Poslovni broj: Gž-482/2022-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. P. iz Z., OIB: …, zastupana po punomoćniku I. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika D. P. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku K. O., odvjetniku iz Z., radi raskida ugovora o darovanju, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj 77 P-20/2020-27 od 28. prosinca 2021., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 22. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o     j e

 

i

 

r i j e š i o    j e

 

 

Žalba tužiteljice se uvažava kao osnovana pa se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj 77 P-20/2020-27 od 28. prosinca 2021. godine:

 

- potvrđuje u točki I. izreke,

 

- preinačuje u točki II. izreke i u točki IV. izreke pa se sudi:

 

I.) Utvrđuje se ništetnim Ugovor o darovanju nekretnina sklopljen dana 4. lipnja 2016. godine između tužiteljice D. P., iz Z., u svojstvu darovatelja i D. P., iz Z., u svojstvu daroprimatelja, ovjeren kod javnog bilježnika V. K., iz Z., pod brojem: OV-9124/16.

 

Nalaže brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovi navedenog Ugovora o darovanju nekretnina i uspostava zemljišnoknjižnog stanja na nekretnini upisanoj u zk.ul.br.8246, poduložak br. 22 i br. 48 k.o. V. i to: 22. ETAŽA: 37/1000 dijela z.k.č.br. 6714/1 k.o. V. N., stambeno poslovna zgrada broj 43, broj 45 i dvorište P. ulica, ukupne površine 1130 m2, povezano s vlasništvom stana smještenog na trećem katu zgrade u P. ulici kbr. .., nacrtne oznake 301, površine 139čm, kojem kao sporedni dio pripada spremište s21 od 2čm smješteno u podrumu zgrade., i 48. ETAŽA: 3/1000 dijela z.k.kč.br. 6714/1 k.o. V. N., stambeno poslovna zgrada i dvorište, P. ulica, ukupne površine 1130 m2, povezano s vlasništvom garaže smještene u podrumu zgrade u P. ulici, nacrtne oznake G-18-19, površine 17čm, kakvo je bilo prije provedbe ugovora o darovanju tako da se briše pravo vlasništva na tim nekretninama s imena tuženika D. P. uz istovremeni upis tog prava u vlasništvo tužiteljice D. P., a što je tuženik dužan trpjeti.

 

II.) Nalaže se tuženiku D. P., iz Z., OIB: …, da tužiteljici D. P., iz Z., OIB: …, isplati iznos od 150.000,00 kuna / 19.908,42 eura[1], zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. prosinca 2021. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, u roku od 15 dana.

 

-ukida u točki III. izreke.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.) Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj 77 P-20/2020-27 od 28. prosinca 2021. godine odbijeni su kao neosnovani u eventualnoj kumulaciji svi postavljeni tužbeni zahtjevi tužiteljice D. P. iz Z., i to:

-onaj kojim je traženo da se poništi  ugovor o darovanju nekretnina sklopljen dana 4. lipnja 2016. godine između tužiteljice D. P., iz Z. u svojstvu darovatelja i D. P., iz Z., u svojstvu daroprimatelja, ovjeren kod javnog bilježnika V. K., iz Z.,  pod brojem: OV-9124/16 te da se naloži tuženiku da tužiteljici izda ispravu podobnu za upis njenog prava vlasništva u zemljišne knjige na nekretnini upisanoj u z. k. ul. br. 8246, poduložak br. 22 i br. 48 k.o. V. i to: 22. ETAŽA: 37/1000 dijela z.k.č.br. 6714/1 k.o. V. N., stambeno poslovna zgrada i dvorište P. ulica, ukupne površine 1130 m2, povezano s vlasništvom stana smještenog na trećem katu zgrade u P. ulici, nacrtne oznake 301, površine 139čm, kojem kao sporedni dio pripada spremište s21 od 2čm smješteno u podrumu zgrade., i 48. ETAŽA: 3/1000

dijela z.k.kč.br. 6714/1 k.o. V. N., stambeno poslovna zgrada i dvorište, P. ulica, ukupne površine 1130 m2, povezano s vlasništvom garaže smještene u podrumu zgrade u P. ulici, nacrtne oznake G-18-19, površine 17čm, a koju ispravu će u protivnom zamijeniti ova presuda;

-onaj kojim se utvrđuje ništetnim Ugovor o darovanju nekretnina sklopljen dana 4. lipnja 2016. godine između tužiteljice D. P., iz Z., u svojstvu darovatelja i D. P., iz Z., u svojstvu daroprimatelja, ovjeren kod javnog bilježnika V. K., iz Z., pod brojem: OV-9124/16, te da se naloži brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovi navedenog Ugovora o darovanju nekretnina i uspostava zemljišnoknjižnog stanja na nekretnini upisanoj u z. k. ul. br. 8246, poduložak br. 22 i br. 48 k.o. V. i to: 22. ETAŽA: 37/1000 dijela z.k.č.br. 6714/1 k.o. V. N., stambeno poslovna zgrada i dvorište P. ulica, ukupne površine 1130 m2, povezano s vlasništvom stana smještenog na trećem katu zgrade u P. ulici, nacrtne oznake 301, površine 139čm, kojem kao sporedni dio pripada spremište s21 od 2čm smješteno u podrumu zgrade., i 48. ETAŽA: 3/1000 dijela z.k.kč.br. 6714/1 k.o. V. N., stambeno poslovna zgrada i dvorište, P. ulica, ukupne površine 1130 m2, povezano s vlasništvom garaže smještene u podrumu zgrade u P. ulici, nacrtne oznake G-18-19, površine 17čm, kakvo je bilo prije provedbe ugovora o darovanju tako da se briše pravo vlasništva na tim nekretninama s imena tuženika uz istovremeni upis tog prava u vlasništvo tužiteljice, a što je tuženik dužan trpjeti; i

-onaj kojim se nalaže tuženiku da tužiteljici izda ispravu podobnu za upis njenog prava vlasništva u zemljišne knjige na nekretnini upisanoj u z. k. ul. br. 8246, poduložak br. 22 i br. 48 k.o. V. i to: 22. ETAŽA: 37/1000 dijela z.k.č.br. 6714/1 k.o. V. N., stambeno poslovna zgrada i dvorište P. ulica, ukupne površine 1130 m2, povezano s vlasništvom stana smještenog na trećem katu zgrade u P. ulici, nacrtne oznake 301, površine 139čm, kojem kao sporedni dio pripada spremište s21 od 2čm smješteno u podrumu zgrade., i 48. ETAŽA: 3/1000

dijela z.k.kč.br. 6714/1 k.o. V. N., stambeno poslovna zgrada i dvorište, P. ulica, ukupne površine 1130 m2, povezano s vlasništvom garaže smještene u podrumu zgrade u P. ulici, nacrtne oznake G-18-19, površine 17čm, a koju ispravu će u protivnom zamijeniti ova presuda (točka I. izreke).

 

1.1.) O troškovima postupka je odlučeno tako da je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za naknadu parničnog troška (točka I. izreke), i tako da je tužiteljici naloženo da tuženiku naknadi trošak isplatom iznosa od 113.750,00 kuna (točka II. izreke).

 

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14. i 79/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem jednog od postavljenih tužbenih zahtjeva uz dosudu joj parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

3.) U odgovoru na žalbu tuženik osporava sve žalbene navode tužiteljice te predlaže da nadležni drugostupanjski sud izjavljenu žalbu odbije kao neosnovanu i potvrdi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

4.) Žalba je osnovana.

 

5.) Predmet spora u ovoj parnici je ugovor o darovanju stana sa garažom, koji su stranke zaključile dana 04. lipnja 2016. godine – odnosno, prema redoslijedu zahtjeva postavljenih u eventualnoj kumulaciji njegovo poništenje, utvrđenje ništetnim te njegov opoziv uslijed nezahvalnosti daroprimatelja.

 

6.) Sve postavljene zahtjeve tužiteljice sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanima jer:

 

-ocjenjujući iskaze tužiteljice te svjedoka (B. M. – majka tužiteljice, I. M. – sestrična tužiteljice) neživotnima a onda i neistinitima, jer su u protivnosti sa sadržajem e-mail korespondencije tužiteljice koju je upućivala tuženiku u razdoblju prije sklapanja predmetnog ugovora o darovanju, sud nalazi utvrđenim da je inicijator za sklapanje ugovora o darovanju predmetnog stana bila upravo tužiteljica te da do toga nije došlo zato što je to tuženik od nje zahtijevao, iz čega zaključuje da tužiteljica u provedenom postupku nije dokazala postojanje zablude kao razloga za poništenje predmetnog ugovora u smislu odredbe čl.284.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), odnosno da nije dokazala da bi tuženik kod tužiteljice izazvao zabludu ili je održavao u zabludi a sve to sa namjerom da ista zaključi predmetni ugovor o darovanju;

 

-jer niti iz jednog izvedenog dokaza ne proizlazi da bi predmetni ugovor o darovanju bio protivan Ustavu RH, niti jednom prisilnom propisu ili moralu društva pa da bi bio ništetan u smislu odredbe čl.322.st.1. ZOO/05, a ocjenjuje da se u konkretnom slučaju nije radilo niti o darovanju bez prave predaje (za koji je potrebna posebna forma javnobilježničkog akta) budući na temelju sadržaja ugovora i prihvaćenog iskaza tuženika nalazi utvrđenim da je tuženik, kao daroprimatelj, već u vrijeme darovanja bio u suposjedu predmetnog stana; i

 

-jer nalazi da u predmetnom slučaju ne postoje razlozi za opoziv darovanja zbog grube nezahvalnosti obdarenika u smislu odredbe čl.494.st.1. i st.2. ZOO/05, a to stoga što tuženik nije pravomoćno osuđen za počinjenje ikakvog kaznenog djela bilo na štetu tužiteljice ili člana njene uže obitelji, a grubom nezahvalnošću ne može se smatrati niti tuženikovo traženje od tužiteljice da se iz predmetnog stana iseli budući je to jedno od  prava vlasnika nekretnine, slijedom čega tužiteljice nije ovlaštena niti temeljem toga zahtijevati povrat vlasništva darovanih nekretnina.

 

7.) U sporenju pravilnosti i zakonitosti navedene presude, tužiteljica u žalbi u bitnome ističe:

 

-da je sud učinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a,  budući da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama glede niti jednog od postavljenih zahtjeva u eventualnoj kumulaciji, što da je to vidljivo iz načina na koji je presuda obrazlagana koji ukazuje na vrlo površan pristup izradi pobijane presude budući da ni u samom njenom uvodu nisu iznesene činjenice na kojima je tužiteljica temeljila postavljene zahtjeve, a vidljivo je i iz toga što je sud prvog stupnja sadržajno pomiješao činjenična utvrđenja jer je iskaz svjedokinje B. M. cijenio u svezi zahtjeva za poništenje ugovora iako je navedena svjedokinja saslušavana na okolnost postojanja razloga za opoziv darovnog ugovora;

 

-da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da između stranaka nije postojao dogovor da će tužiteljica darovati tuženiku predmetni stan ali da će joj ga on vratiti ako njihov brak ne uspije, a što on nakon razvoda braka nije učinio već je podnio zahtjev za iseljenje nje i njihova zajedničkog djeteta; da u prilog navedenom govori činjenica da su stranke u postupku obveznog savjetovanja postigli sporazum o planu zajedničke skrbi nad njihovim maloljetnim djetetom, prema kojem je tužiteljica nakon razvoda trebala nastaviti živjeti sa djetetom stranaka u navedenom stanu koji je bio predmetom darovanja – iz čega proizlazi da je tužitelj, kasnijim podnošenjem zahtjeva za iseljenje, od navedenog dogovora o vračanju stana naknadno odustao, što sve sud prvog stupnja nije uzeo u obzir pri ocijeni iskaza tužiteljice i tuženika; da je sud prvog stupnja, pri izvođenju zaključka da nije tuženik od tužiteljice zahtijevao darovanje predmetnog stana već da je inicijator darovanja bila tužiteljica, sasvim pogrešno ocijenio takozvanu e-mail korespondenciju tužiteljice koju je upućivala tuženiku, jer da ni iz jednog njenog e-maila ne proizlazi da bi tuženik navedeno od nje zahtijevao; da tuženik, kada je svoj povratak u bračnu zajednicu uvjetovao darovanjem, lukavo pazio da o tome ne ostavi nikakav pisani trag već je to tražio isključivo u njihovim usmenim razgovorima, zbog čega niti ne postoje njegovi e-mailovi kojima bi odgovorio na njene e-mailove, a što je sud prvog stupnja potpuno zanemario;

 

-da je tužiteljica zahtjev na utvrđenje ništetnosti temeljila na nemoralnosti u postupanju tuženika i na nedostatku potrebne forma jer se radilo o darovanju bez prave predaje, a da se je radilo o darovanju bez prave predaje proizlazi, ne samo iz iskaza tužiteljice, u kojem je ona navela da se je tuženik u stan vratio tek nakon potpisa predmetnog ugovora o darovanju, odnosno nakon što je postao njegovim samovlasnikom, već navedeno proizlazi i iz sadržaja samog ugovora u kojem nije navedeno da bi daroprimatelj u času darovanja već bio u posjedu darovane nekretnine, a i iz činjenice da je u preambuli ugovora navedena tuženikova adresa različita od adrese darovanog stana; da je zbog svega navedenog potpuno neutemeljen i pogrešan zaključak suda prvog stupnja da se je tuženik u času sklapanja ugovora nalazio u suposjedu predmetnog stana;

 

-da je pogrešan i bez ikakve argumentacije i stav suda prvog stupnja o nepostojanju razloga za opoziv darovanja zbog grube nezahvalnosti, odnosno da postojanje tih razloga ne proizlazi iz provedenih dokaza.

 

7.1.) Osnovane su naprijed navedene žalbene tvrdnje u dijelu u kojem se spori zakonitost i pravilnost odluke o odbijanju drugog (prvog podrednog), od ukupno tri zahtjeva postavljena u eventualnoj kumulaciji, a kojim je traženo utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o darovanju, što će sve biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

 

8.) Uvodno valja, prije svega, napomenuti da je tužiteljica u predmetnoj parnici postavila ukupno tri zahtjeva u eventualnoj kumulaciji, poredavši ih tako da je primarni (prvi) zahtjev onaj kojim se traži poništenje predmetnog ugovora zbog zablude i prijevarnog postupanja, da je prvi podredni (drugi po redu) zahtjev onaj kojim se traži utvrđenje ništetnosti istog ugovora, a drugi podredni (treći po redu) je zahtjev koji proizlazi iz izvršenog opoziva istog ugovora.

 

8.1.) U opisanoj situaciji kada je postavljeno više zahtjeva u eventualnoj kumulaciji, sud je o narednom (drugom, trećem) ovlašten odlučiti samo ukoliko bi našao da je prethodno postavljeni zahtjev neosnovan. S obzirom na naprijed navedeno u predmetnom slučaju, a imajući pri tome u vidu pravne posljedice ništetnosti (ex tunc) i pravne posljedice poništenja ugovora (ex nunc), tada bi bilo logično kao primarni zahtjev postaviti onaj na utvrđenje ništetnosti, jer se može zahtijevati poništenje onog ugovora koji nije apsolutno pravno nevaljan (ništetan). O navedenom je ovaj sud drugog stupnja i vodio računa prilikom ispitivanja osnovanosti žalbe tužiteljice i prilikom preispitivanja pravilnosti i zakonitosti pobijane prvostupanjske presude.

 

9.) Tužiteljica je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnog darovnog ugovora temeljila na tvrdnjama o postojanju dva razloga ništetnosti: da istome nedostaje propisana forma javnobilježničkog akta s obzirom da se radi o ugovoru o darovanju bez prave predaje, i da je sklopljeni ugovor po svojem sadržaju nemoralan ugovor.

 

9.1.) Navedeni zahtjev sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim jer nalazi utvrđenim da niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi sklopljeni ugovor o darovanju bio protivan Ustavu RH, nekom prisilnom propisu ili moralu društva, i jer nalazi utvrđenim da je tuženik već u momentu sklapanja (potpisivanja i ovjere) predmetnog darovnog ugovora bio u suposjedu darovanog stana pa za valjanost sklopljenog ugovora nije bila potrebna forma javnobilježničkog akta budući da se ne radi o darovanju bez prave predaje.

 

10.) Osnovano tužiteljica ističe da navedena odluka suda prvog stupnja ne sadrži razloge za sve važne činjenice, čime je ostvareno postojanje bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a. Međutim, to u predmetnom slučaju nije bilo razlogom za ukidanje donesene presude jer je navedenu manjkavost bilo moguće otkloniti u ovom žalbenom postupku na temelju stanja spisa – odnosno na temelju izvedenih dokaza i dokaza koji postoje u spisu, što je i učinio ovaj sud drugog stupnja temeljem procesnih ovlasti iz odredbe čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a.

 

11.) Postupajući u skladu sa naprijed navedenom odredbom ovaj sud drugog stupnja utvrđuje postojanje slijedećih važnih činjenica koje nisu bile sporne među strankama:

 

-da su stranke bivši supružnici čiji brak je razveden sporazumom potvrđenim rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 146 R1 Ob-2132/17-3 od 06. prosinca 2017. godine;

 

-da je predmetni ugovor o darovanju nekretnine (stana) sklopljen tijekom trajanja braka, i to dana 04. lipnja 2016. godine te je na istome istog dana izvršena javnobilježnička ovjera potpisa darovateljice i daroprimatelja;

 

-da je navedenim ugovorom tužiteljica darovala tuženiku stan u svojem vlasništvu, s tim da je u navedenom ugovoru navedeno (čl.4.) da daroprimatelj stupa u posjed darovanih nekretnina danom njegova zaključenja.

 

11.1.) Nadalje, na temelju izvedenih dokaza po prvostupanjskom sudu (stranački iskazi tužiteljice i tuženika, iskazi saslušanih svjedoka, e-mail korespondencija stranaka) ovaj drugostupanjski sud utvrđuje postojanje slijedećih važnih činjenica:

 

-da su stranke prije sklapanja navedenog ugovora zajedno živjele u stanu koji je bio predmetom darovanja naprijed navedenim darovnim ugovorom;

 

-da je tuženik, u razdoblju od sklapanja braka 2012. godine pa do sklapanja ugovora o darovanju, u dva navrata napuštao bračnu zajednicu te odselio iz navedenog stana, i to prvi put u razdoblju od sredine mjeseca listopada 2014. godine pa do 31. prosinca 2014. godine, i drugi put od 07. ožujka 2015. godine pa do sklapanja darovnog ugovora;

 

-da se je tuženik u navedeni darovani mu stan ponovno vratio tjedan dana po sklapanju ugovora o darovanju te je u njemu živio sa tužiteljicom i zajedničkim djetetom stranaka sve do razvoda braka.

 

12.) Imajući u vidu naprijed navedene činjenice tada izvjesno proizlazi da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da se je tuženik već u momentu sklapanja (potpisa) ugovora 04. lipnja 2016. godine nalazio u suposjedu stana koji je bio predmetom darovanja. Takav zaključak proturječi, ne samo sadržaju (čl.4.) navedenog ugovora u kojem je navedeno da daroprimatelj stupa u posjed darovane stvari danom sklapanja ugovora o darovanju, već i iskazima stranaka – tužiteljice koja je ustvrdila da se je tužitelj doselio u stan tjedan dana po potpisu ugovora, a i iskazu samog tuženika u kojem je potvrdio da se je u ožujku 2015. godine odselio od tužiteljice i iz stanu u kojem su do tada zajedno živjeli, a da se je u stan ponovno vratio nakon što je sklopljen darovni ugovor.

 

12.1.) Međutim, navedeni pogrešni zaključak prvostupanjskog suda nema nikakvog pravnog značaja za pravnu ocjenu da li predmetni ugovor predstavlja ugovor o darovanju bez prave predaje, za koji je da bi bio pravno valjan, u smislu odredbe čl.482.st.2. ZOO/05, potrebna forma javnobilježničkog akta. Naime, o darovanju bez prave predaje stvari radi se onda kada je predaja darovane stvari odgođena za neko buduće (određeno ili neodređeno) vrijeme, a o čemu se u predmetnom slučaju ne radi, jer iz naprijed navedenih nespornih i utvrđenih činjenica izvjesno proizlazi da  je tuženik nakon sklapanja ugovora stupio u posjed stana tako što se je po  sklapanju ugovora  doselio u navedeni stan te u njemu nastavio živjeti zajedno sa tužiteljicom (darovateljicom) i zajedničkim djetetom stranaka.

 

12.2.) S obzirom na naprijed navedeno predmetni ugovor, koji je sklopljen u pismenoj formi i na kojem su potpisi stranaka javnobilježnički ovjereni, u potpunosti udovoljava formi propisanoj odredbom čl.482.st.1. ZOO/05, pa je stoga pravilan zaključak suda prvog stupnja da zbog navedenog razloga predmetni ugovor o darovanju nije ništetan.

 

13.) Međutim, pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da sklopljeni ugovor nije ništetan zbog razloga propisanog odredbom čl.322.st.1. ZOO/05, kojom odredbom je propisano da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Naime, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda predmetni ugovor je ništetan jer je isti, već i s obzirom na pobudu zbog koje je sklopljen, protivan moralu društva a što će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

 

14.) Prije svega, kada se govori o nemoralnosti nekog ugovora, tada treba imati u vidu da pojam "moral društva" nije zakonom definirana kategorija, već je isti satkan od pravila etike što podrazumijeva skup pravila poželjnog ponašanja, pa ako netko postupa suprotno, on tada postupa i protivno moralu. No, povreda morala društva mora se utvrđivati u svakom pojedinačnom slučaju, pri čemu je potrebno voditi računa o elementima koji su odlučni u konkretnoj situaciji, a što je sud prvog stupnja propustio učiniti.

 

15.) Međusobna darovanja između bračnih supružnika tijekom trajanja braka, sama po sebi, nisu niti rijetka niti su protivna moralu društva, pa slijedom toga to ne bi bio niti predmetni ugovor o darovanju. Međutim, tužiteljica je već u činjeničnom supstratu tužbe iznijela, a to je ponovila i u svojim kasnijim stranačkim očitovanjima te konačno potvrdila i u svojem stranačkom iskazu, da joj je pobuda, odnosno motiv za sklapanje predmetnog ugovora kojim je tuženiku darovala stan, bila očuvanje braka sa tuženikom. To je obrazložila time da je je tuženik, od sklapanja braka 2012. godine u dva navrata napuštao bračnu zajednicu te se odselio od nje i iz navedenog stana, pa je navedenim činom (sklapanjem ugovora o darovanju) nastojala nagnati tuženika da se vrati u bračnu zajednicu.

 

15.1.) O postojanju upravo navedene pobude tužiteljice za sklapanje predmetnog ugovora o darovanju može se zaključivati iz brojne u spisu postojeće e-mail korespondencije (list 17-19, 45-49, 72-75) tužiteljice tuženiku tijekom njegova izbivanja iz bračne zajednice, koju su u spis dostavile obje parnične stranke. Naime, iz sadržaja navedenih e-mail poruka, koje je nesporno tužiteljica uputila tuženiku i koje je tuženik nesporno i primio, proizlazi da su stranke tijekom trajanja braka doista imale ozbiljnih bračnih problema i neslaganja, koja su između ostalog bila uzrokovana uplitanjem tužiteljičinih roditelja u njihove bračno-obiteljske odnose, zbog čega je tuženik odlazio od tužiteljice i iz bračne zajednice, i da je tužiteljica molila tuženika da joj se vrati te da mu je za to spremna darovati cijeli stan u kojem su do prekida zajednice zajedno i živjeli.

 

15.2.) U svojem stranačkom iskazu (list 107-112) tuženik je osporio da bi on bio inicijator navedenog darovanja, odnosno da bi on to tražio od tužiteljice ili da bi joj on uvjetovao svoj povratak u bračnu zajednicu sklapanjem predmetnog ugovora. On je tvrdio da je to bila isključivo volja tužiteljice, jer je ona smatrala da će na taj način otkloniti uzroke njihova neslaganja u braku, tj. da će otkloniti prisutnost svojih roditelja te njihovo miješanje u bračne i obiteljske odnose. Dakle, imajući u vidu i iskaz samog tuženika kao stranke, kao i naprijed spomenutu e-mail korespondenciju koju mu je tužiteljica uputila za vrijeme kada nisu živjeli zajedno u predmetnom stanu, tada je sasvim izvjesno da je i  tuženiku bilo sasvim jasno kojim se je pobudama rukovodila tužiteljice kada je odlučila sklopiti predmetni ugovor o darovanju. Takvo darovanje, tj. darovanje učinjeno iz tih pobuda on je i prihvatio s obzirom da je sklopljeni ugovor i potpisao i nakon potpisa istog vratio se je tužiteljici i u predmetni stan, a nakon što je ponovno došlo prekida bračne zajednice koja je rezultirala i razvodom u prosincu 2017. godine, zadržao je to vlasništvo, čak što više kao vlasnik stana zatražio je njeno iseljenje iz istog.

 

15.3.) Dakle, kada se ima u vidu naprijed navedeno (točka 15., 15.1., 15.2.), kada se ima u vidu nesporna činjenica da je tuženik doista iz bračne zajednice, prije sklapanja predmetnog ugovora, izbivao više od jedne godine (od ožujka 2015. do lipnja 2016.), kada se ima u vidu činjenica da se je tuženik u bračnu zajednicu tužiteljici vratio nakon sklapanja predmetnog ugovora, i kada se ima u vidu i nesporna činjenica da se je naveden bračna zajednica vrlo brzo ponovno raspala (srpanj-kolovoz 2017.) te da je brak stranaka i razveden u prosincu 2017. godine, tada prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, jedina i odlučujuća pobuda kojom se je tužiteljica rukovodila prilikom donošenje odluke o sklapanju ugovora o darovanju stana tuženiku, je da se on vrati u bračnu zajednicu, a ne ono što inače čini svrhu jednog takvog ugovora.

 

16.) Kada je riječ o pobudama za sklapanje nekog ugovora, tada treba reći i to da je odredbom čl.273. ZOO/05, u st.1., propisano da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost; a u st.2., da ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je drugi ugovaratelj za to znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka; i konačno u st.3., da besplatni ugovor nema pravni učinak i kad drugi ugovaratelj nije znao, ni morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja.

 

17.) Nadalje, ovdje treba imati u vidu da je institut braka reguliran odredbama Obiteljskog zakona (NN broj 103/15., 98/19. i 47/20. – dalje: ObZ), i u skladu sa njegovim odredbama sadržanim u čl.4., čl.13. te čl.31., brak i bračna zajednica temelje se na načelima solidarnosti, dobrovoljnosti, uzajamnog poštivanja i pomaganja, ravnopravnosti supružnika te na sporazumijevanju o svim bitnim pitanjima u braku i bračnim odnosima. Kao što budući supružnici slobodno odlučuju o ulasku u bračnu zajednicu, isto tako oni slobodno, rukovodeći se naprijed navedenim načelima, slobodno odlučuju i o ostanku u bračnoj zajednici, odnosno o njenom raskidanju.

 

18.) Sklapanje predmetnog ugovora o darovanju, kojim je tužiteljica darovala tuženiku stan kojeg je ona bila vlasnica, i to ne sa namjerom (pobudom) da svoga supružnika (daroprimatelja) obdari svojom imovinom, koja pobuda bi proizlazila iz njegova uvažavanja te poštovanja kao supružnika, već isključivo sa namjerom (pobudom) da tim činom nagna daroprimatelja, tj. svoga supružnika, da se zbog tog čina vrati u bračnu zajednicu koju je prethodno napustio i iz nje izbivao, zasigurno nije u skladu sa naprijed navedenim temeljnim načelima na kojima počiva institut braka i bračne zajednice dvoje ljudi, a uslijed toga je sklapanje takvog ugovora i protivno uobičajenim uzusima moralnog postupanja.

 

18.1.) Dakle, temeljem činjenica koje nisu bile sporne u ovom postupku, i onih naprijed navedenih koje je utvrdio ovaj sud drugog stupnja temeljem odredbe čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud nalazi utvrđenim da je predmetni ugovor o darovanju protivan moralu društva a time i ništetan u smislu odredbe čl.322.st.1. ZOO/05. S obzirom na to tužiteljici pripada pravo, ne samo tražiti utvrđenje njegove ništetnosti, već u skladu sa odredbom čl.323.st.1. ZOO/05, i pravo tražiti povrat vlasništva darovanog stana.

 

19.) S obzirom da ovaj sud drugog stupnja nalazi postojanje razloga ništetnosti sklopljenog ugovora o darovanju, navedeni ugovor nije proizveo nikakve pravne učinke od momenta njegova sklapanja (djelovanje ništetnosti ex tunc). Već i s obzirom na to, otpada pravna utemeljenost tužiteljičinih tvrdnji o pobojnosti istog ugovora zbog navodnog prijevarnog postupanja tuženika, iako tužiteljica te tvrdnje, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kao što to ocjenjuje i sud prvog stupnja, nije tijekom postupka niti dokazala. Dakle, sud prvog stupnja je utemeljeno odbio primarno postavljeni tužbeni zahtjeva, kojim je traženo poništenje predmetnog ugovora pa je stoga, temeljem odredbe čl.368.st.2. ZPP-a, u navedenom dijelu valjalo odbiti žalbu tužiteljice te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točki I. izreke.

 

20.) Međutim, u skladu sa naprijed izloženim, odluka kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti te za povrat stečenog temeljem ništetnog ugovora, donesena je uz pogrešnu primjenu materijalnog prava pa je stoga, temeljem odredbe čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a, u navedenom dijelu valjalo uvažiti žalbu tužiteljice te preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu u točki II. izreke, i to prihvaćanjem prvog podrednog zahtjeva kao osnovanog.

 

21.) Konačno, kako je ovom presudom prihvaćen prvi podredni zahtjev, to je onda valjalo ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu u točki III. izreke (odluka o drugom podrednom zahtjevu), jer u situaciji kada se između više zahtjeva postavljenih u eventualnoj kumulaciji prihvati prvotni tada se smatra da onaj potonji niti ne egzistira.

 

22.) Budući da je uslijed prihvaćanja žalbe tužiteljice došlo do preinake pobijane prvostupanjske presude to je onda valjalo odlučiti i o troškovima parničnog postupka, sve to temeljem odredbe čl.166.st.2. ZPP-a, kojom je propisano da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.

 

22.1.) Prihvaćanjem jednog (prvog podrednog) od više zahtjeva postavljenih u eventualnoj kumulaciji smatra se da je tužiteljica uspjela u predmetnoj parnici u cijelosti, slijedom čega joj pripada i pravo na trošak parničnog postupka u cijelosti, i to temeljem odredbe čl.154.st.1. ZPP-a, i to onog troška koji je u skladu sa odredbom čl.155. ZPP-a bio potreban za vođenje predmetne parnice.

 

23.) Tužiteljica je sačinjenim troškovnikom (list 116) zatražila naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 157.500,00 kuna, pri čemu je  isti odredila i po vrsti i po visini, tj. navela je i radnje za koje potražuje trošak i navela je njegovu visinu.

 

23.1.) Polazeći od navedenog troškovnika, polazeći od u tužbi naznačene vrijednosti predmeta spora (1.800.000,00 kuna), i polazeći od odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12. i dr. – dalje: Odvjetnička tarifa), ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da tužiteljici pripada pravo na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika – i to za sastav tužbe u iznosu od 18.000,00 kuna, u skladu sa Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife; za sastav podneska od 07.05.2018., kojim se je tužiteljica očitovala na tuženikov odgovor na tužbu, u iznosu od 18.000,00 kuna u skladu sa Tbr.8.t.1. Odvjetničke tarife; za zastupanje na ročištima održanim dana 08.06.2018. i 02.09.2019. u iznosu od po 9.000,00 kuna za svako, u skladu sa Tbr.9.t.2. Odvjetničke tarife; za zastupanje na ročištima održanim 04.09.2018. i 15.11.2021. u iznosu od po 18.000,00 kuna za svako, u skladu sa Tbr.9.t.1. Odvjetničke tarife. Navedeni trošak ukupno iznosi 90.000,00 kuna, i na navedeni trošak tužiteljici pripada i pravo na trošak PDV-a u skladu sa Tbr.42. Odvjetničke tarife, koji iznosi 22.500,00 kuna, pa ukupan navedeni trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku pred prvostupanjskim sudom iznosi 112.500,00 kuna.

 

23.2.) Od zatraženog troška tužiteljici nije dosuđen trošak za ročište od 13. studenog 2019. godine, jer to ročište u ovom postupku nije niti održano, a za ročišta održana 08.06.2018. i 02.09.2019. godine nije joj dosuđen trošak u zatraženom iznosu od po 18.000,00 kuna, već u iznosima od po 9.000,00 kuna, jer se je na navedenim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima

 

23.3.) Nadalje tužiteljici pripada pravo i na trošak plaćenih sudskih pristojbe na presudu u iznosu od 5.000,00 kuna, kao i na plaćenu pristojbu na žalbu protiv presude u iznosu od 10.000,00 kuna.

 

23.4.) Konačno, budući da je uspjela sa izjavljenom žalbom tužiteljici pripada i pravo na trošak sastava žalbe po punomoćniku, i to u zatraženom iznosu od 22.500,00 kuna, sve to u skladu sa Tbr.10.t.1. Odvjetničke tarife.

 

24.) Dakle, ukupan trošak tužiteljice, na koji ona ima pravo u skladu sa odredbom čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, iznosi 150.000,00 kuna, koliko joj je ovom presudom i dosuđeno.

 

25.) Slijedom naprijed izloženog, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, preinačena je i odluka o troškovima postupka sadržana u točki IV. izreke presude.

 

 

Bjelovar, 22. prosinca 2022.

 

 

                                                                                                 Predsjednik vijeća

 

                                                                                                      Vladimir Šestak v. r.