- 1 -              Rev 2770/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2770/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja I. G., OIB ... iz S., kojeg zastupa punomoćnica N. L., odvjetnica u D. S. protiv tuženice A. R., OIB ... iz Z., koju zastupa punomoćnik P. Ć., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženice G. Z., OIB ... kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-491/2017-6 od 3. prosinca 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-287/16-16 od 23. veljače 2017., u sjednici održanoj 21. prosinca 2022.

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbija se revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-491/2017-6 d 3. prosinca 2018. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženici predati tužitelju nekretninu upisanu u zk.ul. 10571, broj poduloška 5, k.o. G., u naravi stan 1.GPM 1, površine 13,05 m2 u podrumu SP 1, površine 1,97 m2 u podrumu, SPV 1, površine 1,93 m2, vanjsko st. i stan br.6. površine 80,16 m2 u potkrovlju, ukupne površine 97,11 m2 u nacrtu označenog plavom bojom koji se nalazi u kući broj 1 i kući broj 3, ... na kč.br. 444/11 površine 233 hvati i 837 m2, slobodnu od osoba i stvari u roku od 15 dana, te je odbijen zahtjev kojim se nalaže tuženoj platiti tužitelju iznos od 758.400,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje na pojedina iznose od 6.895,00 kn koji teku od svakog 15-tog u mjesecu počev od dana dospijeća prvog iznosa 15.06.2007. do podnošenja tužbe po stopi za razdoblje od dospijeća do 29.06.2013. i tako nadalje do predaje u posjed da tužitelju isplaćuje mjesečne iznose od 6.895,00 kn najkasnije do 15-tog u mjesecu za tekući mjesec. U točki II. naloženo je tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 40.450,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 23. veljače 2017. pa do isplate u roku od 15 dana. U točki III. naloženo je tužitelju naknaditi umješaču parnični trošak u iznosu od 40.450,00 kn sa zateznom kamatom  tekućom od 23. veljače 2017. pa do isplate u roku od 15 dana.

 

2. Presudom suda drugog stupnja u točki 1. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-287/16-16 od 23. veljače 2017. U točki II. odbijen je zahtjev umješača na strani tuženika za naknadu parničnog troška sastava odgovora na žalbu tužitelja.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) podnio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje. Traži trošak za sastav revizije i sudske pristojbe na reviziju.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je neosnovana.

 

6. Prema odredbi članka 392.a stavka 1. ZPP-a u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je, je li tuženica ima pravnu osnovu za korištenje nekretnine te posljedično tome i visina naknade za korištenje predmetne nekretnine.

 

8.U postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su slijedeće činjenice:

- predmetna nekretnina je predmetom ugovora o najmu stana koji je zaključen između umješača G. Z. kao najmodavca i supruga tuženice P. R. kao najmoprimca, a u kojem ugovoru je tuženica navedena kao član domaćinstva koja s najmoprimcem ima pravo koristiti se stanom

- tužitelj se upisao kao vlasnik stana temeljem presude na temelju priznanja P-7532/07 od 18. kolovoza 2011., ali je sada kao vlasnica nekretnine upisana tužiteljeva majka K. G. temeljem darovnog ugovora od 21.10.2009.

- tužitelj je kao zajmodavac-predlagatelj osiguranja sa tvrtkom T. Z. d.o.o. za projektiranje, građenje i nadzor sklopio 24.11.2006. ugovor o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine; prema tom ugovoru je tužitelj dao zajmoprimcu –protivniku osiguranja zajam u protuvrijednosti od 15.000,00 EUR-a, a zajmoprimac je dao suglasnost da se po tom ugovoru izvrši prijenos prava vlasništva na predmetnoj nekretnini uz zabilježbu da je prijenos obavljen radi osiguranja novčane tražbine

- da je javni bilježnik Z. B.-Š. izdala potvrdu broj OU-152/07 od 5.6.2007. kojom potvrđuje da je protivnik osiguranja T. Z. d.o.o. nije postupio prema odredbama čl. 277. st. 1. Ovršnog zakona, pa se smatra da je predlagatelj osiguranja-ovdje tužitelj I. G. postao punopravni vlasnik predmetne nekretnine

- da je u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu između tužitelja i tvrtke T. Z. d.o.o. kao i u vrijeme izdavanja potvrde javnog bilježnika u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine bila upisana tvrtka T. d.o.o. iz Z., MBS ...; dakle da se radi o dvije potpuno različite pravne osobe, koje imaju sjedište na istoj adresi i istu osobu ovlaštenu za zastupanje-direktora I. M.

 

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su odbili tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što trgovačko društvo T. Z. d.o.o. s kojim je tužitelj zaključio ugovor o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine, nije imalo nikakva zemljišnoknjižna prava kojima bi moglo raspolagati u odnosu na predmetnu nekretninu, odnosno nije bio vlasnikom iste, usprkos tome što odredba članka 274. stavka 1. Ovršnog zakona propisuje da stvar koja je predmetom fiducijarnog prijenosa vlasništva mora biti vlasništvo protivnika osiguranja. Stoga sporazum  radi osiguranja prijenosom vlasništva na nekretnini ne predstavlja valjani pravni temelj za stjecanje prava vlasništva u korist tužitelja, niti može predstavljati temelj za uknjižbu, pa zaključenjem takvog sporazuma s nevlasnikom tužitelj nije mogao postati punopravni vlasnik predmetne nekretnine. Stoga tužitelj nema valjanu pravnu osnovu niti zakonit način stjecanja nekretnine te je neosnovan zahtjev tužitelja za iseljenje tuženice kao i zahtjev za isplatu naknade za korištenje, jer oba zahtjeva može postaviti samo ona osoba koju se prethodno može smatrati vlasnikom ili predmnjevanim vlasnikom. U odnosu na presudu na temelju priznanja pod poslovnim brojem P-7532/07 kojom je upisani vlasnik T. d.o.o. u parnici priznao tužbeni zahtjev tužitelja navodi se da se radi o presudi koja djeluje samo između stranaka u postupku, a radi se i o nedopuštenom raspolaganju jer nikakvog pravnog temelja za stjecanje prava vlasništva u odnosu na tvrtku T. d.o.o. tužitelj nema. Glede tuženice, nižestupanjski sudovi navode da tuženica predmetnu nekretninu ne koristi bespravno, jer je predmetnu nekretninu stekao umješač G. Z. naplatnim pravnim poslom-kupoprodajnim ugovorom od 11.01. 2000. po kom ugovoru je isplatio kupoprodajnu cijenu i preuzeo posjed, a zaključio ga je sa zemljišnoknjižnim i stvarnim vlasnikom nekretnine-tvrtkom T. d.o.o. Stoga tuženica ima jaču pravnu osnovu za korištenje nekretnine od osnova tužitelja.

 

10. Suprotno revizijskim navodima tužitelja, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer je obrazloženje presude jasno i razumljivo, te se može ispitati.

 

10.1. Tužitelj problematizira ocjenu potvrde javnog bilježnika od 5. lipnja 2007., o čemu su ocjenu dali nižestupanjski sudovi da  niti u ugovoru o zajmu niti u predmetnoj potvrdi kao protivnik osiguranja nije naveden zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine, već je označena druga pravna osoba T. Z. d.o.o.. Ovdje treba naglasiti da se tužitelj nije upisao u zemljišne knjige na temelju navedene potvrde kao fiducijarni vlasnik, već po presudi na temelju priznanja u postupku koji je vođen protiv T. d.o.o. (u kojem je zakonski zastupnik isti kao zakonski zastupnik T. Z. d.o.o.) koji mu je priznao tužbeni zahtjev. Dakle, do priznanja tužbenog zahtjeva došlo je od strane pravne osobe koja nije bila sudionik ugovora o zajmu niti je navedena u predmetnoj potvrdi javnog bilježnika. Stoga su revizijski navodi tužitelja u odnosu na navedenu potvrdu javnog bilježnika irelevantni.

 

10.2. U revizijskim navodima tužitelj se poziva  na utvrđenja iz postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, što nije isticao u žalbenim razlozima protiv drugostupanjske presude, pa o navedenoj činjenici ocjenu nije dao ni drugostupanjski sud. Stoga, takve revizijske navode ne može razmatrati niti ovaj sud u okviru revizijskog postupka.

 

11. Tužitelj ističe da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tužitelja, pri čemu ne navodi koje odredbe materijalnog prava je drugostupanjski sud pogrešno primijenio. Iz sadržaja revizije može se zaključiti da je tužitelju sporna ocjena pravne osnove, odnosno tko ima jači pravni temelj za korištenje nekretnine, tužitelj koji sebe smatra vlasnikom (predmnjevanim vlasnikom) ili tuženica koja predmetni stan koristi kao član domaćinstva temeljem ugovora o najmu koji je suprug tuženice sklopio sa ovdje umješačem G. Z., a koji je predmetnu nekretninu kupio od zemljišnoknjižnog vlasnika-T. d.o.o. Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova koju prihvaća i ovaj revizijski sud kako pravna osnova tj. ugovor o zajmu koji je zaključen s tvrtkom T. Z. d.o.o. ne može predstavljati osnovu za uknjižbu, pa stoga nisu pravno odlučna niti kasnija raspolaganja tužitelja istom nekretninom jer je riječ o opetovanim raspolaganjima koja su učinjena od strane nevlasnika. Pitanje ovlaštene osobe za zastupanje ne može se poistovjetiti sa svojstvom stranke u ugovoru, kako to nastoji prikazati tužitelj u svojim revizijskim navodima. Stoga činjenica da je ista osoba ovlaštena za zastupanje dvaju pravnih osoba, sličnih naziva tvrtki, koje imaju sjedište na istoj adresi ne doprinosi subjektivnom identitetu tih dvaju pravnih osoba.

 

12. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, temeljem odredbe članka 393. ZPP-a i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 21. prosinca 2022.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

              Mirjana Magud, v.r.