Poslovni broj: Gž-1371/2022-2

1

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1371/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Bruna Frankovića kao predsjednika vijeća, Miroslava Ružića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Roberta Fabrisa kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. M. iz O., , OIB: 25554580401, zastupane po punomoćniku T. R., odvjetnici iz O., protiv tuženika Z. banke d.d. sa sjedištem u Z., T. bana J. J. … 0, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz O. društva M., K. & P. d.o.o. sa sjedištem u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: … od 29. rujna 2022., na sjednici vijeća održanoj 27. prosinca 2022.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-… od 29. rujna 2022. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.

 

II Prihvaća se kao osnovana žalba tužiteljice i preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom III. izreke presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-… od 29. rujna 2022. na način da ona, sada preinačena, u tomu dijelu glasi:

 

              „Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 8.066,82 kune (1.070,65 eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 29. rujna 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka, odbija kao neosnovan.“

 

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove žalbenog postupka u iznosu od 625,00 kuna (82,95 eura), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove sastava žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

„I. Utvrđuju se ništetnima u Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj: … koji je sklopljen dana 08.01.2007.g. između tužiteljice Z. M. iz O., , OIB: … i tužene Z. banke d.d., T. bana J. J. , Z., OIB: …, potvrđen dana 10.01.2007.g. po J. bilježniku M. B. iz O. pod brojem: O.-…, sljedeće odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule:

- dio odredbe čl. 1. koji glasi: „uz valutnu klauzulu“

- dio odredbe čl. 2. koji glasi: „koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke kamatnim stopama … banke d.d.“ i u dijelu koji glasi: „sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“

- dio odredbe čl. 6. koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti CHF 289,17 (slovima: dvjestoosamdesetdevetšvicarskihfranakaisedamnaestrapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“ i dio koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.“

 

II. Nalaže se tuženoj Z. banci d.d., … , Z., OIB: … isplatiti tužiteljici Z. M. iz O., , OIB: … na ime valutne klauzule u CHF iznos od 22.454,76 kn / 2.980,26 eura, s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos preplate od dospijeća do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena i to:

- na iznos od 5,71 kn od 7. ožujka 2007. pa do isplate,

- na iznos od 20,97 kn od 15. ožujka 2008. pa do isplate,

- na iznos od 13,00 kn od 15. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 19,45 kn od 15. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od 50,66 kn od 15. studenog 2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,33 kn od 15. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 125,94 kn od 15. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 127,19 kn od 15. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 87,01 kn od 15. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 96,23 kn od 15. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 98,06 kn od 15. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 82,20 kn od 15. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 84,97 kn od 15. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 73,36 kn od 15. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 90,56 kn od 15. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 71,46 kn od 15. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 83,80 kn od 15. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 81,83 kn od 15. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 115,16 kn od 15. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 136,57 kn od 15. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 131,93 kn od 15. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 153,19 kn od 15. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 192,16 kn od 15. svibnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 200,51 kn od 15. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 246,31 kn od 15. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 244,76 kn od 15. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 339,71 kn od 15. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 284,40 kn od 15. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 297,19 kn od 15. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 357,25 kn od 15. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 362,61 kn od 15. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 341,24 kn od 15. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 354,18 kn od 15. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 354,86 kn od 15. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 394,33 kn od 15. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 478,22 kn od 15. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 573,69 kn od 15. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 677,89 kn od 15. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 513,36 kn od 15. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 458,01 kn od 15. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 461,71 kn od 15. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 469,34 kn od 15. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 517,10 kn od 15. siječnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 531,47 kn od 15. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 515,82 kn od 15. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 513,46 kn od 15. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 521,39 kn od 15. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 535,17 kn od 15. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 517,98 kn od 15. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 513,23 kn od 15. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 471,06 kn od 15. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 507,41 kn od 15. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 524,34 kn od 15. studenog 2012. pa do isplate,

- na iznos od 513,10 kn od 15. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 499,60 kn od 15. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 494,96 kn od 15. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 490,15 kn od 15. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 523,73 kn od 15. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 474,33 kn od 15. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 466,26 kn od 15. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 471,08 kn od 15. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 466,01 kn od 15. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 484,08 kn od 15. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 495,78 kn od 15. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 501,49 kn od 15. studenog 2013. pa do isplate,

- na iznos od 521,84 kn od 15. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 501,30 kn od 15. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 525,31 kn od 15. veljače 2014. pa do isplate, sve u roku 15 dana.

 

III. Nalaže se tužiteljici Z. M. iz O.,  OIB: …, isplatiti tuženiku Z. banci d.d., , Z., OIB: … prouzročeni parnični trošak postupka u iznosu od 2.066,82 kn / 274,31 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. rujna 2022. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

„Nalaže se tuženoj Z. banci d.d., , Z., OIB: …, isplatiti tužiteljici Z. M. iz O., , OIB: … na ime promjenjive kamatne stope iznos od 5.668,27 kn / 752,31 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos preplate od dospijeća do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena i to:

- na iznos od 63,81 kn od 1. studenog 2007. pa do isplate,

- na iznos od 63,22 kn od 1. prosinca 2007. pa do isplate,

- na iznos od 62,67 kn od 1. siječnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 62,08 kn od 1. veljače 2008. pa do isplate,

- na iznos od 91,98 kn od 1. ožujka 2008. pa do isplate,

- na iznos od 91,12 kn od 1. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 90,25 kn od 1. svibnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 89,34 kn od 1. lipnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 88,48 kn od 1. srpnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 87,52 kn od 1. kolovoza 2008. pa do isplate,

- na iznos od 86,61 kn od 1. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 85,66 kn od 1. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od 84,75 kn od 1. studenog 2008. pa do isplate,

- na iznos od 83,79 kn od 1. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 82,83 kn od 1. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 81,83 kn od 1. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 80,88 kn od 1. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 79,88 kn od 1. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 78,87 kn od 1. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 77,83 kn od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 76,83 kn od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 129,90 kn od 1. kolovoza 2009. pa do isplate

- na iznos od 128,17 kn od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 126,39 kn od 1. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 124,57 kn od 1. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 122,80 kn od 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 120,97 kn od 1. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 119,15 kn od 1. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 117,24 kn od 1. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 115,38 kn od 1. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 113,47 kn od 1. svibnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 111,55 kn od 1. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 109,60 kn od 1. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 107,64 kn od 1. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 105,64 kn od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 103,63 kn od 1. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 101,59 kn od 1. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 99,54 kn od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 97,49 kn od 1. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 95,35 kn od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 93,26 kn od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 91,07 kn od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 88,93 kn od 1. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 86,75 kn od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 84,52 kn od 1. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 82,29 kn od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 80,01 kn od 1. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 77,69 kn od 1. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 75,42 kn od 1. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 73,09 kn od 1. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 70,68 kn od 1. siječnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 68,32 kn od 1. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 65,90 kn od 1. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 63,49 kn od 1. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 60,99 kn od 1. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 58,53 kn od 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 56,03 kn od 1. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 53,48 kn od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 50,93 kn od 1. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,34 kn od 1. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 45,70 kn od 1. studenog 2012. pa do isplate,

- na iznos od 43,06 kn od 1. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 40,37 kn od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 37,69 kn od 1. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 34,95 kn od 1. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 32,18 kn od 1. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 29,45 kn od 1. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 26,63 kn od 1. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 23,76 kn od 1. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 20,89 kn od 1. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,02 kn od 1. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 15,06 kn od 1. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 12,15 kn od 1. studenog 2013. pa do isplate,

- na iznos od 9,15 kn od 1. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 6,10 kn od 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 3,09 kn od 1. veljače 2014. pa do isplate,

sve u roku 15 dana“, kao neosnovan u cijelosti.“

 

2. Protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog pod točkom III. izreke navedene presude prijedlog za ispravak toga dijela presude odnosno, podredno, žalbu, pravovremeno podnosi tužiteljica. Taj prijedlog za ispravak odluke o troškovima postupka podnosi temeljem odredbe članka 342. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13,  89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), dok „podrednu“ žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. U tomu prijedlogu za ispravak odluke o troškovima postupka odnosno, podredno, žalbi, u bitnomu, navodi da je navedenom presudom pod točkom III. izreke, njoj naloženo isplatiti tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.066,82 kuna (274,31 eura), dok se u obrazloženju te presude pod točkom 30. navodi da je ona uspjela u sporu 20 %, no očito je da se ovdje radi o očitoj omašci, budući da je ona uspjela s tužbenim zahtjevom 80%, a nije uspjela s 20 %, obzirom da je pod točkom II. izreke presude njoj dosuđen iznos od 22.454,76 kuna (2.980,26 eura), dok je odbijen njen preostali zahtjev u iznosu 5.668,27 kuna (752,31 eura), dok podredno, ukoliko sud smatra da se u konkretnomu slučaju ne može primijeniti odredba članka 342. ZPP, ona u tomu dijelu podnosi žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer smatra da zbog navedenih razloga pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude.

 

2.1. Tužiteljica stoga predlaže da se prema odredbi članka 342. ZPP izvrši ispravak na način da se dio izreke pod točkom III. navedene presude ispravi na način da se naloži tuženiku da joj naknadi razmjerni dio troškova postupka i da se ispravi dio obrazloženja pod točkom 30. te presude na način da se navede kako je ona uspjela u postupku sa 80 % svog zahtjeva odnosno, podredno, predlaže da se o tomu odluči povodom njene žalbe.

 

3. Protiv dijela navedene presude (pod točkom I. i II. izreke), žalbu, pravovremeno, podnosi i tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da prvostupanjski sud propušta obrazložiti zašto nije uzeo u obzir negativne razlike nastale u razdoblju kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita; da sud prvog stupnja niti na koji način ne utvrđuje niti obrazlaže da bi se u konkretnom slučaju tužiteljica imala smatrati potrošačem, osim što iz njenog iskaza zaključuje kako je ona kupila motorno vozilo za osobne svrhe potrošača tako da, posljedično tomu, pored neutvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na tužiteljicu primijenio odredbe o zaštiti potrošača te ujedno počinio i apsolutno bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama; da je sud prvog stupnja zaključio da je predmetna odredba Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna jer da je nerazumljiva i da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pri čemu se prvenstveno poziva na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, međutim, takav stav je u cijelosti pogrešan te je pogrešno utvrđeno činjenično stanje vezano uz razumljivost odredbe o promjeni kamatne stope, a zbog neprovođenja testa nepoštenosti prigodom ocjene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi počinjena je i apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, ali je i pogrešno i nepravilno primijenjena odredba članka 84. Zakona o zaštiti potrošača; da prema shvaćanju Suda EU u odlukama C-81/19 i C-243/20 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje u tekstu: ZOO) pa je utoliko sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna; da je u konkretnomu slučaju bilo potrebno provest kontradiktoran postupak u kojemu će se utvrditi je li tužiteljica bila odgovarajuće obaviještena glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li banka upozorila tužiteljicu kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njezina kreditne obveze, a što je prvostupanjski sud odbijajući izvest predložene personalne dokaze propustio utvrditi, čime je nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje; da je prvostupanjski sud pobijanom presudom povrijedio i brojna načela parničnog postupka pa, između ostalog i povredu načela ocjene dokaza, načelo materijalne istine i apsolutne povrede ZPP, a osobito povredu odredbe članka 338. ZPP, koja propisuje da sud u obrazloženju mora izložiti sve zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile te koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio i kojim dokazima te članka 8. istog Zakona koja obvezuje sud da odlučuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno; da restitucijski zahtjevi s osnove ništetnosti svakako zastarijevaju i to u ovomu konkretnom slučaju u trogodišnjem roku (jer se radi o naknadi štete), a sve sukladno odredbi članka 230. ZOO u vezi s člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača i to imajući u vidu tužiteljičino saznanje o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja je ona vršila po uvećanim anuitetima, sve sukladno članku 215. ZOO; da kolektivni spor, budući da nije predviđen odredbom članka 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je tražbina koju tužiteljica potražuje odnosnom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjela; da je sud prvog stupnja dosuđujući tužiteljici zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća pojedinih anuiteta po kreditu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka te pogrešno primijenio relevantno materijalno pravo; da sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici od 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva; da je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci dosudio tužiteljici zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/2020), a što je u cijelosti nezakonito i nepravilno; da i njemu pripada pravo na isplatu razlike između anuiteta obračunatih po početnom tečaju švicarskog franka spram kune u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj; da ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na okolnost ugovaranja odredbe o mjesnoj nadležnosti, a prilikom čega će u obzir uzeti različite okolnosti kao što su sjedište suda odnosno prebivalište stranaka, prirodu spora, visinu predmeta spora, je li za očekivati da će stranka uzeti punomoćnika (odvjetnika) i druge relevantne okolnosti, no prvostupanjski sud nije izveo nijedan dokaz na ovu okolnost; da su neosnovani i navodi prvostupanjskog suda kako odredba o prorogaciji nadležnosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužiteljica morala putovati u Zagreb zbog čega bi tužiteljici nastali dodatni troškovi, obzirom da se u konkretnomu slučaju ne radi o takvom ograničenju prava tužiteljice kao potrošača jer udaljenost od Osijeka do Zagreba nije takva da bi tužiteljici bili prouzročeni preveliki troškovi putovanja koji bi ju mogli odvratiti od upuštanja u postupak.

 

3.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova prvostupanjskog postupka uvećanih za troškove žalbenog postupka ili, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Sa žalbama tužiteljice i tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP.

 

5. Na žalbe nije odgovoreno.

 

6. Žalbe tužiteljice protiv odluke o troškovima postupka je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

 

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP  na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda „samo“ u pogledu odluke o glavnoj stvari zakonita i pravilna.

 

8. Prije svega, u ovom postupku u odnosu na žalbene navode žalitelja u kojima sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP valja istaknuti da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno kao neosnovan odbio ovaj njegov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, u ovomu postupku u kojem tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržanih u Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj: … sklopljenim 8. siječnja 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziranog 10. siječnja 2007. kod javnog bilježnika M. B. iz O. pod brojem: OU-… te, posljedično tomu, isplatu iznosa od 22.454,76 kn (2.980,26 eura) i 5.668,27 kn (752,31 eura) sve sa pripadajućom zateznom kamatom i to sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je te iznos tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ove iznose naplatio od tužiteljice temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, prvostupanjski sud je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda pravilno zaključio da je odredba članka 16. navedenog Ugovora kojom je između stranaka u postupku, ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke (tuženika) nepoštena, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora o kojoj nije posebno pregovarano i na sadržaj koje tužiteljica nije mogla utjecati, nepoštena jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, obzirom na udaljenost njezina mjesta prebivališta u O. od sjedišta banke u Z., radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu bila izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu. U odnosu na ove žalbene navode žalitelja, valja istaknuti da je u Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP), između ostalih, implementirana i smjernica broj: 99/2013 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, posljedično čemu je hrvatsko zakonodavstvo usklađeno sa pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. Na temelju odredbe članka 49. stavaka 1. i 2. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Temeljem odredbe članka 51. ZZP propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat u obzir priroda proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. U konkretnom slučaju navedeni Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu pa se, posljedično tomu, temeljem zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke u postupku nisu pregovarale i obzirom na to tužiteljica nije imala nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti općinskog suda u sjedištu tuženika za postupanje u ovoj pravnoj stvari, radi čega je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda  takva odredba za tužiteljicu, kao potrošača nepoštena, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Osim toga, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedenih odredbi, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je od strane tuženika sročena sa ciljem da se ugovaranjem mjesne nadležnosti suda za postupanje u sporovima koji budu proizašli iz navedenih ugovora o kreditu u sjedištu njegova poslovanja smanje njegovi troškovi postupka, za razliku od tužiteljice, koja na takvu ugovornu odredbu nije mogla utjecati pa stoga i ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnijoj mjeri narušena procesnopravna ravnoteža položaja ugovornih strana, radi čega valjala zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavaka 1. i 4. ZPP, a kako to pravilno smatra i prvostupanjski sud, pa je posljedično tomu u ovom dijelu žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom.

 

8.1. U odnosu na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud (osim u pogledu odluke o troškovima postupka koja je predmetom žalbenog pobijanja tužiteljice) nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

8.2. Prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe 502.a i c ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženik, jer je navedenom odredbom članka 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu, u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud pravilno primijenio, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno zaključujući da je tužiteljica u ovomu postupku dokazala da ima status potrošača i da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu pa da se posljedično tomu ima primijeniti navedena zakonska odredba članka 502.c ZPP.

 

8.3. U odnosu na žalbene navode žalitelja valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 338. stavka 4. ZPP jer pobijana presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom.

 

8.4. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 8. ZPP na koju sadržajno ukazuje jer je procesno ovlaštenje prvostupanjskog suda da odlučuje o tomu koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svomu uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe, i učinio i za što je dao ovomu sudu u svemu pravilne, jasne i napose uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a uvjerljivost kojih niti žalitelj nije uspio dovesti u dvojbu.

 

8.5. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovomu dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

 

9. U ovomu postupku u pogledu odluke o glavnoj stvari niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržanih u Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj: … sklopljenim 8. siječnja 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziranog 10. siječnja 2007. kod javnog bilježnika M. B. iz O. pod brojem: OU-… te, posljedično tomu, zahtjev za isplatu iznosa od 22.454,76 kuna (2.980,26 eura) i 5.668,27 kuna (752,31 eura) sve sa pripadajućom zateznom kamatom i to sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je te iznose tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ove iznose naplatio od tužiteljice temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., Vrhovnog suda poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.

 

11. U ovomu postupku nije sporno da je između stranaka u postupku 8. siječnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3208197645/07, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 20.323,97 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, a koji se tužiteljica obvezala vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama (članak 1.) da je odredbom članka 2. ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema Odluci banke o kamatnim stopama, a koji na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,20 % godišnje te da se kamata obračunava u švicarskim francima.

 

12. Sporno je, je li prigodom sklapanja navedenog Ugovora tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja i jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i, posljedično tomu, ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženih novčanih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i članak 1115. ZOO). Osim toga, sporna je i osnovanost prigovora zastare, koji je tijekom postupka istaknuo tuženik. Prema žalbenim navodima tuženika sporna je i visina tužbenog zahtjeva zbog neuračunavanja „manje plaćenih iznosa“.

 

13. Prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao djelomično osnovan prihvatio takav zahtjev tužiteljice i utvrdio ništetnim dijelove odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3208197645/07 od 8. siječnja 2007. i to dio odredbe članka 1. koji glasi: „uz valutnu klauzulu“, dio odredbe članka 2. koji glasi: „koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“ i u dijelu koji glasi: „sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“ te dio odredbe članka 6. koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti CHF 289,17 (slovima: dvjestoosamdesetdevetšvicarskihfranakaisedamnaestrapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“ i dio koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora“ (točka I. izreke) te je naložio je tuženiku da tužiteljici po osnovu naplaćenih iznosa temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 22.454,76 kuna (2,980,26 eura) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne dijelove toga iznosa navedene u izreci (točka II. izreke), a tužiteljica je obvezana da tuženiku naknadi prouzročeni mu parnični trošak u iznosu od 2.066,82 kune (274,31 euro) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2022. pa do isplate (točka III. izreke), dok je u preostalomu dijelu, u kojemu je tužiteljica zatražila isplatu iznosa od 5.668,27 kuna (752,31 euro) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po osnovu naplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi njen tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka IV.) zaključujući, u bitnomu, da osnovanost takvog zahtjeva tužiteljice u prihvaćenom (dosuđujućem) dijelu proizlazi iz navedenih pravnih shvaćanja izraženih u spomenutim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, na koja se pravna shvaćanja tužiteljica i poziva, kao i provedenih dokaza (sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice kao parnične stranke), pa posljedično tomu zaključuje da su u konkretnomu slučaju ispunjeni svi uvjeti za takvo utvrđenje budući se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su one bile razumljive prosječnom potrošaču, zbog čega je došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, a na što potrošači, korisnici kredita, prigodom sklapanja ugovora nisu bili upozoreni pa je, posljedično tomu, prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Posljedično tomu, a cijeneći i sadržaj odredbi odredbe članka 502.c ZPP iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud zaključuje da su ove ugovorne odredbe ništetne i da posljedično tomu, tužiteljici po osnovu naplaćenih iznosa temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju odredbe članaka 1111. i 1115. Pri tomu je prvostupanjski sud, kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare u pogledu „utužene“ tražbine na ime stečenog bez osnove temeljem ugovorene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zaključujući da je u konkretnomu slučaju podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare (članak 241. ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe dakle, u konkretnom slučaju 14. lipnja 2018. prema presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017, a obzirom da je u konkretnomu slučaju tužba podnesena 2. ožujka 2021., dakle unutar zastarnog roka od pet godina iz članka 225. ZOO, dok je kao osnovan prihvaćen tuženikov prigovor zastare u pogledu „utužene“ tražbine na ime stečenog bez osnove temeljem ugovorene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi osnovom zaključka da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe po tomu osnovu dakle 13. lipnja 2014. prema odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013, a obzirom da je u konkretnomu slučaju tužba podnesena 2. ožujka 2021., dakle protekom zastarnog roka od pet godina iz članka 225. ZOO, to da je nastupila zastara ove novčane tražbine tužiteljice.

 

14. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tomu primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP), u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, a za što je prvostupanjski sud dao ovomu sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

14.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: … od 8. siječnja 2007., sklopljenog između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača, na koja se poziva i tužiteljica, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice pravilno utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Pri tomu je prvostupanjski sud, i neovisno o tomu, svoj zaključak o valjanosti navedenih ugovornih odredbi posebno cijenio u okolnostima konkretnog slučaja – navedenog Ugovora o kreditu, koji je odobren za kupovinu osobnog vozila za osobne potrebe tužiteljice, temeljeći svoj zaključak i na samom sadržaju navedenog Ugovora i okolnostima pod kojima je isti sklopljen pa je, posljedično tomu i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

 

14.2. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP, a isto tako i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim, pa je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu.

 

14.3. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda takav zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Europskog suda za ljudska prava broj: EU C-81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA). Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tomu da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. prvostupanjski sud. Naime, predmetni Ugovor o kreditu u članku 18. točki P) sadrži odredbu o tomu da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku 22. stavku 1. ZOO niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije je u navedenoj odluci izrazio pravno shvaćanje da izraz iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi EU od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnomu slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu, kao korisnicu kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita (tužiteljicu) i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO. Posljedično tomu, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno pa posljedično tomu valja zaključiti da je žalba tuženika neosnovana i u ovomu dijelu.

 

14.4. U konkretnomu se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimljući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda radi o ništetnim ugovornim odredbama.

 

14.5. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 82. ZZP/03 te odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o tužiteljičinom zahtjevu za isplatu naplaćenih iznosa temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, tuženik nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tomu taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate dužan platiti tužiteljici, a koji zaključak niti žalitelj svojom žalbom nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu.

 

14.6. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženik je u konkretnomu slučaju nepošten stjecatelj i kao takav je na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO) jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštena i posljedično tomu ništetna te da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada pa je žalbu žalitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovomu dijelu.

 

14.7. U odnosu na žalbene navode tuženika da je tužbeni zahtjev tužiteljice trebalo umanjiti za „manje uplaćene iznose“, dakle za negativne razlike kada je tečaj švicarskog franka bio manji od početnog, valja istaknuti da sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva (članak 2. stavak 1. ZPP) pa je stoga sud prvog stupnja pravilno odredio predmet financijskog vještačenja i odlučio u granicama tužbenog zahtjeva, dakle za „preplaćene iznose“ (tako i Županijski sud u Zagrebu poslovni broj: Gž-1200/2021-2 od 2. lipnja 2021. te, s tim u svezi i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj: Revd 4312/2012-2 od 13. listopada 2021.), pa je žalba tuženika neosnovana i u ovomu dijelu.

 

14.8. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare. Naime, u odnosu na ove žalbene navode žalitelja, valja istaknuti i da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014. u pogledu „utužene“ tražbine na ime stečenog bez osnove temeljem ugovorene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno 14. lipnja 2018. u pogledu „utužene“ tražbine na ime stečenog bez osnove temeljem ugovorene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), zbog čega, u konkretnomu slučaju, zastara nije nastupila u pogledu „utužene“ tražbine na ime stečenog bez osnove temeljem ugovorene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima jer od 14. lipnja 2018. (pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača) do podnošenja tužbe u ovomu postupku 2. ožujka 2021. nije protekao zastarni rok od 5 godina, a u kojem roku zastarijeva ova novčana tražbina (članak 225. ZOO). Naime, pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prigodom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tomu da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, obzirom da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO jer, u protivnomu, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu članka 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvomu slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP). Osim toga, prigodom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:  78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tomu valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

 

14.9. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnomu slučaju, valja zaključiti da iz ovog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice u pogledu „utužene“ tražbine na ime stečenog bez osnove temeljem ugovorene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (tako i u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.), radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu. Osim toga, ovaj tuženikov prigovor zastare nije osnovan obzirom i na navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV47/2020-2 od 30. siječnja 2020., na koje se pravilno poziva i prvostupanjski sud, a koje je dodatno pojašnjeno pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

 

15. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud, u pogledu odluke pod točkom I. i II. izreke pobijane presude, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao pod točkom I izreke ove presude.

 

16. Međutim, žalba tužiteljice je osnovana protiv odluke o parničnim troškovima jer je prvostupanjski sud, unatoč tomu što razmjer tužiteljičina uspjeha u sporu iznosi 80 %, a što umanjeno za tuženikov uspjeh u sporu od 20 % „daje“ 60 %, pogrešno tuženiku dosudio troškove postupka, a čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju osnovano ukazuje tužiteljica u žalbi, obzirom da pobijana odluka o troškovima postupka proturječi sama sebi.

 

16.1. Naime, tužiteljici u ovomu postupku, obzirom na ukupnu visinu njenih troškova koju je sud prvog stupnja utvrdio u iznosu od 13.444,70 kuna (pod točkom 30. obrazloženja pobijane odluke) pripada pravo na naknadu parničnog troška prema spomenutom postotku od 60%, koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, a što „daje“ iznos od 8.066,82 kune (a što prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 „daje“ iznos od 1.070,65 eura) dok je, u preostalomu dijelu, njezin zahtjev za naknadu parničnog troška neosnovan.

 

16.2. Stoga je kao osnovanu valjalo prihvatiti žalbu tužiteljice i pobijano rješenje o troškovima postupka pod točkom III. izreke preinačiti i na temelju odredbe članka 365. stavka 2. i članka 380. točke 3. ZPP riješiti kao pod točkom II izreke ove presude.

 

17. Obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa žalbom protiv odluke o troškovima postupka sadržane u presudi koja se prema odredbi članka 167. stavka 1. ZPP može napadati samo žalbom na rješenje ako se istovremeno ne napada i odluka o glavnoj stvari i da je zahtijevala naknadu troškova za sastav žalbe, tužiteljici je valjalo priznati trošak ovog žalbenog postupka koji se odnosi na trošak sastava žalbe u ukupno zatraženom iznosu od 625,00 kuna (a što prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 „daje“ iznos od 82,95 eura) temeljem odredbi članka 155. stavka 1. i 2. u svezi s odredbom članka 2. stavka 1. ZPP te Tbr. 10. točke 5. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/2022, dalje: Tarifa), a u preostalomu dijelu njezin zahtjev odbiti kao neosnovan i na temelju odredbe članka 166. stavka 2. u vezi odredbe članka 155. stavka 1. ZPP odlučiti kao u izreci pod točkom III ovoga rješenja.

 

18. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP).

 

 

U Puli – Pola 27. prosinca 2022.

 

 

Predsjednik vijeća

 

Bruno Franković