1                Poslovni broj: 11 Us I-560/2022-17

 

 

Poslovni broj: 11 Us I-560/2022-17

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Glorije Fićor, u upravnom sporu tužitelja 1. A. C. iz S. A. D., E. P. P. 19027 F. R., 2. M. C. iz R. I., M., V. G. C. 002, 3. A. M. Q. iz R. I., D.-A., S. 54 H, 4. S. L. iz R. I., V. M. 22, 34074 M. i 5. M. T. iz R. I., V. G. 7/I, 33035 M., koje sve zastupa opunomoćenica R. F., odvjetnica u P., I. r. 2, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. Županijskog državnog odvjetništva u Puli, Pula, Rovinjska 2a i 2. M. d.d. R., O. V. N. 6, koju zastupa opunomoćenica M. S., radi utvrđivanja statusa imovine, 22. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev radi oglašavanja ništavim i poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-03/18-01/5, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-22-02 od 15. veljače 2022.

 

                                                 r i j e š i o j e

 

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

 

 

Obrazloženje

             

1. Rješenjem Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Poreč KLASA: UP/I-942-03/17-01/2, URBROJ: 2163-06-11-02/10-18-8 od 19. ožujka 2018. odbačen je zahtjev Općinskog državnog odvjetništva u Puli, Stalna služba u Pazinu radi utvrđivanja statusa imovine.

 

2. Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja od 8. veljače 2016., žalbe su podnijeli Općinsko državno odvjetništvo u Puli, Stalna služba u Pazinu te ovdje 2. zainteresirana osoba M. d.d. povodom kojih je tuženik rješenjem KLASA: UP-II-942-03/18-01/5, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-22-02 od 15. veljače 2022. poništio citirano prvostupanjsko rješenje te predmet  vratio istom na ponovni postupak.

 

3. Tužitelji su protiv tuženika pravodobno ovome sudu podnijeli tužbu u kojoj osporavaju odluku tuženika kao na zakonu neutemeljenu i suprotnu Ustavu Republike Hrvatske. Naime, pobijano rješenje doneseno je u stvari koja je u isključivoj nadležnosti suda, i to općinskoga suda, jer se o pravu vlasništva tužitelja ne može rješavati u upravnom postupku, radi čega su se ispunile zakonske pretpostavke za oglašavanjem pobijanog rješenja ništavim. Odlučivanje o pravu vlasništva na nekretninama tužitelja u isključivoj je nadležnosti suda Republike Hrvatske pa je tuženik odlučivao u stvari za koju nije nadležan, slijedom čega se ističe prigovor apsolutne nenadležnosti tuženika i prvostupanjskog tijela za odlučivanje o vlasništvu nekretnina tužitelja, kao i prigovor stvarne nenadležnosti. U ovoj stvari, o pravu vlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama, ne može se rješavati u upravnom postupku, radi čega se pobijano rješenje ima oglasiti ništavim. Tužitelji su strani državljani, 1. tužitelj A. C. je državljanin SAD-a gdje ima i prebivalište, a 2. tužiteljica M. C. i SAD-a i R. I. u kojoj ima prebivalište dok su 3. tužiteljica A. M. Q., 4. tužiteljica S. L. i 5. tužiteljica M. T. državljanke R. I. u kojoj imaju i prebivalište. Pobijano rješenje doneseno je u odnosu na postupak pokrenut 2017. godine temeljem zahtjeva Općinskog državnog odvjetništva u Puli-Pola pa je sukladno odredbama čl. 54. i čl. 56. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima za odlučivanje o pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na nekretninama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske isključivo nadležan sud Republike Hrvatske. Tuženik kao drugostupanjsko tijelo, ali ni prvostupanjsko tijelo, nisu nadležni za odlučivanje o pravu vlasništva tužitelja na nekretninama k.č.br. …, k.č.br. ..., k.č.br. … i k.č.br. …, sve k.o. V., budući je odlučivanje o pravu vlasništva koje su tužitelji stekli na navedenim nekretninama u isključivoj nadležnosti sudova Republike Hrvatske. Čl. 56. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisuje: "Za suđenje u sporovima o pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na nekretnini, u sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini te u sporovima iz zakupnih i najamnih odnosa na nekretnini isključivo je nadležan sud na čijem se području nalazi nekretnina.” Iz zahtjeva za utvrđivanje statusa imovine u vlasništvu tužitelja kojega je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu broj U-DO-3363/2016 od 16. veljače 2017., razvidno je da se osporava pravo vlasništva tužitelja kojega su isti stekli uknjižbom svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi 2013. godine temeljem pravomoćne sudske odluke - rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-394/12, UPP-OS-88/12-5 od 27. prosinca 2012. kojega je donio javni bilježnik M. H. iz P. kao sudski povjerenik Općinskog suda u Poreču-Parenzo, u ostavinskom predmetu iza pok. T. A.. Dakle, Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu, osporava pravo vlasništva tužitelja na nekretninama k.č.br. …, k.č.br. …, k.č.br. … i k.č.br. …, sve k.o. V. te navedenim zahtjevom za utvrđivanje statusa imovine traži od upravnog tijela da utvrdi status te imovine odnosno da donese rješenje o prijelazu nekretnina u društveno vlasništvo s naznakom titulara prava korištenja te da utvrdi titulara prava vlasništva. U pravnom sustavu Republike Hrvatske ne postoji niti jedan propis ni pravna osnova, temeljem kojega bi upravno tijelo moglo donijeti odluku da određena nekretnina prelazi u društveno vlasništvo, da utvrđuje korisnika takve nekretnine ili vlasnika takve nekretnine. Za utvrđivanje titulara prava vlasništva, a titular je nositelj prava vlasništva, isključivo je nadležan sud, te se o tom pitanju ne može odlučivati u upravnom postupku. Radi svega navedenog tužitelji ističu prigovor apsolutne i stvarne nenadležnosti tuženika, ali i apsolutne i stvarne nenadležnosti Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za imovinsko pravne poslove, Ispostava Poreč, za odlučivanje o zahtjevu za utvrđivanje statusa imovine u vlasništvu tužitelja kojeg je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu, broj U-DO-3363/2016 od 16. veljače 2017., jer se radi o stvari kojom se osporava pravo vlasništva tužitelja, a za odlučivanje o tome stvarno je nadležan sud. U obrazloženju pobijanog rješenja tuženik upućuje prvostupanjsko tijelo na primjenu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća ("Službeni list FNRJ" broj 35/48), a što je u cijelosti nezakonito i neustavno. Prema zaključku Ustavnog suda Jugoslavije U br. 28/82 od 14. svibnja 1986. ("Službeni list SFRJ" broj 57/86) od 24. listopada 1986. Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća („Službeni list FNRJ“ broj 98/46 i 35/48, dalje: Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća) nije se mogao primjenjivati nakon 21. veljače 1974., pa se prema tome, nakon 21. veljače 1974. nije mogla primjenjivati ni zakonska ustanova prisilnog prijenosa nekretnine stranih državljana u društveno vlasništvo. Kako je 1974. godine stupio na snagu novi Ustav SFRJ koji više nije sadržavao odredbe odnosno osnove za prelazak nekretnina na kojima postoji pravo vlasništva u društveno vlasništvo, na način koji je bio predviđen Ustavom FNRJ iz 1946. godine, to se više odredbe Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća i odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća više nisu mogle primjenjivati nakon 21. veljače 1974. Sukladno navedenom, nije se više mogao provoditi niti postupak za prijenos vlasništva na državu koji se provodio prema Uputstvu za prenos vlasništva nacionaliziranih nekretnina stranih državljana, stranih ustanova ili stranih privatnih ili javnopravnih osoba koje je donio ministar pravosuđa na temelju čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća.

             

4. Slijedom svega iznesenog, tužitelji su predložili sudu po provedenom postupku donijeti presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika, podredno isto oglašava ništavim.

 

5. Tuženik se u odgovoru na tužbu pozvao na razloge iznijete u obrazloženju pobijanog rješenja te predložio tužbeni zahtjev odbiti.

 

              6. 1. zainteresirana osoba Županijsko državno odvjetništvo u Puli u odgovoru na tužbu osporila je u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev te predložila donijeti odluku kojom se potonji zahtjev odbija, a sve iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja.

 

              7. 2. zainteresirana osoba M. d.d. u odgovoru na tužbu osporila je u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev te predložila isti odbiti.

 

8. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 14. prosinca 2022., u prisutnosti opunomoćenica tužitelja i 2. zainteresirane osobe M. d.d., a na temelju odredbe čl. 39. st. 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16,  29/17 i 110/21, dalje: ZUS) u odsutnosti uredno pozvanog tuženika te 1. zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli. Opunomoćenica tužitelja na raspravi je ustrajala kod navoda iz tužbe te predložila usvajanje tužbenog zahtjeva. Dodala je da je odluka tuženika nezakonita, ali i neustavna budući upućuje prvostupanjsko tijelo na donošenje odluke primjenom zakona koji se ne može primjenjivati od 1974. godine, a kako su tužitelji strani državljani, o njihovu pravu vlasništva može odlučivati isključivo stvarno i mjesno nadležan sud sukladno Zakonu o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima. O pravu vlasništva tužitelja već se odlučuje pred sudom budući je državno odvjetništvo pokrenulo zk ispravni postupak u kojem traži uknjižbu prava vlasništva nad nekretninama tužitelja u korist Republike Hrvatske, pa će za slučaj prihvaćanja tog prijedloga sud upisati Republiku Hrvatsku kao vlasnika, a za slučaj da ne prihvati prijedlog, državno odvjetništvo će morati u roku od 30 dana podnijeti tužbu kako bi dokazalo da li je Republika Hrvatska stvarni vlasnik nekretnina tužitelja. Kako su tužitelji pošteni stjecatelji i sam zakon ih štiti odredbom čl. 130. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te drugim zakonskim odredbama. Opunomoćenica 2. zainteresirane osobe M. d.d. istaknula je kako ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu te da zaključuje kako je ovdje riječ o upravnoj stvari u kojoj odlučuju nadležna upravna tijela primjenom Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća. Predložila je odbijanje tužbenog zahtjeva. Opunomoćenica tužitelja osporila je iznijete navode opunomoćenice 2-zainteresirane osobe M. d.d. te ostala kod ranije navedenog.

 

9. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika u tijeku spora je izvršen uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovog spora.

 

10. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

11. Protivno navodima i prigovorima tužitelja, upravna tijela nadležna su za postupanje povodom zahtjeva za utvrđenje činjenica u vidu statusa nekretnina stranaca i to konkretno nekretnina nacionaliziranih prema odredbama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća.

 

12. Odredbom čl. 7.a. st. 1. Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća, odnosno čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća („Službeni list SFRJ“ broj 35/48), propisano je da se danom stupanja na snagu ovoga zakona (28. travnja 1948.) nacionaliziraju i prelaze u državno vlasništvo sve nekretnine koje su vlasništvo stranih državljana, stranih ustanova ili stranih privatnih ili javnopravnih osoba.

 

13. Sud ističe da je predmet navedenog upravnog postupka utvrđenje činjenice koja se dogodila danom stupanja na snagu naprijed navedenog Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća. Naime, rješenje o nacionalizaciji deklaratorno je rješenje koje potvrđuje nastup zakonom propisane situacije, koja se u dogodila 28. travnja 1948., kako to pravilno utvrđuje tuženik.

 

14. U svezi s mogućnošću utvrđenja nacionalizacije nekretnina nakon donošenja Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14, dalje: Ustav Republike Hrvatske), Ustavni sud je zauzeo stajalište u odluci broj: U-III-777/2005 od 17. svibnja 2006., u kojoj je navedeno i sljedeće: "Danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji sve nekretnine obuhvaćene tim Zakonom po sili zakona bile su nacionalizirane i postale su društveno vlasništvo, pa dosadašnji vlasnici nisu od toga datuma na tim zgradama više mogli vršiti bilo kakva vlasnička ovlaštenja, a rješenja donesena u provedbi tog Zakona imala su deklaratoran karakter. Stoga činjenicu da je određena nekretnina bila nacionalizirana po sili zakona danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji, ne mijenja niti to što eventualno rješenje o nacionalizaciji nije bilo doneseno ili provedeno u zemljišnim knjigama, pa ni to što određena nekretnina, kao što je to u ovom slučaju, nije uopće bila upisana u zemljišnim knjigama. Drugostupanjski sud također utvrđuje da pravni sustav Republike Hrvatske više ne poznaje sustav društvenog vlasništva, ali je za određene odnose koji su proizašli iz društvenog vlasništva ipak nužno tumačiti i odredbe zakona donesenih u tom vremenu. To ne znači da se retroaktivno provodi nacionalizacija jer je ona nastupila 1958. godine i to danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji."

 

15. Navedeno stajalište potvrđeno je i odlukom Europskog suda za ljudska prava u predmetu M. G.-M. protiv Hrvatske od 30. ožujka 2010. (zahtjev broj 40049/06.) u kojoj je, između ostaloga, navedeno: "Stoga, protivno mišljenju podnositeljice zahtjeva, do lišenja vlasništva nije dovela presuda Županijskog suda u Zagrebu, nego je zgrada o kojoj je riječ bila nacionalizirana ex lege dana 26. prosinca 1958. godine kad je stupio na snagu Zakon o nacionalizaciji iz 1958. godine. Kasnija presuda Županijskog suda u Zagrebu samo je naglasila već postojeće lišenje imovine koje se dogodilo tijekom komunističkog režima, tj. prije nego što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku 5. studenog 1997. godine (vidi, mutatis mutandis, predmete Kefalas and Others v. Greece, 8. lipnja 1995., § 45, Series A br. 318-A; Kefalas and Giannoulatos v. Greece, br. 14726/89, izvješće Komisije od 17. siječnja 1994., Series A br. 318-A, str. 23, §§ 48-49; Potocka and Others v. Poland, br. 33776/96, § 42, ECHR 2001-X; i, mutatis mutandis, Blečić v. Croatia [GC], br. 59532/00, § 85, ECHR 2006-III). S tim u vezi Sud prvo ponavlja da iako je istina da od datuma ratifikacije nadalje svi akti i propuštanja države moraju biti u skladu s Konvencijom (vidi predmet Yağcı and Sargın v. Turkey, 8. lipnja 1995., § 40, Series A br. 319-A) Konvencija ne nameće nikakve konkretne obveze državama ugovornicama da osiguranju zadovoljštinu za nepravde ili štetu uzrokovanu prije toga datuma (vidi predmet Kopecký v. Slovakia [GC], br. 44912/98, § 38, ECHR 2004-IX)."

 

16. U svezi s time važno je i stajalište Ustavnog suda iz odluke broj: U-III-23707/2009 od 30. lipnja 2011., u kojoj je navedeno: "Nadalje, proglašavanjem i stupanjem na snagu Ustava („Narodne novine“ broj 56/90) te promjenom društvenog uređenja u Republici Hrvatskoj nisu poništeni svi prethodni propisi i akti o oduzimanju imovine niti je bivšim vlasnicima priznato neprekinuto vlasničko ili drugo pravo od trenutka oduzimanja imovine. Polazeći od zatečenog pravnog i faktičnog stanja, Zakonom o naknadi zakonodavac je uredio opseg i pretpostavke vraćanja oduzete imovine."

 

17. Navedeno stajalište opetovano je potvrđeno i u odluci Ustavnog suda broj: U-III-1627/2011 od 13. rujna 2012. S time u vezi valja ukazati kako niti u jednom od ranije citiranih postupaka nije bilo sporno ovlaštenje nadležnih ureda državne uprave na postupanje u konkretnim predmetima nacionalizacije imovine i to temeljem važećih odredaba Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP), odnosno Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 i 103/96).

 

18. Zaključno napominje se kako je gubitak državljanstva temeljem odredbe čl. 3. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća predstavljao poseban temelj prelaska prava vlasništva na nekretnini koja prelazi u društveno vlasništvo tako da se od nacionalizacije pa nadalje smatra da je prijašnji vlasnik izgubio pravo vlasništva i bez brisanja tog prava u zemljišnim knjigama i uknjižbe društvenog vlasništva.

 

19. Slijedom toga, u vrijeme vođenja ostavinskog postupka iza pok. A. T. (A. T.) rođ. G., koja je umrla 11. siječnja 1984. u Gorizi, Republika Italija, nekretnine o kojima je riječ nisu više bile u njezinom vlasništvu. Stoga, tužitelji, odnosno njihovi pravni prednici nisu ni mogli na tim nekretninama, temeljem rješenja o nasljeđivanju i upisom u zemljišne knjige, steći pravo vlasništva. Imajući u vidu navedeno stanje stvari, iz kojeg slijedi zaključak da je nacionalizacija navedenih nekretnina pravomoćno završena davno prije donošenja Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) u kojem je sadržana odredba čl. 48. st. 1. koja jamči pravo vlasništva, Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da u takvim slučajevima nema povrede Ustavom zajamčenog prava vlasništva (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-90/1993 od 16. ožujka 1994.).

 

20. Nadležnost upravnih tijela u ovakvim postupcima potvrđuje i stajalište izraženo u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3544/19-3 od 15. siječnja 2020. u kojoj se iznosi sljedeće: „Prvostupanjski sud je na temelju toga zaključio da obzirom da se ne radi o nenadležnosti upravnih tijela već o sudskoj nadležnosti, da stoga postoje razlozi iz članka 128. stavak 1. točka 1. Zakona o upravnom postupku za oglašenje rješenja ništavim. S takvim se stajalištem  ovaj Sud ne slaže. Naime, predmet ovog postupka je utvrđivanje činjenica koje su se dogodile danom stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih poduzeća (28. travnja 1948.) te je rješenje o nacionalizaciji deklaratorno rješenje koje potvrđuje nastup zakonom propisanih okolnosti koje su se dogodile 28. travnja 1948. kako su to pravilno utvrdila upravna tijela, a pri tome nije sporno da je tužiteljica tada bila strana državljanka i da nije imala svojstvo optanta. U ovom postupku se naime, ocjenjuje isključivo postupanje tuženika u odnosu na primjenu konkretnog Zakona, te se u ovom postupku ne ocjenjuje zakonitost stjecanja prava vlasništva na navedenim nekretninama na što osnovano ukazuje Grad Rovinj u svojoj žalbi te osnovano ukazuje na stajalište ovog Suda izraženo u presudi Us-11906/07., koje stajalište je prihvatio i Ustavni sud RH u svojoj odluci broj U-III-1627/11 od 13. rujna 2012., u kojoj nije doveo u sumnju nadležnost upravnih tijela za postupanje u ovakvim postupcima. Stoga i nije bilo uvjeta za oglašavanje prvostupanjskog rješenja ništavim u primjeni članka 128. stavak 1. točka 1. Zakona o  upravnom postupku.“

 

21. Zaključno valja napomenuti kako vođenje pojedinačnog ispravnog postupka pred nadležnim zemljišnoknjižnim sudom, a predmet kojeg su istovjetne nekretnine koje su predmetom upravnog postupka sa ciljem upisa prava vlasništva za korist Republike Hrvatske, nije zapreka za vođenje postupka i donošenje rješenja u upravnom postupku, a kojim se možebitno nacionaliziraju iste te nekretnine. Naime, upravna tijela kao što je već rečeno nadležna su za odlučivanje u konkretnom slučaju i dužna su postupati po zahtjevima stranaka, a na strankama je da slobodno korespondiraju svojim zahtjevima te odluče pred kojim će tijelom i na koji način pokušati ostvariti svoje pravo.

 

22. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva za oglašivanje ništavim osporenog rješenja valja reći kako se radi se o izvanrednom pravnom lijeku, pri čemu je ništavost najteži oblik nezakonitosti upravnog akta za koji se vežu najteže pravne posljedice. Ništavi akt ne proizvodi pravne učinke pa se oglašivanjem akta ništavim, smatraju ništavim i pravni učinci akta. Upravni akt može se oglasiti ništavim bez vremenskog ograničenja, a protekom vremena ništavi akt ne može konvalidirati. Zato su razlozi oglašivanja rješenja ništavim taksativno propisani zakonom i javnopravno tijelo odnosno sud ne može rješenje oglasiti ništavim izvan tih zakonom propisanih razloga.

 

23. Odredbom čl. 128. st. 1. ZUP-a propisano je da se rješenje može oglasiti ništavim iz slijedećih razloga: 1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti, 2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, 3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće, 4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo, 5. ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala, 6. ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.

 

24. Cijeneći sadržaj citirane odredbe sud nije našao da bi u konkretnom slučaju bio ispunjen bilo koji od navedenih razloga za oglašivanje osporenog rješenja ništavim pa tako niti razlog propisan odredbom čl. 128. st. 1. toč. 1. ZUP-a, a sve kako je to ranije obrazloženo.

 

25. Slijedom navedenog, proizlazi da je pobijanim rješenjem tuženika pravilno i zakonito poništeno prvostupanjsko rješenje o odbačaju zahtjeva te predmet vraćen na ponovni postupak, slijedom čega je u ovom sporu tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 57. st. 1. ZUS-a valjalo odbiti kao neosnovan pa tako i tužbeni zahtjev radi oglašavanja ništavim pobijanog rješenja tuženika.

 

26. Tužitelji su u okviru tužbe postavili i prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe, navodeći da bi se izvršenjem pobijane odluke tuženika nanijela tužiteljima šteta koja bi se teško mogla popraviti, jer bi se odlučivalo o vlasništvu tužitelja na predmetnim nekretninama, a o kojem već odlučuje stvarno i mjesno nadležni sud, Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo u ispravnom postupku pod poslovnim brojem Z-16840/2018.

 

27. Odredbom čl. 26. st. 2. ZUS-a propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

 

28. Dakle, da bi sud odredio odgodni učinak tužbe uvjeti iz citirane odredbe čl. 26. st. 2. ZUS-a trebaju biti kumulativno ispunjeni. Međutim, u konkretnom slučaju izvršenjem pobijanog rješenja tužiteljima se neće nanijeti šteta koja bi se teško mogla popraviti u smislu odredbe čl. 26. st. 2. ZUS-a. Naime, pobijanim rješenjem predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, uz uputu da u ponovnom postupku treba provesti potpuni ispitni postupak i svim strankama u postupku omogućiti sudjelovanje i izjašnjavanje, odnosno provesti usmenu raspravu kako bi se utvrdila materijalna istina i omogućilo strankama da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese. Dakle izvršenjem pobijanog rješenja bit će zaštićena prava i pravni interesi tužitelja. Podredno, odredba ZUS-a o odgodnom učinku tužbe nije niti primjenjiva u sporu poput predmetnog jer se pobijano rješenje ne može izvršiti na načine predviđene ZUP-om koji poznaje samo izvršenje rješenja radi ostvarenja novčanih ili nenovčanih obveza, o čemu nije riječ u ovom sporu.

 

29. Stoga, kako nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 26. st. 2. ZUS-a valjalo je odbiti prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe i odlučiti kao u izreci rješenja.

 

U Rijeci 22. prosinca 2022.

                                                                                                                                               

                                                                                                                                                    Sutkinja

 

                                                                                           Dubravka Zec

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Protiv rješenja o odgodnom učinku žalba nije dopuštena.