- 1 -              Poslovni broj: Usž-4501/21-3

Poslovni broj: Usž-4501/21-3

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Snježane Horvat Paliska, članica vijeća, uz sudjelovanje sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja J. S. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik G. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi starosne mirovine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2876/20-9 od 11. studenoga 2021., na sjednici vijeća održanoj 29. prosinca 2022.

p r e s u d i o   j e

1. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2876/20-9 od 11. studenoga 2021.

2. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.              Osporenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II 140-02/19-01/03217814456, URBROJ: 341-99-05/3-19-6182 od 5. lipnja 2020. kao i zahtjev za naknadu troškova spora.

2.              Rješenjem tuženika od 5. lipnja 2020. odbijena je tužiteljeva žalba protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., KLASA: UP/I 140-02/19-01/03217814456, URBROJ: 341-25-05/3-19-26175, broj: 274935 od 3. srpnja 2019. kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu.

3.              Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom ističe da nije jasno zašto javnopravna tijela u njegovu slučaju primjenjuju članak 100. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 115/18. i 102/19.; u daljnjem tekstu: ZOMO) jer on nije korisnik invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, već korisnik invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad. Pored toga ističe da nikada nije ispunjavao uvjete za priznavanje prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad te da nikada nije podnio zahtjev za priznavanje prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad. Nakon što mu je neosnovano i nezakonito utvrđena ta vrsta mirovine, nastavio je raditi do 2010., nakon čega mu nije uspostavljena isplata niti je to tražio. Smatra da ispunjava uvjete za priznavanje prava na starosnu mirovinu jer je 17. lipnja 2018. navršio 65 godina života te ostvario preko 15 godina mirovinskog staža. Navodi da je zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu podnio 12. veljače 2019. te je tražio priznavanje prava s danom 17. lipnja 2018., slijedom čega je tuženik bio dužan utvrditi je li tužitelj ispunjavao uvjete za priznavanje prava na starosnu mirovinu na dan 17. lipnja 2018. Osporava navod tuženika da mu je s danom 1. srpnja 2021. priznato pravo na starosnu mirovinu, ističući da mu je rješenjem od 20. rujna 2021. i nadalje priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad. Upire na članak 58. ZOMO-a kojim mu je, po službenoj dužnosti, trebalo prevesti pravo na mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti na starosnu mirovinu. Predlaže da ovaj Sud poništi osporavanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev. Traži i naknadu troškova žalbenog postupka              

4.              U odgovoru na žalbu tuženik predlaže odbijanje žalbe kao neosnovane u bitnom ističući da je rješenjem prvostupanjskog tijela od 29. lipnja 2021., tužitelju, korisniku invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad, prevedeno to pravo, s danom 1. srpnja 2021., na starosnu mirovinu, na temelju članka 175. stavka 7. ZOMO-a. Tužiteljeva mirovina nije mogla biti prevedena s danom navršenja 65 godina života (17. lipnja 2018.) jer tada mirovina nije bila u isplati. Isplata invalidske mirovine uspostavljena je rješenjem prvostupanjskog tijela od 9. lipnja 2021., počevši od 1. lipnja 2020.      

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7.              Iz spisa proizlazi da je tužitelj 12. veljače 2019. prvostupanjskom tijelu podnio zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu s danom 17. lipnja 2018. U postupku je utvrđeno da je rješenjem Područne službe u Z., broj spisa: 274935 od 25. veljače 2003. tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, počevši od 7. kolovoza 2002. Rješenjem Područne službe u Z., broj spisa: 274935 od 16. studenoga 2005. tužitelju je obustavljena isplata invalidske mirovine s danom 28. veljače 2005. zbog zaposlenja. Nadalje je utvrđeno da je tužitelju prestalo zaposlenje 30. lipnja 2010. te da je rješenjem Područne službe u Z. od 9. lipnja 2021., po zahtjevu tužitelja od 20. svibnja 2020., tužitelju uspostavljena isplata invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad s danom 1. lipnja 2020. te je određeno da će se umjesto te mirovine isplaćivati najniža mirovina.   

8.              S obzirom na činjenicu da je na dan 17. lipnja 2018. (dan kada je tužitelj navršio 65 godina života i ostvario više od 15 godina mirovinskog staža) tužitelj bio korisnik invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad, a ne osiguranik, to nije bilo zakonske osnove za priznavanje prava na starosnu mirovinu u smislu članka 33. ZOMO-a. Pored toga, u konkretnom slučaju nije bio primjenjiv ni članak 100. ZOMO-a koji uređuje priznavanje prava na starosnu mirovinu osobama koje su nakon ostvarivanja prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad stupile u osiguranje i navršile najmanje jednu godinu staža osiguranja, s obzirom na činjenicu da tužitelj nije bio korisnik invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, već korisnik invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad, na koju kategoriju se članak 100. ZOMO-a ne primjenjuje. Stoga je prvostupanjsko tijelo odbilo tužiteljev zahtjev, a tuženik odbio žalbu protiv prvostupanjskog rješenja o odbijanju zahtjeva.

9.              Polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, prvostupanjski sud je zaključio da su javnopravna tijela u konkretnom slučaju pravilno primijenila mjerodavno materijalno pravo, slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev.

10.              Ocjenjujući osnovanost žalbe, ovaj Sud polazi od činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku i upravnom sporu koje tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

11.              U ovom stadiju postupka među strankama je sporno jesu li u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za priznavanje prava na starosnu mirovinu tužitelju s danom 17. lipnja 2018.

12.              Nije sporno da je tužitelj je 17. lipnja 2018. navršio 65 godina života te imao preko 15 godina mirovinskog staža.

13.              Članak 33. ZOMO-a propisuje da pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža.

14.              Članak 100. ZOMO-a, među ostalim, uređuje priznanje prava na starosnu mirovinu korisnicima invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad ostvarene do stupanja na snagu ZOMO-a, kao i korisnicima invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti iz članka 39. stavka 3. ZOMO-a, koji nastave raditi na drugom poslu prema preostaloj, odnosno smanjenoj radnoj sposobnosti ili naknadno stupe u osiguranje i po toj osnovi navrše najmanje jednu godinu staža osiguranja.

15.              Polazeći od činjenice da u vrijeme podnošenja zahtjeva (12. veljače 2019.) odnosno u vrijeme navršenja 65 godina života (17. lipnja 2018.) tužitelj nije imao status osiguranika, nego korisnika invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad, koja mirovina nije bila u isplati, Sud ocjenjuje pravilnim zaključak javnopravnih tijela i prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za prihvaćanje tužiteljeva zahtjeva za priznavanje prava na starosnu mirovinu.

16.              S obzirom na žalbene navode valja dodati da se postupak koji je prethodio ovom upravnom sporu vodio povodom tužiteljeva zahtjeva za priznanje prava na starosnu mirovinu, u kojemu je, prema ocjeni ovoga Suda, iz naprijed navedenih razloga, pravilnom primjenom ZOMO-a, zahtjev odbijen. S druge strane, što se tiče prevođenja tužiteljeva prava na starosnu mirovinu, iz spisa predmeta proizlazi da je prevođenje tužiteljeve invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad na starosnu mirovinu primjenom članka 175. stavka 7. ZOMO-a provedeno u zasebnom postupku te zakonitost rješenja donesenog u tom postupku (kojim je prevedeno pravo na invalidsku mirovinu na starosnu mirovinu) nije dopušteno osporavati u ovom upravnom sporu, već žalbom tuženiku, a potom, u slučaju tužiteljeva nezadovoljstva tuženikovim rješenjem o žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, posebnom tužbom nadležnom upravnom sudu u zakonom propisanom roku.

17.              Slijedom iznesenoga, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u točki I. izreke.

18.              Budući da tužitelj nije uspio u ovom žalbenom postupku, to mu, na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu troškova ovog postupka. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 29. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća

                                                                                                            Mira Kovačić, v.r.