Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-2279/22-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ante Galića i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članova vijeća te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D. Š. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik M. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. i partneri d.o.o., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1353/19-8 od 1. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 22. prosinca 2022.
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1353/19-8 od 1. travnja 2022.
II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-215-01/17-01/06, urbroj: 513-04-19-2 od 12. ožujka 2019. i poreznog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-215-02/16-01/14, urbroj: 513-07-24-01-16-11 od 24. studenog 2016., kao i tužiteljev zahtjev za naknadu troška upravnog spora.
2. Rješenjem tuženika od 12. ožujka 2019. odbijena je žalba protiv poreznog rješenja od 24. studenog 2016. kojim se tužitelju utvrđuje manje obračunati porez na dohodak za 2015. u iznosu porezne obveze od 5.133.690,05 kuna i manje obračunati prirez na drugi dohodak za 2015. u iznosu obveze prireza od 924.064,20 kuna (točka I. izreke), uz nalaganje uplate prema podacima kako je to pobliže navedeno (točka II. izreke) te uz ostala utvrđenja o izvršnosti, zateznim kamatama, naplate ovrhom i odgodnom učinku žalbe (točke III., IV., V. i VI. Izreke).
3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi je u bitnome naveo da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude zaključuje da okolnost što tužitelj nije držao ušteđevinu na bankovnom računu nije nezakonita, ali s obzirom na to da je tijekom 2015. isplatio iznos od ukupno 12.000.000,00 kuna tužitelj snosi teret nemogućnosti dokazivanja stjecanja tih sredstava. Smatra da sud svoje konstatacije nije doveo u vezu s važećim propisima, već je bez zakonskog uporišta zaključio da se tužitelj u razdoblju od 2004. do 2007. beskamatno zaduživao i 2008. podizao bankovne kredite za kupnju nekretnina. U žalbi upire na povredu tužiteljevog prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike hrvatske i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Smatra da je sud neosnovano odbio izvesti dokaz saslušanjem tužitelja, a potom zaključio da tužitelj nije dokazao i pojasnio odlučne činjenice u konkretnom slučaju. Navodi da je nejasan stav prvostupanjskog suda kada utvrđuje da postoje nelogičnosti u tome da tužitelj ima ušteđevinu ostvarenu ugovorima o profesionalnom igranju u razdoblju od 2004., dok istovremeno realizira zajmove. Ističe da je životno i logično da će korisnici kredita na slobodnom tržištu radije koristiti beskamatan kredit, nego trošiti vlastitu ušteđevinu, smatrajući da na taj način mogu oploditi novac. Smatra da su zaključci prvostupanjskog suda kontradiktorni jer je tužitelj ostvario respektabilnu globalnu karijeru pa, iz tog razloga, njegovo zaduživanje u razdbolju 2004. do 2008. ne predstavlja nužno okolnost da nije imao vlastitih sredstava kojima bi financirao izdatke u 2015. (otplatu deviznog kredita, gotovinske uplate, davanje zajma, a u najvećem dijelu plaćanje jamčevine). Upire na okolnost da je tužitelj dostavio ovjerene prijevode ugovora o profesionalnom igranju, uz navode da su izvori sredstava osobna ušteđevina stečena prilikom profesionalne nogometne karijere u inozemstvu od 1990.-ih godina do 2004. Također, navodi da je u upravnom postupku dopisom od 13. rujna 2016. obrazložio poreznim tijelima da se radi o sredstvima iz dohotka od nesamostalnog rada i osobne štednje koja nije bila pohranjena u financijskim institucijama te smatra da su navedene radnje dokazno sredstvo. Ističe da su upravna tijela i prvostupanjski sud ignorirali primitke koje je tužitelj ostvario prije 2015. Upire na to da je u poreznom postupku na poreznom tijelu teret dokaza za činjenice na temelju kojih utvređuje porez, a na poreznom obvezniku na temelju kojih umanjuje porez. Smatra da je porezno tijelo odlučilo arbitrarno jer je bilo dužno utvrditi sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite odluke, pri čemu je bilo dužno s jednakom pažnjom utvrditi činjenice koje idu u prilog tužitelju. Predlaže da Sud poništi prvostupanjsku presudu, otkloni nedostatke i presudom riješi stvar.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
7. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu prvostupanjski sud je uzeo u obzir činjenice već utvrđene u postupku donošenja osporene odluke (članak 33. stavak 2. ZUS-a) te na temelju svih podataka prikupljenih tijekom postupka kao i tijekom upravnog spora, prema ocjeni ovog Suda, pravilno i potpuno utvrdio bitne činjenice za donošenje zakonite odluke.
8. Uvidom u spis prvostupanjskog suda i obrazloženje presude kao i spis upravnog postupka vidljivo je da je prvostupanjski sud utvrdio da je za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. kod tužitelja proveden porezni nadzor, o kojem je sačinjen zapisnik dana 30. rujna 2016.
9. Članak 63. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14. i 136/15.; dalje: ZPD) propisuje da je radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, porezna uprava dužna tijekom godine prikupljati podatke o oporezivim primicima fizičkih osoba, pratiti promet dobara i obavljati sve druge potrebne radnje, a u stavku 2. toga članka je propisano da je porezna uprava dužna dohodak po osnovi nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti, imovine i imovinskih prava, od kapitala, od osiguranja i drugog dohotka, a i druge neoporezive primitke i potraživanja, uspoređivati s podacima o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Stavak 3. toga članka propisuje da ako porezna uprava u tijeku prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavaka 1. i 2. toga članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi drugi dohodak u skladu s člankom 33.a toga zakona.
10. Člankom 32. stavkom 1. ZPD-a propisano je da je drugi dohodak razlika između svakog pojedinačnog primitka umanjen za propisane izdatke. U upravnom postupku je utvrđeno da je tužitelj ostvario sveukupne primitke u 2015. godini u iznosu od 643.575,72 kuna, a sveukupne izdatke od 13.477.800,84 kuna te je utvrđen nerazmjer primitaka i izdataka u iznosu od 12.834.225,12 kuna. Tužitelj nije dokazao izvore sredstava za imovinu, odnosno došlo je do utvrđene razlike između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja utvrđena je porezna osnovica u iznosu od 12.834.225,12 kuna. Isto tako, utvrđeno je da tužitelj u tijeku postupka koji je prethodio upravnom sporu nije dostavio vjerodostojne dokaze o izvorima stjecanja svoje imovine, osim ovjerenih prijevoda Ugovora o profesionalnom igranju nogometa.
11. U članku 12. stavku 2. ZPD-a je propisano da su primici sva dobra koja su poreznom obvezniku pritekla u poreznom razdoblju, a u stavku 3. toga članka da su izdaci odljevi dobara sa novčanom vrijednošću izvršeni radi ostvarivanja ili osiguranja primitaka. Tužitelj nije ničime dokazao podrijetlo spornog iznosa niti priložio materijalnu dokumentaciju kojom bi se eventualno utvrdilo podrijetlo utvrđenog iznosa. Jedini dokazi kojim tužitelj nastoji potkrijepiti svoje tužbene navode, kao i žalbene razloge, su Ugovori o profesionalnom igranju nogometa, što u konkretnom slučaju ne predstavlja relevantnu dokumentaciju kojom bi dokazao podrijetlo nerazmjernog iznosa primitaka i izdataka.
12. Visoki upravni sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, a imajući u vidu i utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku
13. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo te odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika.
14. Ovaj sud smatra da su prigovori tužitelja istaknuti u žalbi neosnovani i nemaju utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari, osobito iz razloga što se radi o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a s čijim zaključcima se u potpunosti slaže i ovaj Sud.
15. Budući da je ovaj Sud utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao niti razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti (članak 73. stavak 1. ZUS-a) to je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbio kao neosnovanu i presudu potvrdio.
16. Odluka o žalbenom trošku je utemeljena na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a (točka II. izreke).
U Zagrebu 22. prosinca 2022.
Sanja Štefan, v.r.