Poslovni broj: Gž-1191/2022-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. M., OIB: …, iz Z., zastupane po punomoćniku K. P., odvjetniku u Z., protiv 1. tuženika N. h. b. d.d., OIB: …, Z., zastupanog po punomoćniku F. V., odvjetniku i drugim odvjetnicima u OD V. & p. d.o.o. i 2. tuženice M. M., OIB: …, iz Z., zastupane po punomoćniku M. P., odvjetniku u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 6 P-1207/2017-48 od 14. srpnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 22. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o     j e

 

 

I.) Žalba tužiteljice se odbija kao neosnovana pa se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 6 P-1207/2017-48 od 14. srpnja 2022. godine.

 

II.) Tužiteljici se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

 

Obrazloženje

 

1.) Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 6 P-1207/2017-48 od 14. srpnja 2022. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice D. M. iz Z., kojim je traženo da se utvrdi da je ništavna javnobilježnička isprava – Ugovor o kreditu broj 311634 i o osiguranju tražbine  zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, zaključen 16. listopada 2006. godine između V. d.d. (pravni prednik S. d.d., i I. tuženika N. h. b. d.d., Z.) kao kreditora i predlagatelja osiguranja, II. tužene M. M. iz Z., kao korisnika kredita, i III. tuženika N. M. iz Z., kao založnog dužnika i protivnika osiguranja, koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku O. R. iz Z. dana 26. listopada 2006. godine pod poslovnim brojem OU-1068/2006, koji je postao izvršan 28. svibnja 2014. godine, i to u dijelu koji se odnosi na zasnivanje založnog prava  pod točkama 8.1., 8.2., 8.7., 8.8. i 9.11. tog ugovora (točka I. izreke).

 

1.1.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako da je tužiteljici D. M. iz Z., naloženo da I. tuženiku N. h. b. d.d., Z., isplati iznos od 47.323,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom od 14. srpnja 2022. godine pa do naplate (točka II. izreke).

 

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14. i 79/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem postavljenog tužbenog zahtjeva uz dosudu joj parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.) Žalba nije osnovana.

 

5.) Predmet spora je ništetnost u izreci prvostupanjske presude opisanog javnobilježnički potvrđenog ugovora o kreditu sa osiguranjem tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, i to samo onih njegovih odredbi kojima je osnovano založno pravo radi osiguranja tražbine I. tuženika iz navedenog ugovora o kreditu.

 

6.) U postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno:

 

-da je dana 16. listopada 2006. godine sklopljen ugovor o kreditu između II. tužene kao korisnika kredita i pravnog prednika I. tuženika (V. d.d.) kao kreditora na iznos od 72.000,00 CHF, s tim da je navedeni ugovor u svojstvu založnog (hipotekarnog) dužnika potpisao i N. M. (III. tuženik koji je tijekom parnice preminuo);

 

-da je tužiteljice majka II. tužene (korisnice kredita) te supruga III. tuženika (založnog dužnika);

 

-da je kredit po navedenom ugovoru, u iznosu od 72.000,00 CHF, dijelom iskorišten za refinanciranje (zatvaranje) ranijeg stambenog kredita II. tužene kod OTP banke d.d. iz 2005. godine, a u preostalom dijelu za adaptaciju obiteljske kuće tužiteljice, II. i III. tuženih;

 

-da je radi osiguranja povrata navedenog kredita III. tuženik (suprug tužiteljice) založio nekretninu – čk.br.2680/200, zk.ul.br.98, k.o. D., u naravi kuća br… i dvorište u ulici, koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u zemljišnoj knjizi bila upisana kao njegovo isključivo vlasništvo;

 

-da je i tražbina po ranijem ugovoru o kreditu sa O. b. d.d. bila osigurana založnim pravom na navedenoj nekretnini, s tim da je navedeni ugovor, uz III. tuženika kao založnog dužnika, potpisala i tužiteljica kao supruga založnog dužnika;

 

-da je radi naplate tražbine iz predmetnog ugovora o kreditu, u spisu predmeta poslovni broj Ovrv-3780/14, rješenjem o ovrsi od 08. siječnja 2015. godine, određena ovrha protiv III. ovršenika prodajom predmetnim ugovorom založene nekretnine, u kojem postupku je tužiteljica kao treća osoba podnijela prigovor povodom kojeg je, po upućivanju ovršnog suda, pokrenula parnicu (P-2600/16) radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, koja je u prekidu do okončanja predmetne parnice;

 

-da su tužiteljica i III. tuženik (N. M.) bili u braku od 08. siječnja 1966. godine pa sve do smrti N. M.;

 

-da je predmetna čk.br.2680/200 k.o. D. rješenjem Sekretarijata za komunalne poslove, građevinarstvo i saobraćaj od 02. studenog 1971. godine III. tuženiku dana na korištenje kao građevinsko zemljište za potrebe izgradnje obiteljske stambene zgrade.

 

6.1.) Bilo je sporno da li založena nekretnina (čk.br.2680/200 k.o. D.) predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i III. tuženika te da li je tužiteljica u zaštiti svojih prava s osnova bračne stečevine postupala savjesno, da li je pravni prednik I. tuženika (V. d.d. kao kreditor) prilikom stjecanja i upisa založnog prava znao ili barem morao znati da predmetna nekretnina ne predstavlja isključivo vlasništvo založnog dužnika (III. tuženik) te da li je s obzirom na to bio savjestan (pošten stjecatelj) založnog prava, i da li sve navedeno ima utjecaja na pravnu valjanost sklopljenog ugovora o kreditu u dijelu njegovih odredbi o zasnivanju založnog prava u korist pravnog prednika I. tuženika.

 

7.) Na temelju izvedenih dokaza (uvidom u spis priložene isprave, stranački iskaz tužiteljice i II. tužene), sud prvog stupnja postavljeni zahtjev tužiteljice ocjenjuje neosnovanim.

 

7.1.) Pri navedenoj ocjeni sud prvog stupnja prihvaća kao istinite tvrdnje tužiteljice da je predmetna obiteljska stambena zgrada sagrađena od 1972. do 1973. godine, tj. za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i III. tuženika te njihovim zajedničkim radom i zajedničkim sredstvima, slijedom čega ista predstavlja njihovu bračnu stečevinu, odnosno zajedničku imovinu u smislu odredbe čl.1.st.1. Zakona o imovinskim odnosima bračnih drugova (NN broj 23/50 – dalje: ZIOBD), koji je bio u primjeni u vrijeme stjecanja te imovine.

 

7.2.) Međutim unatoč naprijed navedenom utvrđenju sud prvog stupnja:

-uvažavajući pravno shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u presudi broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. godine, prema kojem se kod ocjene pravne valjanost raspolaganja zajedničkom imovinom samo od strane jednog zajedničara mora uzeti u obzir savjesnost u postupanju svih sudionika konkretnog pravnog odnosa, dakle svih koji su sudjelovali u tom raspolaganju ali i supružnika koji nije bio sudionik tog pravnog odnosa,

-uvažavajući odredbu čl.61. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06. i 141/06. – dalje: ZVDSP) koji je važio i bio u primjeni u vrijeme spornog raspolaganja, a prema kojoj treća osoba može steći vlasništvo (i druga stvarna prava) na nekretnini u zajedničkom vlasništvu na temelju pravog posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima ako je ta treća osoba postupala savjesno s povjerenjem u zemljišne knjige, i

-uvažavajući odredbe čl.122. do čl.125. te čl.318. istog zakona, kojima je regulirana zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga,

sud prvog stupnja, na temelju nespornih te po njemu utvrđenih činjenica izvodi zaključak da odredbe predmetnog ugovora o stjecanju založnog prava prednika I. tuženika na predmetnoj založenoj nekretnini nisu ništetne.

 

8.) Naime, pri izvođenju navedenog zaključka sud prvog stupnja polazi, prije svega, od nesporne činjenice da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora suprug tužiteljice (III. tuženik N. M.) bio upisan u zemljišnoj knjizi kao jedini i isključivi vlasnik nekretnine koja je bila predmetom zaloga njegovom raspoložbom, i od utvrđenja da pravni prednik I. tuženika (kreditor V. d.d.) u vrijeme sklapanja ugovora nije znao niti je imao razloga posumnjati u to da je izvan knjižno stanje drugačije od knjižnog – temeljem čega sud prvog stupnja zaključuje da je pravni prednik I-tuženika bio savjesni stjecatelj založnog prava koji je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige.

 

8.1.) Nadalje, pri izvođenju zaključka o pravnoj valjanosti predmetnog ugovora sud prvog stupnja polazi i od utvrđenja da tužiteljica, kao stjecatelj zajedničke imovine koja je bila upisana u zemljišnoj knjizi kao isključivo vlasništvo jednog zajedničara (njenog supruga – III. tuženika), od momenta stjecanja zajedničkog vlasništva (1972. – 1973.) pa do sklapanja predmetnog ugovora (2006. godine), dakle u vremenskom razdoblju dugom više od 30 godina, nije poduzela niti jednu moguću pravnu radnju koja bi  osigurala apsolutnu zaštitu njenog vlasništva kako prema drugom zajedničaru ali isto tako i prema mogućim trećim stjecateljima stvarnih prava koji postupaju s povjerenjem u zemljišne knjige, i da takvu radnju nije poduzela niti u razdoblju nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, i to punih 9 godina, tj. sve dok založni vjerovnik (I. tuženik) nije u ovršnom postupku zatražio prodaju predmetne nekretnine radi namirenja zalogom osigurane novčane tražbine – temeljem čega sud prvog stupnja izvodi zaključak o tužiteljici kao nesavjesnom stjecatelju. Pri izvođenju navedenog zaključka sud prvog stupnja dio iskaza tužiteljice i iskaz II. tužene, gdje one tvrde  da tužiteljica nije znala za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu i o zasnivanju založnog prava na nekretnini sve do pokretanja ovršnog postupka, ocjenjuje neživotnim i nelogičnim pa ih niti ne prihvaća kao istinite, a sve to s obzirom na nespornu činjenicu da je korisnik kredita bio član obitelji tužiteljice – tj. riječ je o tužiteljičinoj kćerka, i s obzirom na njegovu namjenu – tj. da je korišten djelom za zatvaranje prethodno podignutog stambenog kredita a u preostalom dijelu za financiranje adaptacije predmetne zajedničke obiteljske kuće tužiteljice, njenog supruga i njene kćerke.

 

8.2.) Konačno, pri izvođenju zaključka o pravnoj valjanosti predmetnog ugovora, sud prvog stupnja polazi i od toga da raspolaganje tuđom nekretninom ne čini sklopljeni ugovor o založnom pravu ništetnim – jer zabrana raspolaganja zajedničkom imovinom samo po jednom od više zajedničara tiče se samo III. tuženika (supruga tužiteljice), a ne I. tuženika kao druge ugovorne strane, pri čemu se sud prvog stupnja poziva i na primjenu odredbe čl.322.st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05. – dalje: ZOO/05), koji je također važio i bio u primjeni u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom odredbom je propisano da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj ugovornoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno  za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće  posljedice.

 

9.) Zbog svega naprijed navedenog sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti i obvezuje tužiteljicu da tuženiku naknadi parnični trošak.

 

10.) Neosnovane su žalbene tvrdnje tužiteljice o počinjenju bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a. To stoga što je pobijana presuda u potpunosti jasna u svim svojim bitnim dijelovima (izreci, obrazloženju), i jer su u obrazloženju, za one činjenice koje su bitne i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, navedeni po svemu potpuno jasni i međusobno neproturječni razlozi, na temelju kojih je moguće ispitati pobijanu presudu i pravilnost primjene materijalnog prava pri donošenju odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

10.1.) Vezano za počinjenje navedene bitne povrede postupka tužiteljica u žalbi posebno ističe da sud u obrazloženju presude ništa ne navodi o činjenicama koje je tužiteljica iznijela u podnesku od 14. svibnja 2015. godine, a radi se o njenim činjeničnim tvrdnjama kojim je obrazlagala nesavjesnost u postupanju tuženikova pravnog prednika (kreditora) prilikom sklapanja predmetnog ugovora. Iako su navedene žalbene tvrdnje točne, to pobijanu presudu ne čini manjkavom niti opterećenu povredom postupka iz naprijed navedene odredbe. To stoga što se prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a s obzirom na prirodu postavljenog zahtjeva u ovoj parnici (zahtjev za utvrđenje ništetnosti), niti ne radi o činjenicama odlučnim za pravilnu odluku u ovom sporu već o činjenicama važnim za pravilnost odluke u sporu koji je tužiteljica pokrenula i koji vodi po uputu ovršnog suda, što će sve biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

 

11.) Pravno su neutemeljene i žalbene tvrdnje o počinjenju i bitne povrede postupka iz čl.354.st.1. ZPP-a u svezi čl.244.st.1. i čl.271. ZPP-a, čije postojanje se obrazlaže tvrdnjama da tužiteljica kao stranka nije pravilno saslušana, jer da ju sud poslije općih pitanja nije pozvao da iznese sve što zna o važnim činjenicama, osobito onima koje se tiču nesavjesnosti u postupanju kreditora prilikom sklapanja predmetnog ugovora i onih koje se odnose na njeno saznanje o postojanju predmetnog ugovora o kreditu.

 

11.1.) Glede navedenih žalbenih tvrdnji žaliteljici valja odgovoriti da iz stanja predmetnog spisa (list 275-277) proizlazi da je tužiteljica saslušana na raspravi koja je održana dana 12. svibnja 2022. godine, i da je to saslušanje izvršeno i u nazočnosti njena punomoćnika u osobi odvjetnika. Iz zapisnika o navedenom saslušanju ne proizlazi da bi tužiteljica na bilo koji način bila od strane suda onemogućena u iskazivanju o bilo kojoj važnoj činjenici pa ni o onima koje su važne prema njenoj ocjeni, a ukoliko, prema ocjeni njena kvalificiranog punomoćnika nije od strane sud bila pitana o svim važnim činjenicama, tada je o tim činjenicama mogla iskazati i na temelju pitanja postavljenih po njenom punomoćniku. Iz zapisnika o saslušanju tužiteljice proizlazi da je ona i odgovorila na dva pitanja postavljena po njenom punomoćniku, nakon čega je konstatirano da pitanja za nju više nema, čime je i završeno njeno saslušanje. Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi da je tužiteljica doista imala mogućnost iskazivanja o svim činjenicama važnim za donošenje pravilne odluke pa sud prvog stupnja nije povrijedio niti jednu od naprijed navedenih odredbi na koje se ukazuje u žalbi, niti je pri saslušanju tužiteljice učinio navedenu bitnu povredu postupka iz čl.354.st.1. ZPP-a.

 

12.) Okolnost što je III. tuženik N. M. umro tijekom postupka (10. rujna 2015. godine) zbog čega nije bilo moguće ga saslušati u ovom postupku u svojstvu stranke sukladno prijedlogu tužiteljice iz njenog podneska od 14. svibnja 2015. godine, ne može se podvesti pod niti jednu bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354. ZPP-a, pa se ni u tom dijelu ne mogu prihvatiti žalbene tvrdnje tužiteljice.

 

13.) Ispitujući pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja na nalazi postojanje niti bilo koje druge bitne povrede postupka na koje se uvijek pazi po službenoj dužnosti.

 

14.) Suprotno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja je pravilno utvrdio i činjenično stanje i na njega je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev, pa slijedom toga nisu ostvareni niti žalbeni razlozi iz odredbe čl.355. i odredbe čl.356. ZPP-a.

 

15.) Naime, u sporenju pravilnosti i zakonitosti pobijane prvostupanjske presude zbog žalbenih razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, tužiteljica u bitnome u žalbi ukazuje na pogrešna utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja o savjesnom postupanju pravnog prednika I. tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora te o njenoj nesavjesnosti vezano za poduzimanje pravnih radnji u zaštiti svoga vlasništva, a ukazuje i na to da sud prvog stupnja uopće nije cijenio savjesnost ostalih sudionika u odnosu – njenog pokojnog supruga kao založnog dužnika i njene kćerke kao korisnika kredita.

 

15.1.) Navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, i to zbog razloga koji će biti navedeni u nastavku obrazloženja ove odluke.

 

16.) Prije svega treba reći da je potpuno pravilan pravni stav suda prvog stupnja da se pri ocjeni pravne valjanosti spornog raspolaganja zajedničkom imovinom (bračnom stečevinom) od strane supruga tužiteljice, imaju primijeniti odredbe zakona koje su važile i bile u vrijeme (16. listopad 2006.) spornog raspolaganja, a to su odredbe zakona na koje se je pozvao i sud prvog stupnja – odredbe ZVDSP i ZOO/05.

 

16.1.) Pri tome treba reći i to da je u vrijeme spornog raspolaganja stjecanje zajedničke imovine bračnih supružnika bilo uređeno Obiteljskim zakon (NN broj 116/03., 17/04., 136/04. – dalje: ObZ/03). Taj zakon u svojim odredbama (čl.247. do 257.) daje određenje bračne stečevine, što nju čini i što se sve smatra bračnom stečevinom, a vezano za raspolaganje tom imovinom u odredbi čl.250. je propisano da se na bračnu stečevinu primjenjuju odredbe stvarnog i obveznog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno, a u čl.251. da se za poslove redovite uprave smatra da je drugi bračni drug dao svoj pristanak ako se ne dokaže suprotno, i da nepostojanje pristanka ne utječe na prava i obveze poštene treće osobe. Vezano za navedeni specijalni zakon koji regulira stjecanje bračne stečevine treba reći da bračna stečevina, u smislu odredbi tog zakona, predstavlja suvlasništvo supružnika na jednake dijelove, a vezano za raspolaganje tom imovinom samo od strane jednog supružnika ne propisuje nikakve sankcije već glede toga upućuje na primjenu naprijed navedenih općih propisa.

 

17.) Budući da predmetna nekretnina, kojom je suprug tužiteljice raspolagao 2006. godine dajući istu u zalog (hipoteku) sklopljenim ugovorom sa pravnim prednikom I. tuženika, sukladno odredbama važećim u vrijeme stjecanja te imovine predstavlja zajedničko vlasništvo tužiteljice i njenog supruga, za ocjenu pravne valjanosti takvog raspolaganja relevantne su, prije svega, odredbe ZVDSP.

17.1.) Tako je u čl.57.st.3. ZVDSP propisano da  kad je stvar na temelju zakona u zajedničkom vlasništvu dvaju ili više zajedničara, nema utjecaja na to činjenica da je u zemljišnim knjigama ili bilo gdje drugdje prikazana kao vlasništvo samo nekoga od njih, osim prema trećim osobama čije se povjerenje u prometu štiti; u čl.58.st.1. da  zajedničar može svoj udio u zajedničkom vlasništvu prenijeti u cijelosti ili djelomično samo na drugoga zajedničara iste stvari, inače ne može pravnim poslovima među živima valjano raspolagati svojim udjelom; u čl.61. da  zajedničkim stvarima raspolažu zajedničari zajednički; pojedini od njih može stvarju raspolagati samo na temelju ovlasti koju su mu za to dali svi ostali (st.1.); da iznimno od stavka 1. ovoga članka, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnoga posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva: na pokretnoj stvari, ako je stvar pribavila na temelju naplatnoga posla, postupajući u dobroj vjeri, a na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko (st.2.); i da se odredbe stavka 2. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuju i na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari (st.3.).

17.2.) Iz naprijed citiranih odredbi ZVDSP proizlazi da zajedničari zajednički raspolažu stvarju u zajedničkom vlasništvo – iz čega bi, argumentum a contrario, proizlazila zabrana jednog zajedničara da sam, bez znanja i suglasnosti drugih zajedničara raspolaže stvarju u zajedničkom vlasništvu, što se bez sumnje odnosi i na predmetno raspolaganje supruga tužiteljice davanjem u hipoteku nekretnine koja predstavlja bračnu stečevinu, odnosno njihovu zajedničku imovinu.

18.) Odredbom čl.322. ZOO/05, na koji se je pozvao i sud prvog stupnja, propisano je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (st.1.); i da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice (st.2.).

19.) Na ocjenu pravne valjanosti, odnosno na ocjenu ništetnosti predmetnog ugovora o zasnivanju založnog prava (hipoteke), prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ima se primijeniti upravo naprijed citirana odredbe čl.322.st.2. ZOO/05, jer zabrana raspolaganja koja proizlazi iz odredi čl.58. i čl.61. ZVDSP odnosi se samo na zajedničara koji samostalno raspolaže stvarju u zajedničkom vlasništvu, u konkretnom slučaju samo na III. tuženika (supruga tužiteljice), no ne i na drugu ugovornu stranu u tom raspolaganju – dakle, na kreditora (prednik I. tuženika) kao kreditnog i hipotekarnog vjerovnika. Budući da protivno od toga ne proizlazi niti iz jedne naprijed citirane odredbe ZVDSP, niti je i jednom od citiranih odredbi ZVDSP propisana sankcija ništetnosti sklopljenog ugovora uslijed povrede navedene zabrane koja se odnosi na zajedničara, pravilan je zaključak suda prvog stupnja, pozivom na navedenu odredbu čl.322.st.2. ZOO/05, da predmetni ugovor o zasnivanju založnog prava na nekretnini, koja je zajedničko vlasništvo tužiteljice i njenog pokojnog supruga, nije ništetan.

20.) Izvođenje zaključka (o nepostojanju razloga ništetnosti sklopljenog ugovora) iz prethodne točke ovog obrazloženja ne znači automatski da je druga ugovorna strana u raspolaganju navedenim ugovorom (I. tuženik) na valjan način stekao navedeno pravo te da će ga moći i konzumirati u pokrenutom ovršnom postupku, jer za valjanost samog stjecanja, potrebno je ispunjenje i dodatnih pretpostavki propisanih u čl.61. ZVDSP, a ispunjenje tih pretpostavki je uvjetovano savjesnošću sudionika navedenog pravnog odnosa – kako stjecatelja založnog prava ali i supružnika zajedničara koji je samostalno raspolagao stvarju u zajedničkom vlasništvu. Međutim, budući da je predmet spora u ovoj parnici samo pitanje pravne valjanosti (ništetnosti) ugovora o založnom pravu na nekretnini, a ne i pitanje da li stjecanje založnog prava temeljem navedenog ugovora proizvodi pravne učinke prema tužiteljici, a od čega ovisi i dopustivosti ovrhe prodajom nekretnine na kojoj je zasnovano založno pravo, navedene okolnosti, sukladno već iznesenom u ovom obrazloženju, nisu odlučne za donošenje pravilne odluke u predmetnoj parnici.

20.1.) Dakle, iako je prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud u predmetnoj parnici pravilno raspravio pitanje savjesnosti i pravnog prednika I. tuženika i savjesnosti tužiteljice, navedenim pitanjima kao odlučnima od kojih ovisi valjanost stjecanja založnog prava na nekretnini, za koju sud prvog stupnja utvrđuje da predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice, bavit će se sud u parnici koju je tužiteljica pokrenula povodom njenog prigovora nedopustivosti ovrhe, sve to u skladu sa izraženim pravnim shvaćanjem Ustavnog suda RH iz odluke U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. godine. Sud će u tom postupku, da bi mogao donijeti odluku o postavljenom zahtjevu, morati ocijeniti da li je kreditor (pravni prednik I. tuženika) postupao savjesno i sa povjerenjem u zemljišnu knjigu prilikom stjecanja predmetnog založnog prava, odnosno da li se tužiteljica može smatrati savjesnim zajedničarom, a sve to s obzirom na to kada i na koji način je stečena predmetna zajednička imovina te s obzirom na činjenicu da od tada pa do sklapanja spornog ugovora o kreditu, pa ni kasnije sve do pokretanja postupka ovrhe, nije poduzela niti jednu od mogućih pravnih radnji u cilju zaštite svoga stečenog prava.

21.) S obzirom na naprijed navedeno – da je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odbio postavljeni tužbeni zahtjev, čime tužiteljica nije uspjela u predmetnom sporu, pravilna je i odluka o troškovima postupka koju je sud prvog stupnja donio primjenom odredbi čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, obvezujući tužiteljicu da I. tuženiku naknadi cjelokupni parnični trošak utvrđen kao potreban za vođenje predmetne parnice.

22.) Zbog svega naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

23.) Budući da tužiteljica nije uspjela u ovom žalbenom postupku ne pripada joj niti pravo na trošak izjavljivanja žalbe, slijedom čega joj isti nije niti dosuđen.   

 

 

Bjelovar, 22. prosinca 2022.

 

                                                                                                Predsjednik vijeća

 

                                                                                                        Vladimir Šestak v. r.