Poslovni broj: 11 P-251/2021-32

                                  Poslovni broj: 11 P-251/2021-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zadru, po sutkinji Katarini Zdunić, u pravnoj stvari tužitelja A. T., d.o.o., K., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. Z., odvjetniku u Z.1, protiv tuženika Z. B. d.d., Z.2, OIB: …, zastupana po punomoćniku G. D. i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva B., Š., D. i S. iz Z.2, radi isplate, nakon glavne i javne održane i zaključene rasprave 12. prosinca 2022. u nazočnosti punomoćnika tužitelja M. Z. i punomoćnika tuženika D. K., na ročištu za objavu odluke 28. prosinca 2022.

p r e s u d i o    j e

              Nalaže se tuženiku Z. B. d.d., Z.2 isplatiti tužitelju A. T., d.o.o., K., iznos od 10.997,17 eura prema prodajnom tečaju HNB na dan isplate, te na taj iznos platiti zateznu kamatu počev od 13. svibnja 2005. pa do 31. prosinca 2007., po stopi koja ovlaštena banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju u valuti eura, od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 8 dana, dok se tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 20.849,10 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos odbija kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 23.964,16 kuna/3.180,59 eura[1], sve u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1.               Tužitelj u tužbi podnesenoj sudu 13. rujna 2005. navodi kako su stranke u višegodišnjem poslovnom odnosu po ugovorima o kreditu, pa tako i po kreditu br. 5700238383 i 5700233897. Tuženik je po navedenim kreditima tužitelju naplatio kamatu po stopi od 18% umjesto 15%, kako je to propisano Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN br. 72/2002). Tužitelj se zbog više obračunate kamate od 1. srpnja 2002. obraćao tuženiku sa zahtjevom za povrat neosnovano obračunate i naplaćene kamate i to u ukupnom iznosu od 17.050,71 eura. Tuženik je otklonio povrat navedenog iznosa pozivom na odredbu čl. 2. Zakona o kamatama (NN 94/2004) jer da banku ne obvezuje Uredba iz 2002. godine budući da je "ugovorena kamata po dospijeću". Tužitelj smatra da je taj pravni stav tuženika neodrživ i da tuženik nema niti ugovorni niti zakonski temelj za obračun kamate od 18% godišnje odnosno po stopi višoj od zakonom propisane te da je na taj način tužitelj oštećen upravo za utuženi iznos od 17.050,71 eura.
2.               Tuženik se u svom odgovoru na tužbu podnesenom sudu 6. listopada 2005. usprotivio  tužbi navodeći prvenstveno kako je tužba neuredna jer tužitelj nije naveo i dokazao kada je podmirio potraživanje iz ugovora koje navodi u svojoj tužbi, za koji period mu je obračunata kamata po dospijeću i na koji iznos, a niti je dokazao da je tuženik stekao bez osnove utuženi iznos. Tuženik smatra da je zahtjev tužitelj po osnovi stjecanja bez osnove neosnovan jer bi kod tog instituta trebao dokazati stjecanje bez pravne osnove, a tužitelj nije utvrdio niti dao razloge za utvrđenje tih činjenica već se samo poziva na raster obračuna kamata iz kojeg je vidljiva primjena stope kamate po dospijeću u visini od 18% od 15. listopada 2002. Isto tako, novčana tražbina se smatra dospjelom od trenutka kada je vjerovnik ovlašten zahtijevati njezinu isplatu. Tužitelj u tužbi nije naveo kako je i kada ispunio i u kojem iznosu svoje obveze po pojedinom od kredita te kada se njegova obveza utvrdila kao dospjela. Nadalje, prema čl. 277. Zakona o obveznim odnosima dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje osim glavnice i zatezne kamate po stopi utvrđenoj zakonom. Ako je stopa ugovorne kamate viša od stope zatezne kamate, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja. Ovdje se radi o kamatama koje su po svom nastanku ugovorne, a koje se primjenjuju temeljem zakona i imaju funkciju naknade štete zbog zakašnjenja u ispunjenju novčane obveze od strane dužnika. Nadalje, u odnosu na visinu ugovorne kamate tuženik ističe kako on istu nije odredio proizvoljno već temeljem Odluke o kamatnim stopama banke. Za napomenuti je kako je razlog zbog kojeg je tuženik primjenjivao kamatnu stopu od 18% taj što do 3. studenoga 2004. nije postojao poseban zakon koji bi riješio pitanje najviše dopuštene ugovorne kamatne stope između pravnih osoba. Sudska praksa je taj problem pokušavala riješiti na način da je primjenjivala pomoćno pravilo iz čl. 399. st. 3. ZOO-a na način da je kao ugovorenu kamatu između drugih osoba uzimala kamatnu stopu koju banka plaća odnosno ugovara za takvu ili sličnu vrstu posla i koja dospijeva nakon isteka jedne godine. 
3.               Ovaj sud je presudom posl. br. P-265/2005 od 10. siječnja 2006. usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio tuženiku da tužitelju isplati kunsku protuvrijednost iznosa od 17.050,71 eura, navodeći, u bitnome, kako je nedvojbeno da su stranke ugovorile veću kamatnu stopu od maksimuma koji dopušta zakon i takve odredbe ne povlače za sobom ništetnost tih ugovora, ali u slučaju spora koja se kamatna stopa ima primijeniti sud smatra, temeljeći to na čl. 399. Zakona o obveznim odnosima da se treba primijeniti najviša zakonom dopuštena kamatna stopa, a to je u ovom slučaju 15%. Citirana presuda ukinuta je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-1831/27-5 od 14. travnja 2011. prvenstveno iz razloga što je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi postupka budući da nije mogao donijeti presudu u odnosu na tuženikovu poslovnu jedinicu, podružnicu već isključivo u odnosu na tuženika samog. Nadalje, sud u obrazloženju presude nije iznio odlučne činjenice o tome kako je utvrdio da je tuženik po ugovorima naplatio tužitelju kamatu po stopi od 18% godišnje. Također, prvostupanjski je sud propustio utvrditi je li i kada tuženik podmirio potraživanja iz ugovora o kreditu, za koje razdoblje i na koje iznose je kamata obračunavana po dospijeću i po kojoj kamatnoj stopi. Nije jasno ni na koji način je sud utvrdio nespornim utuženi iznos, budući da je tuženik prigovorio visini potraživanja. Naloženo je prvostupanjskom sudu najprije pozvati tužitelja da izvrši ispravak tužbe u pogledu osobe tuženika i onda postupiti po ostalim uputama.
4.               U ponovljenom postupku proveden je dokaz financijskim vještačenjem te je pod posl. br. P-583/11 17. lipnja 2013. donesena presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, uređen na ročištu održanom 11. ožujka 2013., i naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 26.729,19 eura. Svoju odluku prvostupanjski sud je utemeljio na nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije, imajući u vidu činjenicu da su stranke imale sklopljena dva ugovora o kreditu i da je tužitelj kasnio sa plaćanjima zbog čega mu je tuženik obračunao zateznu kamatu. Citirana presuda ukinuta je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br Pž-7030/13-3 od 26. kolovoza 2015. uz uputu kako bi prvostupanjski sud u ponovljenom postupku trebao najprije utvrditi dopuštenu stopu ugovorne kamate za razdoblje trajanja ugovora o kreditu s obzirom na činjenicu da su krediti dani uz valutnu klauzulu i kada se ta stopa utvrdi – trebalo bi dati određeni zadatak vještaku da po toj stopi izračuna ugovornu kamatu za vrijeme od ugovorenog početka obračuna do dospijeća roka vraćanja kredita, imajući u vidu zabranu obračunavanja kamate na kamatu osim ako je to ugovoreno, dok će se zatezne kamate obračunati od dolaska tužitelja u zakašnjenje i to po zakonskoj stopi odnosno po ugovornoj stopi ako je ona veća od zakonske.
5.               U ponovljenom postupku tuženik je, među ostalim, istakao prigovor zastare potraživanja prvenstveno za cjelokupnu tražbinu, jer sam tužitelj u tužbi navodi da potražuje povrat više obračunate kamate od 1. srpnja 2002. Budući da sukladno odredbi čl. 372. Zakona o obveznim odnosima odnosno čl. 226. ZOO/05 tražbine povremenih davanja, kao što je tražbina kamata, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog povremenog davanja. Kako je sam vještak utvrdio da je značajni dio utužene tražbine dospio na naplatu u razdoblju od 17. svibnja 2002. do 29. kolovoza 2002., a tužitelj je tužbu podnio 13. rujna 2005. i isti je smanjio tužbeni zahtjev 18. rujna 2012. na iznos od 10.997,17 eura, a nakon toga je na ročištu održanom 11. ožujka 2013. tužbeni zahtjev ponovno povisio na iznos od 29.729,19 eura.
6.               Po nalogu suda stalni sudski vještak za financije je izradio dopunski nalaz i mišljenje, temeljem kojeg je tužitelj uredio tužbeni zahtjev podneskom od 15. veljače 2017. i isti tako sada potražuje od tuženika iznos od ukupno 238.839,50 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 50.508,09 kuna od 3. srpnja 2003. i na iznos od 188.331,41 od 24. siječnja 2004. Ukoliko sud ne bi prihvatio naprijed citirani tužbeni zahtjev tužitelj postavlja i alternativni kojim potražuje od tuženika iznos od ukupno 31.164,60 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 6.732,38 eura od 3. srpnja 2003. pa do isplate a na iznos od 24.431,22 eura od 24. siječnja 2004. pa do isplate.
7.               Prvostupanjskom presudom posl. br. P-226/15 od 4. kolovoza 2017. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja iz razloga što je isti postavljen u kunama, dok je prihvaćen alternativni tužbeni zahtjev koji postavljen u eurima. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-5685/2017-2 od 23. listopada 2018. ukinuta je naprijed citirana prvostupanjska presuda i predmet je vraćen na ponovni postupak. Drugostupanjski je sud prvo istaknuo kako prvostupanjski nije odlučio o prigovoru zastare. Nadalje, istaknuto je i kako je prvostupanjski sud prije davanja naloga za dopunsko vještačenje trebao ispitati je li stopa ugovorne kamate iz Ugovora o kreditu dopuštena u smislu odredbe čl. 399. st. 2. i 3. ZOO-a. Također je istaknuto i kako nema dokaza o tome da je ugovorena kamata na kamatu, već sud samo tako ističe i tako daje nalog vještaku. U uputi drugostupanjskog suda je navedeno kako će sud u ponovljenom postupku najprije ispitati osnovanost prigovora zastare, potom utvrditi dopuštenu stopu ugovorne kamate za razdoblje trajanja Ugovora s obzirom na činjenicu da su krediti dani uz valutnu klauzulu. Nakon toga, sud će dati nalog vještaku da po toj utvrđenoj stopi izračuna ugovornu kamatu za vrijeme od ugovorenog početka obračuna do dospijeća roka vraćanja kredita, imajući u vidu zabranu obračunavanja kamate na kamatu dok će se zatezne kamate obračunati od dolaska tužitelja u zakašnjenje i to po zakonskoj stopi odnosno po dopuštenoj ugovornoj stopi ako je ona veća od zakonske.
8.               U ponovljenom postupku sud je zatražio od banaka da dostave podatak o tome koliku su ugovornu kamatu uz valutnu klauzulu ugovarale u vrijeme potpisivanja predmetnih ugovora, nakon odgovora dvije banke, naloženo je vještaku, sada drugom, provesti financijsko vještačenje.
9.               Presudom ovoga suda posl. br. P-247/2018 od 9. srpnja 2021. sud je prihvatio alternativni tužbeni zahtjev tužitelja, naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 31.164,60 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 6.732,38 eura od 3. srpnja 2003. pa do isplate a na iznos od 24.431,22 eura od 24. siječnja 2004. pa do isplate. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-4456/2021-2 od 24. rujna 2021. ukinuta je naprijed citirana presuda, predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem. Istaknuto je kako je pogrešno odlučeno po pitanju prigovora zastare potraživanja, u dijelu u kojem je prvostupanjski sud istoga odbio jer je smatrao da je podnošenjem tužbe prekinuta zastara pa i u pogledu preinačenog dijela tužbenog zahtjeva. Prvostupanjskom je sudu, za ponovljeni postupak dana uputa da najprije uputi dopis svim bankama radi utvrđenja dopuštene stope ugovorne kamate za razdoblje trajanja Ugovora. Nakon utvrđenja dopuštene stope sud će dati određenu zadaću vještaku da po toj stopi izračuna ugovornu kamatu za vrijeme od ugovorenog početka obračuna do dospijeća roka vraćanja kredita, imajući u vidu zabranu obračunavanja kamate na kamatu osim ako je ugovorena, dok će se stope zatezne kamate obračunati od dolaska tužitelja u zakašnjenje i to po zakonskoj stopi odnosno po dopuštenoj ugovornoj stopi ako je ona veća od zakonske. Nakon toga će prvostupanjski sud ispitati i osnovanost prigovora zastare i potom donijeti novu na zakonu osnovanu odluku.
10.          Sukladno odredbi čl. 315. ZPP-a ako se ročište drži pred sudom u izmijenjenom sastavu, što je ovdje slučaj, glavna rasprava mora početi iznova, ali sudac pojedinac, odnosno vijeće može, nakon što se strankama omogući da se o tome izjasne, odlučiti da se ponovno ne saslušavaju svjedoci i vještaci i da se ne obavlja novi uviđaj, već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza. U ovoj pravnoj stvari, sud je postupio na navedeni način u ponovljenom postupku i stranke su se usuglasile da se pročitaju zapisnici o izvođenju ranijih dokaza.
11.          U dokaznom postupku sud je izvršio uvid te pročitao priloženu dokumentaciju i to: Ugovor o založnom pravu sklopljen 15. listopada 2001. uz dodatak istome od 16. svibnja 2002. – aneks 1 (l.s. 4-9); ugovor o okvirnom revolving kreditu s valutnom klauzulom od 16. svibnja 2002. (l.s. 10-13); Ugovor o kratkoročnom kreditu s valutnom klauzulom od 1. rujna 2003. (l.s. 14-15), raster obračuna kamata (l.s. 16-19); dopis tužitelja tuženiku od 13. svibnja 2005. uz obračun zateznih kamata (l.s. 20-21); dopis tuženika tužitelju od 15. lipnja 2005. (l.s. 22); nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i bankarstvo J. K. i očitovanje na prigovore stranaka (l.s. 67-137, 164-166); dopunski nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i bankarstvo J. K. od 10. siječnja 2017. (l.s. 212-221); dopis P.1 banke Z.2 d.d. od 11. srpnja 2019. (l.s. 294); nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije D. B.1, obrt V. B., od 30. ožujka 2021. (l.s. 321-339), dopis E. & s. bank d.d. od 12. studenoga 2021. (l.s. 397); dopis R. bank d.d. od 24. studenoga 2021. (l.s. 398); dopis O. banke d.d. od 25. studenoga 2021. (l.s. 399); dopis P.2 banke d.d. od 25.studenoga 2021. (l.s. 400); dopis HNB-a od 4. svibnja 2022. (l.s. 404-406); nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje D. B.2, vl. obrta V. B. od 3. listopada 2022. i očitovanje vještakinje na prigovore stranka kao i saslušanje iste na ročištu (l.s. 425-438, 449-451, 452).
12.          Prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 (i 96/08), 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; u daljnjem tekstu: ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.
13.          Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
14.          Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.
15.          Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 31.846,27 eura (kako je to precizirano na ročištu održanom 12. prosinca 2022.) s osnove više isplaćenih zateznih kamata naplaćenih od strane tuženika zbog tužiteljevog zakašnjenja s plaćanjem kredita.
16.          Među strankama je nesporno kako su iste imale sklopljena dva Ugovora o kreditu i to Ugovor o okvirnom revolving kreditu s valutnom klauzulom od 16. svibnja 2002. (u daljnjem tekstu: Ugovor 1) i Ugovor o kratkoročnom kreditu s valutnom klauzulom od 1. rujna 2003. (u daljnjem tekstu: Ugovor 2).
17.          Također, nije sporno niti da je tužitelj iznos kredita vratio sa zakašnjenjem zbog kojega mu je tuženik obračunao i naplatio zatezne kamate.
18.          Ono što je bilo sporno u ovom postupku je visina obračunatih kamata kao i pitanje je li tražbina tužitelja zastarjela.
19.          Iz Ugovora 1 proizlazi kako su stranke ugovorile kamatnu stopu od 7,5 % godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom banke o kamatnim stopama, kao i kamatnu stopu po dospijeću, dok iz Ugovora 2 proizlazi da je ugovorena redovna kamata od 8,53% godišnje, a kamata po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatama.
20.          Također, iz oba ugovora je razvidno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu u protuvrijednosti u kunama uz primjenu srednjeg tečaja HNB-a na dan korištenja kredita.
21.          Odredba čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO)  odnosi se na sve novčane obveze. Ona u pogledu stope zateznih kamata upućuje na poseban propis. Posebni zakoni i uredbe o stopi zateznih kamata koji su vrijedili do 31. prosinca 2007. uređivali su stope zateznih kamata na novčane obveze ne precizirajući radi li se samo o novčanim obvezama koje glase na domaću valutu ili i na one koje protivno propisu glase na stranu valutu, a koje su bile uređene odredbom čl. 395. ZOO-a. Sudska praksa je primijenila odredbe posebnih zakona o stopi zateznih kamata samo na novčane obveze koje glase na plaćanje u domaćoj valuti i takvim tumačenjem je nastala pravna praznina u pravnom uređenju stope zateznih kamata na one obveze koje protivno propisu glase na plaćanje u stranoj valuti. Sudska praksa je nadomjestila umjetno stvorenu pravnu prazninu, pa se prema sudskoj praksi na novčane obveze koje glase na plaćanje u stranoj valuti, a ispunjavaju se na temelju odredbe članka 395. st. 3. ZOO-a u valuti Republike Hrvatske, plaća zatezna kamata po stopi koju banka vjerovnika u mjestu ispunjenja obveze plaća na štedne uloge po viđenju za odgovarajuću valutu. Stupanjem na snagu Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05; u daljnjem tekstu: ZOO/05) 1. siječnja 2006. izjednačena je stopa zatezne kamate na sve novčane obveze neovisno o valuti u kojoj je izražena, pa tako i za slučaj kada novčana obveza protivno zakonu glasi na stranu valutu a ispunjava se u valuti Republike Hrvatske.
22.          Za pravilno dosuđenje ugovorne kamate umjesto zatezne kamate na koju bi tužitelj imao pravo, kao što je već navedeno po stopi koju banke na štetne uloge po viđenju plaćaju u mjestu ispunjenja, bilo je potrebno provjeriti je li stopa ugovorne kamate iz ugovora o kreditu dopuštena u smislu odredbe čl. 399. st. 2. i 3. ZOO-a.
23.          Naime, odredbom čl. 399. st. 2. ZOO-a je određeno da se u pogledu najviše ugovorne kamate između drugih osoba koje nisu pojedinci primjenjuju odredbe posebnoga zakona. Budući da taj zakon nije donijet sve do donošenja ZOO/05 – ocjena dopuštenosti zatezne kamate u ovom slučaju je ovisila od činjenice jesu li u isto vrijeme za takvu ili sličnu vrstu posla istu stopu kamate ugovarale i druge banke i bankarske organizacije, kako je to propisano u odredbi čl. 399. st. 3. ZOO-a.
24.          Sukladno uputi drugostupanjskoga suda, ovaj sud je zatražio od više banaka podatak o tome koliku su ugovornu kamatu ugovarale u vrijeme potpisivanja Ugovora 1 i 2 za iste kredite.
25.          Odgovor je sud dobio od E. & s. bank d.d. i iz njihovog dopisa proizlazi da su primjenjivali kamatne stope od 7-9 %. R. bank d.d. izvijestila je sud kako nije u mogućnosti odgovoriti na upis, jer je banka u navedenom razdoblju za pravne osobe formirala kamatne stope posebno za svakog klijenta, a tužitelj nije bio klijent te banke. O. banka d.d., prema spisu dostavljenom dopisu, nije u mogućnosti dostaviti tražene podatke, a zbog proteka vremena, dok P.2 banka d.d. u to vrijeme nije ni odobravala kredite kakvi su predmetni.
26.          Sud je potrebni podatak zatražio i od H. n. banke  koja je dostavila u spis tablicu o kamatnim stopama na kunske kredite s valutnom klauzulom za 2002. i 2003. godinu.
27.          U skladu sa svim ranije iznesenim sud je najprije naložio sudskoj vještakinji D. B.2, rješenjem od 27. lipnja 2022. izraditi nalaz i mišljenje u ovoj pravnoj stvari i to tako da izračuna visine zakonske zatezne kamate pri tom vodeći računa o tome da su stranke ugovorile kamatu na kamatu i to u visini tri postotna poena (čl. 3. Ugovora) te isto tako da vodi računa o činjenici da je do 1. lipnja 2006. (do stupanja na snagu ZOO/95) kada je obveza protivno zakonu glasila u stranoj valuti da se zakonska zatezna kamata mogla obračunati do visine kamate koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge po viđenju u dotičnoj valuti, a sukladno sudskoj praksi, te od 1. lipnja 2006. da je izjednačena ta stopa kao i da se izjasni o tome je li ugovorena zatezna kamata ugovorena među strankama po stopi od 7,53% odnosno 8,53% veća od kamate koja se morala primijeniti na ugovoreni odnos, vodeći računa da su stranke ugovorile da se u slučaju zakašnjenja redovne kamate uvećaju za 3 postotna poena.
28.          Također, rješenjem od 23. rujna 2022. je naloženo stalnoj sudskoj vještakinji D. B.2 da prilikom udovoljavanja naprijed citiranom sudskom nalogu uzme u obzir da se dopuštena stopa ugovorne kamate za razdoblje trajanja Ugovora 1 koja je bila utvrđena u visini od 7,53 % u 2002. godine, od 10. prosinca 2002. u visini od 6,80 % te od 1. siječnja 2013. u visini od 4,5 % poveća za 3 postotna poena, kako je to regulirano točkom 3. b Ugovora 1, te da se za razdoblje trajanja Ugovora 2 stopa ugovorene kamate u visini od 8,53 % uveća za jedan postotni poen, kako je to regulirano točkom 3. Ugovora 2.
29.          Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje D. B.2, dostavljenog ovom sudu 4. listopada 2022. proizlazi kako je ugovorna kamatna stopa kod Ugovora 1 bila utvrđena u visini od 7,5 % a od 10. prosinca 2002. u visini od 6,80 %, te od 1. siječnja 2003. u visini od 4,5 %, a kod Ugovora 2 u visini od 8,53 % pa tako vještakinja smatra da su ugovorene i primijenjene kamatne stope bile dopuštene, te da po obračunima i naplati ugovornih kamata od strane tužitelja u odnosu na izračun vještaka nema utvrđenih razlika. Nadalje, stope zatezne kamate je utvrdio sud u zadatku vještakinji, kako je to ranije izneseno. Utvrđena razlika više obračunatih zateznih kamata po kreditnoj partiji br. 5700238383 (Ugovor 1) odnosi se na dopuštenu zakonsku zateznu kamatnu stopu i iznosi prema utvrđenju vještakinje 923,48 eura. Utvrđena razlika više obračunatih zateznih kamata po kreditnoj partiji br. 5700304273 odnosi se na dopuštenu zakonsku zateznu kamatnu stopu i iznosi prema utvrđenju vještakinje 30.922,79 eura.
30.          Na nalaz i mišljenje vještakinje očitovao se tuženik navodeći kako nema prigovora na računski dio nalaza i mišljenja. Međutim, tuženik smatra kako je potrebno provesti dopunu vještačenja jer isti navodi kako je sukladno odredbi iz čl. 1. st. 1. tada važeće uredbe o visini stope zatezne kamate stopa zatezne kamate u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem novčane obveze iznosila 15% godišnje. To čak tvrdi i tužitelj u tužbi pa tako iznosi da je tuženik po predmetnim kreditima naplatio tužitelju kamatu po stopi od 18% umjesto 15% kako je to propisano Uredbom o visini stope zatezne kamate. Istakao je kako je sukladno odredbi čl. 277. ZOO-a ako je stopa ugovorene kamate više od stope zatezne kamate ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja. Ovo pod pretpostavkom da je ta ugovorna stopa dopuštena u smislu odredbe iz čl. 399. st. 2. i 3. ZOO-a  tj. da su tu kamatnu stopu, za tu vrstu posla, ugovarale i druge banke ili bankarske organizacije. Zaključno tuženik smatra kako je ugovorna stopa od 18% koju je obračunavao tužitelju bila dopuštena.
31.          Vještakinja se na gornje očitovala na način da odluku o prigovorima tuženika prepušta sudu, budući da se radi o pravnim pitanjima, naime, tuženik nije prigovorio izračunima vještakinje.
32.          Sud je nalaz i mišljenje vještakinje D. B.2 u cijelosti prihvatio kao vjerodostojno i izrađeno u skladu s pravilima struke. Vještakinja je postupila po nalogu suda, izračunala traženo i sam izračun se podudara sa ostalim dokazima izvedenim u tijeku ovoga postupka.
33.          Sud nije uvažio prigovor odnosno prijedlog tuženika da treba naložiti vještakinji izraditi dopunski izračun i to na način da utvrdi razliku između stope zakonske zatezne kamate od 15% godišnje (koja bi se u konkretnom slučaju trebala primijeniti temeljem čl. 277. st. 1. ZOO-a odnosno čl. 1. st. 1. Uredbe) i 18% godišnje (po kojoj stopi je tuženik obračunavao tužitelju kamatu).
34.          Naime, u ovom slučaju se radi o dva pravna režima u pogledu prava na kamate i u pogledu kamatnih stopa. Jednim se uređuje i određuje pravo na ugovornu kamatu i visinu stope takve kamate, a drugim pravo na zatezne kamate i visinu stope takve kamate. Za ugovoreno vrijeme kreditiranja vrijede ugovorne kamate, a od trenutka kada dužnik padne u zakašnjenje s otplatom pa do trenutka otplate duga dužnik je u obvezi plaćati zatezne kamate i to po propisanim stopama za takve kamate.
35.          Sukladno uputi drugostupanjskoga suda, utvrđeno je kako su obračunate ugovorne kamate bile dopuštene, utvrđena je i zatezna kamata za sporno razdoblje – sve uzimajući u obzir zakonske odredbe i način na koji je sudska praksa riješila pravnu prazninu. Sud također smatra, kako je temeljem dopisa dvaju banaka i HNB-a mogao doći do zaključka kolika bi bila dopuštena stopa ugovorne kamate.
36.          Iz svega iznesenoga sud nije uvažio navode tuženika o tome kolika bi trebala biti dopuštena kamata koju je isti mogao obračunati tužitelju.
37.          Nadalje, sud je utvrdio da su stranke ugovorile obračunavanje kamata na kamate i to u čl. 3. b Ugovora 1 odnosno čl. 3. Ugovora 2.
38.          U ovoj pravnoj stvari, budući da se radi o institutu stjecanja bez osnove iz odredbe čl. 210. ZOO-a, primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz čl. 371. ZOO-a. Tužba je podnesena 13. rujna 2005. pa tako tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na iznos od 10.997,17 eura nije u zastari, jer se odnosi na tražbinu koja je dospjela u razdoblju od 17. svibnja 2002. do 7. svibnja 2004. Međutim, sud smatra kako je potraživanje tužitelja preko iznosa od 10.997,17 eura u zastari i iz tog razloga smatra tužbeni zahtjev za iznos od 20.849,10 eura neosnovanim.
39.          Naime, tužitelj je na ročištu 11. ožujka 2013. povećao prvotno postavljeni tužbeni zahtjev na iznos od 26.729,19 eura. Nakon toga je podneskom od 15. veljače 2017. dodatno povećao tužbeni zahtjev i isti tada iznosi 31.164,30 eura. Tužitelj je konačno uredio svoj tužbeni zahtjev nakon zadnjeg nalaza i mišljenja vještakinje i to na način da ga je dodatno povećao na ročištu održanom 12. prosinca 2022. na iznos od 31.846,27 eura.
40.          Budući da se za ocjenu zastare preinačenog tužbenog zahtjeva uzima u obzir vrijeme kada je preinačeni tužbeni zahtjev istaknut (tako i u odluci VSRH Revr 1460/13), sud smatra kako je sa preinačenim dijelovima tužbenog zahtjeva tužitelj u zastari i tako je taj dio neosnovan.
41.          Slijedom svega navedenoga, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
42.          Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 164. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; u daljnjem tekstu: Tarifa) pa je tako tuženiku priznat trošak sastava podneska od 23. travnja 2021. i od 19. listopada 2022. od po 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), trošak sastava žalbe protiv presude od 19. srpnja 2021. od 312,50 bodova (Tbr. 10. toč. 1.) i trošak zastupanja na ročištima održanim 25. svibnja 2021., 8. lipnja 2022. i 12. prosinca 2022. od po 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1.) što uz važeću vrijednost boda od 15,00 kuna, uz pripadajući PDV od 25 % zajedno sa troškom pristojbe na žalbu od 16. ožujka 2007. u iznosu od 2.115,00 kuna, pristojbe na žalbu od 29. srpnja 2013. u iznosu od 3.324,00 kune, pristojbe na žalbu od 16. kolovoza 2017. u iznosu od 3.324,00 kune te pristojbe na žalbu od 28. srpnja 2021. u iznosu od 3.224,00 kune ukupno iznosi 41.283,88 kuna.
43.          Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da je tužiteljica uspjela u postupku u 35 %, a tuženik, prema tome, u 65 %, valjalo je oduzeti manji od većeg postotka te tuženiku dosuditi 30 % priznatih troškova odnosno 30 % od 41.283,88 kuna što iznosi 12.385,16 kuna. Tuženiku je valjalo priznati i trošak predujma za vještačenje od 21. svibnja 2020. i 8. lipnja 2022. kao i trošak pristupa vještakinje na ročište održano 12. prosinca 2022. u ukupnom zatraženom iznosu od 11.579,00 kuna i to zato što je tim dokazom, financijskim vještačenjem, utvrđena osnovanost navode tužitelja odnosno tuženika, tj. bez toga dokaza sud ne bi mogao donijeti odluku u ovoj pravnoj stvari.
44.          Slijedom navedenoga, valjalo je odlučiti kao u izreci rješenja.

U Zadru 28. prosinca 2022.

                                                                                                                              Sutkinja

        Katarina Zdunić, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 8 (osam) dana od dana uručenja ovjerenog prijepisa iste, putem ovog suda Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, pismeno, u 3 istovjetna  primjerka.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

DNA:

- Tužitelju po pun.

- Tuženiku po pun.