1

Poslovni broj: 18 P-325/2021-9

 

 

 

 

 

    Republika Hrvatska

   Općinski sud u Požegi

   Sv. Florijana 2, Požega

 

Poslovni broj: 18 P-325/2021-9

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja V. T. iz P., OIB: … zastupanog po punomoćniku Odvjetničkom društvu Š. & B. M. d.o.o. u S. B., protiv tuženika N. h. b. d.d., Z., OIB: …, zastupani po Odvjetničkom društvu Ž. i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora i isplate, nakon glavne rasprave održane 6. prosinca 2022. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika, 22. prosinca 2022.

 

p r e s u d i o   j e

 

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: … od 19. prosinca 2007., sklopljenog između tužitelja V. T., OIB: …, P., kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika V. d.d. Z., sada: N. h. b. d.d., OIB: …, Z., kao kreditora, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 27.580,96 po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan isplate, a način otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan isplate (čl. 1., čl. 4. i čl. 8. Ugovora o kreditu).

II Nalaže se tuženiku N. h. b. d.d., OIB: … Z., da tužitelju V. T., OIB: …, P., isplati iznos od 42.397,20 kuna / 5.627,08 eura[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5 %-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena tekućom na iznose kako slijedi:

- 56,13 kn od 21.01.2008. godine do isplate;

- 48,32 kn od 21.02.2008. godine do isplate;

- 95,95 kn od 21.03.2008. godine do isplate;

- 48,23 kn od 22.04.2008. godine do isplate;

- 21,03 kn od 21.05.2008. godine do isplate;

- 33,49 kn od 21.06.2008. godine do isplate;

- 26,88 kn od 22.07.2008. godine do isplate;

- 25,90 kn od 21.08.2008. godine do isplate;

- 23,81 kn od 21.09.2008. godine do isplate;

- 116,83 kn od 21.10.2008. godine do isplate;

- 110,26 kn od 21.11.2008. godine do isplate;

- 103,43 kn od 21.12.2008. godine do isplate;

- 180,84 kn od 21.01.2009. godine do isplate;

- 196,27 kn od 21.02.2009. godine do isplate;

- 135,17 kn od 21.03.2009. godine do isplate;

- 139,86 kn od 21.04.2009. godine do isplate;

- 150,15 kn od 21.05.2009. godine do isplate;

- 129,16 kn od 21.06.2009. godine do isplate;

- 134,32 kn od 21.07.2009. godine do isplate;

- 128,55 kn od 21.08.2009. godine do isplate;

- 128,06 kn od 22.09.2009. godine do isplate;

- 105,40 kn od 21.10.2009. godine do isplate;

- 122,68 kn od 21.11.2009. godine do isplate;

- 130,99 kn od 22.12.2009. godine do isplate;

- 174,30 kn od 21.01.2010. godine do isplate;

- 186,99 kn od 21.02.2010. godine do isplate;

- 225,49 kn od 21.03.2010. godine do isplate;

- 225,51 kn od 21.04.2010. godine do isplate;

-  277,48 kn od 21.05.2010. godine do isplate;

- 302,87 kn od 22.06.2010. godine do isplate;

- 334,75 kn od 21.07.2010. godine do isplate;

- 392,89 kn od 21.08.2010. godine do isplate;

- 401,35 kn od 21.09.2010. godine do isplate;

- 417,29 kn od 21.10.2010. godine do isplate;

- 402,23 kn od 21.11.2010. godine do isplate;

- 540,74 kn od 21.12.2010. godine do isplate;

- 517,17 kn od 21.01.2011. godine do isplate;

-  523,05 kn od 22.02.2011. godine do isplate;

- 552,96 kn od 22.03.2011. godine do isplate;

-  530,10 kn od 21.04.2011. godine do isplate;

- 598,23 kn od 21.05.2011. godine do isplate;

- 704,13 kn od 21.06.2011. godine do isplate;

-  808,63 kn od 21.07.2011. godine do isplate;

- 894,95 kn od 21.08.2011. godine do isplate;

- 742,14 kn od 21.09.2011. godine do isplate;

-  655,31 kn od 21.10.2011. godine do isplate;

-  675,08 kn od 22.11.2011. godine do isplate;

- 726,76 kn od 21.12.2011. godine do isplate;

-  765,90 kn od 21.01.2012. godine do isplate;

- 775,66 kn od 21.02.2012. godine do isplate;

- 762,51 kn od 21.03.2012. godine do isplate;

- 761,92 kn od 21.04.2012. godine do isplate;

-  783,24 kn od 22.05.2012. godine do isplate;

- 789,25 kn od 21.06.2012. godine do isplate;

-  776,71 kn od 21.07.2012. godine do isplate;

- 759,22 kn od 21.08.2012. godine do isplate;

-  727,15 kn od 21.09.2012. godine do isplate;

-  778,08 kn od 21.10.2012. godine do isplate;

- 787,76 kn od 21.11.2012. godine do isplate;

-  783,28 kn od 21.12.2012. godine do isplate;

-  711,46 kn od 22.01.2013. godine do isplate;

- 534,11 kn od 21.07.2013. godine do isplate;

- 899,61 kn od 21.08.2013. godine do isplate;

- 942,78 kn od 21.09.2013. godine do isplate;

-  945,90 kn od 21.10.2013. godine do isplate;

- 963,62 kn od 21.11.2013. godine do isplate i

- 13.946,94 kn od 28.11.2013. godine do isplate,  u roku od 15 dana.

 

III Utvrđuje se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: … od 19. prosinca 2007., sklopljenog između tužitelja V. T., OIB: …, P., kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika V. d.d. Z., sada: N. h. b. d.d., OIB: … Z., kao kreditora, u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika (čl. 2. Ugovora o kreditu).

 

IV Nalaže se tuženiku N. h. b. d.d., OIB: …, Z., da tužitelju V. T., OIB: …, P., isplati iznos od 6.145,43 kune / 815,64 eura¹[2]sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. siječnja 2009. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5 %-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena tekućom na iznose kako slijedi:

- 106,57 kn od 21.01.2009. godine do isplate;

- 105,56 kn od 21.02.2009. godine do isplate;

-  104,55 kn od 21.03.2009. godine do isplate;

- 103,53 kn od 21.04.2009. godine do isplate;

- 102,48 kn od 21.05.2009. godine do isplate;

- 101,42 kn od 21.06.2009. godine do isplate;

- 100,33 kn od 21.07.2009. godine do isplate;

- 99,27 kn od 21.08.2009. godine do isplate;

-  101,42 kn od 22.09.2009. godine do isplate;

- 147,67 kn od 21.10.2009. godine do isplate;

-  151,02 kn od 21.11.2009. godine do isplate;

-  154,22 kn od 22.12.2009. godine do isplate;

- 142,62 kn od 21.01.2010. godine do isplate;

- 145,70 kn od 21.02.2010. godine do isplate;

-  143,89 kn od 21.03.2010. godine do isplate;

-  142,09 kn od 21.04.2010. godine do isplate;

- 140,24 kn od 21.05.2010. godine do isplate;

-  143,01 kn od 22.06.2010. godine do isplate;

-  132,02 kn od 21.07.2010. godine do isplate;

-  134,66 kn od 21.08.2010. godine do isplate;

- 132,68 kn od 21.09.2010. godine do isplate;

- 130,79 kn od 21.10.2010. godine do isplate;

-  128,81 kn od 21.11.2010. godine do isplate;

-  126,84 kn od 21.12.2010. godine do isplate;

-  124,81 kn od 21.01.2011. godine do isplate;

-  126,88 kn od 22.02.2011. godine do isplate;

-  120,77 kn od 22.03.2011. godine do isplate;

-  114,75 kn od 21.04.2011. godine do isplate;

-  116,59 kn od 21.05.2011. godine do isplate;

- 114,48 kn od 21.06.2011. godine do isplate;

- 112,33 kn od 21.07.2011. godine do isplate;

- 110,17 kn od 21.08.2011. godine do isplate;

- 108,02 kn od 21.09.2011. godine do isplate;

- 105,78 kn od 21.10.2011. godine do isplate;

- 107,01 kn od 22.11.2011. godine do isplate;

- 97,95 kn od 21.12.2011. godine do isplate;

- 99,05 kn od 21.01.2012. godine do isplate;

- 96,72 kn od 21.02.2012. godine do isplate;

- 94,39 kn od 21.03.2012. godine do isplate;

- 92,06 kn od 21.04.2012. godine do isplate;

-  92,68 kn od 22.05.2012. godine do isplate;

- 84,37 kn od 21.06.2012. godine do isplate;

- 84,85 kn od 21.07.2012. godine do isplate;

- 82,39 kn od 21.08.2012. godine do isplate;

- 79,88 kn od 21.09.2012. godine do isplate;

- 77,42 kn od 21.10.2012. godine do isplate;

- 74,87 kn od 21.11.2012. godine do isplate;

- 72,32 kn od 21.12.2012. godine do isplate;

- 72,06 kn od 22.01.2013. godine do isplate;

- 403,02 kn od 21.07.2013. godine do isplate;

- 64,93 kn od 21.08.2013. godine do isplate;

- 63,48 kn od 21.09.2013. godine do isplate;

- 61,81 kn od 22.10.2013. godine do isplate;

- 54,25 kn od 21.11.2013. godine do isplate i

- 13,94 kn od 29.11.2013. godine do isplate, u roku od 15 dana.

 

V Nalaže se tuženiku N. h. b. d.d., OIB: …, Z., da tužitelju V. T., OIB: …, P., naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 3.960,44 kune / 525,64 eura¹[3]zajedno s zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje je godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, a koja teče od 22. prosinca 2022. do isplate, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

1. Tužitelj V. T. podnio je tužbu protiv S. d.d. Z. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Obzirom je tijekom postupka došlo do promjene naziva tuženika, tuženik je u ovom postupku N. h. b. d.d.

1.1. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj: …  dana 19. prosinca 2007. na iznos od 27.580,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Dakle proizlazi nespornim da je ugovorena valutna klauzula. Rok otplate ugovoren je  na 84 mjeseca, a tužitelj je kredit otplatio u cijelosti.

1.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.  potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4.,5., 6. i 7. izreke kojom je u odnosu na tuženika utvrđeno da je u razdoblju od 1.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na  potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom za valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke (dalje: HNB) temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Cit. presudom utvrđene su ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore u potrošačkim kreditima koji su sklapani u razdoblju od 1.01.2004. do 31.12.2008. pa je tuženik, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), u vezi s čl. 1111 ., čl. 1115., te čl. 1046 istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

 

1.3. Temeljem odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine, broj: 79/07, 125/07 i 79/09), a sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19) Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto tako, čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – Odluka US RH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19., 80/22 - dalje ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj nije upoznat s rizikom ugovaranja kredita u CHF te je potpisao unaprijed pripremljen tipski ugovor i nije imao mogućnosti isti mijenjati niti na bilo koji način pregovarati o njegovim odredbama. Tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Tuženik je dakle raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije prezentirao. Po pitanju valutne klauzule nije se pojedinačno pregovaralo, budući je riječ o sadržaju odredbi koje je tuženik unaprijed formulirao u standardnom ugovoru, bez da je tužitelja kao korisnika upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja. Kod takvog ugovaranja ugovorna odredba dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita. Tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Odredbe kojima se glavnica veže uz CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a u tim ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Tužitelj nije imao prilike pregovarati s tuženikom o valutnoj klauzuli. Ovlaštena osoba tuženika nije tužitelju posebno pojasnila niti ukazala na mogućnost promjene iznosa anuiteta kredita.

 

1.4. Iako je odredbama predmetnog Ugovora o kreditu ugovorna nadležnost suda prema sjedištu Banke  tužitelj ističe da je navedena odredba, temeljem čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 50. st. 1. istog Zakona, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo već je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Isto tako tužitelj se poziva i na odredbu čl. 19. l st. 1. Zakona o potrošakom kreditiranju. Naprijed navedeno u skladu je s pravnim shvaćanjem Suda EU u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98 kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog sjedišta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, koja Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav Zakonom o zaštiti potrošača, ako su ispunjene posebne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

1.5. Tužitelj sebi pridržava pravo, ukoliko predmetna dokumentacija nije dostatna za izračun visine tužbenog zahtjeva, zahtijevati od suda da službenim putem zatraži od tuženika svu relevantnu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja nakon čega će tužitelj urediti tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 186. b st. 3. ZPP-a.  Slijedom naprijed navedenog tužitelj potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa, kako po osnovu primijenjene valutne klauzule u periodu od 20.01.2008. do 28.11.2013. g. u iznosu od 42.397,20 kuna, tako i po osnovu promjenjive kamatne stope u periodu od 21.01.2009. do 29.11.2013. godine u iznosu od 6.145,43 kune, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

 

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Požegi zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11. st. 4. Ugovora o kreditu br. 213160 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 19.12. 2007., ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz Ugovora.

2.1. Tuženik je nadalje istakao prigovor zastare potraživanja ovisno o pravnoj kvalifikaciji tužbe, a obzirom je parnični postupak pokrenut dana 19.veljače.2020., sukladno odredbama čl.371, čl. 372. i 376. ZOO-a. 2.2. Nadalje navodi da utvrđenja iz parnice „Potrošač“ nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe jer je u istoj utvrđivana apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se o tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice "Potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

2.2. Tuženik ne osporava da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj: 213160  dana 19. prosinca 2007. na iznos od 27.580,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 4 .Ugovora određeno da se iznos isplaćuje u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora za devize važećem na dan isplate, da je čl. 8. određen način otplate mjesečnih anuiteta u kunama po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. Nadalje je nesporno je i da je temeljem čl.2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,30% godišnje.

2.3.Tuženik smatra da sve kada bi presuda iz parnice "Potrošač" i bila primjenjiva, da nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS i automatike vezanosti ovoga suda utvrđenjima iz navedene presude, već da je sud u svakom pojedinom slučaju dužan ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Isto tako ističe da ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnim u parnici "Potrošač". Tuženik ističe da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojih bi proizlazila i najmanja sumnja da je postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu RH. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora (čl. 26. ZOO-a te Zakona o zaštiti potrošača i naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju) izrijekom je predviđalo mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

2.4. Nadalje tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među strankama. Da bi se navedene odredbe mogle utvrditi ništetnim potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i /ili nejasna, i /ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Niti jedna od navedene tri pretpostavke nije ispunjena.

2.5. Tuženik nadalje navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je jasno koncipirana ugovorom, a i sam tužitelj je potvrdio upoznatost sa značenjem i posljedicama spornih odredbi potpisom Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora. Kako je sporna odredba ugovora o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, da sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena. Tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao, niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Kretanje tečaja CHF nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne pozicije. Tuženik je kao i tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe.

2.6. Tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva, međutim samu visinu tužbenog zahtjeva ne osporava iako nije suglasan sa aniticipranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva. Stoga smatra nesvrsishodnim izvođenje dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

2.7. Slijedom navedenoga tužitelj je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj … od 19. prosinca 2007., plan otplate u jednakim anuitetima, otplatnu tablicu po kreditu, prometnu karticu po kreditu, otplatni plan po ugovorenoj kamatnoj stopi, izračun razlike preplate temeljem valutne klauzule, saslušao je tužitelja V. T. osobno u svrhu dokazivanja, te izvršio uvid u ostale podneske i priloge spisu.

 

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj:53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. U postupku je sporna nadležnost ovoga suda i osnova tužbenog zahtjeva te zastara potraživanja.

6. O prigovoru mjesne nadležnosti odlučeno je rješenjem ovoga suda br. P 325/2021-5 od 19. siječnja 2022. na koje rješenje stranke nisu uložile žalbu te je postalo pravomoćno dana 15. veljače 2022.

7. U postupku nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj: …  dana 19.prosinca 2007. na iznos od 27.580,96 CHF na razdoblje od 84 mjeseca, da je temeljem odredbe članka 1.Ugovora određeno da se iznos isplaćuje u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate i da je temeljem čl.2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,30% godišnje.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Istom presudom utvrđeno je da je tuženik ( kao osmotuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnike kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih  ugovora osmotuženik S. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu broj Pž 6632/2017 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženog protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) i za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

10. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

11. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

12. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013.  potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to je dakle ništava odredba dijela čl.1, čl.4 i čl.8. predmetnog Ugovora u kojem članku je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te u odnosu na promjenjivu kamatni stopu jednostranom odlukom banke to je dakle ništava odredba čl. 2. predmetnog Ugovora u kojemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

13.1. Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

14. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i kamata, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., te čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

16. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

17. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

18. Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 19. prosinca 2007. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007 u daljnjem tekstu ZZP) te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

19. Sud je u odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač i na okolnosti sklapanja ugovora, saslušao tužitelja i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te da se radi o tipskom ugovoru u kojemu se nije pojedinačno pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama. Tužitelj je iskazao da je po zanimanju tehničar poljoprivrednih strojeva i u trenutku zaključenja kredita je radio u C. z. r., te nije bio vlasnik obrta ili neke druge poslovne ili profesionalne djelatnosti. Sredstva kredita je utrošio u za kupnju vozila u obiteljske svrhe. U odnosu na sklapanje ugovora o kreditu iskazao je da su mu djelatnici banke ponudili kredit u CHF kao najpovoljniji, da ga tom prilikom nisu informirali o posljedicama i rizičnosti tečaja u CHF, niti su mu bile razumljive odredbe o kamati. Najvažnija mu je bila visina rate koju može platiti. Iskazao je da je pročitao ugovor ali da mu nije bio zapravo razumljiv, to je kao da su mu dali da popravi avion. Kada je dobio obavijest o promjeni kamate otišao je u banku ali nije se dalo ništa učiniti. Na kraju je  bio prisiljen podići kredit u drugoj banci da zatvori predmetni kredit jer je rata kredita sa 1.800,00 kuna porasla na oko 3.000,00 kuna.

20. Sud poklanja vjeru iskazu tužitelja kao istinitom i logičnom. Iz citiranih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske također proizlazi da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu sklapanima u spornom razdoblju koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive jer je na temelju ugovornih odredbi tužitelj kao potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije mogao procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju radi čega je ista stopa bila neodređena i neodrediva. O tome je svoj stav izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-223/19 od 10. lipnja 2020.

21. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao.

22. Tako je sud imajući u vidu citirane odluke i izvedene dokaze utvrdio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru čija je odredba iz čl.1, čl.4. i čl. 8 kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF- ništetna, te da je ništetna odredba iz čl. 2. kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, u skladu s čim je utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva i prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti članka 1., čl.4 i čl. 8, te čl. 2 Ugovora o kreditu.

23. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Stoga je sud mišljenja da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

25. Visinu tužbenog zahtjeva tuženik nije osporavao.

26. Stoga je sud utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja utuženi iznos i to po osnovi razlike u tečaju iznos od 42.397,20 kuna i po osnovi preplaćenih kamata iznos od 6.145,43 kuna, u skladu s čim je u smislu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u izreci.

27. Prigovor zastare nije osnovan.

27.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.).

27.2. Imajući u vidu odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika, kada je zastara počela teći iz početka.

27.3. Od navedenih dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007.na dalje, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 15. lipnja 2018. obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

27.4. Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018., a predmetna tužba podnesena 8. studeni 2021. godine. Zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa određeni zastarni rok, zbog čega se ima primijeniti odredba čl. 225. ZOO koja propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drug rok zastare, tako da je tužba tužitelja podnesena unutar roka zastare, te prigovor zastare nije osnovan.

28. Budući je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, na temelju članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – Odluka US RH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19., 80/22 - dalje ZPP) naložio je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od ukupno 3.960,44 kuna, koji trošak se odnosi na sastav tužbe (1.000,00 kuna), zastupanje na pripremnom ročištu održanom 21. rujna 2022. u iznosu od 500,00 kuna sukladno Tbr.9. točka 2. Tarife o nagrada i naknadi troškova za radi odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12), zastupanje na ročištu održanom dana 6.12.2022. u iznosu od 1.000,00 kuna sukladno Tbr.9.t.1. Tarife, što uz obračunati PDV od 25% iznosi 3.125,00 kuna. Nadalje je sud priznao tužitelju trošak  sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 417,72 kuna i presudu u iznosu od 417,72 kune prema priloženom troškovniku.

29. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi 22. prosinca 2022.

 

     Sudac:

Anamarija Kovačević Turac, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetničko društvo Š. & B. M. d.o.o., S. B.

2. Odvjetničko društvo Ž. i P. d.o.o., Z.