Poslovni broj: 27 Gž-2942/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 27 Gž-2942/2022-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Lidije Jelavić, predsjednice, Nike Grospić Ivasović, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja M. B., OIB: …, Z., zastupanog po punomoćnici A. G. C., odvjetnici u Z., protiv tuženika Z. b. d.d., OIB: …, Z., zastupanog po punomoćnici S. P., odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & P. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3170/19-27 od 29. lipnja 2022., u sjednici održanoj 27. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3170/19-27 od 29. lipnja 2022. u stavku I. izreke, osim u dijelu kojim je utvrđena ništetnost članka 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Iznos odobrenog kredita: Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 65.620,19 CHF." i u stavku II. izreke.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3170/19-27 od 29. lipnja 2022. u dijelu stavka I. izreke kojim je utvrđena ništetnost članka 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Iznos odobrenog kredita: Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 65.620,19 CHF." i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijela stavka 1. Ugovora o kreditu koji glasi: "Iznos odobrenog kredita: Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 65.620,19 CHF."

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. … sklopljenom između tužitelja i tuženika 22. veljače 2007. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

-članak 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Iznos odobrenog kredita: Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 65.620,19 CHF."

- članak 2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:"Kamate i naknade: Korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 65.620,19 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnima stopama Z. b. d.d. koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,50% godišnje."

- članak 7. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:"Otplata kredita: Korisnik kredita otplaćuje

kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 498,97 CHF te u dijelu koji glasi:...Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."

 

II. Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. isplatiti tužitelju M. B. iznos 120.837,58 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznos:

-108,18 kn od 12.11.2007. do isplate;

-107,06 kn od 12.12.2007. do isplate;

-109,68 kn od 12.01.2008. do isplate;

-110,94 kn od 12.02.2008. do isplate;

-233,32 kn od 12.03.2008. do isplate;

-209,63 kn od 12.04.2008. do isplate;

-206,37 kn od 12.05.2008. do isplate;

-206,14 kn od 12.06.2008. do isplate;

-204,47 kn od 12.07.2008. do isplate;

-203,88 kn od 12.08.2008. do isplate;

-205,87 kn od 12.09.2008. do isplate;

-266,99 kn od 12.10.2008. do isplate;

-311,79 kn od 12.11.2008. do isplate;

-210,14 kn od 12.12.2008. do isplate;

-373,43 kn od 12.01.2009. do isplate;

-417,48 kn od 12.02.2009. do isplate;

-447,93 kn od 12.03.2009. do isplate;

-361,60 kn od 12.04.2009. do isplate;

-374,10 kn od 12.05.2009. do isplate;

-333,27 kn od 12.06.2009. do isplate;

-349,63 kn od 12.07.2009. do isplate;

-380,61 kn od 12.08.2009. do isplate;

-420,56 kn od 12.09.2009. do isplate;

-386,50 kn od 12.10.2009. do isplate;

-409,54 kn od 12.11.2009. do isplate;

-401,77 kn od 12.12.2009. do isplate;

-472,41 kn od 12.01.2010. do isplate;

-506,10 kn od 12.02.2010. do isplate;

-495,81 kn od 12.03.2010. do isplate;

-549,01 kn od 12.04.2010. do isplate;

-600,22 kn od 12.05.2010. do isplate;

-638,30 kn od 12.06.2010. do isplate;

-720,99 kn od 12.07.2010. do isplate;

-653,26 kn od 12.08.2010. do isplate;

-899,56 kn od 09.09.2010. do isplate;

-761,20 kn od 12.10.2010. do isplate;

-802,09 kn od 12.11.2010. do isplate;

-891,76 kn od 12.12.2010. do isplate;

-1.016,92 kn od 12.01.2011. do isplate;

-865,67 kn od 12.02.2011. do isplate;

-925,91 kn od 12.03.2011. do isplate;

-851,38 kn od 12.04.2011. do isplate;

-970,02 kn od 12.05.2011. do isplate;

-1.116,69 kn od 12.06.2011. do isplate;

-1.213,85 kn od 12.07.2011. do isplate;

-1.630,19 kn od 12.08.2011. do isplate;

-1.125,77 kn od 12.09.2011. do isplate;

-1.060,81 kn od 12.10.2011. do isplate;

-1.061,08 kn od 12.12.2011. do isplate;

-1.149,28 kn od 12.12.2011. do isplate;

-1.155,98 kn od 12.01.2012. do isplate;

-1.122,70 kn od 12.02.2012. do isplate;

-1.108,29 kn od 12.03.2012. do isplate;

-1.165,55 kn od 12.04.2012. do isplate;

-1.083,47 kn od 12.05.2012. do isplate;

-1.085,66 kn od 12.06.2012. do isplate;

-1.070,16 kn od 12.07.2012. do isplate;

-1.080,17 kn od 12.08.2012. do isplate;

-1.107,79 kn od 11.09.2012. do isplate;

-82.525,65 kn od 12.09.2012. do isplate;

te mu isplatiti i trošak postupka u iznosu 25.143,38 kn sa zateznom kamatom od 29. lipnja 2022. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u razdoblju do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.“

 

2. Protiv presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022. i 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a), predlažući njezinu preinaku, sukladno navodima žalbe, podredno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnom dijela odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj 3208481435/07 sklopljenog između tužitelja i tuženika 22. veljače 2007., kao i dijela odredbe članka 2. i. 7. Ugovora, kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF po promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke kreditora, kao i restitucijski zahtjev za isplatu po obje osnove.

6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama ZPP-a i za svoje uvjerenje dao je jasne i razumljive razloge, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, tako u donošenju iste nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, a niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

7. Sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a., budući da neprimitkom podneska tužitelja od 27. siječnja 2021. tuženik nije bio onemogućen u raspravljanju, jer se tim podneskom tužitelj očitovao na podnesak tuženika od 4. siječnja 2021. i istim nije iznio niti jednu novu okolnost koja ne bi bila predmetom raspravljanja tijekom ovog posutpka. Također je neosnovano pozivanje tuženika na postojanje bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, budući da je sud odlučivao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, s time da sud, na temelju zakonskog ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, odlučuje o tome koje će od  predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

8. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, na koje je pravilno primijenio citirane odredbe materijalnog prava, zbog čega nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 355. i čl. 356. ZPP-a), osim u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o kreditu u djelu koji glasi: „Iznos odobrenog kredita :Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 65.620,19 CHF.“

9. Naime, prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019, u daljnjem tekstu: ZZP-a/2014) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka (istovjetno čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/ i Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu; Direktiva) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno čl. 138.a u vezi s čl. 131. st. 1. ZZP-a/2007).

10. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a, koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

11. Nadalje, kako je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorna kamata sadržajno izražena na identičan način kao i ona, koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a odredba čl. 7. istog Ugovora kojom je ugovorena valute glavnice u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018), te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate i tečaja valuta CHF, uz koju je vezana glavnica kredita ništetne i da protivno žalbenim navodima tuženika na te okolnost nije bio dužan saslušavati tužitelja (istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

12. Što se tiče žalbenih navoda tuženika vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu pravilnog tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude Aziz, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava

13. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

14. Tuženiku se ukazuje da je odlučno je li ugovor sklopljen u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno (u izreci) razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi, a što predmetni ugovor je, pa s obzirom na posljedice takvog utvrđenja, potrošač uživa zaštitu.

15. Međutim, djelomično je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđena ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Iznos odobrenog kredita  Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 65.620,19 CHF.“, budući da nije sporno da je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje upravo navedeni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan kada je isplata kredita izvršna tužitelju, radi čega nema pravnog osnova da bi taj dio odredbe bio ništetan, kao što to osnovano u žalbi ističe tuženik.

16. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova (čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu promjenjivosti kamatne stope prema Odluci tuženika i po osnovi glavnice vezano za CHF) po kojoj je tuženik primio od tužitelja u razdoblju od studenog 2007. do rujna 2012. iznos od 120.837,58 kn (razlika po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi glavnice vezano za CHF), to je pravilno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju predmetni iznos (čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., u daljnjem tekstu: ZOO-a) sa zateznim kamatama na svaku mjesečnu razliku, tekućim od stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO-a, čl. 29. st. 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

17. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti te sudske odluke, neovisno o (naknadnom) utvrđenju ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF i promjenjive kamatne stope u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18. Stoga, imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu dana 13. lipnja 2014., restitucijski zahtjev tužitelja po obje navedene osnove nije u zastari, budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 27. svibnja 2019., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

19. Neosnovani su žalbeni navodi da je tužitelj preinačio tužbu, neovisno o tome što konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu manjeg iznosa od od onog prvotno traženog, jer da su neki od pojedinačnih iznosa viši u odnosu na one koje je tužitelj potraživao tužebnim zahtjevom to stoga što je mjerodavan zbrojni iznos potraživanja, s time da u odnosu na pojedinačne iznose koji su povišeni nije nastupila zastara budući da tužitelj te iznose potražuje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao u tužbi pa je njezim odnošenjem zastrara prekinuta.

20. Također nije u pravu tuženik kada prigovara da je tužitelj tužbom bio dužan obuhvatiti sudužnika i založnog vjerovnika, kao stranke Ugovora o kreditu, budući da ništetnost djeluje erga omnes.

21. Pravilno je zaključio sud prvog stupnja da tužitelj ima status potrošača temeljeći taj svoj zaključak kako na Ugovoru o nenamjenskom kreditu iz čijeg čl. 6. proizlazi da je namjena kredita adaptacija stana u vlasništvu tužitelja, kao i iz iskaza tužitelja, koji tu činjenicu potvrđuje i nema razloga sumljati u njegovu istinitost.

22. Tuženik tijekom postupka nije osporavao da bi tužtelj plaćao anuitete upravo u onim iznosima utvrđenim od strane sudskog vještaka D. P., zbog čega se radi o novoj činjenici koju ističe tek u žalbi pa isto nije uzeto u obzir (čl. 352. ZPP-a).

23. U odnosu na prigovor tuženika da prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja visine potraživanja tužitelja nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku, za ukazati je da je u ovom postupku predmet spora uz zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i restitucijski zahtjev, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetnih ugovornih odredaba, pa kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP-a), a tuženik takav zahtjev nije postavio, stoga predmet odlučivanja u ovome postupku ne može biti bilo kakvo potraživanje tuženika (koje nije postavio), niti može biti izvršen prijeboj s tražbinom tužitelja (jer nije stavljen niti prigovor prijeboja).

24. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, neovisno odjelomičnom preinačenju tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj s tužbenim zahtjevom nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu pa mu je tuženik dužan u cijelosti naknaditi troškove postupka (čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015 i 37/2022, u daljnjem tekstu: OT/).

25. Na žalbne navode kojima se osporava pravilnost odluke o parničnom trošku valja odgovoriti da je tužitelj je na ročištu 2. svibnja 2022., prije zaključenja glavne rasprave, predao u sudski spis troškovnik (čl. čl. 164. st. 1. , 2.  i 3. ZPP-a), zbog čega troškovnik nije bio dužan ponovno dostavljati putem e-komunikacije, kako to pogrešno smatra tuženik. Također je sud tužitelju pravilno odmjerio trošak zastupanja na ročištu 15. siječnja 2021. i 4. veljčae 2022. (tbr. 9/1 OT), jer se na istima raspravljalo o glavnoj stvari, kao što je pravilno priznat i trošak sastava podneska od 27. siječnja 2021. i 26. ožujka 2021., jer se radi o obrazloženim podnescima, potrebnima za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s tbr. 8/1 OT).

26. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, jer je s istom uspio u razmjerno neznatnom dijelu (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

27. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a za stavak I., čl. 373. toč. 3. ZPP-a za stavak II. i čl. 166. st. 1. ZPP-a za stavak III.)

 

 

U Zagrebu 27. prosinca 2022.

 

 

                 Predsjednica vijeća:

Lidija Jelavić, v.r.