Pristupanje sadržaju
1
Posl. broj: 27 Ps-5/2022-5
Republika Hrvatska
Općinski sud u Bjelovaru
Stalna služba u Garešnici
Garešnica, Vladimira Nazora 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, po sucu toga suda Ivanu Poljaku kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja I. I., OIB: …, iz G., B. O. 53, zastupan po punomoćnicima B. D. i dr., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda iz G., V. N. 19b, protiv I. tuženika D. I., OIB: …, II. tuženice S. I., OIB: …, III. tuženika V. mlljt. I., OIB: …, zastupan po ocu i z.z. D. I., IV. tuženika S. mlljt. I., OIB: …, zastupan po ocu i z.z. D. I., V. tuženice A. M. mlljt. I., OIB: …, zastupana po ocu i z.z. D. I., svi iz G., B. O. 53, svi zajedno zastupani po punomoćniku I. B., odvjetniku iz P., U. M. G. 17, radi iseljenja i predaje u posjed nekretnina, a i povodom protutužbe I. tuženika-protutužitelja D. I., OIB: …, iz G., B. O. 53, zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku i P., U. M. G. 17, protiv tužitelja-protutuženika I. I., OIB: …, iz G., B. O. 53, zastupanog po punomoćnicima B. D. i dr., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda iz G., V. N. 19b, radi priznanja prava vlasništva, dana 29. prosinca 2022. godine
p r e s u d i o j e
I. „Nalaže se tuženicima D. I. iz G., B. O. 53, OIB: …, S. I., iz G., B. O. 53, OIB: …, V. mlljt. I. iz G., B. O. 53, OIB: …, S. mlljt. I. iz G., B. O. 53, OIB: … i A. M. mlljt. I. iz G., B. O. 53, OIB: …, da isele iz nekretnina tužitelja upisanih u zk.ul.br. 481 k.o. Gaj i to kčbr. 211/3 voćnjak sa 1863 m2, te da tužitelju I. I. iz G., B. O. 53, OIB: …, predaju u posjed nekretnine upisane u zk.ul.br. 481 k.o. Gaj i to kčbr. 211/3 voćnjak sa 1863 m2, slobodne od stvari i osoba, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se tuženicima D. I. iz G., B. O. 53, OIB: …, S. I., iz G., B. O. 53, OIB: …, V. mlljt. I. iz G., B. O. 53, OIB: …, S. mlljt. I. iz G., B. O. 53, OIB: … i A. M. mlljt. I. iz G., B. O. 53, OIB: …, da isele iz nekretnina tužitelja upisanih u zk.ul.br. 398 k.o. Gaj, kčbr. 212 kuća i dvor sa 345 m2 te da tužitelju I. I. iz G., B. O. 53, OIB: …, predaju u posjed nekretnine upisane u zk.ul.br. 398 k.o. Gaj, kčbr. 212 kuća i dvor sa 345 m2, slobodne od stvari i osoba, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:
„Utvrđuje se da je I. tuženik-protutužitelj D. I., OIB: …, kao pošteni graditelj stekao građenjem pravo vlasništva na nekretnini kčbr. 211/3 upisanoj u zk.ul.br. 481 k.o. Gaj, površine 1863 m2 i na nekretnini kčbr. 212 upisanoj u zk.ul.br. 398, površine 345 m2.
Tužitelj-protutuženik I. I., OIB: OIB: …, dužan je I. tuženom protutužitelju D. I., OIB: …, izdati ispravu podobnu za upis njegova prava vlasništva na nekretninama iz točke III. ove presude, koju će za slučaj neizdavanja zamijeniti ova presuda po pravomoćnosti.
Tužitelj-protutuženik I. I., OIB: OIB: …, dužan je I.tuženomprotutužitelju D. I., OIB: …, naknaditi parnični trošak, a sve u roku od 15 dana.“
IV. Odbija se i alternativno postavljen protutužbeni zahtjev koji glasi:
1. Utvrđuje se da je I. tuženik-protutužitelj D. I., OIB: …, vlasnik nekretnine kčbr. 211/3 upisane u zk.ul.br. 481 k.o. Gaj, površine 1863 m2 i nekretnine kčbr. 212 upisane u zk.ul.br. 398, površine 345 m2.
2.Tužitelj-protutuženik I. I., OIB: OIB: …, dužan je I. tuženom protutužitelju D. I., OIB: …, izdati ispravu podobnu za upis njegova prava vlasništva na nekretninama iz točke IV. ove presude, koju će za slučaj neizdavanja zamijeniti ova presuda po pravomoćnosti.
3.Tužitelj-protutuženik I. I., OIB: OIB: …, dužan je I.tuženom protutužitelju D. I., OIB: …, naknaditi parnični trošak, a sve u roku od 15 dana.“
V. Svaka stranka snositi će svoje troškove postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj I. I., po punomoćnicima, podnio je kod ovoga Suda tužbu protiv tuženika D. I., S. I., V. mlljt. I., S. mlljt. I. i A. M. mlljt. I., zastupanih po ocu i z.z. D. I., radi iseljenja i predaje u posjed nekretnina.
2. U tužbi navodi da je vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. br. 398 k.o. Gaj, kčbr. 212 kuća i dvor sa 345 m2 i nekretnine upisane u zk.ul.br. 481 k.o. Gaj, kčbr. 211/3 voćnjak sa 1863 m2. Nadalje, navodi da predmetne nekretnine koriste tuženici bez pravne osnove, te ih je on podneskom od 23.11.2015. godine pozvao da mu predaju predmetnu nekretninu u posjed do 13.12.2015. godine, slobodnu od stvari i osoba, no da su isti to odbili učiniti. Kako tuženici koriste predmetne nekretnine bez pravne osnove, te odbijaju dobrovoljno iseliti iz iste nekretnine, predlaže da sud donese presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev.
3. Podneskom od 18. veljače 2016. godine (list br. 9-12 spisa) tuženici su, po punomoćniku, podnijeli odgovor na tužbu, a prvotuženik i protutužbu.
4. U odgovoru na tužbu tuženici se protive tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti. Ističu da žive i prebivaju na adresi B. O. 51a, Gaj, u kući koju je sagradio prvotuženik D. I. i koji ju samostalno posjeduje od 1991. godine. Prvotuženik i tužitelj su braća koji su s roditeljima, te drugim bratom živjeli u G., u kući na adresi B. O. 53, u kojoj sada živi tužitelj. Prvotuženik je ušteđenim sredstvima ostvarenim radom te iz isplate naknade radi ranjavanja u Domovinskom ratu krajem 1991. godine počeo graditi stambenu kuću na dijelovima parcele kčbr. 211/3 i 212, obje k.o. Gaj i to s lijeve strane, gledano s ceste prema kući u kojoj su pokojni otac prvotuženika, te majka prvotuženika živjeli zajedno s parničnim strankama. Suvlasnici zemljišta znali su i nisu se protivili građenju kuće od strane prvotuženika. Roditelji parničnih stranaka, odnosno suvlasnici spornih nekretnina su i poticali navedeno, govoreći da će prvotuženiku pripasti zemljišta na kojima gradi kuću, a tužitelju zemljišta i kuća koju koriste roditelji. Prvotuženik je kuću na adresi B. O. 51a gradio od temelja te je posjedovao navedene nekretnine kčbr. 211/3 i kčbr. 212 k.o. Gaj, samostalno bez ičijeg protivljenja i taj je posjed pošten i neprekidan od 1991. godine. Većim dijelom I. tuženik je kuću uredio do prosinca 1992. godine kada je na svoje ime uplatio priključak za električnu energiju te od 21. prosinca 1992. godine do danas ima aktivan status kupca i priključen je na električnu mrežu HEP-a, priključio je vodu također na svoje ime, te je obveznik i odvoza smeća, napravio je odvodnju, te je uredio unutrašnjost kuće, a u istu se za stalno uselio 1995. godine. Većinu radova je radio uz pomoć prijatelja, susjeda, te kolega iz vojske, od kojih ovdje navodi T. Đ., M. I. i Š. K., čije saslušanje u svojstvu svjedoka također predlaže. Tužitelju kome je sve naprijed izneseno itekako poznato, nikada nije obavijestio tuženike da bi na bilo koji način stekli vlasništvo nekretnina koje su predmet ovog postupka od roditelja, kao što upise prava vlasništva u zemljišne knjige nije stekao u dobroj vjeri, već evidentno na prijevaran način. Tuženici predlažu da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbije i naloži da im naknadi prouzročeni parnični trošak.
5. U protutužbi prvotuženik-protutužitelj navodi da je odredbom čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje u tekstu: ZV) određeno da stjecanje, promjena, pravni učinci i stjecanje stvarnih prava do stupanja na snagu ZV prosuđuju prema pravilima koja su vrijedila u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Iz navedenog slijedi da se u trenutku građenja zgrade od strane I. tuženika-protutužitelja na dijelu kčbr. 211/3 i kčbr. 212 k.o. Gaj primjenjivao Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (dalje u tekstu: ZOVO). Navedeni propis stjecanje prava vlasništva regulira člankom 24. iz kojega je vidljivo da pošteni graditelj stječe pravo vlasništva na zemljištu na kojem je izgrađen građevinski objekt. Tuženik-protutužitelj bio je pošteni i savjesni graditelj, gradio je u dobroj vjeri, imao je volju da izgradi zgradu, da ju uživa i koristi, te snosi sve njene troškove, a što i proizlazi iz priložene dokumentacije, a vlasnici zemljišta su nužno znali za gradnju jer su živjeli u zajedničkom kućanstvu, odnosno obiteljskoj zajednici s graditeljem i to u kući odmah do zgrade koja je sagrađena, te se gradnji nisu protivili, niti ju zabranjivali. Iz navedenog slijedi konkludentno pristajanje vlasnika zemljišta da graditelj, ovdje prvotuženik-protutužitelj stekne pravo vlasništva na navedenim zemljišnim česticama temeljem Zakona. Zgrada je funkcionalno dovršena (dovedena u stanje u kome se može rabiti za svrhu kojoj služi) 1992. godine. Prvotuženik-protutužitelj je gradnjom na tuđem zemljištu, koju gradnju prednici tuženika nisu zabranili, iako su oni i tuženik za nju znali, stekao kao pošteni graditelj pravo vlasništva na nekretninama kčbr. 211/3 i 212 k.o. Gaj.
6. Nadalje u protutužbi prvotuženik-protutužitelj navodi da je u samostalnom posjedu nekretnina kčbr. 211/3 i 212 k.o. Gaj od 1991. godine. Posjed je zakonit, istinit i pošten, jer je u posjed uveden od vlasnika zemljišta – svojih roditelja pok. V. i A., te se I. tuženik-protutužitelj od 1991. godine, kada je i započeo izgradnju zgrade na navedenim česticama, ponašao kao njihov vlasnik, odnosno samostalno je izvršavao posjed, a što mu prednici tužitelja-protutuženika, a niti tužitelj-protutuženik, nisu osporavali. Posjed I. tuženika-protutužitelja je neprekidan od 1991. godine, pa je I. tuženik-protutužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama kčbr. 211/3 i kčbr. 212 k.o. Gaj. S obzirom da se u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnina kčbr. 211/3 i 212 k.o. Gaj vodi tužitelj-protutuženik, I. tuženik-protutužitelj predlaže da sud donese presudu kojom usvaja protutužbu i protutužbeni zahtjev, kao i trošak parničnog postupka. U slučaju da sud odbije kao neosnovan raniji tužbeni zahtjev I. tuženik-protutužitelj temeljem odredbe čl. 188. Zakona o parničnom postupku postavlja alternativni tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina – stjecanjem dosjelošću.
7. U odgovoru na protutužbu od 26. veljače 2016. godine (list br. 27 spisa) tužiteljprotutuženik I. I., po punomoćnicima, osporava da bi prvotuženik sagradio obiteljsku kuću na kčbr. 212 i da ju samostalno posjeduje, jer su navedenu kuću vlastitim sredstvima sagradili roditelji tužitelja i prvotuženika-protutužitelja, V. i A. I. 1992. godine, koji su naknadno Ugovorom o ustupanju imovine za života i o uzdržavanju od 21.11.2000. godine istu nekretninu ustupili tužitelju. Navedena činjenica bila je poznata tuženicima, budući je u više navrata, na zahtjev tužitelja, prvotuženik-protutužitelj navodio da će se iseliti iz iste kuće. U ostalom dijelu predlaže da sud odbije prvotuženika-protutužitelja s protutužbenim zahtjevom u cijelosti kao neosnovanim, te da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i potražuje trošak postupka.
8. U odnosu na tako postavljen tužbeni i protutužbeni zahtjev Sud je dana 2. prosinca 2020. godine donio presudu protiv koje su stranke izjavile žalbe na osnovu kojih je drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a kao razlog navodi da sud prvog stupnja nije iskomentirao iskaze saslušanih svjedoka i što je iz tih iskaza utvrdio te zašto te iskaze ne prihvaća, odnosno zašto ih prihvaća te da nije naveo što je utvrdio iz priložene dokumentacije, a pored toga navodi da se sud prvog stupnja u ranijoj odluci nije osvrnuo na navode tužitelja glede pravnog učinka presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu broj P-438/17 od 14. svibnja 2018. godine temeljem koje je uknjiženo tužiteljevo pravo vlasništva u zemljišnim knjigama.
9. Radi utvrđenja relevantnih činjenica Sud je izvršio uvid u izvatke iz zemljišne knjige Općinskog suda u Bjelovaru, Zemljišnoknjižnog odjela Pakrac od 21.12.2015. godine (list br. 3-4 spisa), u podnesak tužitelja od 23.11.2015. godine (list br. 5 spisa), u ispis sa web stranice Zajedničkog informacijskog sustava zemljišnih knjiga i katastra (list br. 15 spisa), u potvrdu HEP E. K., P. L. od 2.12.2015. godine (list br. 16 spisa), u financijske kartice na dan 02.12.2015. godine od K. d.o.o. P. (list br. 17-21 spisa), u presliku Ugovora o ustupanju imovine za života od 21.11.2000. godine sačinjen između V. I. i A. I. kao ovlaštenika, te I. I., kao davatelja uzdržavanja (list br. 2830 spisa), u presliku rješenja o nasljeđivanju donesenog po sudskom povjereniku Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu – Javnom bilježniku Dubravki Grgurić-Rukavina, u ostavinskom predmetu iza pok. V. I. posl.br. O-1326/15 UPP/OS-99/15 od 13.07.2015. godine (list br. 31-32 spisa), u presliku Darovnog ugovora od 14.05.2008. godine sklopljenog između A. I. i V. I. kao darovatelja i I. I. kao daroprimatelja (list br. 41 spisa), u presliku rješenja Ž. P.-S., G. L., O. za stambeno komunalnu djelatnost od 18.08.1998. godine (list br. 42 spisa), u preslike potvrda o uplati platitelja V. I. – H. vodama i G. L. na ime komunalne naknade (list br. 43-46 spisa), u neslužbene kopije prijepisa posjedovnog lista 525 i 608 k.o. Gaj od Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Požega, Odjela za katastar nekretnina Pakrac (list br. 47-48 spisa), u ispis ARKOD Preglednik za kčbr. 211/3 k.o. Gaj (list br. 49 spisa), u presliku rješenja Prekršajnog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu posl.br. 10 Pp J-920/15-17 od 14.03.2016. godine (list br. 55-56 spisa), u presliku dopisa H. T. d.d. od 06.05.2016. godine upućenog B. M., odvjetniku (list br. 59 spisa), u presliku računa od T. C. za H. usluge za telefon … naslovljenog na D. I. od 31.08.2001. godine (list br. 60 spisa), u potvrdu P.-S. županije, U. odjela za gospodarstvo i graditeljstvo P., Klasa: 361-01/16-01/10, Urbroj: 2177/1-06-01/1-16-2 od 18.05.2016. godine (list br. 65 spisa), u podatke o intervencijama i Službenu zabilješku od MUP, PU Požeško-Slavonska, PP Pakrac, broj: 511-22-07-1/1-389/1-16 od 25.05.2016. godine (list br. 68-69 spisa), u presliku podneska B. M., odvjetnika upućenog M. R., P. Požeško-Slavonska, Požega od 07.07.2016. godine (list br. 86 spisa), u podatke o intervencijama od MUP, PU PožeškoSlavonska, PP Pakrac, broj: 511-22-07-1/1-495/1-16 od 29.07.2016. godine (list br. 87-88 spisa), u izvješće od MUP, PU Požeško-Slavonska, PP Pakrac, broj: 511-22-07-1/2-389/2-2016 od 19.09.2016. godine (list br. 90-91 spisa), u medicinsku dokumentaciju Opće Županijske bolnice Požega, Neurologija Pakrac za D. I. od 09.12.2015. i od 17.02.2011. godine (list br. 100-101 spisa), u izvadak iz zemljišne knjige Općinskog suda u Bjelovaru, Zemljišnoknjižnog odjela Pakrac od 30.09.2016. godine za kčbr. 140/1 upisanu u zk.ul.br. 950 k.o. Gaj (list br. 102 spisa), u presliku radne knjižice za V. I. (list br. 103-107 spisa), u nalaz i mišljenje, te skicu lica mjesta stalnog sudskog vještaka B. Ć. od 17.02.2017. godine (list br. 126 spisa), u presliku presude Općinskog suda u Bjelovaru posl.br. K-192/17-3 od 22.03.2017. godine (list br. 137-139), u preslike dopisa Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru br. K-DO-1003/2016-26 i br. K-DO-1003/2016-23 od 17.03.2017. godine (list br. 140-141 spisa), u presliku rješenja Ureda državne uprave u Požeško-Slavonskoj županiji, Ispostava Pakrac, Odsjek za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, Klasa: UP/I371-03/15-01/29 Ur.broj: 2177-07/02/7-16-3 od 12.07.2016. godine (list br. 176-179 spisa), u presliku presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu posl.br. 33 P-438/17-22 od 12..04.2018. godine (list br. 214-225 spisa), u presliku presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. 16 Gž-478/2018-4 od 27.11.2019. godine (list br. 226-229 spisa), u spis posl.br. P-438/17 Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu. Nadalje, izveo je dokaz saslušanjem svjedoka: M. S. (list br. 78 spisa), I. O. (list br. 78-79 spisa), I. G. (list br. 79 spisa), D. P. (list br. 79 spisa), M. L. (list br. 79 spisa), Ž. R. (list br. 79-80 spisa), A. I. (list br. 80 spisa), M. I. (list br. 80-81 spisa), S. K. (list br. 94-95 spisa), tužiteljaprotutuženika I. I. (list br. 238-239 spisa), prvotuženika-protutužitelja D. I. (list br. 239-240 spisa), tuženice S. I. (list br. 240-241 spisa).
10. Isto tako, izveo je dokaz očevidom na predmetnim nekretninama u G., U. B. O. 53, dana 06.02.2017. godine uz geodetsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku geodetske struke B. Ć. (list br. 123-124 spisa).
11. Koje će činjenice uzeti kao dokazane Sud je u smislu odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku odlučio temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
12. Uvidom u podatke iz zemljišnih knjiga utvrđeno je da je na predmetnim nekretninama upisanim u zk. ul. br. 398 k.o. Gaj i to kčbr. 212 kuća i dvor sa 345 m2 i u zk.ul.br. 481 k.o. Gaj i to kčbr. 211/3 voćnjak sa 1863 m2 kao vlasnik upisan tužitelj I. I.. Na nekretninama upisanim u zk. ul. br. 398 k.o. Gaj i to kčbr. 212 kuća i dvor sa 345 m2 kao vlasnik je upisan tužitelj I. I. temeljem Ugovora o darovanju od dana 14. svibnja 2008. godine, a na kčbr. 211/3 voćnjak sa 1863 m2 upisanim u zk.ul.br. 481 k.o. Gaj kao vlasnik je upisan tužitelj I. I. temeljem Ugovora o ustupanju imovine za života od dana 21. studenoga 2000. godine.
13. Dakle, uvidom u podatke iz zemljišnih knjiga utvrđeno je da je tužitelj I. I. vlasnik nekretnina upisanih u zk.ul.br. 481 k.o. Gaj i to kčbr. 211/3 voćnjak sa 1863 m2, a po ocjeni ovoga Suda, između stranaka nije niti sporno da su u posjedu istih (ili dijela istih) i tuženici tako da je tužitelj dokazao ispunjenje pretpostavki zahtijevanih odredbama članka 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima pa kako tuženici nisu u smislu odredbi članka 163. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima dokazali da bi imali valjanu pravnu osnovu da budu u posjedu istih, tužiteljev zahtjev je u smislu odredbi članka 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima osnovan pa je Sud u odnosu na tu nekretninu i presudio kao u točki I. izreke ove presude. S tim u svezi za napomenuti je da se u nastavku daje obrazloženje iz kojih razloga Sud nije smatrao osnovanim tvrdnje tuženika da su oni stekli pravo vlasništva na istima nekretninama, bilo građenjem ili dosjelošću pa da bi stoga imali valjanu pravnu osnovu temeljem koje se nalaze u posjedu navedenih nekretnina.
14. Uvidom pak u predmet posl.br. P-438/17 Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu utvrđeno je da je pravomoćnom odlukom u tom predmetu utvrđeno da je navedeni Ugovor o darovanju od dana 14. svibnja 2008. godine kojim su tužitelju darovane nekretnine upisane u zk. ul. br. 398 k.o. Gaj i to kčbr. 212 kuća i dvor sa 345 m2, ništetan.
15. Ništetnost ugovora znači da taj ugovor ne proizvodi pravne učinke koje bi proizvodio da je valjan, odnosno on sadrži takve nedostatke i povrede pravnih pravila da posljedično nema pravni učinak. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, a ona djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, odnosno ex tunc, tako da se smatra da taj pravni posao nije niti postojao.
16. Imajući uvidu naprijed navedeno može se zaključiti da upis prava vlasništva tužitelja I. I. na nekretninama upisanim u zk. ul. br. 398 k.o. Gaj i to kčbr. 212 kuća i dvor sa 345 m2 nije polučio efekt stjecanja vlasništva tako da, po ocjeni ovoga Suda, tužitelj nije vlasnik istih i ne može s osnova takvog svoga prava vlasništva u smislu naprijed citiranih odredbi članka 161. do 163. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima tražiti od tuženika iseljenje i predaju predmetnih nekretnina pa je stoga njegov tužbeni zahtjev, kojim u odnosu na te nekretnine upravo to traži, neosnovan.
17. Kako ne bi bilo nejasnoća oko navoda u prednjem odlomku, nužno je za istaći da je, po ocjeni ovoga Suda, za stjecanje vlasništva nedostatan sam upis tužitelja kao vlasnika u zemljišnim knjigama na navedenoj nekretnini (kao modus) jer ugovor koji je poslužio kao pravna osnova (titulus), kao ništetan, nije proizveo pravni učinak tj. nije postojao pa da bi temeljem istog došlo do valjane promjene vlasnika. Kako do promjene vlasnika zapravo nije došlo smatra se da je vlasničko stanje predmetnih nekretnina jednako onom kakvo je bilo prije tužiteljeva nevaljanog upisa tj. da su suvlasnici istih njegova majka A. I. te njegov otac V. I., odnosno njegovi nasljednici s obzirom da je on u međuvremenu umro.
18. U trenutku otvaranja nasljedstva u smislu odredbi članka 122. Zakona o nasljeđivanju tj. u trenutku smrti sada pokojnog V. I. jedan od njegovih nasljednika bio je i tuženik D. I., kao njegov sin, tako da s obzirom na to, po ocjeni ovoga Suda, dok se u odnosu na predmetne nekretnine eventualno ne utvrdi drugačije, on kao nasljednik na imovini sada pokojnog V. I. ima u smislu odredbi članka 128. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima pravnu osnovu temeljem koje stanuje u nekretninama koje su dio njegove ostavine tj. predmet nasljeđivanja iza istog. Sav posjed ili suposjed V. I. na predmetnim nekretninama je u trenutku njegove smrti također prešao na njegove nasljednike u smislu odredbi članka 17. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to onakav kakav je u tom času bio u ostavitelja. Tako da i pravo na posjed (suposjed) s osnova vlasništva (suvlasništva) koji je imao V. I. sada razmjerno pripada i prvotuženiku – protutužitelju kao jednom od njegovih nasljednika.
19. Što se pak tiče, tvrdnji tužitelja - protutuženka tijekom postupka (u žalbi na raniju prvostupanjsku presudu i nakon toga) da slijedom logike iznesene u prednjem odlomku onda i tužitelj - protutuženik, kao nasljednik sada pokojnog V. I., također ima pravo barem na suposjed na predmetnoj nekretnini (kčbr. 212 u k.o. Gaj), ovaj Sud smatra, da je to točno, no to samim time ne znači da je u njegovom zahtjevu, kako je isti opisan u točki II. izreke ove presude, automatski sadržan (kao manji dio) i zahtjev za predajom u suposjed pa da mu je sud, ako ga već ne usvaja u cijelosti, trebao udovoljit barem u tom manjem dijelu (tj. odbiti u dijelu u kojem zahtjeva iseljenje, a usvojiti za predajom u suposjed te preko toga do predaje u posjed odbiti), a sve to iz slijedećih razloga. Naime, tužitelj navedenim zahtjevom u suštini traži da se tuženici u cijelosti isele sa kčbr. 212 k.o. Gaj, koja u naravi čini kuću i dvorište, a kako to doslovno riječju: "isele" i navodi te se, samo tek posljedično njihovom iseljenju, traži i predaja njemu u posjed. Dakle, po ocjeni ovoga Suda, ovako postavljen tužbeni zahtjev je po svom činjeničnom i pravnom karakteru različit od zahtjeva za predajom u suposjed pa ukoliko je tužitelj htio samo predaju u suposjed onda je u tom smislu trebao postaviti jasno određen tužbeni zahtjev te bi Sud o istom i odlučivao. Sve navedeno jer, po ocjeni ovoga Suda, određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja predstavlja bit tužbenog zahtjeva koji je zapravo predmet spora u kojem je točno određeno kakav tip pravne zaštite tužitelj traži pa stoga tužitelj mora točno navesti i opisati što traži svojim tužbenim zahtjevom tj. tužbeni zahtjev mora biti točno određen u objektivnom i subjektivnom smislu.
20. Imajući u vidu sve naprijed navedeno u odnosu na nekretnine upisane u zk. ul. br. 398 k.o. Gaj i to kčbr. 212 kuća i dvor sa 345 m2 tužbeni zahtjev tužitelja I. I. na način kako je postavljen u predmetnoj tužbi, po ocjeni ovoga Suda, je neosnovan radi čega ga je Sud odbio tj. odlučio je kao u točki II. izreke ove presude.
21. Prvotuženik-protutužitelj D. I., po ocjeni ovoga Suda, na osnovu svih izvedenih dokaza (priloženih isprava, iskaza svjedoka i stranaka) nije na nedvojben način dokazao, a što je s obzirom na teret dokazivanja bio dužan, da je on na predmetnim zemljišno knjižnim česticama stekao pravo vlasništva građenjem iz razloga što nije na nedvojben način dokazao da bi isključivo on samostalno gradio kuću na predmetnim nekretninama već je, po ocjeni ovoga Suda, samo dokazao da je djelomično sudjelovao u toj gradnji (kupnjom samo dijela potrebnog materijala te angažmanom i plaćanjem samo dijela izvođača radova). Po ocjeni ovoga Suda, iz izvedenih dokaza proizlazi da su u toj gradnji u velikom dijelu sudjelovali (sredstvima, radom i organizacijom) i njegovi roditelji koji su u trenutku gradnje bili i vlasnici zemljišta na kojem je predmetna kuća građena, a što je sve u predmetnom slučaju prvotuženiku – protutužitelju bilo poznato. Za napomenuti je da, tko je u kojem djelu (da bi se moglo precizno računski izraziti) sudjelovao u gradnji predmetne kuće, po ocjeni ovoga Suda, na osnovu predloženih i izvedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi na nedvojben način.
22. U svezi sa navedenim u prednjem odlomku, uputom izraženoj u drugostupanjskoj odluci o potrebi iskomentiravanja iskaza svjedoka i stranaka te upiranjem stranaka u to kao nedostatak ranije presude, ovaj Sud smatra nužnim istači da se kod ocjene dokaza ne rukovodi time da ocjenjuje parcijalno sadržaj i "težinu" svakog pojedinog dokaza već u smislu odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku, kako je to naprijed već navedeno, odlučuje temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u njihovoj međusobnoj povezanosti tj. na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Dakle, "težinu" svakog pojedinog iskaza Sud uklapa u "težinu" svih izvedenih dokaza i postupovnih disponiranja stranaka i onda temeljem dobivenog rezultata "vaganja" stvara zaključke o tome da li je neka činjenica dokazana na nedvojben način ili ne, a ukoliko to nije bilo moguće učiniti na nedvojben način onda primjenjuje odredbe članka 221.a Zakona o parničnom postupku tj. pravila o teretu dokazivanja. To što primjera radi tuženici po punomoćniku, vjerojatno vođeni razumljivom željom za uspjehom u ovom sporu, vide isključivo "težinu" dokaza koji im idu u prilog i sav fokus usmjeravaju isključivo te dijelove pojedinih iskaza nije nešto čime bi se sud kroz načelo objektivnosti trebao rukovoditi jer jednostrano favoriziranje iskaza pojedinih svjedoka ne bi trebalo biti lišeno i promišljanja da su oni predloženi od pojedine stranke u postupku, koja se je vjerojatno kod odluke da ih predloži rukovodila time kakav će biti sadržaj njihovih iskaza, kao što su i sami svjedoci, kao ljudska bića, često opterećeni i određenom dozom subjektivnosti pri kreiranju sadržaja svojih iskaza koji je najčešće uvjetovan osobnim ili nekim drugim odnosima sa strankama spora. Sve navedeno nije plod pukog autonomnog rasuđivanja ovog Suda već opće poznato stajalište pravne i drugih znanosti, dok je s druge strane navedeno razmatranje tuženika, po punomoćniku, koje ide iz krajnosti apsolutnog favoriziranja onoga što je tuženicima u interesu do apsolutnog diskriminiranja (kao blaže riječi) onoga što navode svjedoci čiji iskazi im ne idu u prilog na način da ih se diskvalificira kao psihički nestabilnim tj. upitne prisebnosti (list 5. žalbe tuženika na raniju presudu) te da ih se kvalificira kao da su za iskaz "pripremljeni" (instruirani) te procjenama da im težinu iskaza ocjenjuje sudac koji je tijekom postupka prema tuženicima i njihovom ranijem punomoćniku: "iskazivao bezrazložni animozitet", a da pri tome "iskazivanje bezrazložnog animoziteta" ničim nije obrazloženo kao što nije obrazloženo i to što to znači "pripremanje" (instruiranje) svjedoka na iskazivanje i tko je to učinio, iako bi to bilo nužno jer netko tko je spreman svoje tvrdnje u postupku argumentirati na takav način bi to trebao učiniti jer ako to ne učini onda i sam postaje dio toga ili se izlaže odgovornosti za neutemeljeno i nedopušteno predbacivanje.
23. No, kako god, po ocjeni ovoga Suda, nije upitno (kao što to nije bilo upitno niti u ranijoj odluci) da svjedoci I. O., I. G., M. S., D. P., M. L. i M. I., svi predloženi po tuženicima, iskazuju o tome što je kupio ili u gradnji kuće na predmetnim nekretninama odradio prvotuženik – protutužitelj D. I. ili od njega angažirane druge osobe te je to i navedeno (ocjenjeno) u ranijoj presudi u dijelu u kojem se utvrđuje da je on doista kupio dio materijala i odradio ili platio dio radova, no isto tako je ocjenjeno da niti jedan od navedenih svjedoka izričito ne navodi da je sav materijal kupio isključivo D. I. ili da je sve radove platio ili odradio samo on.
24. Naime, primjera radi i bolje ilustracije naprijed navedenog nužno je navesti da svjedok M. S. u svome iskazu izričito navodi da je predmetna kuća: "…građena 1991. godine te da ju je gradio D. uz pomoć svoga oca V..", dakle, ona ističe učešće tuženika D. I. ali govori i o pomoći tj. učešću i njegovog oca V. I.. Nadalje, M. S., iskazuje o tome kao joj je poznato da je dogovor kod gradnje predmetne kuće bio da ona pripadne D. I.. Isto tako, svjedokinja izričito navodi i to da je: "…ovu kuću D. išao graditi sa svojim roditeljima.", kao što navodi i to da: "… otac od D. I. rekao je da će tu kuću ostaviti D. jer je on pomogao kod gradnje ove kuće.", dakle i u ovom dijelu iskaza se ponavlja da je kuću prvotuženik - protutužitelj D. I. gradio zajedno sa svojim roditeljima te da je D. kuću otac namjeravao ostaviti jer je on pomagao u gradnji iste. Ovo je vrlo znakovito jer kada se nešto namjerava drugome ostaviti onda do trenutka dok nešto ne ostaviš drugome to zasigurno smatraš svojim. Pored toga, onaj tko je samo pomagao u gradnji kuće nije u tome ključna figura jer sama riječ pomagati znači da pomažeš učinku drugoga.
25. Iz žalbenih tvrdnja tuženika po punomoćniku na raniju presudu proizlazi da je iskaz svjedokinje M. S. iznimno značajan (krunski). No, po ocjeni ovoga Suda, pri tome tuženici namjerno ili ne namjerno propuštaju primijetiti da je ona u vrijeme predmetne gradnje imala samo 9 godina, kako to ona u iskazu i navodi. S druge pak strane tuženici po punomoćniku iskaz tužitelja - protutuženika I. I. gledaju s puno pozornosti baš s obzirom na to da je on u vrijeme gradnje bio star 12 godina.
26. Po ocjeni ovoga Suda, navodi u iskazu ove svjedokinje u svakom slučaju mogu biti točni, ukoliko je ona sve to doista tako čula i sa 9 godina tako shvatila no, slijedom naprijed iznesenih tvrdnji tuženika o "pripremanju" svjedoka nemoguće se je oteti dojmu da bi i tu po shvaćanju tuženika mogla postojati mogućnost da je takvo iskazivanje samo plod utvrđenja do kojih se je došlo kroz "pripremu" za takvo iskazivanje. No, kako Sud nastupa sa povjerenjem u to što iskazuju svjedoci (koji su prethodno sukladno Zakonu i upozoreni na značaj svoga iskaza pred sudom) sve dok se ne dokaže drugačije, to onda prepušta strankama na volju takve komentare, ali kako je i ovom Sudu dana uputa da dodatno komentira iskaze svjedoka i stranaka to uz komentiranje ovoga iskaza za primijetiti je da je nemoguće mimoići i ne istači rečenicu u kojoj svjedokinja navodi da sa tužiteljem I. I. nije u dobrim odnosima iako naglašava da to nije utjecalo na sadržaj njezinog iskaza.
27. Nadalje, svjedok I. O. u svom iskazu, među inim, navodi i da: "… je D. učestvovao u gradnji i to na način da je davao novac svome ocu, a isto tako je iznutra 100% samostalno uredio predmetnu kuću.", no ne kaže da je to D. učinio i u odnosu na vanjske ili konstrukcijske dijelove predmetne kuće. Naknadno iskazuje i da je: "Ovu kuću gradio D. uz pomoć oca." Isto tako, iskazuje: "Ova kuća trebala je pripasti D. kao nasljedstvo iza roditelja te je on u tom uvjerenju i stanovao u toj kući.", dakle, po ocjeni ovoga Suda, kada nešto nekome treba pripasti u nasljedstvo iza roditelja onda se smatra da to nije njegovo sve dok mu to po smrti roditelja kao ostavitelja ne pripadne, a kada se kaže da stanuješ u kući u uvjerenju da će ti ona nakon smrti tvojih roditelja pripasti u nasljedstvo onda ti ne stanuješ u istoj jer smatraš da je ona tvoja.
28. Svjedok I. G. pak navodi da je njegov kum obrtnik na predmetnoj kući radio zidarske radove, dok je njegov šogor radio kompletan krov, a po njihovom pričanju da je proizlazilo da su ih za isto angažirali A. i V. I. i da su im oni iste radove i platili. Dakle, po ocjeni ovoga Suda, zidarski i krovopokrivački radovi imaju značajan udio u gradnji svake kuće, a prema iskazu ovog svjedoka kao nedvojbeno proizlazi da su oni naručeni i plaćeni od strane roditelja stranaka, a ne od strane prvotuženika - protutužitelja D. I.. Svjedok je u svome iskazu naveo i to da je svima bilo poznato da se ova kuća gradi za D. I., dakle iz toga se može zaključiti i to da je kuća građena za njega, a nije ju on samostalno gradio za sebe.
29. U svom iskazu svjedok D. P. navodi da je on na predmetnoj kući radio keramiku i zidao dimnjak po D. pozivu zato što mu je on prijatelj ali navodi i to da je on smatrao da je to imanje zajedničko od I.. Isto tako, navodi da mu je kod postavljanja keramike u predsoblju 2010. ili 2012. godine V. I. rekao da će ova kuća pripasti D. I.. Dakle, po ocjeni ovoga Suda, iz navedenog, osim D. doprinosa, proizlazi i to da je i ovaj svjedok smatrao predmetno imanje zajedničkim, kao što proizlazi i to da je još 2010. ili 2012. godine o predmetnoj kući razgovarano na način da će ona tek u nekom budućem vremenu pripasti prvotuženiku -protutužitelju.
30. Svjedok M. L. u svom iskazu, među inim, navodi da ne zna ništa o gradnji predmetne kuće niti čija je zemlja, a da je on samo u predmetnoj kući u kupaonici radio keramiku te je to radio zbog sestre (prvotuženikove - protutužiteljeve supruge) na D. traženje, a D. mu je za isto dao i materijal.
31. M. I., saslušan kao svjedok, navodi da on smatra da je predmetna kuća D. i to iz razloga što je on D. pomagao kod betoniranja temelja i stavljanja oplata za isto betoniranje kao što je pomagao i kod pokrivanja kuće, a isto tako je i D. pomagao kod pokrivanja kuće. Navodi i da koliko se sjeća da je D. otac tvrdio da sinu pravi kuću. Nadalje, navodi da i to da je D. kupio lamperiju i krečio. Dakle, ovaj svjedok također navodi da je D. pomagao, a i da je njegov otac tvrdio da on sinu pravi kuću što je različito od toga da njegov sin sam sebi gradi kuću.
32. Saslušan kao svjedok S. K. naveo je da mu je D. I. rekao da je kupio materijal pa mu je on pomagao kod betoniranja temelja za predmetnu kuću i da tom prilikom D. roditelje nije tamo vidio ali su za vrijeme ručka išli u njihovu kuću gdje je D. tada i živio, a na gradilištu se je ponašao kao vlasnik.
33. U svom iskazu svjedok Ž. R., među inim, navodi da je on izvodio radove žbukanja iznutra i izvana te je stavljao fasadu, a napravio je i verandu te stolariju, a za iste radove ga je angažirao V. I. te mu je on te radove i platio. Ovaj iskaz u dijelu oko žbukanja iznutra u suprotnosti je sa iskazom svjedoka I. O. koji navodi da je D. samostalno u cijelosti iznutra uredio kuću.
34. Svjedok A. I., majka tužitelja – protutuženika i prvotuženika - protutužitelja, saslušana kao svjedok, iskazala je da je predmetna kuća ranije bila vlasništvo nje i njezinog supruga, a da je sada vlasništvo tužitelja - protutuženika I. I. jer su ona i njezin suprug tu kuću darovali sinu I. I.. Nadalje, navodi da su ovu kuću sagradili ona i njezin suprug svojim novcem i da u tome D. I. nije sudjelovao, a da je on tijekom gradnje bio u njihovom domaćinstvu. Isto tako, navodi tko je radio pojedine radove na predmetnoj kući i odakle su bila sredstva za isto. Navodi i to da sa D. I. oko godinu dana ne razgovara, a što, po ocjeni ovoga Suda, također ne može biti izuzeto iz čitavog konteksta pa tako niti iz ocjene da sadržaj iskaza pojedinih svjedoka može biti motiviran ili kreiran i osnovom toga u kakvim je odnosima sa pojedinom strankom u sporu.
35. Prema tome, a s obzirom na sadržaj naprijed citiranih iskaza, po ocjeni ovoga Suda, prvotuženik – protutužitelj nije na nedvojben način dokazao svoje tvrdnje, a što je s obzirom na pravila o teretu dokazivanja bio dužan jer je teret dokaza (onus probandi) u odnosu na činjenicu stjecanja njegova vlasništva na predmetnim nekretninama na njegovoj strani, a sve to iz razloga što je on dužan dokazati istinitost svojih tvrdnji.
36. Uz navedeno, tijekom postupka nije uopće spomenuto da je postojala bilo kakva zapreka, da u slučaju da je isključiva namjera roditelja prvotuženika – protutužitelja bila takva da prvotuženiku - protutužitelju ustupe predmetno zemljište za gradnju, da mu to zemljište ustupe (npr. daruju ili prodaju) prije početka gradnje. No, oni to nisu učinili prije gradnje, tijekom gradnje, niti po dovršetku gradnje, kao što to nisu učinili niti dvadesetak godina nakon što je gradnja dovršena. Čak dapače, prvotuženikovi - protutužiteljevi roditelji su učinili upravo suprotno kada su predmetne nekretnine ugovorom ustupili, odnosno darovali tužitelju. S obzirom na to, po ocjeni ovoga Suda, nema nikakvog govora da se kao uvjerljive mogu prihvatiti tvrdnje prvotuženika – protutužitelja da su mu roditelji konkludentnim činima priznali da je na predmetnim nekretninama tj. predmetnoj kući i zemljištu građenjem stekao pravo vlasništva.
37. S naprijed navedenim u svezi, za napomenuti je da eventualni planovi pak i obećanja da bi u nekom budućem vremenu predmetna kuća postala vlasništvo prvotuženika – protutužitelja imaju karakter trenutnih promišljanja i možebitnih namjera ili postupanja koja su uzrokovana određenim motivima, no njihovo trajanje je ograničeno do onoga trenutka dok se od njih odustane, odnosno dok se relevantni dionici u odnosu na iste ne predomisle, a u svakom slučaju niti planovi niti obećanja nisu dovoljni da bi se temeljem samo njih tj. bez njihova ostvarenja postigao učinak stjecanja vlasništva tako da njihovo spominjanje od strane prvotuženika – protutužitelja i pojedinih svjedoka, saslušanih tijekom ovoga postupka, po ocjeni ovoga Suda, nisu sami po sebi dovoljno relevantni da bi bili od značaja za odluku u ovom predmetu.
38. Uz sve navedeno za napomenuti je da je tijekom postupka i od strane stranaka navedeno da je jedna od namjera roditelja prvotuženika - protutužitelja tijekom gradnje bila da predmetnu kuću u dijelu koriste kao trgovinu. Čak što više i sam prvotuženik – protutužitelj u svom iskazu potvrđuje da je bila priče o trgovini koju je trebao voditi njegov otac, no on je od toga odustao jer kada je otišao u mirovinu nije više bio dobroga zdravlja. Da je bila trgovina prvotuženik – protutužitelj navodi da bi on stanovao u stražnjem dijelu kuće. Naveo je i to da je njihov otac licencu da bi vodio trgovinu nelegalno kupio i to za 500 DEM. Sve navedeno u ovom odlomku, po ocjeni ovoga Suda, također ne ide u prilog tvrdnji da je kuću prvotuženik - protutužitelj samostalno gradio isključivo za svoje potrebe s namjerom da na istoj građenjem stekne pravo vlasništva.
39. Prvotuženik – protutužitelj tijekom postupka niti ne tvrdi da je nakon što je gradnja kuće bila dovršena poduzeo bilo što da bi na istoj upisao svoje vlasništvo, pogotovo ako je za to imao suglasnost roditelja kao što tvrdi, već je to prvi puta učinio podnoseći protutužbu u ovom predmetu i to tek nakon što je tužitelj -protutuženik putem sudskog postupka tražio njegovo iseljenje i iseljenje njegove obitelji. Uz to u ovom postupku pak u odnosu na tvrdnje i priložene isprave od strane tužitelja – protutuženika o tome da je on pokrenuo postupak radi legalizacije predmetne kuće prvotuženik – protutužitelj nije naveo ništa o tome zašto to on nije učinio (ili barem pokušao učiniti) ukoliko je sebe smatrao vlasnikom predmetne kuće.
40. Nelogično je da prvotuženik - protutužitelj tvrdi da nije imao potrebe tražiti brisovnom tužbom uspostavu zemljišno knjižnog stanja u odnosu na vlasništvo kčbr. 212 k.o. Gaj jer je on na istoj već stekao vlasništvo građenjem nakon što je predmetna kuća sagrađena, a sve jedno postavlja i tužbeni zahtjev za stjecanje vlasništva dosjelošću iako bi činjenica da je on stekao građenjem vlasništvo onemogućila dosjedanje jer nije moguće dosjedati na nekretnini koja je već vlasništvo dosjedatelja. Isto tako, u suprotnosti je tvrdnja da je već građenjem ili dosjedanjem stekao vlasništvo na navedenoj nekretnini sa podacima da u svom vlasništvu nema niti jednu nekretninu na području RH, a koje podatke je dao u postupku za dodjelu kuće od strane Države, a kako isti proizlaze iz rješenja nadležnog tijela koje je priloženo u spis predmeta.
41. Unatoč sukobljavanjima između tužitelja – protutuženika i sada pokojnog V. I., tvrdnje tuženika da je, sada pokojni, V. I. na potpis navedenih ugovora bio natjeran ili prisiljen protivno svojoj pravoj volji, po ocjeni ovoga Suda, nisu uvjerljive iz razloga što je od sklapanja i potpisivanja tih ugovora do njegove smrti dana 22. ožujka 2015. godine prošlo više godišnje razdoblje u kojem je bilo dovoljno vremena da on ukaže na takvu prisilu i sam ili uz pomoć drugih osoba poduzme odgovarajuće stvarne i pravne radnje kako bi se uspostavilo stanje koje odgovara njegovoj pravoj volji.
42. Tuženici tijekom postupka tvrde da im tijekom sedam odnosno petnaest godina ( za kčbr. 212 u k.o. Gaj od 2008. do 2015., a za kčbr. 211/3 u k.o. Gaj od 2000. do 2015.) nije bilo poznato da je došlo do prijenosa vlasništva predmetnih nekretnina na tužitelja - protutuženika, a što je, po ocjeni ovoga Suda, vjerojatno samo u slučaju ako im roditelji prvotuženika protutužitelja, iz nekih njima znanih razloga, to nisu htjeli reći jer je u svakom drugom slučaju nevjerojatno da im nisu to rekli s obzirom na lokacije njihova stanovanja (u istom dvorištu) te da su tijekom toga vremena bili u konstantnom kontaktu posebice sa V. I., a kako to i navode u svojim iskazima prvotuženik – protutužitelj i drugo tužena, saslušani kao stranke tijekom postupka.
43. Nije sporno da je tijekom protekloga perioda prvotuženik – protutužitelj, prvo sam, a naknadno i sa svojom obitelji koristio za povremene boravke i za stanovanje predmetnu kuću i gospodarski objekt (za spremanje drva) pa je on za to vrijeme bio u njihovom posjedu, no u posjedu kuće ili njezinih dijelova te gospodarskog objekta su bile i druge osobe (npr. roditelji stranka i tužitelj - protutuženik) koje su imale ključeve, u objekte neometano ulazile te se istim neometano koristile (npr. za ostavljanje strojeva i skladištenje žita). Prema tome, prvotuženikov – protutužiteljev posjed nije bio takav da on predmetne nekretnine posjeduje kao isključivo svoje i da u pogledu toga nema nikakvih neslaganja ili suprotnih ponašanja.
44. To što dio priključaka i režijskih troškova glasi na prvotuženika – protutužitelja ne mora isključivo ukazivati na to da samo on ima pravo na vlasništvo predmetnih nekretnina jer sve navedeno u pravilu može glasiti i samo na onoga tko režijske usluge koristi, neovisno o vlasništvu nekretnina, a u predmetnom slučaju nije niti sporno da je u proteklom periodu režijske usluge u predmetnoj kući koristio i prvotuženik – protutužitelj sa svojom obitelji. S tim u svezi za napomenuti je da tužitelj – protutuženik u svom iskazu, saslušan kao stranka, navodi da je točno da prvotuženik – protutužitelj plaća režijske troškove za struju i telefon ali da sve ostale režijske troškove za ovu kuću plaća on. Takve tvrdnje tužitelja –protutuženika o plaćanju troškova za predmetnu kuću od njegove strane je prvotuženik – protutužitelj na vrlo jednostavan način mogao pobiti prilažući uplatnice iz kojih bi proizlazilo suprotno, no on to, osim za plaćanje potrošnje vode (uz nespornu struju i telefon), nije učinio. Tužena S. I., protutužiteljeva supruga, u svom iskazu navodi da komunalnu naknadu i slivne vode za ovu kuću plaća njezin suprug, kao što bi platio i bilo koji drugi račun koji bi se odnosio na ovu adresu. Njezini navodi, po ocjeni ovoga Suda, u suprotnosti su sa sadržajem isprava koje je tužitelj – protutuženik priložio u spis predmeta i nalaze se na listu 42 do 46 spisa.
45. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, po ocjeni ovoga Suda, prvotuženik - protutužitelj nije stekao vlasništvo predmetnih nekretnina građenjem jer u njegovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke navedene u odredbama članka 24. - 26. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je bio na snazi u periodu gradnje, kao što nisu ispunjene niti pretpostavke navedene u odredbama članka 152. do 154. sada važećeg Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to iz svih naprijed navedenih razloga.
46. S tim u svezi za napomenuti je da s obzirom na narav tj. kulturu nekretnina upisanih u zk.ul.br. 481 k.o. Gaj i to kčbr. 211/3 voćnjak sa 1863 m2 (u pretežitom dijelu poljoprivredno zemljište – voćnjak sa od ranije postojećim gospodarskim objektom) i to da se predmeta kuća tek sa malim dijelom nalazi na toj nekretnini ili se uopće na istoj ne nalazi, a kako je to sve utvrđeno očevidom i mjerničkim vještačenjem te usmenim očitovanjem mjerničkog vještaka na ročištu, nije niti bilo moguće da se gradnjom iste kuće stekne vlasništvo na čitavoj čkbr. 211/3 u k.o. Gaj, a kako se to tužbenim zahtjevom traži već samo na dijelu koji se nalazi pod objektom i pripadajućem zemljištu potrebno za redovitu uporabu građevine.
47. Tuženici u žalbi na raniju presudu (list 271 spisa) iznose primjedbu da u slučaju prvotuženika -protutužitelja D. I. S. nije adekvatno primijenio odredbu članka 24. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima, no ovaj Sud smatra upravo suprotno tj. da prvotuženik – protutužitelj, po punomoćniku pogrešno tumači tu odredbu odnosno da tumačeći istu ispušta iz vida to da ista sadrži i dio koji propisuje da osoba koja izgradi zgradu stječe vlasništvo građenjem samo u slučaju ako nije znala niti mogla znati da gradi na tuđem zemljištu. Prema tome, prvotuženik - protutužitelj u konkretnom slučaju, po ocjeni ovoga Suda, nije dokazao da je on osoba koja je sagradila predmetnu zgradu (kuću), a pored toga nedvojbeno je da je znao da nije vlasnik zemljišta na kojem je zgrada izgrađena.
48. Tuženici su po punomoćniku tijekom čitavog postupka u spis predmeta prilagali i isprave ili odluke iz kojih je proizlazi da su stranke međusobno, a i tužitelj – protutuženik sa ocem V. I. bili u lošim odnosima, no, po ocjeni ovoga Suda, sve to nije nužno i odlučno za bilo koju od relevantnih činjenica vezanih za stjecanje vlasništva na predmetnim nekretninama.
49. Pored toga, u slučaju prvotuženika – protutužitelja, po ocjeni ovoga Suda, nisu ispunjene niti pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću navedene u odredbama članka 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je bio na snazi u periodu kada je prvotuženik – protutužitelj stupio u posjed (suposjed) predmetnih nekretnina, kao što nisu ispunjene niti pretpostavke navedene u odredbama članka 159. sada važećeg (od 1.1. 1997. godine) Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to što je, iz svih naprijed navedenih razloga, po ocjeni ovoga Suda, dokazano da prvotuženik - protutužitelj tijekom perioda svog posjedovanja predmetnih nekretnina nije bio samostalan i pošten (savjestan) posjednik u smislu odredbi članka 11. i 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i članka 72. st. 2. i 3. Zakona o osnovno vlasničkopravnim odnosima jer nije dokazao da ih je posjedovao kao svoje te da je kroz čitavo vrijeme znao da su od ranije ove nekretnine bile upisane kao vlasništvo njegovih roditelja tj. da nisu bile njegove.
50. Vodeći računa o svemu naprijed navedenom, po ocjeni ovoga Suda, protutužbeni zahtjev prvotuženika – protutužitelja je u cijelosti neosnovan radi čega ga je Sud u cijelosti odbio tj. odlučio je kao u točki III. i IV. izreke ove presude.
51. O troškovima postupka Sud je odluku donio imajući prije svega u vidu da je postupak u ovom predmetu vođen po tužbi tužitelja protiv više tuženika te po protutužbi samo prvo tuženika protiv tužitelja, a isto tako imao je u vidu i djelomičan uspjeh i neuspjeh stranaka u ovom sporu tj. da niti jedna od stranaka nije u cijelosti uspjela sa svojim zahtjevima u ovom sporu te je imao u vidu da se ne radi o novčanim zahtjevima čije iznose bi sud mogao koristiti u izračunu postotka uspjeha stranaka u sporu. Nadalje, po ocjeni ovoga Suda, niti radi jednog dijela tužbenog ili protutužbenog zahtjeva nisu nastali troškovi u smislu odredbi članka 156. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Pored toga, u troškovnicima stranaka troškovi niti nisu posebno razdvojeni odnosno posebno izlučeni oni koji se odnose na pojedine zahtjeve (tužbu ili protutužbu) kako bi ih Sud kao takve mogao uzeti u obzir kod donošenja odluke (vidi stav odluke VSRH broj: Rev 1356/21 od 26. travnja 2022. godine). S obzirom na sve navedeno Sud je odluku donio temeljem odredbi članka 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku tumačeći je u smislu sadržaja odredbi članka 6. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te članka 1. Protokola 1. i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 89/21 od 2. ožujka 2021. godine.
U Garešnici 29. prosinca 2022. godine.
S u d a c:
Ivan Poljak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.