Poslovni broj: 62 P-279/2022-13

 

 

 

Poslovni broj: 62 P-279/2022-13

                

             Republika Hrvatska

           Općinski sud u Osijeku

  31000 Osijek, Europska avenija 7

         Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K. P. Krešimira IV br.3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužitelja B.B., OIB: …iz D.M., N.T. 3, zastupana po punomoćniku M.A., odvjetnici iz V., protiv tuženika A.B. d.d., OIB:…, sa sjedištem u Z., S.a 6, zastupana po punomoćniku H.M., odvjetniku iz Z., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 5. prosinca 2022. u prisutnosti tužitelja i zamj.pun. odvjetnika S.M. iz B. te  zamjenika punomoćnika tuženika I.K. odvjetnika iz V. na ročištu za donošenje i objavu presude 29. prosinca 2022.

 

p r e s u d i o     j e

 

I. Nalaže se tuženiku A.B. d.d. sa sjedištem u Z., S.a. 6., OIB: … da tužiteljici b.b. iz D.M., N.t. 3, OIB: …, isplati iznos od 20.910,82 kn / 2.775,34 eur[1], zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

 

- 12.73 kuna od 01.01.2010. godine pa do isplate,

- 107.90 kuna od 01.02.2010. godine pa do isplate,

- 103.98 kuna od 01.03.2010. godine pa do isplate,

- 131.59 kuna od 01.04.2010. godine pa do isplate,

- 123.07 kuna od 01.05.2010. godine pa do isplate,

- 134.95 kuna od 01.06.2010. godine pa do isplate,

- 207.75 kuna od 01.07.2010. godine pa do isplate,

- 190.49 kuna od 01.08.2010. godine pa do isplate,

- 250.31 kuna od 01.09.2010. godine pa do isplate,

- 218.95 kuna od 01.10.2010. godine pa do isplate,

- 195.11 kuna od 01.11.2010. godine pa do isplate,

- 269.35 kuna od 01.12.2010. godine pa do isplate,

 

- 306.73 kuna od 01.01.2011. godine pa do isplate,

- 272.86 kuna od 01.02.2011. godine pa do isplate,

- 277.32 kuna od 01.03.2011. godine pa do isplate,

- 259.49 kuna od 01.04.2011. godine pa do isplate,

- 264.79 kuna od 01.05.2011. godine pa do isplate,

- 343.06 kuna od 01.06.2011. godine pa do isplate,

- 354.29 kuna od 01.07.2011. godine pa do isplate,

- 444.41 kuna od 01.08.2011. godine pa do isplate,

- 417.32 kuna od 01.09.2011. godine pa do isplate,

- 360.60 kuna od 01.10.2011. godine pa do isplate,

- 354.44 kuna od 01.11.2011. godine pa do isplate,

- 348.99 kuna od 01.12.2011. godine pa do isplate,

- 368.74 kuna od 01.01.2012. godine pa do isplate,

- 387.02 kuna od 01.02.2012. godine pa do isplate,

- 387.62 kuna od 01.03.2012. godine pa do isplate,

- 376.74 kuna od 01.04.2012. godine pa do isplate,

- 380.18 kuna od 01.05.2012. godine pa do isplate,

- 387.65 kuna od 01.06.2012. godine pa do isplate,

- 381.24 kuna od 01.07.2012. godine pa do isplate,

- 380.29 kuna od 01.08.2012. godine pa do isplate,

- 372.85 kuna od 01.09.2012. godine pa do isplate,

- 360.97 kuna od 01.10.2012. godine pa do isplate,

- 375.20 kuna od 01.11.2012. godine pa do isplate,

- 381.96 kuna od 01.12.2012. godine pa do isplate,

- 379.52 kuna od 01.01.2013. godine pa do isplate,

- 354.38 kuna od 01.02.2013. godine pa do isplate,

- 371.34 kuna od 01.03.2013. godine pa do isplate,

- 377.54 kuna od 01.04.2013. godine pa do isplate,

- 368.27 kuna od 01.05.2013. godine pa do isplate,

- 345.71 kuna od 01.06.2013. godine pa do isplate,

- 333.34 kuna od 01.07.2013. godine pa do isplate,

- 344.12 kuna od 01.08.2013. godine pa do isplate,

- 354.32 kuna od 01.09.2013. godine pa do isplate,

- 374.53 kuna od 01.10.2013. godine pa do isplate,

- 354.50 kuna od 01.11.2013. godine pa do isplate,

- 369.53 kuna od 01.12.2013. godine pa do isplate,

- 372.29 kuna od 01.01.2014. godine pa do isplate,

- 351.43 kuna od 01.02.2014. godine pa do isplate,

- 359.39 kuna od 01.03.2014. godine pa do isplate,

- 355.62 kuna od 01.04.2014. godine pa do isplate,

- 346.36 kuna od 01.05.2014. godine pa do isplate,

- 344.74 kuna od 01.06.2014. godine pa do isplate,

- 344.84 kuna od 01.07.2014. godine pa do isplate,

- 355.66 kuna od 01.08.2014. godine pa do isplate,

- 368.34 kuna od 01.09.2014. godine pa do isplate,

- 2,894.11 kuna od 26.09.2014. godine pa do isplate,

 

 

do 30.6.2011. godine po stopi od 14% godišnje; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku A.B. d.d.. sa sjedištem u Z., S.a. 6, OIB…, da tužiteljici B.B. iz D.M., N.t. 3,OIB: … naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od ukupno 21.271,50 kn / 2.823,21 eur[2] sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, tekućom od dana donošenja presude, odnosno 29. prosinca 2022. pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka, iznad dosuđenog, kao neosnovan.

 

             

Obrazloženje

 

 

1.Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je s pravnim prednikom tuženika S.b. d.d. O.sklopila ugovor o kreditu broj: …, partija …,koji je u cijelosti otplaćen 26. rujna 2014.godine. Predmetnim ugovorom je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva, a koja se tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužiteljice. Tužiteljica nema u posjedu ugovor o kreditu, već samo potvrdu da je isti otplaćen u cijelosti.

 

1.1. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu tuženik nije pružio dovoljno informacija i obavijesti tužiteljici o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu tijekom otplate kredita skočio je i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

 

1.2. Tuženik je u ugovoru o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

 

1.3. Stoga tužiteljica smatra da su navedene odredbe o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi, kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tako i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača).

 

1.4. Dalje tužiteljica tvrdi da o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, i to: Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008.godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna; te Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je u točci I/ potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

 

1.5. Budući da tužiteljica ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom na temelju koje bi mogla precizirati svoje potraživanje i to: knjigovodstvenu karticu kredita, specifikaciju uplata po kreditu, obavijesti o promjenama kamatnih stopa (jednostrane odluke banaka), prvi otplatni plan i cjelokupni otplatni plan u CHF, a tuženik je ovu dokumentaciju na traženje tužiteljice odbio dati, tužiteljica ne može određeno postaviti tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će ista odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Također navodi da joj pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji joj odredi sud. U trenutku podnošenja tužbe tužiteljica samo pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu ne manjem od 10.001,00 kn pa je u tom smislu naznačila vrijednost predmeta spora.

 

2. Tuženik se u pisanom odgovoru na tužbu (list 14-17 spisa) i tijekom postupka protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja, njegovoj osnovi i visini. Naime, tuženik smatra da se u konkretnom slučaju na predmetni ugovor o kreditu ne mogu primijeniti pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 te presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 i Pž-6632/17, a čak i kada bi se primijenila pravna utvrđenja iz kolektivne tužbe, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Svrha takozvanih individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju, a što tužitelj ovdje ne dokazuje.

 

2.1. Tuženik čini nespornim da je njegov pravni prednik sklopio s tužiteljicom ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj … dana 15. travnja 2005.

 

2.2. Međutim, tuženik ističe kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje:. ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je prema svojoj slobodnoj volji prilikom sklapanja ugovora o kreditu mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu, i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je odabrao sklopiti upravo ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je u vrijeme sklapanja ugovora taj model bio najpovoljniji za tužitelja.

 

2.3. U odnosu na navode tužitelja da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem promjenjive kamatne stope bez egzaktnih parametara za promjenu iste i metode izračuna, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, tuženik smatra da takav stav tužitelja nije utemeljen na zakonu niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Ovo stoga jer je početna kamatna stopa određena ugovorom, dok je najviša kamatna stopa određena ugovorom u čl. 3. i iznosi 4,90% godišnje, što je znatno ispod kamatnih stopa koje su se ugovarale u to vrijeme. Tuženik je s tužiteljem ugovorio promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa zakonskim ograničenjima, dok je tužitelj samostalno izabrao sklapanje baš kredita s promjenjivom kamatnom stopom.

 

2.4. Vezano za navode tužitelja o ništetnosti valutne klauzule, tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva, jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to čl. 1065. koji, kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim čl. je određeno da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom. Tuženik tvrdi da je tužitelja o svim relevantnim okolnostima obavijestio, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula CHF nosi. Osim toga, predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 10 godina pa je u trenutku sklapanja istog bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF.

 

2.5. U konkretnom slučaju su stranke sklopile svojom slobodnom voljom ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, a tužitelj u tužbi nije niti obrazložio kolika bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, već istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu.

 

2.6. Nadalje, tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja, jer ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Budući da odredba čl. 388. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, ista se ne bi mogla primijeniti u konkretnom slučaju, obzirom da se ne radi o identičnom postupku, jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja, dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Stoga tuženik smatra da bi primjena čl. 388. ZOO-a u ovom kontekstu dovela u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka RH. U konačnici, čak i kada bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći ispočetka. 

 

2.7. Stoga tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže ga na naknadu troška postupka tuženiku. Ujedno tuženik tijekom postupka ističe i prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženika.

 

3. Tužiteljica se podneskom od 27. studenog 2019. očitovala na navode iz tuženikovog odgovora na tužbu na način da je ostala u cijelosti kod tužbe i  tužbenog zahtjeva, te dodatno obrazlaže da je pravno utvrđenje iz kolektivne presude obvezujuće u svim individualnim postupcima koje korisnici kredita pokrenu radi naknade štete, odnosno isplate stečenoga bez osnove, što je slučaj u ovom predmetu, bez obveze sudova da ponovno provede dokazni postupak s ciljem utvrđivanja jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutni CHF u ugovoru o kreditu ništetne ili ne (odluka Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-3142/18). Stoga tužiteljica navodi da je bespredmetno očitovati se jesu li navedene odredbe ništetne ili ne, budući je ništetnost istih bila već pravomoćno utvrđena.

 

3.1. Tužiteljica se u tužbi poziva na pravno utvrđenje iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu ("slučaj Franak").

 

3.2. U odnosu na prigovor zastare tužiteljica ističe da se u ovoj pravnoj stvari radi o stjecanju bez osnove u kojemu je zastarni rok pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima) te ističe i činjenicu da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa (slučaj Franak) dana 4. travnja 2012.  prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu zastara počela teći iznova. Također, u odnosu na zastarni rok u ovoj pravnoj stvari, kao i na prekid zastare, izjasnio se Vrhovni sud RH u revizijskoj odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.

 

3.3. Slijedom navedenog, tužiteljica i dalje ustraje na provođenju financijskog vještačenja na okolnost razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojemu je kredit isplaćen tužitelju u razdoblju od 4. travnja 2007. godine (od dana prekida zastare) pa do konačne otplate kredita, a sve kao posljedica ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, koje će jedino mjerodavno utvrditi postoje li i koliko iznosi potraživanje tužitelja u ovoj pravnoj stvari, a koje će biti moguće obaviti po predaji tražene kreditne dokumentacije. Po provođenju financijskog vještačenja tužiteljica će postaviti određeni tužbeni zahtjev. 

 

4. U ovom predmetu sud je donio presudu 30. travnja 2021. broj P-2406/2019-33,  kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, ali je povodom žalbe tuženika Županijski sud u Zagrebu donio rješenje posl. br. Gž-2028/2021-3 dana 22. ožujka 2022. godine, te ukinuo pobijanu prvostupanjsku presudu u toč. I i II izreke i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. Sukladno uputi drugostupanjskog suda, u ponovnom postupku treba točno utvrditi iznos razlike između plaćenih anuiteta i anuiteta navedenog u otplatnom planu ugovora o kreditu, jer je iz spisa utvrđeno da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka od 22. veljače 2021. proizlazi da razlika između plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu iznosi 20.910,82 kn, a ne 21.917,58 kn, kako je svoj zahtjev postavila tužiteljica i isti prihvatio sud prvog stupnja.

 

5. U ponovnom postupku sud je proveo po strankama predložene dokaze, i to: izvršio uvid u dokumentaciju koju je tužiteljica dostavila uz tužbu, odnosno potvrdu o otplati duga u cijelosti i odgovor tuženika na zahtjev za izdavanjem dokumentacije na listu 6-7, pročitao odgovor na tužbu tuženika na listu 14-17 spisa te izvršio uvid u prilog odnosno ugovor o namjenskom kreditu bez depozita zaključen između stranaka 15.04.2005. na listu 18-25. Pročitan je podnesak tužiteljice na odgovor na tužbu na listu 27-28, zapisnik od 27. siječnja 2020. na listu 31-32. Pročitan je podnesak tuženika od 25. veljače 2020. i izvršen uvid u dokumentaciju dostavljenu uz taj podnesak, sve na listu 34-61 spisa. Provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku L.B. te pročitan njezin nalaz i mišljenje na listu 75-80 spisa. Pročitan je podnesak tužiteljice od 9. studenog 2020. na listu 84-86, podnesak tuženika od 3. veljače 2021. na listu 89-91 i izvršen uvid u priloge tog podneska na listu 92-132. Pročitan je podnesak tužitelja od 11. veljače 2021. na listu 133-135, očitovanje vještaka na podnesak tuženika na listu 136-139, podnesak tužitelja na listu 140 i očitovanje vještaka na taj podnesak na listu 143-145. Pročitan je podnesak tužitelja od 1. ožujka 2021. na listu 146-148.

 

              6. Sud je u prethodnom postupku odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka D.K, kao nepotreban i odugovlačeći, jer je sud u pojedinačnim postupcima vezan za utvrđenja iz pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača, a što proizlazi iz sudske prakse Vrhovnog suda RH.  Također je odbijen  dokazni prijedlog tuženika za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja na način da vještak koristi kamatne stope primjenjive na HRK kredite, kao nepotreban i odugovlačeći, obzirom da predmet tužbenog zahtjeva nije kunski kredit te se ovim dokazom ne bi utvrdile relevantne činjenice potrebne za odluku u ovoj pravnoj stvari.

              6.1. Međutim, obzirom na novi stav i praksu Ustavnog suda RH, prema kojemu je potrebno u tzv. "švicarcima" saslušati zaposlenika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu na okolnosti obavijesti koje su dane određenom potrošaču, a prije sklapanja konkretnog ugovora, u ponovnom postupku je na te okolnosti na prijedlog stranaka izveden dokaz saslušanjem svjedokinje D.K. i tužiteljice.             

 

7. Svim izvedenim dokazima među strankama je, kao nesporno, utvrđeno slijedeće:

 

-da su tužiteljica i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek 15. travnja 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj …, potvrđen 20. travnja 2005. po javnom bilježniku Dinku Đurđeviću iz Donjeg Miholjca pod brojem OV-2335/05, prema kojem je banka kao kreditor tužiteljici, kao korisnici kredita, odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit za adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti od 20.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize S.b. d.d. O. važeće na dan korištenja kredita (preslika ugovora na listu 18 do 25 spisa);

-da je tuženik pravni sljednik S,b. d.d. O., budući da je H.A.A.B.d.d. (sada A.B. d.d.) pripojila S.b. d.d. O.;

-da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 10 godina;

-da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 4,90 % te je člankom 4. ugovoreno da korisnik kredita prihvaća sve naknade izmjene visine kamatne stope, sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa tom Ugovoru;

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala jednostranim odlukama Banke;

-da je kredit u cijelosti otplaćen 26. rujna 2014., što proizlazi iz potvrde o otplati duga u cijelosti na listu 6 spisa;

-da kredit nije konvertiran.

 

8. Među strankama je sporno mogu li se u konkretnom slučaju primijeniti utvrđenja iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, je li osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja, kao i prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženika, odnosno među strankama je sporna - kako osnova, tako i visina tužbenog zahtjeva.

 

9. Ove sporne činjenice utvrđivane su naprijed navedenim, izvedenim dokazima.

 

10. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15 i 70/19), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

 

              11. Naime, u većem broju odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (na koje se tužiteljica u tužbi i tijekom postupka poziva) povodom kolektivne tužbe potrošača utvrđene su ništetne odredbe o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditima, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, kao i o valutnoj klauzuli, pa snaga argumenata iznesena u tim odlukama obvezuje i ovaj sud u konkretnom slučaju.

11.1. Pri tome treba istaći da je saslušanjem tužiteljice u ponovnom postupku samo potvrđeno da je postupanje djelatnika Banke i u konkretnom slučaju bilo identično utvrđenjima iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača na koji se tužiteljica poziva, dok se svjedokinja D.K. obzirom na protek vremena  ne sjeća konkretnog ugovora o kreditu, a niti se sjeća da li su korisnike kredita upozoravali o rizicima koje preuzimaju ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valute u CHF. 

 

12. Prema odredbi čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 I 56/13) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine - 41/14 i 110/15).

 

13. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

14. Nadalje, sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO), u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je temeljem takvog ugovora stekla, s općim zastarnim rokom od pet godina, zbog čega je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužiteljici sve što je temeljem ništetnih odredbi stekao.

14.1. Pri vraćanju se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, sukladno odredbama članaka 1111. do 1115. ZOO-a.

 

15. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tuženika, sud smatra da ovaj prigovor nije osnovan.

 

16. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

 

              17. Dakle, primjenom navedenih odredaba Zakona o obveznim odnosima o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava potrošača prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći iz početka glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. U odnosu na povrat novčanog iznosa preplaćenog na temelju odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za švicarski franak, rok zastare teče od 14. lipnja 2018. Stoga, kako je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl.225. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je tužba podnesena u zastarnom roku, radi čega je ovaj prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim.  

 

18. U konkretnom slučaju se radi o ugovoru o kreditu koji je sastavila banka, a nedvojbeno je utvrđeno u pravomoćno okončanom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koji se tužiteljica poziva u tužbi i tijekom postupka, kako je u obrazloženju ove presude naprijed navedeno, da je između ostalih i tuženik, povrijedio u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke).

 

19. Dakle, u ovom predmetu je sud vezan temeljem čl.502.c. Zakona o parničnom postupku za pravno utvrđenje iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, budući se tužiteljica u ovoj parnici poziva na isto.

 

20. Iz pravnih utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja utvrđenja se primjenjuju i u ovom postupku, slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužiteljica, kao korisnik kredita, imala utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope. Time je tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava.

 

21. Dakle, navedenim presudama, a što je bitno za konkretan slučaj, je pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke te su tužiteljici samo upućene obavijesti o promjeni, što nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope, koja je kao takva, ništetna.

 

22. U obrazloženju svoje odluke broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13,  u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je i isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Iz obrazloženja citirane odluke Vrhovnog suda se također navodi: "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicima tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

 

23. Iz naprijed citiranog obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita – kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku – kao trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

 

24. Temeljem takvih ugovornih odredbi, osim precizno uređene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

 

25. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koji obvezuje i ovaj sud u konkretnom predmetu, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača te su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je – kao takva – potrošačima ostala nerazumljiva. Banke su takvo nezakonito postupanje kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredbe, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

26. Naime, odredbom čl.11.a. citiranog Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametre iz točke "a" ovoga  stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka I. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.".

 

27. U odnosu na valutnu klauzulu, sud smatra da i u konkretnom slučaju tuženik nije prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužiteljici pružio dovoljno informacija i obavijesti o tome koje rizike ista preuzima zaključenjem ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Naime, sukladno odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., za koju je ovaj sud vezan, proizlazi da je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o tome koliki je rizik preuzeo ugovaranjem valutne klauzule, odnosno da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezan za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, jer HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kako to čini u odnosu prema EUR. Stoga tužitelj s pravom traži isplatu, kako po osnovi preplaćenih kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,90%, koja je jedina bila određena, tako i po osnovi preplate zbog rasta, odnosno promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita. Predmetni ugovor o kreditu je zaključen u razdoblju obuhvaćenom u pravomoćno okončanom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa se ne može u ovom konkretnom predmetu zauzeti drugačiji pravni stav glede ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kako je naprijed obrazloženo, radi čega je osnovan zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

 

28. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je Ugovor o kreditu u Slavonskoj banci koji je predmet ovog postupka sklopila 15. travnja 2005., ali se zbog proteka vremena ne sjeća točno kako se zvao službenik banke s kojim je razgovarala o kreditu, jer je u to vrijeme troje službenika banke radilo na kreditima. Sjeća se da je ugovor pročitala prije potpisivanja te je razumjela da će kamatna stopa biti promjenjiva, ali nije mogla ni pretpostaviti da će biti tolike oscilacije i da će kamatna stopa toliko narasti. Nitko od djelatnika banke nije ju upozorio na rizik rasta tečaja CHF, koji je u to vrijeme, kada je dizala kredit, bio vrlo stabilna valuta. Tužiteljica nije  utjecati na sadržaj ugovora, već je banka unaprijed pripremila tekst ugovora, a tužiteljica se  mogla izjasniti samo o iznosu kredita i roku otplate. Na upit tužiteljica izjavila  da je kredit utrošila isključivo u privatne svrhe, odnosno u adaptaciju stana u kojem živi. U vrijeme podizanja kredita  tužiteljica je bila zaposlena u privatnom knjigovodstvenom kreditu V. u D.M., a u S.b. d.d. je radila od 1987.godine do 1991. godine, odnosno 4 godine. Na upit je izjavila da su tada bili najpovoljniji uvjeti za kredite u švicarcima, jer je bila najniža kamatna stopa te su joj djelatnici banke, kad su se došli raspitati za kredit, prvo nudili kredit u švicarcima, prezentirajući ga kao najpovoljniji. Na daljnji upit je izjavila da je kod javnog bilježnika samo potpisala ugovor te javni bilježnik nije ugovor niti pročitao, niti bilo što tumačio. Ne sjeća se kakvi su još krediti bili u ponudi 2005.godine. Kad joj je kamata bila previsoka po ovom kreditu zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF te više nije mogla otplaćivati redovno rate, podigla je drugi povoljniji kredit 2014. godine, pa je tim kreditom zatvorila ovaj kredit, i to godinu dana pred istek roka otplate kredita.

Na iskaz tužiteljice nije bilo primjedbi te ga i sud u cijelosti prihvaća kao istinit, jer je iskazivala uvjerljivo i razložno.

 

29. Iskaz svjedokinje D.K. sud nije posebno niti cijenio, jer se ova svjedokinja zbog proteka vremena ne sjeća konkretnog Ugovora o kreditu te jesu li u ponudi bili neki drugi krediti osim u CHF, niti se sjeća jesu li upozoravali korisnike kredita o rizicima koje preuzimaju ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne u CHF. Također se ne sjeća da li je upravo ona pregovarala s tužiteljicom vezano za sklapanje Ugovora o kreditu, a na upit je izjavila nije znala po kojoj se formuli vrši izračun promjene kamatne stope.

 

30. Tuženik nije predložio saslušanje nekog drugog svjedoka, osim D.K. niti je materijalnim dokazima tijekom postupka uspio osporiti osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice vezano za nepošteno postupanje banke prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu u pogledu davanja obavijesti potrošaču o rizicima koje preuzima ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, jer tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora nije znala po kojim će se parametrima mijenjati kamatna stopa, već je banka jednostrano mijenjala tijekom trajanja ugovornog odnosa kamatnu stopu, a niti je mogla pretpostaviti koliki rizik preuzima ugovaranjem valutne klauzule u CHF  obzirom da HNB ne štiti tečaj u CHF, kao što to čini u odnosu na euro, već je tužiteljica znala samo kolika je početna kamatna stopa i početni tečaj.

 

31. Prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženika nije osnovan. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da je upravo tuženik pravni slijednik S.b. d.d. i da je do pripajanjaS.b.d.d. i tuženika došlo 2009. Također nije sporno da je kolektivnom presudom za zaštitu prava i interesa potrošača obuhvaćeno razdoblje u kojem je S.b. d.d. postojala kao samostalna pravna osoba, no isto tako, u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije, u vrijeme presuđenja, S.b. d.d. više ne postoji, budući je došlo do njezinog pripajanja s H.A.A.B., pravnim prednikom tuženika, koji je obuhvaćen kolektivnom presudom. Stoga se, po stavu suda učinak presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača proteže i na tuženika, neovisno o tome je li ugovor zaključila S.b. d.d. ili H.A.A.B.

 

31.1. Za istaći je da je odredbom čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 152/11 – pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19) propisano da upisom pripajanja u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenoga društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Stoga je društvo preuzimatelj sveopći pravni sljednik pripojenog društva pa time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Dakle, to znači da su pripajanjem sva prava i obveze prešle na preuzimatelja, konkretno H.A.A.B.d.d., pa tako i obveze po ništetnim ugovorima o kreditu s valutom u CHF. Nesporno da je A.b. d.d. pravni slijednik H.A.A.B. d.d., a time su po stavu suda na tuženika prešla sva prava i obveze njegovih prednika.

 

32. Visina tužbenog zahtjeva tužiteljice utvrđena je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku L.B., dipl. oec.  (F. j.d.o.o. za usluge B.), koje vještačenje je izvršeno u skladu s pravilima struke. Vještačenjem je bilo potrebno, a vezano za Ugovor o kreditu koji je sklopljen između tužiteljice i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. broj: … dana 15.04.2005. godine, a prema dokumentaciji u spisu i dokumentaciji koju će po potrebi – na poziv vještaka, stranke dostaviti vještaku, utvrditi slijedeće: - razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojem je kredit isplaćen tužiteljici i to za vremenski period od 04. travnja 2007. godine pa do konačne otplate kredita.  

 

33. Prema nalazu i mišljenju vještaka, tužiteljica je 15.04.2005. godine, kao korisnica kredita, sklopila s tuženikom kao davateljem kredita – bankom, Ugovor o kreditu broj broj …. Kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 20.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan isplate kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 10 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste banke važećem na dan plaćanja.  Tužiteljica je kredit prijevremeno otplatila 26. rujna 2014.  jednokratnom uplatom u iznosu od 1.721,81 CHF, što je vještak L.B. utvrdila iz Prometa po kreditu (list 38-52 spisa) i Otplatnog plana (list 59-61 spisa). Ugovorena kamatna stopa je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke, a na dan sklapanja ugovora iznosila je 4,90% godišnje. Tužiteljica se poziva na ništetnost promjenjivih kamatnih stopa, o kojima se nije pregovaralo s korisnikom kredita, te ništetnost valutne klauzule u CHF i traži da joj tuženik isplati preplaćeni iznos, odnosno razliku između prvobitno ugovorenih iznosa anuiteta i stvarno plaćenih iznosa anuiteta temeljem mijenjanih kamatnih stopa i mijenjanih važećih tečajeva za CHF. 

 

34. Vještak je utvrdio, sukladno predmetnom Ugovoru o kreditu, iznos mjesečnog anuiteta koji je važio na dan sklapanja ugovora prema ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,90%, a iznosio je 211,47 CHF.   Tijekom otplate kredita kamatna stopa je mijenjana kako slijedi: od 22. travnja 2005. do 31. kolovoza 2007. iznosila je 4,90%; od 01.rujna 2007. do  30.studenog 2008. kamatna stopa je iznosila 5,40%; od 01.prosinca 2008. do 30.travnja 2009. je iznosila 6,00%; od 01.svibnja 2009. do 30.studenog 2010. je iznosila 6,75%; od 01.prosinca 2010. do 30.rujna 2011. je iznosila 6,50%; od 01.listopada 2011. do 31.prosinca 2013. je iznosila 6,30%; a od 01.siječnja 2014. do 26.rujna 2014. je iznosila 3,23%.

 

35. Kako bi izračunala koliko je iznosio anuitet prema prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi u kunama, utvrđeni početni iznos anuiteta vještak je preračunao u kune po srednjem tečaju banke za CHF na dan isplate kredita 20.04.2005. godine, koji je iznosio 4,77994. Datum isplate kredita vještak je utvrdio iz otplatnog plana (list 54 spisa). Primjenom navedenog tečaja na dan isplate kredita, anuitet bi prema prvobitno ugovorenim uvjetima, odnosno prvo ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,90% iznosio  1.010,81 HRK. Temeljem dokumentacije koja prileži spisu vještak je izračunao koliko je svakomjesečno tužiteljica tuženiku više platila u odnosu na prvobitno ugovoreni anuitet, koji se kasnije mijenjao temeljem promjena kamatnih stopa i promjena vrijednosti tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

35.1. Razlika između utvrđenog anuiteta po prvobitno ugovorenim uvjetima (anuitet sukladno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju za CHF na dan isplate kredita) i realiziranih iznosa anuiteta koje je tužitelj svakomjesečno plaćao tuženiku (anuitet sukladno mijenjanim kamatnim stopama i tečaju za CHF na dan dospijeća anuiteta), čini preplaćeni iznos anuiteta koji je nastao utjecajem povećanja kamatne stope i porasta tečaja za valutu CHF. Zaključno, vještak navodi da je tužiteljica tijekom otplate predmetnog kredita za njegovu otplatu platila više ukupno  21.917,58 HRK u odnosu na iznos kolji bi platila da je predmetni kredit otplaćivala prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi i po tečaju po kojem je tužiteljici isplaćen kredit. 

 

36. Podneskom tužiteljice od 09. studenog 2020. (list 84-86 spisa) tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka na koji tužiteljica nije imao nikakvih primjedbi, a koji tužbeni zahtjev glasi na isplatu iznosa od ukupno 21.917,58 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa.

 

37. Tuženik se podneskom od 3. veljače 2021. (list 89-91 spisa) očitovao da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva te prigovara nalazu i mišljenju vještaka, jer je vještak u izradu nalaza i mišljenja uvrstio samo više plaćene iznose tj. one iznose kada je tužitelj više platio anuitet prema simulaciji, a što nije u skladu sa zadatkom vještaka. Naime, zadatak vještaka je bio izračunati razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu i početnom tečaju. Stoga tuženik smatra da je vještak u nalaz i mišljenje trebao uračunati i manjkove tj. one anuitete kada je tužitelj manje platio iznose prema simulaciji. Prema simulaciji izračuna u skladu sa zadatkom suda, koju je napravio tuženik, proizlazi da bi tužitelj manje platio iznos od 1.522,25 kn te bi ukupna razlika iznosila 20.383,31 kn. Osim toga, tuženik osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu te kao da nije ugovorena valuta obveze.

 

38. Tuženik smatra da je izračun trebalo izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na HRK kredite u predmetnom vremenskom periodu te predlaže dopunu vještačenja u tom smislu. Stoga tuženik predlaže da vještak napravi dopunu nalaza i mišljenja u tom smislu, a prema tablici kamatnih stopa koju je dostavio uz podnesak te iz gore navedenih razloga tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva specificiranog u tužiteljevom podnesku od 09. studenog 2020. i prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je stava da je ovdje riječ o identičnoj pravnoj situaciji te da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudi posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020.

 

39. Tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu s CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule.

 

40. Stoga tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te naloži istoj da naknadi parnične troškove tuženiku.

 

41. Tužiteljica u podnesku od 11. veljače 2021. (list 133-135 spisa) osporava navode tuženika kojima se isti protivi preinaci tužbe, jer je preinaka napravljena nakon provedenog financijskog vještačenja te se poziva na odredbu čl. 190. st. 2. ZPP-a kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako u konkretnom slučaju tužiteljica nije mogla točno precizirati tužbeni zahtjev prije provedbe vještačenja, smatra da su ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu čl. 190. st. 2. ZPP-a.

 

42. Nadalje, tužiteljica ponavlja navode da je pravno utvrđenje iz kolektivne presude obvezujuće u svim individualnim postupcima koje korisnici kredita pokrenu radi naknade štete, odnosno isplate stečenoga bez osnove – što je slučaj i u ovom predmetu, bez obveze sudova da ponovo provode dokazni postupak s ciljem utvrđivanja jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF u ugovoru o kreditu ništetne ili ne (odluka VSRH Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.). Posljedica utvrđenih ništetnosti odredbi je upravo ta da se početna kamatna stopa i početni tečaj imaju primijeniti tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a kako je vještak i postupio.

 

43. Tužiteljica se protivi i navodima tuženika glede tijeka zateznih kamata, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u presudama za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te ističe da već sama činjenica da je tuženik u ugovoru o kreditu koristio nepoštene pa posljedično tome i ništetne ugovorne odredbe nedvojbeno dovodi do zaključka da je tuženik nepošten stjecatelj, a kako se isti protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti, znači da isti ne bi imao namjeru vratiti stečeno bez osnove čak i da je bio pozvan prije podnošenja tužbe da to učini.

 

44. Vještak L.B. se pisano očitovala 12. veljače 2021. (list 136-139 spisa) na navode iz podneska tuženika od 3. veljače 2021. te je u izračun uvrstila i one anuitete koje je tužitelj platio u iznosu manjem od anuiteta prema ugovorenoj kamatnoj stopi i prema tečaju važećem na dan isplate kredita, uslijed čega je izračunala razliku preplaćenih anuiteta u iznosu od 20.394,69 kn. U odnosu na ostale primjedbe tuženika vještak navodi da su iste pravne prirode pa se na njih ne može očitovati.

 

45. Tužiteljica je nakon primitka očitovanja vještaka od 12. veljače 2021. predložila da vještak postupi po nalogu suda vezano za vještačenje vremenskog perioda od 04. travnja 2007. pa do konačne otplate kredita, a ne od početka otplate kredita pa do konačne otplate kredita. Stoga predlaže da vještak izvrši korekciju prema točnom nalogu suda.

 

46. Vještak L.B. se očitovala pisanim putem 22. veljače 2021. (l. 143-145 spisa) na podnesak tužitelja te je iz izračuna u kojem su obuhvaćeni i manje plaćeni anuiteti u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj CHF važeći na dan isplate kredita isključila razdoblje do 04. travnja 2007.godine. Po ovom izračunu razlika između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojem je kredit isplaćen tužitelju i to za vremenski period od 04. travnja 2007. godine pa do konačne otplate kredita iznosi ukupno 20.910,82 kn, a tabelarno je izvršen prikaz po mjesecima.

 

47. Tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka na iznos od 20.910,82 kn, u kojem su obuhvaćeni i manje plaćeni anuiteti u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj CHF, kako je naprijed navedeno, podneskom od 16. studenog 2022. (l. 247-248 spisa).

 

48. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljene financijsko-knjigovodstvenog vještaka L.B., jer je vještačenje izvršila stručno i objektivno, sukladno nalogu suda. Naime, primjedbe tuženika glede nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka su potpuno neosnovane, a posebice tuženik neosnovano prigovara da je izračun vršen na način kao da je predmetni ugovor o kreditu pretvoren u kredit s fiksnom kamatnom stopom, obzirom da je jedino početno ugovorena kamatna stopa od 4,90 % tužitelju bila jasna i razumljiva, te imajući u vidu da tužitelj nije mogao uopće pretpostaviti posljedice promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika i rizika koji preuzima ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Nije dovoljno da tužitelju samo gramatički budu jasne odredbe ugovora, već isti mora biti svjestan svih rizika koje preuzima i mora mu se dati jasne i egzaktne parametre koji utječu na promjenu kamatne stope te ga upoznati sa svim posljedicama koje za njega mogu nastati ukoliko se ugovori valutna klauzula u CHF, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

 

49. Tužiteljica u ovom postupku potražuje isplatu iznosa, odnosno restituciju, kao pravnu posljedicu ništetnosti po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, a preplaćeni iznos je  upravo iznos za koji je krivnjom tuženika umanjena imovina tužiteljice u odnosu na početno ugovorene uvjete predmetnog ugovora o kreditu.

 

50. Sud je na glavnoj raspravi od 16. ožujka 2021. odbio dokazni prijedlog tuženika za dopunu vještačenja na način da vještak pri izračunu koristi kamate primjenjive na HRK kredite, kao nepotreban i odugovlačeći, kao što je o tom prijedlogu tuženika odlučio već i na pripremnom ročištu od 01. listopada 2020., obzirom da se u konkretnom slučaju radi o kreditu koji je vezan za valutnu klauzulu u CHF, a ne o kunskom kreditu.

 

51. Na istoj glavnoj raspravi sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva tužiteljici, jer ista ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem da točno precizira tužbeni zahtjev prije provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te iz razloga što je to svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka.

 

52. Tužiteljici pripada pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata temeljem čl.29. Zakona o obveznim odnosima od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, jer je tuženik za svako kašnjenje tužiteljice tijekom otplate kredita već tijekom otplate istu teretio zateznom kamatom, a koju je kamatu tužiteljica i platila, pa tuženik zasigurno ne bio kredit utvrdio otplaćenim u cijelosti da tužiteljica navedeno nije podmirila.

 

53. Slijedom svega iznijetoga, sud je u cijelosti usvojio tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, a kako je isti specificiran nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, kao što je pobliže naznačeno u izreci ove presude.

 

54. Ostale navode stranaka, kao nepotrebne, sud nije posebno ni obrazlagao.

 

55. O troškovima postupka sud je odlučio na temelju odredbe čl.154. st.1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku.

 

56. Tužiteljica potražuje trošak prema troškovniku na listu 254 spisa, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to: za sastav tužbe (Tbr.7/1) u iznosu od 100 bodova, sastav podneska od 27. studenog 2019. u visini od 100 bodova, zastupanje na pripremnom ročištu od 27. siječnja 2020. i 01. listopada 2020. u visini od 2 x 200 bodova, sastav podneska od 12. listopada 2020. u iznosu od 25 bodova, sastav obrazloženog podneska od 9. studenog 2020. u iznosu od 100 bodova , sastav podneska od 11. veljače 2021. u iznosu od 100 bodova, sastav podneska od 17. veljače 2021. u iznosu od 100 bodova, te sastav podneska od 1. ožujka 2021. u iznosu od 100 bodova, kao i za zastupanje na raspravi od 16. ožujka 2021. visini od 100 bodova, pristup na ročište za objavu presude 30.04.2021. u visini od 50 bodova, sastav obrazloženog podneska od 14.11.2022. u visini od 100 bodova, zastupanje na glavnoj raspravi od 16.11.2022. i 05.12.2022. u visini od 2 x po 100 bodova, pristup na ročište za objavu presude 29.12.2022.  u visini od 50 bodova, odnosno ukupno 1.325 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 15 kn iznosi 19.875,00 te uvećano za PDV 25% u iznosu od 4.968,75 kn, tako da ukupan trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku iznosi 24.843,75 kn. Na ovaj trošak treba dodati trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, kao i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 400,00 kn i na presudu u iznosu od 559,00 kn. Dakle, tužiteljica potražuje sveukupno iznos od 28.302,75 kn.

 

57. Sud nije priznao tužiteljici zatraženi trošak za sastav podneska od 12. listopada 2020. u iznosu od 250,00 kn uz pripadajući PDV 25%, jer ovaj trošak ne smatra nužnim, obzirom da je punomoćnica tužitelja tim podneskom samo obavijestila sud da dostavlja dokaz o plaćenom predujmu za vještačenje, iako je mogla dostaviti samo dokaz o uplati.  Također tužiteljici nisu priznati  troškovi sastava podneska od 09. studenog 2020. (specifikacija tužbenog zahtjeva), 11. veljače 2021. (očitovanje na podnesak tuženika kojim se tuženik očitovao na nalaz i mišljenje vještaka) i 1. ožujka 2021. (specifikacija tužbenog zahtjeva), jer su ovi podnesci bili nepotrebni za vođenje ovog postupka, jer je za  specifikaciju tužbenog zahtjeva koji je  pun. tužiteljice izvršila u ponovnom postupku, istoj priznat trošak.

 

58. Nadalje, sud tužiteljici ovom presudom ne može priznati trošak pristupa na ročište za objavu presude od 29.prosinca 2022., jer presudom odlučuje o zahtjevu za naknadu troškova koji su nastali do zaključenja glavne rasprave, a u trenutku donošenja ove odluke o trošku neizvjesno je da li će tužiteljici nastati taj trošak. Stoga će o ovom zahtjevu tužiteljice za naknadu troška pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude sud odlučiti naknadno, posebnim rješenjem, ukoliko taj trošak nastane.

 

59. Zbog naprijed navedenog, sud je  dosudio tužiteljici nužan trošak u iznosu od ukupno 21.271,50 kn / 2.823,21 eur i odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u preostalom dijelu.

 

U Valpovu 29. prosinca 2022.

                                                                                                                  

                                                                         Sutkinja

                                                                        Tatjana Varžić

             

 

 

 

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke imaju pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu, u tri primjerka.

 

 

Dostaviti:                                                                     

1.Punomoćnici tužiteljice,                                                                       

2.Punomoćniku tuženika.