1

Poslovni broj: 26 Gž-4368/2017-8

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 26 Gž-4368/2017-8

 

 

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja V. M. iz Z., OIB: … i II. tužitelja I. P. d.o.o. iz Z., OIB: …, koje oboje zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica u Z., protiv tuženika O. d.o.o., O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik E. H., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi I. i II. tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-36/2016-17 od 27. travnja 2017., ispravljene rješenjima istoga suda poslovni broj Pn-36/2016-21 od 14. prosinca 2018. i Pn-36/2016-24 od 5. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 27. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba I. tužitelja V. M. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-36/2016-17 od 27. travnja 2017., ispravljena rješenjima istoga suda poslovni broj Pn-36/2016-21 od 14. prosinca 2018. i Pn-36/2016-24 od 5. srpnja 2022., pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je I. tužitelj V. M. odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 15.000,00 kuna/1.990,84 eura[1], te u dijelu u kojem je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

 

II. Odbija se žalba II. tužitelja I. P. d.o.o., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-36/2016-17 od 27. travnja 2017., ispravljena rješenjima istoga suda poslovni broj Pn-36/2016-21 od 14. prosinca 2018. i Pn-36/2016-24 od 5. srpnja 2022., pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je II. tužitelj I. P. d.o.o odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 15.000,00 kuna/1.990,84 eura , te u dijelu u kojem je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

 

III. Preinačuje se navedena presuda pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je I. tužitelj V. M. odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu daljnjeg iznosa od 15.000,00 kuna/1.990,84 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, te u dijelu u kojem je II. tužitelj I. P. d.o.o. odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu daljnjeg iznosa od 15.000,00 kuna/1.990,84 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u dijelu pod točkom II. izreke, i u tom dijelu sudi:

 

1. Nalaže se tuženom O. d.o.o isplatiti I. tužitelju V. M. iznos od 15.000,00 kuna/1.990,84 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2016. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

2. Nalaže se tuženom O. d.o.o isplatiti II. tužitelju I. P. d.o.o. iznos od 15.000,00 kuna/1.990,84 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2016. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

3. Svaka stranka snosi svoje troškove.

 

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 781,00 kuna/103,66 eura, u roku od 15 dana.

 

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka u daljnjem iznosu od 1.461,00 kuna /193,90 eura.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja, ispravljenom rješenjima istoga suda, pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev oba tužitelja kojima traže naložiti tuženiku da im isplatiti, svakom, iznos od 30.000,00 kuna, sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe (8. siječnja 2016.) do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužiteljima da naknade tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 9.375,00 kuna.

 

2. Protiv navedene presude žale se tužitelji pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP). Predlažu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijevaju i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna, kao i troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 680,00 kuna (ukupno 2.242.50 kuna).

 

3. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

 

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužitelji u žalbi posebno upiru. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, presuda prvostupanjskog suda se može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje. pa nije učinjena niti bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 8. ZPP-a, na koju sadržajno u žalbi ukazuju tužitelji. Naime, prvostupanjski sud je izveo sve po strankama predložene dokaze, pri čemu je analizirao provedene priložene isprave, iskaze svjedoka i tužitelja i drugu dokumentaciju koja prileži spisu i tako utvrdio sve činjenice odlučne za ovaj spor.

 

6. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava, djelomično su osnovani.

 

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za popravljanjem neimovinske štete za koju tvrde da im je počinjena 30. studenog 2015. objavom emisije "B." na O. t., čiji je nakladnik tuženik, a koju emisiju je O. t. postavila i na internetu, gdje je i danas dostupna svakom korisniku, uz daljnje tvrdnje tužitelja da su u emisiji voditelj emisije i njegov gost iznosili netočne, neprovjerene i zlonamjerne informacije koje vrijeđaju čast i poslovni ugled oba tužitelja (I. tužitelja kao novinara i II. tužitelja kao portala), predstavljajući tužitelje u izuzetno negativnom svjetlu kao ucjenjivače sklone prijetnjama i teškim uvredama, a II. tužitelja i „radikalnim jugoslavenskim portalom koji sudjeluje u kriminalnim aktivnostima paraobavještajnog podzemlja i koji provodi pravi reket protiv dr. T.“.

 

8. U prvostupanjskom postupku između stranaka nije bilo sporno da je tuženik nakladnik  O. t. koja je objavila predmetnu televizijsku emisiju "B." 30. studenog 2015.

 

9. Prvostupanjski sud u smislu odredbe čl. 22. Zakona o medijima (Narodne novine, broj: 59/04, 84/11 i 81/13, u daljnjem tekstu: ZM), s obzirom na činjenicu da su oba tužitelja glavnom uredniku tuženika uputila zahtjev za ispravak informacije (preporučenom pošiljkom od 8. prosinca 2015.), nakon čega je tuženik objavio ispravak u skraćenom obliku, prije svega ocjenjuje da je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe.

 

10. Nadalje, na temelju rezultata provedenog postupka (vršeći uvid u videozapis sporne emisije „B.“, izlist izjave H. T. koje je dao na portalima, saslušanjem svjedoka H. T., gosta emisije, A. H., glavne urednice portala www… i V. B., urednika i voditelja emisije, te saslušanjem I. tužitelja V. M., a za II. tužitelja direktorice V. Š.-V.), prvostupanjski sud utvrđuje da su točni navodi iz tužbe da su u emisiji „B.“, od strane voditelja emisije i njegovog gosta dr. H. T. iznijete slijedeće tvrdnje:

- "kaže mi da ima poruku od gospodina koji me zvao (V. M.)… smrade ustaški, začepit ćeš ta svoja prljava usta i platit ćeš 20.000,00 eur, imaš rok do petka razmislit o tome…poslat ćemo vam službeni meil do petka, ako odgovorite na njega prihvaćate, a ako ne…"

- "dali su mi da razmislim četiri dana… do petka…hoću li zašutit, ne znam o čemu…imam neke teorije…i platim 20.000,00 eur ili će me uništit do kraja…"

- "Osim toga neka V. M. kaže na sudu tko je izvor, neka pokažu na koji način su došli do toga…"

- "Za tog M.,  poslije sam se raspitao, pokazat ću kakve su meni poruke ljudi slali - tko je M. i što radi, koji ima nekakvog hakera u B… i šta ja znam… gdje mi kažu da je M. reketario ovog i onog, mislim cijela lista toga ima…"

- "Ekstremno lijevi jugoslavenski portal"

- "… sve se svodi na zaključak da bi na djelu mogao biti medijski reket"

- "…mogućnost kriminalne aktivnosti paraobavještajnog podzemlja s portalom i. ne isključuju niti eksperti"

- "već duže vrijeme vlada Z. M. preko sebi bliskih medija vodi prljavi rat protiv cijele liječničke profesije"

- "drugim riječima, vi tvrdite da je I. od vas tražio 20.000,00 eur da ne objavi netočnu prepisku…"

- "shvatio sam da se radi o pravom linču, pravom reketu"

- "T. je upravo izjavio da je žrtva medijskog reketa, da su dijelom falsificirali njegovo dopisivanje s drugom liječnicom i da su ga tražili 20.000,00 eur da to ne objave… sve su to počinili ljudi s I."

- "I. objavljuje podatke koje mu dostavlja netko iz vrha policijskog USKOK-a i to s neistinama, lažima i podacima koji su potpuno iskrivljeni… kad znamo tko je vlasnik, onda za mene nije iznenađenje da se može baviti i ucjenama"

- "U svakoj normalnoj državi ovakav pamflet od portala bi bio zabranjen nakon 15 dana ovakvog rada".

 

11. Na temelju rezultata provedenog postupka prvostupanjski sud utvrđuje i to da je povod emisiji "B." u kojoj je gostovao dr. H. T., bio članak objavljen na Internet portalu www..., čiji je nakladnik II. tužitelj, a koji članak je kao autor napisao I. tužitelj, u kojem članku je obrađena privatna prepiska putem Facebook-a između dr. H. T. i dr. I. R. J., koji su oboje u to vrijeme bili doktori jedne splitske bolnice, za koju prepisku se u tom članku navodi da se radilo o njihovom dogovoru da će jedan drugome slati pacijente koji će im se zahvaljivati novcem, s time da su, po ocjeni suda prvog stupnja, tužitelji do navedene prepiske došli na protuzakonit i protuustavan način (protivno ustavom zaštićenoj tajnosti dopisivanja), točnost kojih navoda u prepisci tužitelji nisu dokazali.

 

12. Pobijanom presudom prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 21. st. 1. ZM-a, ocjenjuje da je sadržaj onoga što je u predmetnoj emisiji "B." rečeno o oba tužitelja (informacije o tužiteljima izrečene u toj emisiji, pogotovo one o novčanoj ucjeni od 20.000,00 eura, o provođenju medijskog reketa, mogućnosti kriminalne aktivnosti paraobavještajnog podzemlja s portalom I.), objektivno podoban za povredu časti i ugleda oba tužitelja (s obzirom na to da navedene konstatacije kod običnih ljudi stvaraju negativno mišljenje o osobama kojima su takve činjenice pripisane), a da  tuženik, s druge strane, nije dokazao osnovanost tih navoda (da su voditelj emisije „B.“ i njegov gost bili uvjereni u istinitost tih navoda). Međutim, pozivom na odredbu čl. 1092 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine  broj: 35/05, 41/08,12/11, 78/15, 29/18 i126/21, dalje: ZOO), odbija postavljeni tužbeni zahtjev, cijeneći da su tužitelji bitno doprinijeli vlastitoj šteti na način da su svojim neprihvatljivim ponašanjem, na protuzakonit i protuustavan način (protivno tajnosti dopisivanja), pribavili privatnu prepisku između dr. H. T. i dr. I. R. J., a koja prepiska je obrađena u članku koji je bio povod emisiji "B." (u kojoj je gostovao dr. H. T.), s obrazloženjem, da nije bilo takvog ponašanja tužitelja, da tada ne bi niti moglo doći do pisanja članka od strane I. tužitelja, niti njegove objave od strane II. tužitelja, a bez čega ne bi bilo niti emisije "B.", tako da ne bi niti došlo do navoda koji su izrečeni povodom objave predmetnog članaka o tužiteljima. Pored navedenog, prvostupanjski sud je stava da tužitelj nisu dokazali niti postojanje pretpostavki za naknadu neimovinske štete u smislu odredbe čl. 1100. ZOO-a.

 

13. I u žalbenom stupnju postupka je sporno jesu li tužitelji pretrpjeli štetu objavom sporne emisiji "B.", posljedično tome, postoji li odgovornost tuženika kao nakladnika i u kojoj visini, odnosno, postoje li na strani tuženika razlozi koje tuženika oslobađaju od odgovornosti.

 

14. Prema odredbi čl. 21. st. 1., 2., 3. i 6. ZM-a, propisano je da je nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu, dužan štetu naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim istim Zakonom, a da je šteta umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja (materijalna šteta) te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta), s time da se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, osim ako istim Zakonom nije drugačije određeno, a da postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz stavka 4. istog članka, dokazuje tuženik.

 

15. Prema odredbi st. 4. čl. 21. ZM-a, nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena (između ostalog): - objavljena unutar autoriziranog intervjua,

- utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri,

- točna, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj vjeri zaključio da se oštećenik slaže s njezinim objavljivanjem,

- proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri, s time da prema st. 7. istog članka, ako je informacija autorizirana, a pojedini dijelovi sadrže očevidne uvrede ili klevete, autorizacija ne isključuje i solidarnu odgovornost nakladnika i glavnog urednika, ukoliko nisu postupali u dobroj vjeri.

 

16. Prema odredbi čl. 7. st. 1. ZM-a, svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti, a prema odredbi čl. 16. st. 1. ZM-a, mediji su dužni poštovati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana.

 

17. Iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka, kao bitno proizlazi utvrđenim, da se u konkretnom slučaju radilo o emisiji uživo čiji je urednik i voditelj bio svjedok V. B., povod koje emisije je bio članak (objavljen na Internet portalu www..., čiji je nakladnik II. tužitelj, koji je kao novinar napisao I. tužitelj), kojim se na temelju fecebook prepiske koju je I. tužitelju dostavila treća osoba (čitatelj), za koju prepisku prvostupanjski sud zaključuje da je pribavljena na nezakonit način, teretilo svjedoka dr. H. T., gosta sporne emisije, i još jednu doktoricu iz iste bolnice u kojoj su oboje radili, za međusobno upućivanje pacijenata uz novčanu naknadu (za sadržaj koje prepiske tužitelji tvrde da su je prije objave članka provjerili), nakon objave kojeg članka je u tu bolnicu od strane ministarstva poslana inspekcija, u kojoj emisiji je svjedok dr. H. T. javno iznosio tvrdnje da je od strane tužitelja prije objave članka bio ucijenjen (na način da ga se tražilo da plati 20.000,00 eura, u protivnom da će se objaviti pribavljena prepiska), da je uredniku i voditelju emisije bilo poznato (prije emisije) o čemu će gost iskazivati (da će iznositi tvrdnje o tome da su ga tužitelji prije objave članka pokušali ucijeniti i da će javno iznositi svoje viđenje situacije vezano uz objavljeni članak i „braniti se“ u odnosu na informacije koje su o njemu objavljene u članku, za koje je tvrdio da su neistinite),  da je tijekom emisije i sam voditelj emisije iznosio vlastite stavove o načinu rada tužitelja koji su se u svemu podudarali s optužbama koje je u emisiji o tužiteljima iznosio gost emisije, zaključak koje emisije (i gosta i voditelja) je bio taj da se tužitelji u svom novinarskom radu služe „hakiranjem informacija i medijskim reketarenjem, uz mogućnost kriminalne aktivnosti paraobavještajnog podzemlja“, da voditelj emisije, kako to proizlazi iz njegovog iskaza, prije emisije, radi provjere istinitosti informacija o kojima je znao da će iskazivati njegov gost, nije stupio u kontakt niti s I. tužiteljem, niti s glavnom urednicom portala www..., niti je provjerio putem MUP-a RH, je li svjedok dr. H. T., podnio kaznenu prijavu vezano za ucjenu o kojoj je govorio u emisiji, s time da se ne sjeća na koji je način provjerio informaciju da I. tužitelj ima „hakere u B.“, dok je za informacije o „paraobavještajnom podzemlju“ tvrdio da ih ima iz različitih izvora (nije naveo kojih), a da je kao razlog zašto je poklonio vjeru gostu emisije (da su istinite sve tvrdnje iznesene o tužiteljima u emisiji), naveo ranije javne istupe njegovog gosta u kojima je ukazivao na nepravilnosti u nabavi lijekova i medicinskog pribora.

 

18. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja, i po stavu ovoga suda, ne proizlazi istinitost informacija koje su o tužiteljima iznesene u spornoj emisiji (tvrdnje o novčanoj ucjeni, „provođenju medijskog reketa“, mogućnosti kriminalne aktivnosti „hakiranjem informacija“), a niti iste, s obzirom na način kako su iznesene, predstavljaju vrijednosni sud, dok način na koji su iznesene sve informacije o tužiteljima u spornoj emisiji, s obzirom na to da urednik i voditelj emisije nije poduzeo potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, ukazuju na to da je isti izašao izvan okvira dobre vjere.

 

19. Naime, u konkretnom slučaju, o tužiteljima su u spornoj emisiji iznošene tvrdnje kojima se tužitelje teretilo, ne samo za povredu novinarske etike (u pribavljanju informacija na kojoj se temelji objavljeni članak o gostu emisije), već ih se teretilo i za počinjenje kaznenog djela ucjene (s tvrdnjom da se prije objavljivanja članka tražilo od gosta emisije znatan novčani iznos da se članak ne objavi), ali ih se isto tako  teretilo i generalno, neovisno o objavljenom članku o gostu emisije, da se u svome radu bave „hakiranjem informacija“ i „medijskim reketarenjem“, pa imajući u vidu da se pojam „hakiranje“ uglavnom koristi u negativnom kontekstu (kao neovlašteni upad u nečije računalo ili mrežu), kao i pojam „reketa“ (koji prema izvornoj definiciji obično upućuje na iznudu ili kaznenu prisilu), u takvoj situaciji voditelj i urednik emisije (autor), kada i ako izvješćuje javnost o tako teškim optužbama (eventualnom počinjenu kaznenih djela) na koje svojim tvrdnjama upire gost emisije, a svoja saznanja temelji isključivo na tim tvrdnjama i svom općem dojmu o tužiteljima i gostu emisije (kao izvoru kome se treba vjerovati, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka V. B.), mora biti svjestan značaja i ograničenih dometa takvih tvrdnji, pa u situaciji kao što je konkretna, kada takve informacije nisu provjerene (nije izvršena provjera kod MUP-a RH ili DORH-a je li protiv tužitelja podnesena kaznena prijava zbog ucjene ili „reketa“, odnosno kršenja pozitivnih zakonskih propisa u prikupljanju informacija koje objavljuju, niti je predloženo navedeno provjeriti službenim putem, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja), tada isto nije i ne može biti ispričivo za autora, profesionalnog novinara, a time niti za tuženika kao nakladnika.

 

20. Dakle, analizom razloga za oslobađanje od odgovornosti nakladnika, razvidno je da se subjektivni dojam gosta emisije koji je iznosio informacije u svezi članka koji je objavljen o njemu i načina na koji su tužitelji došli do informacija za navedeni članak, ne može smatrati niti točnim činjenicama, ali niti činjenicama za koje je urednik i voditelj sporne emisije, imao razloga vjerovati da su istinite.

 

21. Pravilno stoga, i po stavu ovoga suda, prvostupanjski sud zaključuje da je sadržaj onoga što je u predmetnoj emisiji "B." rečeno o oba tužitelja (informacije o tužiteljima izrečene u toj emisiji, pogotovo one o novčanoj ucjeni od 20.000,00 eura, o provođenju „medijskog reketa“, mogućnosti kriminalne aktivnosti paraobavještajnog podzemlja s portalom www...), objektivno podoban za povredu časti i ugleda oba tužitelja (s obzirom na to da navedene konstatacije kod običnih ljudi stvaraju negativno mišljenje o osobama kojima su takve činjenice pripisane), s time da prvostupanjski sud pravilno zaključuje i to da  tuženik, s druge strane, nije dokazao osnovanost tih navoda koji su izneseni o tužiteljima u toj emisiji, jer iz rezultata postupka pouzdano slijedi da se radi o tvrdnjama za koje tuženik, koji dokazuje postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz stavka 4. članka 21. ZM-a, nije dokazao da se radi o tvrdnjama utemeljenim na točnim činjenicama (jer o iznesenim tvrdnjama nema dokaza osim izjave gosta emisije i njegovog dojma, kao i dojma voditelja emisije) ili o tvrdnjama utemeljenim na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne (jer osnovani razlog ne može predstavljati osobni negativni stav voditelja emisije o tužiteljima vezano za način njihova rada, prikupljanje informacija, financiranje, te na saznanjima o eventualnim pronevjerama osoba za koje tvrdi da upravljaju tužiteljima, te eventualnom „reketu“ prijašnjeg ministra financija, predsjednice i predsjednika vlade, istinitost kojih tvrdnji tuženik ne dokazuje, osim izjavom svjedoka, urednika i voditelja emisije), s time da tuženik svakako nije dokazao da je poduzeo sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, neovisno o tome što je moguće i postojalo opravdano zanimanje javnosti za objavu tih informacija, a svakako nije dokazao da je postupano u dobroj vjeri, te da je (sve i pod pretpostavkom da se radi o točnoj informaciji, a što nije), u dobroj vjeri zaključio da se oštećenik slaže s njezinim objavljivanjem, s time da se ne radi niti o informacijama proizašlim iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu.

 

22. Naime, nije sporno da je gost predmetne emisije u istoj iznosio svoje viđenje članka kojeg je II. tužitelj objavio o njemu, ali način na koji je iznosio tvrdnje o mogućim kriminalnim aktivnostima tužitelja, ucjeni i medijskom reketu, o sadržaju kojih tvrdnji je voditelj emisije bilo upoznat prije same emisije, s čijim se iznošenjem i usuglasio, po stavu ovoga suda, jest takav da ga voditelj emisije nije smio dozvoliti, a naročito, ne poticati i na taj način gostu emisije davati medijski prostor za iznošenje zlonamjernih i uvredljivih tvrdnji i stavova o tužiteljima, kojima se tužitelje i optuživalo, a s kojim tvrdnjama i stavovima se slagao i sam voditelja emisije (što proizlazi iz sadržaja emisije čiju je snimku i ovaj sud pregledao), a koji sadržaj je još uvijek dostupan na mrežnim stranicama koje su naznačene u tužbi, pa takvo postupanje ne udovoljava kriterijima dobre vjere.

23. Naime, dobra vjera znači da nakladnik nije znao niti s obzirom na okolnosti slučaja imao dovoljno razloga posumnjati u tvrdnje koje očito predstavljaju grub napad na ugled i čast neke osobe, dok s druge strane, nije prihvatljivo i u kontekstu zajamčene slobode tiska nazivati nekoga „hakerom“ i „reketarem“, te ga optuživati za ucjenu (što je nedopuštena djelatnost i pod određenim uvjetima predstavlja kazneno djelo prema KZRH), jer su javna glasila dužna poštivati privatnost, dostojanstvo, ugled ili čast građana, pa je očito da je svrha tih navoda bila prikazati tužitelje kao neetične i nečasne, koji svoj novinarki posao ne obavljaju u skladu s načelima novinarske struke, već do informacija dolaze nedozvoljenim  i za novinarsku struku neprihvatljivim načinom, pri čemu je II. tužitelju u tom kontekstu dodana i etiketa "ekstremno lijevog jugoslavenskog portala", slijedom čega tako iznesene tvrdnje ne mogu imati značenje informacije dane u dobroj vjeri, a ne mogu predstavljati niti vrijednosni sud autora čije bi objavljivanje bilo u javnom interesu. Pri tome tuženika od odgovornosti ne može osloboditi niti činjenica da se radilo o informacijama koje se odnose na tužitelje kao novinare (odnosno II. tužitelja kao nakladnika), jer se niti takve informacije koje  predstavljaju grub napad na ugled i čast tužitelja, ne mogu iznositi bez nužne prethodne provjere.

 

24. Osnovani su, međutim, žalbeni navodi tužitelja, da je prvostupanjski sud, protivno naprijed navedenim utvrđenjima, odbio tužbeni zahtjev, cijeneći da su tužitelji bitno doprinijeli vlastitoj šteti, te da nisu dokazali postojanje pretpostavki za naknadu neimovinske štete u smislu odredbe čl. 1100 ZOO-a, čime je došlo do djelomično pogrešne primijene materijalnog prava.

 

25. S obzirom na činjenice i okolnosti konkretne pravne stvari, osnovano tužitelji osporavaju zaključak suda prvog stupnja o doprinosu tužitelja nastanku štete, s čim u vezi u tom kontekstu osnovano upiru i na pogrešnu primjenu odredbe čl. 1092. st. 1. ZOO-a.

 

26. Naime, neovisno o tome što je odredbom čl. 21. st. 3. ZM-a propisano da se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, istim člankom je propisano da se propisi o obveznim odnosima primjenjuju osim ako navedenim Zakonom nije drugačije određeno, a upravo je stavkom 4. i 5. istog članka propisano u kojim situacijama nakladnik ne odgovara za štetu i tko je dužan dokazivati pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz stavka 4. toga članka, pa kako su tužitelji dokazali postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu (kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja cijeneći da je sadržaj onoga što je u predmetnoj emisiji rečeno o oba tužitelja objektivno podoban za povredu časti i ugleda tužitelja), dok tuženik, s druge strane, nije dokazao postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz stavka 4. članka 21. ZM-a (kako to također pravilno zaključuje i sud prvog stupnja cijeneći da  tuženik nije dokazao osnovanost i istinitost navoda koji su izneseni o tužiteljima u predmetnoj emisiji), pogrešno temeljem odredbe čl. 1092. st. 1. ZOO-a, prvostupanjski sud zaključuje o postojanju bitnog doprinosa tužitelja nastanku štete, pozivajući se u tom kontekstu na „neprihvatljivo ponašanje tužitelja koje je dovelo do pisanja članka od strane I. tužitelja i njegove objave od strane II. tužitelja, a bez čega ne bi bilo niti navedene emisije "B." i ne bi niti došlo do izricanja navoda koji su izrečeni povodom objave predmetnog članaka od tužiteljima“.

 

27. Po ocjeni ovoga suda pogrešno bi bilo zaključiti da u radnji tuženika nema protupravnosti, cijeneći da je on samo istom mjerom uzvratio na ranije napise tužitelja o gostu njegove emisije, jer pravila obveznog prava ne ovlašćuju nikoga da na (eventualno) učinjenu štetu, uzvrati nanošenjem štete, zbog čega se, neovisno o tome na koji način su tužitelji došli do informacija za članak koji je bio povod spornoj emisiji, na takav članak ne može odgovoriti zlonamjernim vrijeđanjem, jer svaki takav postupak sam za sebe predstavlja štetnu radnju koja ima za posljedicu odgovornost za štetu, s time da pravo na iznošenje negativnih vrijednosnih sudova o nekome, ne uključuje i pravo da se takvi stavovi i neprovjerene informacije (s ciljem rušenja moralnog i profesionalnog integriteta tužitelja), iznose riječima koje vrijeđaju njihovu čast i ugled. Stoga se u odnosu na tuženika ne može izuzeti pravilo iz čl. 1045. st. 1. ZOO-a ( da je onaj tko drugome uzrokuje štetu dužan štetu naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje), neovisno o tome što se u konkretnom slučaju, između ostalog, faktično radi o sporu između dva nakladnika elektroničkog medija, s time da je odredbom čl. 21. st. 1. ZM-a i određeno propisano da je nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu, dužan štetu naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim istim Zakonom.

 

28. Kako je, dakle, dokazano da su objavljene informacije iznesene na uvredljiv način, koje su, osim što su i objektivno podobne da povrijede dostojanstvo, ugled i čast tužitelja, i konkretno utvrđene takvim napadom na tužitelje da su uzrokovale jasno manifestiranu povredu časti i ugleda tužitelja (jer se radi o informacijama koje mogu izazvati prijekor i prijezir, te umanjiti ugled i moralno ocrniti tužitelje u njihovom životnom okruženju), onda nije prihvatljivo shvaćanje suda prvog stupnja da iz rezultata provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi objavljivanje spornih informacija uzrokovalo tako tešku povredu dostojanstva, ugleda i časti tužitelja, odnosno tako intenzivnu duševnu bol, da bi to opravdavalo dosudu pravične novčane naknade iz članka 1100. ZOO-a.

 

29. Stoga, osnovano tužitelji žalbenim navodima upiru na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda (utvrđujući sporne informacije  objektivno podobnim za  povredu nečije časti, ugleda i dostojanstva), da tužitelji nisu dokazali postojanje pretpostavki za naknadu štete u smislu odredbe čl. 1100 ZOO-a.

 

30. Naime, cijeneći iskaz saslušane svjedokinje A. H., glavne urednice portala www..., koji iskaz tuženik nije osporio niti u jednom njegovom dijelu (iz kojeg proizlazi da je gost emisije iznio niz netočnih navoda o tužiteljima, a da je nakon te emisije imala ozbiljnih neugodnosti, kao i njezine kolege koje rade s njom, jer  bi se svaki drugi poslovni razgovor uvijek vraćao na tu emisiju, u svezi koje su se morali svi opravdavati, s time da ju je i vlastita majka napala pitajući ju gdje ona to radi, radi čega su se na kraju i posvađale, da su kolege nakon tog događaja imali problema prilikom kontakata s osobama koje su bile izvor određenih informacija, jer su se isti pitali koliko im mogu vjerovati, da je  bilo različitih uvredljivih poruka i komentara, uključujući i prijetnje, a da se i dan danas zna dogoditi da ih optužuju da su ucjenjivači, da je imala problema i u privatnim kontaktima s prijateljima i poznanicima, tako da je uvijek iznova morala objašnjavati da to što je objavljeno o njima, nije istina, a da je tuženik objavio samo djelomično ispravak, odnosno dio zahtjeva), kao i iskaz I. tužitelja (iz kojeg proizlazi da je medijski istup dr. T. u emisiji „B.“ koji je objavljen i po različitim društvenim mrežama, proširio cijeli niz po njega neugodnih komentara, u smislu da ne treba vjerovati što on piše, da je pokušao  reketariti splitskog  doktora, da je lažov, te da zbog navedene emisije i danas ljudi s nepovjerenjem razgovaraju s njim kad ih pita o sasvim drugim temama, da se poslije navedene emisije „osjećao popljuvano i zgaženo u tih sat vremena“, da je za istraživačko novinarstvo, čime se bavi cijeli život, dobio nagradu HND Marija Jurić Zagorka, a da je predmetnom emisijom cijeli njegov rad doveden u pitanje, što osjeća i danas u radu s trećim osobama, da je njegov posao najveći dio njegovog života, a da je u toj emisiji prikazan kao kriminalac koji se bavi reketarenjem), te iskaz direktorice II. tužitelja, koji iskaz tuženik također nije osporio niti u jednom njegovom dijelu (iz kojeg proizlazi da nakon objavljene emisije nije bilo osobe s kojom su kontaktirali, ona ili njezine kolege, a da ih nisu ispitivali o tome, tako da se od svih zaposlenika II. tužitelja tražilo objašnjenja što se događa, a da je i osobno imala neugodnosti jer živi u S. gdje je dr. T. cijenjeni liječnik kojemu se vjeruje, tako da se morala trećima opravdavati, te da je kredibilitet II. tužitelj zbog predmetne emisije došao u pitanje), po stavu ovoga suda, iz navedenih iskaza sasvim izvjesno slijedi da su riječi koje su o tužiteljima izgovorene u spornoj televizijskog emisiji, uvredljive za oba tužitelja, te da su upravo zbog tih riječi pretrpjeli povredu prava osobnosti, tako da sve navedeno predstavlja razlog da se tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete, barem djelomično usvoji, jer izgovorene riječi u spornoj emisiji, povezuju tužitelje s neetičnim i nečasnim novinarstvom i s kriminalnim radnjama, pa je sasvim logično da je izgovoreno za tužitelje uvreda koja izaziva duševnu bol i narušava njihov profesionalni ugled, na što tužitelju osnovano upiru u žalbi.

 

31. Naime, polazeći od sadržaja spornih informacija, ali i iskaza svjedoka i tužitelja o tome kako je nakon objave tih informacija njihova okolina imala promijenjen odnos prema njima (u radu su imali ozbiljnih neugodnosti, morali su se svima opravdavati, da je  bilo različitih uvredljivih poruka i komentara, uključujući i prijetnje, da su izgubili povjerenje svojih čitatelja, što osjećaju i danas, da ih se optuživalo da su ucjenjivači, da su imali problema i u privatnim kontaktima s prijateljima i poznanicima kojima su se također morali opravdavati, da su u određenoj mjeri izgubili kredibilitet koji su gradili dugo godina), kada se ima u vidu i to da su sporne informacije kroz predmetnu televizijsku emisiju bile dostupne većem broju gledatelja, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, po ocjeni ovoga suda, sporne informacije su povrijedile čast, ugled i dostojanstvo oba tužitelja (I. tužitelja osobno i kao novinara s dugogodišnjim novinarskim iskustvom, te II. tužitelja kao nakladnika, putem svojih djelatnika), s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o neadekvatno provjerenim tvrdnjama za koje tuženik nije dokazao da su istinite, koje su za oba tužitelja bile izrazito negativne i uvredljive, jer I. tužitelj, neovisno o tome što je novinar i što u određenoj mjeri na isto mora biti spreman, također ima pravo na čast i dobar glas, te nije dopustivo ga se vrijeđa i iznosi što neistinito što može štetiti njegovoj časti i ugledu u njegovom životnom okruženju, pa tako i u odnosu na II. tužitelja kao pravnu osobu koja također ima pravo na čast i ugled kao izraz poštovanja prema činjenici njegove društvene funkcije u životnom okruženju, budući svako vrijeđanje, a posebno navođenjem tako teških optužbi (novčana ucjena, hakiranje, reketarenje), je uvredljivo za osobu o kojoj se to navodi, pa je po životnoj logici za zaključiti da su istima oba tužitelja pretrpjeli duboku pogođenost (jer se dovodi u pitanje njihov moral, ugled i čast, osobno i profesionalno), na koju ocjenu nije od utjecaja činjenica što problemi koji su se pojavili kod I. tužitelja, nisu zahtijevali njegovo konkretno liječenje, te što nakon emitiranja sporne emisije nije došlo do značajnog smanjenja objava reklama kojima se financirao II. tužitelj, čime se zaključak prvostupanjskog suda u tom kontekstu ukazuje pogrešnim, na što osnovano žalbenim prigovorima ukazuju tužitelji.

 

32. Po mišljenju ovog suda, temeljem odredbe čl. 1100. st. 1. i 3. ZOO-a, u svezi s čl. 19. ZOO-a, svakom od tužitelja pripada pravo na naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti, od po 15.000,00 kuna, odnosno ukupno 30.000,00 kuna, koja naknada je pravična satisfakcija imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja.

 

33. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sukladno odredbi čl. 1100. st. 2. ZOO-a, ovaj sud je vodio računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, pa je stoga ostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za iznos od 15.000,00 kuna u odnosu na svakog od tužitelja, ocijenio neosnovanim, s time da u tom preostalom dijelu, ovaj sud utuženu štetu smatra djelomično saniranom objavom ispravka, čime je ostvarena odgovarajuća zadovoljština (tako i u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-958/11 od 18. svibnja 2011.).

 

34. Naime, imajući u vidu da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava, iako je u konkretnom slučaju tuženik objavio ispravak informacije na zahtjev tužitelja, kako je ispravak objavljen u skraćenom obliku, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja (temeljem iskaza saslušane svjedokinje, glavne urednice portala www… i saslušane direktorice II. tužitelja), tako objavljeni ispravak, stoga, ne može ujedno značiti i da je šteta njime u cijelosti otklonjena, pri čemu tužitelji neosnovano žalbenim navodima upiru na to da tuženik uopće nije objavio zahtjev za ispravak informacije, jer suprotno proizlazi iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka.

 

35. Stoga, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalbu tužitelja odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, u kojem su oba tužitelja odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od ukupno 30.000,00 kuna (svaki za isplatu iznosa od po 15.000,00 kuna), a u preostalom dijelu u kojem su oba tužitelja odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu daljnjeg iznosa od ukupno 30.000,00 kuna (svaki za isplatu iznosa od po 15.000,00 kuna), pobijanu prvostupanjsku presudu preinačiti temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a i naložiti tuženiku da isplati svakom od tužitelja iznos od 15.000,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2016. (podnošenje tužbe) pa do isplate (točka I., II. i III. 1. i 2. izreke ove drugostupanjske presude).

 

36. Odluka o stopi zateznih kamata donesena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21).

 

37. S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u sporu, osnovana je žalba tužitelja kada osporavaju odluku o troškovima postupka, pa se sukladno odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a, cijeneći da su stranke djelomično uspjele u sporu u približno jednakim dijelovima, pravilnom ukazuje odluka da svaka stranka u ovom predmetu snosi svoje troškove postupka.

 

38. Radi navedenog, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu i u odluci o troškovima postupka te odlučiti kao pod točkom III. 3. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

39. Kako su tužitelji uspjeli sa žalbom u omjeru od približno 50% (žalili su se na iznos od 60.000,00 kuna, a ovom presudom je njihovoj žalbi udovoljeno u iznosu od 30.000,00 kuna), isti imaju pravo na naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 781,00 kuna (50% od 1.562,50 kuna = 781,00 kuna), sukladno odredbama Tbr. 10. toč. 1., Tbr. 48. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, dalje: Tarifa), u svezi s čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a, pri čemu tužiteljima ne pripada zatraženi trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 680,00 kuna, jer  u skladu s odredbom čl. 219. str. 1. ZPP-a, nisu dokazali da im je navedeni trošak nastao.

 

40. Stoga je valjalo naložiti tuženiku da tužiteljima naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 781,00 kuna, a odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška u daljnjem zatraženom iznosu od 1.461,00 kuna, te odlučiti kao pod točkama IV. i V. izreke ove odluke.

 

41. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 27. prosinca 2022.

 

 

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.