja jer su uzrok njegove profesionalne nesposobnosti za rad u omjeru 60% ozljede izvan rada (prometne nezgode iz 1987., 2008. i 2011. godine) i bolest u omjeru od 40%, a k tome kod tužiteljeva osiguranika je postojala profesionalna nesposobnost za rad od 10. listopada 2012. (dakle, i prije štetnog događaja od 18. prosinca 2012.). S obzirom na to da tužitelj u svom podnesku od 21. srpnja 2022. nije osporavao činjenice koje je utvrdio sudski vještak J. M. (iako nije prihvaćao taj nalaz i mišljenje smatrajući da se u parničnom postupku ne može utvrđivati postojanje uzročno posljedične veze jer je u postupku koji je prethodio tužiteljevu rješenju o umirovljenju tužiteljeva osiguranika provedenim vještačenjem utvrđeno postojanje te veze), to je sud prvog stupnja prihvativši u cijelosti taj nalaz i mišljenje pravilno ocijenio da ne postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja od 18. prosinca 2012. i umirovljenja tužiteljeva osiguranika B. B.. Prema tome, budući da ne postoji uzročno posljedična veza kao jedna od pretpostavki koje kumulativno moraju biti ispunjene da bi tuženik odgovarao za naknadu štete, to je sud prvog stupnja pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

              7. U odnosu na tužiteljevo pozivanje na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud napominje da (pravomoćne) sudske odluke donesene u pojedinim postupcima djeluju na postupanje sudova u drugim postupcima isključivo snagom svoje argumentacije, no za razliku od zemalja common law sustava u Republici Hrvatskoj ne vrijedi sistem presedana što znači da niži sudovi nisu vezani pravnim shvaćanjima viših sudova (iznimke su propisane odredbama članka 394.a i 502.n stavak 1. Zakona o parničnom postupku).

 

              Prema tome, neovisno o tome što je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev x-425/17 od 5. veljače 2019. i Rev x-140/18 od 2. listopada 2019. (kao i u drugim odlukama koje se spominju u tim odlukama) zauzeo shvaćanje da je parnični sud vezan odlukom upravnog tijela, ovaj sud smatra da sud u parničnom postupku prilikom utvrđivanja (ne)postojanja uzročno posljedične veze između štetnog događaja i umirovljenja tužiteljeva osiguranika nije vezan utvrđenjima vještaka koji su vještačili u upravnom postupku u kojem je doneseno rješenje o priznavanju prava na mirovinu.

 

              Naime, u slučaju kada se jedna od stranaka protivi da parnični sud izvrši uvid u pravomoćno okončani (parnični) predmet u kojem je provedeno vještačenje odnosno da sud koristi vještačenje iz tog predmeta za potrebe novog predmeta o kojem se raspravlja, parnični sud mora po prijedlogu jedne od stranaka provesti vještačenje (ako izvođenje vještačenja smatra potrebnim radi utvrđenja spornih činjenica) - ovo upravo zbog načela neposrednosti izvođenja dokaza. Analogno tome, u slučaju kada je između stranaka sporno postojanje uzročno posljedične veze između ozljeda koje je osiguranik tužitelja zadobio u prometnoj nezgodi i njegova umirovljenja, a ta se veza može utvrditi isključivo vještačenjem, parnični sud po prijedlogu jedne od stranaka mora provesti to vještačenje neovisno od toga što je u upravnom postupku provedeno vještačenje na temelju kojeg je doneseno pravomoćno rješenje o umirovljenju tužiteljeva osiguranika tim više što je (kako je ranije navedeno u ovoj odluci) sud vezan isključivo izrekom pravomoćnog upravnog rješenja, a u izreci tog rješenja se ne spominje da je upravo određeni štetni događaj uzrokovao (u određenom omjeru) umirovljenje tužiteljeva osiguranika.

 

              Stoga je tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

 

              8. Međutim, u dijelu u kojem tužitelj pobija točku III. izreke te presude (kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.295,00 kn), ovaj sud nalazi da tužitelj nema pravni interes pobijati taj dio prvostupanjske odluke budući da je u tom dijelu uspio u sporu te stoga on ne bi žalbom postigao povoljniju pravnu zaštitu od one koju im je pružio prvostupanjski sud. Upravo zbog navedenog, tužiteljeva žalba u dijelu u kojem pobija točku III. izreke presude je nedopuštena u smislu članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku, pa ju je zato kao takvu valjalo odbaciti primjenom odredbe članka 367. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

 

Zagreb, 29. prosinca 2022.

 

Sudac

doc. dr. sc. Jelena Čuveljak