1

Poslovni broj: UsI-2966/22-6

 

          

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: I. K. iz Z., zastupan po opunomoćeniku I.K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poništavanja rješenja, 27. prosinca 2022. godine

 

p r e s u d i o j e

 

 

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-14/21-01/351, URBROJ: 513-04-22-2 od 19. srpnja 2022. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

 

Obrazloženje

 

 

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 19. srpnja 2022. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 21. listopada 2021. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je tužitelju utvrđen predujam poreza na dohodak od otuđenja nekretnina i predujam prireza za 2017. godinu, jer je u toj godini stekao i naknadno za višu cijenu otuđio nekretninu - 1/2 dijela stana u R.

Porezno tijelo je pritom tužitelju kao izdatak priznalo - osim nabavne vrijednosti nekretnine - samo još trošak poreza na promet nekretnina, a nije mu priznalo troškove ulaganja, opremanja i otuđenja nekretnine, jer ih tužitelj nije dokazao odgovarajućim računima. Zbog istog razloga je tuženik kao drugostupanjsko tijelo odbio uzeti u obzir procjenu troška adaptacije, koju je tužitelj naručio i dobio u rujnu 2021. godine.

Tužitelj u tužbi i u toku upravnog spora navodi da račune ne može dostaviti, jer su ostali kod stjecatelja druge polovine stana T. Z. na njegovoj adresi u Z. koja je stradala u potresu. Ističe da je učinio vjerojatnim značajne izdatke koji su mogli biti utvrđeni i procjenom. U tom smislu ukazuje na već dostavljeni elaborat procjene troškova te navodi da nije uzeta u obzir ni posrednička provizija koju je morao platiti kod kupnje nekretnine, kao niti troškovi opremanja. Također navodi da mu nije priznat ni trošak kamata na zajam za kupnju stana te ističe da je imao i troškove javnog bilježnika i troškove uknjižbe. Tužitelj u spis dostavlja i mišljenje poreznog tijela o nabavnoj vrijednosti nekretnine u slučaju vlastite izgradnje te navodi da su povrijeđena ustavna načela jednakosti i pravednosti poreznog sustava.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelj 1/2 dijela stana u R. stekao 30. siječnja 2017. godine za 336.774,38 kn te da je u vezi tog stjecanja platio porez na promet nekretnina od 13.470,97 kn. Nesporno je i to da je tužitelj kupljenu nekretninu otuđio iste godine, 07. srpnja 2017. godine za 740.000,00 kn.

U upravno-poreznom postupku je stoga tužitelju za 2017. godinu zbog otuđenja nekretnine u roku od dvije godine od stjecanja utvrđena obveza predujma poreza na dohodak od otuđenja nekretnina i odgovarajućeg prireza, u ukupnom iznosu od 110.378,52 kn. Ta je obveza obračunata na utvrđenu poreznu osnovicu od 389.754,65 kn, a koja pak predstavlja razliku između iznosa primitka od otuđenja nekretnine i zbroja nabavne vrijednosti te iste nekretnine i plaćenog poreza na promet nekretnina (kao izdataka).

Tužitelju prilikom izračuna osnovice nisu uzeti u obzir troškovi ulaganja, opremanja i otuđenja nekretnine, posrednički troškovi niti trošak kamata na zajam za kupnju stana.

Na temelju čl. 58. st. 1. Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16 - ZPD) osnovicu poreza na dohodak od otuđenja nekretnina čini razlika između primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnine koja se otuđuje i nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda, pri čemu se troškovi otuđenja mogu odbiti kao izdaci. Porezno tijelo je utvrdilo da od stjecanja do otuđenja nekretnine nije došlo do rasta proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda, a tužitelj to niti ne osporava.

U praksi primjene spomenute odredbe čl. 58. st. 1. ZPD-a se kao izdaci mogu priznati i troškovi ulaganja, opremanja i otuđenja nekretnine kojima je u razdoblju od stjecanja do raspolaganja povećana vrijednost nekretnine, kao i popratni troškovi  otuđenja nekretnine.

Međutim, pravilno su upravna tijela navedene kategorije izdataka odbila priznati tužitelju prilikom utvrđivanja porezne osnovice, s obrazloženjem da on ne raspolaže nikakvim računima o navodno učinjenim izdacima.

Izdaci vezani uz ulaganja u sporni stan u R. sâmi po sebi ne moraju biti sporni te bi sud u tom smislu možda i mogao prihvatiti čak i dostavljeni troškovnik koji je za tužitelja u rujnu 2021. godine izradio sudski vještak i procjenitelj M. Ž.

S druge strane, činjenica izvršenih ulaganja u uređenje i opremanje stana ne znači i da je te troškove snosio upravo tužitelj, posebno u situaciji u kojoj je tužitelj bio stjecatelj samo 1/2 dijela stana, dok je stjecatelj druge polovine bio T. Z.

Tužitelj u tužbi navodi da su mu računi ostali upravo kod T. Z. na njegovoj adresi u Z. koja je stradala u potresu, ali istovremeno nije ni pokušao dokazati da bi se radilo o nekoj zgradi koja se u potresu srušila ili u koju je nakon potresa bio trajno onemogućen pristup.

Tužitelj svoja navodna plaćanja nije dokazao ni na neki drugi način, npr. izvodima sa svog računa, iz kojih bi bilo vidljivo podmirenje troškova koje spominje vještak M. Ž., a pritom treba imati u vidu i činjenicu da je sâm tužitelj u pisanom dopisu poreznom tijelu od 30. rujna 2021. godine naveo da račune „nije baš čuvao“.

Dakle, dostavljena procjena ulaganja u adaptaciju stana može ukazivati na činjenicu adaptacije i na barem okvirni iznos troškova te adaptacije, ali sâma po sebi ne može dokazati izvršena plaćanja i to baš iz sredstava kojima je raspolagao tužitelj. Stoga je na raspravnom ročištu kao neadekvatan odbijen tužiteljev dokazni prijedlog za saslušanje vještaka i procjenitelja M. Ž., kao i dokazni prijedlog za provedbu vještačenja vrijednosti ulaganja u stan.

Tužitelj je sudu dostavio ugovor o posredovanju, koji su s posrednikom sklopili on i T. Z., ali ni u vezi preuzete obveze isplate posredničke provizije nije dostavio nikakav dokaz o tome da je tu proviziju platio on iz vlastitih sredstava.

Tužitelj nije dostavio ni bilo kakav račun u vezi opremanja stana, a koji bi glasio na njegovo ime.

U vezi troška kamata na zajam za kupnju stana, sud napominje da se tu ni ne radi o trošku kupnje stana, nego o trošku zajma, a osim toga je iz zk. izvatka dostavljenog uz tužbu vidljivo da je založno pravo po ugovoru o zajmu upisano samo na suvlasnički dio T. Z., a ne i na suvlasnički dio tužitelja.

Tužitelj ni na koji način nije dokazao ni vlastito snošenje troškova javnog bilježnika i uknjižbe. 

Na temelju svega navedenog sud ocjenjuje da odlukama upravnih tijela nisu povrijeđena načela jednakosti i pravednosti poreznog sustava, jer tužitelju prilikom utvrđivanja porezne osnovice u obzir nisu uzeti izdaci za koje niti nije mogao dokazati da su postojali, odnosno - ako su postojali - da ih je snosio upravo on iz svojih sredstava.

U tom smislu se neosnovano tužitelj poziva i na dostavljeno mišljenje poreznog tijela o mogućnosti priznavanja nabavne vrijednosti nekretnine u slučaju vlastite izgradnje, jer se ono odnosi na trošak izgradnje zgrade, a ne na trošak uređenja i opremanja suvlasničkog dijela stana u već izgrađenoj zgradi.

Tužitelj je u smislu čl. 58. st. 1. ZPD-a vlastito snošenje troškova trebao dokazati vjerodostojnim ispravama, odnosno računima koji glase na njegovo ime i/ili izvodima sa svog računa. Sporni izdaci i njihovo snošenje po tužitelju se ne mogu dokazivati pukim iskazom tužitelja pa je stoga na raspravnom ročištu odbijen i njegov prijedlog za vlastitim saslušanjem.

Porezno tijelo je u cijelosti pravilno i zakonito tužitelju utvrdilo poreznu osnovicu i obvezu predujma poreza i prireza na dohodak od otuđenja nekretnine za 2017. godinu, pa je i tuženik pravilno i zakonito osporavanim drugostupanjskim rješenjem odbio tužiteljevu žalbu.

Stoga je na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog drugostupanjskog rješenja kao neosnovan odbijen, a onda je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i tužiteljev zahtjev za naknadu troška upravnog spora.

 

 

U Zagrebu, 27. prosinca 2022. godine.

 

 

      Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.