Poslovni broj: 8 Gž R-107/2022-2

                

        Republika Hrvatska

     Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

 

                                                                                                          Poslovni broj: 8 Gž R-107/2022-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

                                                                     

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. M., OIB: …, iz V. G., …, zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., …, kao nasljednice pok. K. M., OIB: …, protiv tuženice R. H., OIB: …, M. pr., Z., zastupane po zakonskom zastupniku O. d. o. u V. G., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu poslovni broj Pr-62/2021-26 od 4. studenoga 2022. te dopunskog rješenja istog suda poslovni broj Pr-61/2021-28 od 4. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj 27. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice R. H. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu poslovni broj Pr-62/2021-26 od 4. studenoga 2022. u dijelu pod toč. I. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice R. H. i potvrđuje dopunsko rješenje istog suda poslovni broj Pr-61/2021-28 od 4. studenoga 2022.

             

    Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

''I. Nalaže se tuženoj R. H. za M. p., OIB …, da tužiteljici B. M. iz V. G., …, OIB…, na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 29.151,33 kn /3.869,04 EUR bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od

38,86 kn / 5,15 EUR od 16.08.2014.

553,28 kn / 73,43 EUR od 16.09.2014.

121,89 kn / 16,17 EUR od 16.10.2014.

563,47 kn / 74,78 EUR od 16.11.2014.

558,63 kn / 74,14 EUR od 16.12.2014.

507,26 kn / 67,32 EUR od 16.01.2015.

387,70 kn / 51,45 EUR od 16.02.2015.

112,23 kn / 14,89 EUR od 16.03.2015.

489,72 kn / 64,99 EUR od 16.04.2015.

510,13 kn / 67,70 EUR od 16.05.2015.

577,26 kn / 76,61 EUR od 16.06.2015.

530,53 kn / 70,41 EUR od 16.07.2015.

429,44 kn / 56,99 EUR od 16.08.2015.

448,98 kn / 59,58 EUR od 16.09.2015.

571,34 kn / 75,82 EUR od 16.10.2015.

571,34 kn / 75,82 EUR od 16.11.2015.

352,80 kn / 46,82 EUR od 16.01.2016.

580,71 kn / 77,07 EUR od 16.02.2016.

536,04 kn / 71,14 EUR od 16.03.2016.

611,70 kn / 81,18 EUR od 16.04.2016.

625,38 kn / 83,00 EUR od 16.05.2016.

298,48 kn / 39,61 EUR od 16.06.2016.

533,00 kn / 70,74 EUR od 16.07.2016.

558,38 kn / 74,10 EUR od 16.08.2016.

265,07 kn / 35,18 EUR od 16.09.2016.

618,28 kn / 82,05 EUR od 16.10.2016.

536,04 kn / 71,14 EUR od 16.11.2016.

596,96 kn / 79,23 EUR od 16.12.2016.

556,53 kn / 73,86 EUR od 16.01.2017.

327,60 kn / 43,47 EUR od 16.02.2017.

192,20 kn / 25,50 EUR od 16.03.2017.

605,81 kn / 80,40 EUR od 16.04.2017.

576,60 kn / 76,52 EUR od 16.05.2017.

543,14 kn / 72,08 EUR od 16.06.2017.

567,84 kn / 75,36 EUR od 16.07.2017.

640,64 kn / 85,02 EUR od 16.08.2017.

255,72 kn / 33,93 EUR od 16.09.2017.

653,52 kn / 86,73 EUR od 16.10.2017.

668,40 kn / 88,71 EUR od 16.11.2017.

681,75 kn / 90,48 EUR od 16.12.2017.

717,00 kn / 95,16 EUR od 16.01.2018.

589,41 kn / 78,22 EUR od 16.02.2018.

25,11 kn / 3,33 EUR od 16.03.2018.

616,28 kn / 81,79 EUR od 16.04.2018.

621,66 kn / 82,50 EUR od 16.05.2018.

458,43 kn / 60,84 EUR od 16.06.2018.

669,48 kn / 88,85 EUR od 16.07.2018.

593,45 kn / 78,76 EUR od 16.08.2018.

261,96 kn / 34,76 EUR od 16.09.2018.

326,37 kn / 43,31 EUR od 16.10.2018.

633,07 kn / 84,02 EUR od 16.11.2018.

570,63 kn / 75,73 EUR od 16.12.2018.

576,12 kn / 76,46 EUR od 16.01.2019.

632,38 kn / 83,93 EUR od 16.02.2019.

233,78 kn / 31,02 EUR od 16.03.2019.

98,96 kn / 13,13 EUR od 16.04.2019.

566,76 kn / 75,22 EUR od 16.05.2019.

654,97 kn / 86,92 EUR od 16.06.2019.

363,65 kn / 48,26 EUR od 16.07.2019.

587,21 kn / 77,93 EUR od 16.08.2019.

izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te da plati trošak parničnog postupka u iznosu od 9.000,00 kn / 1.194,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena tekućim od donošenja ove presude 4. studenoga 2022. do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

II. U preostalom dijelu preko dosuđenog pod točkom I. zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbija se kao neosnovan za iznos od 3.750,00 kn / 497,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.''

 

2. Uvodno označenim dopunskim rješenjem prvostupanjskog suda riješeno je:

 

''Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici naknadi trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude u iznosu od 625,00 kn/82,95 €1.

 

3. Protiv uvodno označene presude u dijelu pod toč. I. izreke i protiv dopunskog rješenja žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i to iz čl. 354. st. 2. toč. 2. i 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. U žalbi ističe kako je stav prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva potpuno pogrešan odnosno izveden iz pogrešno utvrđenih činjenica. Prije svega, ukazuje na narav posla pravosudnog policajca koja je takva da se unutar svakog radnog dana može naći i više vremena za dnevnu stanku od zakonom propisnog vremena, odnosno opće poznato je da se u obavljanju poslova pravosudnog policajca, ukoliko u predviđeno vrijeme dnevnu stanku nije moguće koristiti, istu stanku može koristiti u drugo vrijeme. Manjak radnog osoblja O. z. u T. znači organizaciju rada u kojoj su pravosudni policajci radili eventualno češće od uobičajenog i ostvaruju eventualno veći broj radnih sati od uobičajenog, ali ne znači da unutar tako organiziranog radnog dana nisu iskoristili svoju dnevnu stanku. Također, činjenica da se kod preuzimanja smjene od drugog pravosudnog policajca ne može koristiti stanka, ne znači da se ista nije iskoristila, ranije, prije same primopredaje posla. Ukazuje na iskaz svjedoka B. S. čiji iskaz sud neosnovano ne prihvaća kao istinit odnosno proizvoljno prihvaća kao istinite iskaze svjedoka V. V., M. N. iako su i ti svjedoci potvrdili mogućnost konzumiranja obroka u kuhinji, što bi faktički predstavljalo korištenje stanke. Ti svjedoci istovremeno su tužitelji u drugim istovrsnim predmetima pa je potpuno nejasno zašto je sud njihove iskaze prihvatio kao istinite. Nadalje, sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka unatoč tome što sam vještak izjavljuje da je vještačenje provedeno polazeći od pretpostavke da prednik tužiteljice u utuženom razdoblju uopće nije koristio dnevni odmor u trajanju od 30 odnosno 60 minuta. Utvrđenja prvostupanjskog suda da su pogrešna i iz razloga što je potreban broj službenika Odjela osiguranja tuženika utvrđen zakonom, Uredbom Vlade RH i Pravilnikom o unutarnjem redu Ministarstva pravosuđa i uprave, prema složenosti, opsegu i sadržaju poslova, sukladno odredbama čl. 21., 27., 30. - 37. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, a ne temeljem iskaza tužitelja i svjedoka. Broj službenika Odjela osiguranja o. z. u T. bio je, kao i danas, 46 službenika pravosudne policije, dok je u utuženom razdoblju prosječno u Z. boravilo do 40 maloljetnika. Sud nije uzeo u obzir relevantnu činjenicu da je prednik tužiteljice konzumiralo hranu i piće iz kuhinje i kantine, što je vidljivo iz odbitaka na plaću. Sud je pogrešno ocijenio dokaze i netočno utvrdio činjenice, a propustio je i utvrditi sadržaj pravne norme koju treba primijeniti na utvrđeno činjenično stanje. Tako u obrazloženju presude nije naznačena niti jedna zakonska odredba temeljem koje bi tužiteljici pripalo pravo na razliku plaće u utuženom iznosu na ime neiskorištenih dnevnih stanki. Imajući u vidu odredbu čl. 73. Zakona o radu te odredbe čl. 10. i čl. 48. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike odnosno čl. 42. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, naglašava da poslodavac nije ovlašten davati radniku naknadu za neiskorištenu stanku. Utvrđenje suda da prednik tužiteljice u razdoblju od 5 godina nije koristio pauzu za dnevni odmor niti je konzumirao obrok posve je neživotno i u suprotnosti sa dokazima u spisu odnosno izvodom iz obračunskih lista plaće o konzumaciji hrane i pića. Budući da je pogrešna odluka o glavnoj stvari pobija se i odluka o naknadi troškova postupka i iz razloga što je dosuđen trošak za sastav podnesaka koji nisu bili bitni za vođenje postupka kao i zbog dosuđenja troška pristupa na ročište za objavu budući da se sve presude objavljuju na e-oglasnoj ploči suda, pa stranke nisu niti obvezne doći, niti imaju potrebe pristupiti na isto ročište. Predlaže se presudu i pobijano dopunsko rješenje ukinuti i predmet vratiti na ponovno postupanje odnosno preinačiti uz naknadu parničnog troška tuženici.

4. U odgovoru na žalbu tuženice tužiteljica ističe kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužiteljici za utuženo razdoblje pripada pravo na naknadu za neiskorištene pauze pa se predlaže žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda.

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.) te je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima pa se može provjeriti ima li takvo uvjerenje činjeničnu i pravnu osnovu, slijedom čega sud prvog stupnja pri donošenju prvostupanjske presude u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, na koju tuženica ukazuje u žalbi.

 

7. Suprotno žalbenim navodima tuženice prvostupanjski sud pri donošenju presude u pobijanom dijelu nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP koja povreda uvijek postoji ako je odlučeno o zahtjevu u sporu koji ne ide u sudsku nadležnost (čl. 16.) budući da je u konkretnom sporu odlučeno o tužiteljičinom zahtjevu koji ide u sudsku nadležnost.

 

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

9. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

 

10. Predmet spora predstavlja zahtjev za isplatu naknade zbog neiskorištenog dnevnog odmora prednika tužiteljice pok. K. M. za razdoblje od 1. srpnja 2014. do 1. srpnja 2019.

 

11. Prvostupanjskom presudom u dijelu pod toč. I. izreke naloženo je tuženici da na ime predmetne naknade isplati tužiteljici 29.151,33 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako su isti precizirani u dijelu pod toč. I. izreke. Tako donesenu odluku obrazlaže utvrđenjem da prednik tužiteljice u utuženom razdoblju, zbog organizacije rada odnosno manjka pravosudnih policajaca, nije bio u mogućnosti koristiti dnevni odmor u propisanom trajanju. Smatra da je na tuženici teret dokaza da je prednik tužiteljice koristio dnevnu stanku, a analizom i ocjenom iskaza svjedoka M. N., B. B., L. B., V. V. i B. S. (izuzev jednog dijela iskaza potonjeg svjedoka) utvrđenim nalazi da tuženica u konkretnom slučaju predniku tužiteljice nije omogućila korištenje dnevne stranke u trajanju kako je propisano Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj 112/17., 12/18., 2/19. i 119/19., dalje: KU/17). Smatrajući da je tužitelj faktično radio u vrijeme kada je trebao koristiti dnevne stanke da taj rad za tuženicu predstavlja stjecanje bez osnove po čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18.; dalje ZOO), pa je prihvatio zahtjev tužiteljice čiju je visinu utvrdio vještačenjem po vještaku V. Z.

 

12. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe KU/17, a u svezi s tim i odredbe ZOO koje reguliraju institut stjecanja bez osnove radi čega nije osnovan žalbeni navod da u obrazloženju presude nije naznačena niti jedna zakonska odredba temeljem koje bi tužiteljici pripalo pravo na razliku plaće na ime neiskorištenih dnevnih stanki.

 

13. Naime, odredbom čl. 73. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14. i 127/17. dalje: ZR) određeno je da radnik koji radi najmanje 6 sati dnevno ima svakog radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje 30 minuta, osim ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, s time što se vrijeme odmora ubraja u radno vrijeme.

 

13.1. Odredbom čl. 10. st. 1. KU/17 (istovjetna odredbi čl. 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike objavljenom u Narodnim novinama broj 104/13., 104/13., 150/13., 153/13., 71/16., 123/16. i 112/17., dalje: KU/13 koji se također primjenjuje u konkretnom slučaju s obzirom na sporno razdoblje) određeno je da službenik i namještenik koji radi puno radno vrijeme ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od 30 minuta, a koristi ga u skladu s rasporedom koji utvrdi čelnik državnog tijela ili osoba koju on ovlasti.

 

13.2. U st. 2. istog članka određeno je da službenik i namještenik koji radi u turnusima od 12 sati ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla, dok se prema st. 3. vrijeme odmora iz st. 1. i 2. ubraja u radno vrijeme i ne može se odrediti u prva tri sata nakon početka radnog vremena niti u zadnja dva sata prije završetka radnog vremena.

 

13.3. Odredbom čl. 42. KU/17 (čl. 48. KU/13) određeno je da ako službenik i namještenik radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane.

 

14. Prema tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora, a koja tumačenja su obvezna, izraz ''ukoliko to narav posla dozvoljava'' odnosi se na mogućnost da službenik ili namještenik koji radi u turnusima može odmor koristiti u dva dijela po 30 minuta, ako to narav posla dozvoljava, a ne odnosi se na mogućnost izbivanja s radnog mjesta (izvan prostorije dežurstva, izvan zgrade državnog tijela i sl.) za vrijeme stanke ako to narav posla dozvoljava.

 

15. Činjenica koju ističe žaliteljica, a koju je isticala i u prvostupanjskom postupku, da je prednik tužiteljice konzumirao obrok u kuhinji, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne predstavlja korištenje stanke u smislu citiranih odredbi. Navedeno s obzirom na konkretne okolnosti slučaja tj. da je prednik tužiteljice bio pravosudni policajac u O. z. u T. i da je kroz vrijeme obroka faktično nadzirao maloljetnike odnosno obavljao jedan od radnih zadataka svog radnog mjesta i bio na dužnosti, a svrha korištenja odmora je da se službenik ili namještenik odmori od radnih zadataka odnosno u vrijeme odmora ne radi, te da odmor može slobodno koristiti bilo u radnoj prostoriji ili izvan nje, radi čega žalbeni navodi u pogledu iskaza svjedoka B. S. o konzumiranju obroka i istovremenog korištenja stanke ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda.

 

16. Žalbeni navodi da iz iskaza svjedoka B. S. slijedi da su službenici odnosno prednik tužiteljice mogli faktički koristiti stanku te da su je zasigurno koristili ocjenjuju se danima općenito i ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu jer i iz iskaza svjedoka B. S. slijedi da službenici ne mogu napustiti Odjel odnosno svoje radno mjesto bez odobrenja nadređenog i da to vrijedi i za korištenje dnevne stanke, a tuženica nije podastrla dokaz o odobrenjima odnosno evidenciji o korištenju dnevne stanke prednika tužiteljice. Naspram tome, u konkretnom slučaju neprijeporno je da je prednik tužiteljice u utuženom razdoblju radio u turnusima i da mu pripada pravo na pauzu u trajanju od 2 puta po 30 minuta ili odjednom od 60 minuta, a da iz iskaza saslušanih svjedoka V. V., M. N., D. B. i L. B., čiji iskazi zbog činjenice da bi bili tužitelji u istovjetnim predmetima, kako tvrdi žaliteljica,nisu nevjerodostojni, suglasno slijedi kako je bio manjak zaposlenika u Odjelu osiguranja iz kojeg razloga da nisu mogli koristiti dnevni odmor.

 

17. Odgovoriti je da se stanka ne smije koristiti na početku ili na kraju radnog vremena kako je to određeno čl. 10. st. 1. KU/17 i KU/13 čime se izbjegava kasniji dolazak na posao, odnosno raniji odlazak s posla, pa navodi svjedoka B. S. o „kompenzaciji u vidu ranijeg odlaska kući ili kasnijeg dolaska na posao“ nisu doveli u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda.

 

18. Budući da se, dakle, vrijeme provedeno na stanci ubraja u radno vrijeme to je tuženica dužna tužiteljici naknaditi vrijednost odrađenih sati rada jer je prednik tužiteljice radio u vrijeme kada je trebao koristiti stanku zbog čega suprotni žalbeni navodi tj. da mjerodavne zakonske odredbe ne daju ovlaštenje da se radniku isplati naknada za neiskorištenu stanke, ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu.

 

19. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda vještačenje sačinjeno po vještaku V. Z. sačinjeno je prema pravilima struke i argumentirano, te vještak nije imao zadatak utvrditi da li je prednik tužiteljice koristio ili nije dnevni odmor pa žalbeni navodi da se nalaz temelji na pretpostavci da prednik tužiteljice u utuženom razdoblju nije koristio dnevni odmor nisu doveli u sumnju pravilnost danog nalaza i mišljenja. Nalaz je pravilno utemeljen na obračunu plaće i evidenciji radnog vremena, koeficijentu radnog mjesta prednika tužitelja 0,970 temeljem čega je izračunat iznos osnovne plaće i pripadajuće cijene sata rada. Vještak je također uzeo u obzir koeficijent složenosti poslova s naslova ostvarenog radnog staža 4,00% i tako uvećanu plaću podijelio s brojem mjesečnog fonda radnih sati. Za svaki radni dan vještak je obračunao 30 minuta dnevne stanke i 60 minuta za svaki radni dan u turnusu sve prema cijeni jednog sata osnovne plaće što daje ukupno bruto iznos od 29.151,33 kn, a na koji matematički izračun tuženica niti nije imala prigovora.

 

20. Odlučujući o troškovima postupka, u dijelu kojim je naloženo tuženici da tužiteljici naknadi trošak, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 154. st.1. ZPP i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje Tarifa).

 

21. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

 

22. Žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost pobijanog dopunskog rješenja kojim je priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude, budući da je isto ročište sud dužan odrediti već na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena i isto održati (čl. 335. st. 6. ZPP), pa kako je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu Tbr. 9. toč. 3. Tarife, to je slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci ovoga drugostupanjskog rješenja primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP.

 

23. U preostalom, a nepobijanom dijelu pod toč. II. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

 

                                                 U Zadru, 27. prosinca 2022.

 

 

Predsjednica vijeća

 

  Katija Hrabrov, v.r.