- 1 -              Rev-x 514/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 514/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, članice vijeća, Željka Glušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Rijeke, R., kojeg zastupaju punomoćnice D. K. i J. P., odvjetnice u R., protiv I-tuženice D. P.1, R., OIB … , koju zastupa punomoćnica S. M., odvjetnica u R., II-tuženika B. J. iz R., III-tužene B. D. iz R., IV- tužene B. D. iz K., V-tuženika B. I. iz R., T., VI-tužene B. M., odsutne i nepoznata boravišta, VII-tuženika B. Z., odsutnog i nepoznata boravišta, VIII-tužene B. O., odsutne i nepoznata boravišta, svi kao nasljednici pok. I. B. i I.-t. P. D.2 iz R., radi utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o reviziji I-tužene D. P.1 protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-450/2012-4 od 11. studenog 2015., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4453/05 od 12. rujna 2011., u sjednici održanoj 21. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e :

 

              I. Djelomično se prihvaća revizija I-tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-450/2012-4 od 11. studenog 2015. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4453/05 od 12. rujna 2011. pod točkom I. izreke te se za navedeno sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je ništav Ugovor broj 13340 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo (s obročnom otplatom), sklopljen između Grada Rijeke, kao prodavatelja, i I. B. iz R., zastupane po punomoćnici D. P.1, kao kupca, dana 24. veljače 1994. godine, kojim ugovorom je tužitelj Grad Rijeka prodao I. B. stan sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade u R., ulaz 1, kat 05, stan br. 002, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika i terase, ukupne površine od 59,60 m2, koji stan se nalazi u zgradi izgrađenoj na k.č.br. 668, upisanoj u z.k.ul.br. 935, k.o. R.“.

 

II. Revizija I-tuženice u preostalom dijelu se odbacuje.

 

III. Nalaže se tužitelju naknaditi I-tuženici trošak sastava revizije u iznosu od 468,75 kn/62,21 EUR u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom sud je utvrdio da je ništav ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj 13340 sklopljen između tužitelja kao prodavatelja i I. B. kao kupca zastupane po punomoćnici D. P.1, dana 24. veljače 1994. (točka I izreke) pa da se ima izvršiti povrat u prijašnje zemljišno knjižno stanje brisanjem uknjižbe prava vlasništva u korist I. B. (točka II izreke). Nadalje, odbijen je dio tužbenog zahtjeva da se naloži tuženicima D. P.1 i D. P.2 predati tužitelju u posjed stan koji je bio predmet navedenog ugovora o prodaji stana (točka III izreke). Prihvaćen je dio protutužbenog zahtjeva kojim je utvrđeno da je D. P.1 bila član porodičnog domaćinstva pok. I. B. na dan 26. siječnja 1994. (točka IV. izreke), dok je odbijen preostali dio protutužbenog zahtjeva da se utvrdi da je D. P.1 imala pravo otkupiti sporni stan i da joj pripada pravo na otkup spornog stana pod istim uvjetima kao što je bio sklopljen navedeni ugovor o prodaji stana od 24. veljače 1994. pa da je tužitelj u obvezi s njom zaključiti ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo te da ista ima pravo doživotnog, nesmetanog posjedovanja, korištenja i stanovanja na spornom stanu (točka V. izreke). O trošku je odlučeno na način da je naloženo D. P.3 i D. P.2 solidarno naknaditi tužitelju parniči trošak u iznosu od 9.862,79 kn, a D. P.3 je naloženo još tužitelju naknaditi trošak u iznosu od 12.589,10 kn (točka VI izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i V. izreke, dok je preinačena odluka o parničnim troškovima u točki VI. izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

3. Prvotuženica je podnijela reviziju pozivom na čl. 382 st. 2. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i predlaže preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I., II., V. i VI. izreke te vratiti predmet na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni.

 

6. U smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost revizije potrebno je da su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, da je riječ o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da su u reviziji određeno navedeni razlozi zbog kojih podnositelj smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U reviziji je potrebno određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se odnose na pitanje te izložiti razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

7. S tim u vezi treba reći da je revizijski sud ovlašten ispitati zakonitost pobijane presude samo u granicama pitanja (čl. 392.a st. 2. ZPP) koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena revizija, te revizijske navode izvan toga ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ocjenu njihove osnovanosti.

 

8. Prvotuženica u reviziji postavlja sljedeća materijalnopravna pitanja:

 

„1. Da li smrću izdavatelja punomoći za zaključenje ugovora o otkupu stana nužno prestaje važenje punomoći i da li isto ima za posljedicu ništavost tako zaključenog ugovora i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja?

2. Je li rok za otkup stanova temeljem odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prekluzivan?

3. Je li rok od godine dana iz čl. 21 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prekluzivni rok protekom kojeg nije više moguće tražiti utvrđenje ništavosti?“.

 

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo je utvrđeno da je kupoprodajni ugovor o prodaji stana u Rijeci, Korzo 2A, na kojem postoji stanarsko pravo, kojim je tužitelj prodao stan I. B. kao nositeljici stanarskog prava, I-tuženica potpisala 24. veljače 1994. u njeno ime na temelju punomoći nakon njene smrti (26. siječnja 1994.), te da je takav ugovor, budući da je ta punomoć koju je I. B. izdala I-tuženici radi sklapanja ugovora o prodaji stana prestala njenom smrću, ništav u smislu odredbe čl. 103 st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO).

 

10. U odnosu na dio prvog pitanja postoji shvaćanje revizijskog suda, što i proizlazi iz odluka poslovni broj Rev 852/05, Rev 1148/10 na koje se I-tuženica i sama poziva te navodi da je u tim odlukama revizijski sud zauzeo stav da je takva punomoć prestala. Budući da je zaključak nižestupanjskih sudova da je prestala punomoć I-tuženici za sklapanje ugovora smrću I. B. u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda, taj dio pitanja nije važan za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Što se tiče navoda I-tuženice da je prvostupanjski sud zauzeo stav da punomoć nužno prestaje, a drugostupanjski sud da punomoć nužno ne prestaje, treba reći da to ne proizlazi iz drugostupanjske odluke, te stoga navedeno ne predstavlja razlog važnosti u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

 

11. Za prvo pitanje u dijelu koji se tiče ništavosti ugovora o otkupu stana koji je zaključen po punomoći nakon smrti davatelja punomoći, ispunjene su pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, s obzirom da nižestupanjske odluke odstupaju od pravnog shvaćanja zauzetog na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 14. studenog 2013. Su-IV-127/13-8, pa je u tom dijelu prihvaćena revizija.

 

12. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je ništav ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo budući da je isti sklopljen po I-tuženici kao punomoćnici na temelju punomoći koja je prestala smrću, pa je tako prihvaćen tužbeni zahtjev kojim je utvrđena ništavost tog ugovora.

 

13. Međutim, prema pravnom shvaćanju zauzetom na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 14. studenog 2013. Su-IV-127/13-8, tužbenim zahtjevom se ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništavosti pravnog posla koji je sklopljen od strane neovlaštene osobe jer je odredbom čl. 88 st. 3 ZOO propisano da se smatra da takav ugovor nije ni sklopljen.

 

14. Prema odredbi čl. 88. st. 1. ZOO ugovor što ga neka osoba sklopi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. Ako neovlašteno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni sklopljen (čl. 88. st. 3. ZOO).

 

15. U konkretnom slučaju radi se o sklapanju ugovora od strane neovlaštene osobe budući da I-tuženica, s obzirom na prestanak punomoći smrću vlastodavca, nije imala ovlaštenje za sklapanje ugovora kao punomoćnik u ime drugoga, a niti se po prirodi stvari nije mogao naknadno odobriti, slijedom čega ugovor nije niti sklopljen, pa su tako nižestupanjski sudovi u dijelu kojim su prihvatili zahtjev radi utvrđenja ništavosti spornog ugovora pogrešno primijenili materijalno pravo.

 

16. Stoga je valjalo djelomično preinačiti nižestupanjske presude na temelju čl. 395. st. 1. ZPP i odlučiti kao u izreci pod točkom I.

 

17. Za preostali dio prvog pitanja, koji se tiče uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, treba reći da navedena preinaka nije bila od utjecaja na izmjenu odluke o zahtjevu za uspostavu zemljišnoknjižnog stanja brisanjem uknjižbe jer su ispunjene pretpostavke iz čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99 i 114/01) budući da se radi o upisu u zemljišnim knjigama na temelju nepostojećeg ugovora, a o čemu i postoji sudska praksa (tako i odluka Rev 1148/10), tako da u pogledu tog dijela pitanja, a o kojem ni I-tuženica ne navodi da bi postojalo suprotno shvaćanje, nema pretpostavki za intervenciju revizijskog suda.

 

18. Drugo pitanje odnosi se na to je li prekluzivan rok za otkup stana temeljem odredbe čl. 4. st. 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 43/92, 69/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 47/94, 57/95, 11/97, 68/98 i 96/99 - dalje: Zakon o prodaji stanova), za koje I-tuženica navodi u prijedlogu da su nižestupanjske odluke u suprotnosti sa shvaćanjem revizijskog suda te da je Vrhovni sud Republike Hrvatske nakon donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-344/2002 zauzeo stav da takav rok nije prekluzivan, u odlukama poslovni broj Rev-851/05, Rev-x 227/10, Rev-x 951/10, Rev-x 843/13 i dr.

 

19. Odredbom čl. 4. st. 2. Zakona o prodaji stanova propisana su dva roka: a) rok za podnošenje zahtjeva za kupnju stana prodavatelju u pisanom obliku i b) rok u kojem kupac mora zatražiti sklapanje ugovora. Prvi rok za podnošenje zahtjeva za kupnju stana istekao je 31. prosinca 1995., a taj rok određen je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 44/94). Drugi rok u kojem kupac mora zatražiti sklapanje ugovora iznosi šest mjeseci, a počinje teći od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.

 

20. Prema dugogodišnjoj i ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske rok za podnošenje zahtjeva za kupnju stana jest prekluzivan rok (tako i u odluci na koju se I-tužena poziva Rev-851/05 od 25. srpnja 2007., zatim Rev-1955/10, od 4. travnja 2012., Rev-x 436/11 od 17. rujna 2013., Rev-2057/2015 od 30. siječnja 2018., Rev-1415/2015 od 28. kolovoza 2019. i dr.).

 

21. U odluci Rev-227/10 na koju se I-tuženica poziva nije izraženo drugačije pravno shvaćanje u odnosu na prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za kupnju stana.

 

22. Ustavni sud Republike Hrvatske se u odluci poslovni broj U-III-344/2002 od 8. prosinca 2005. bavio pitanjem priznanja prava na otkup zbog proteka roka za podnošenje zahtjeva za otkup stana osobe koja je u vrijeme tijeka roka iz čl. 4. st. 2. Zakona o prodaji stanova bila izgubila stanarsko pravo, da bi ga ponovno stekla na temelju pravomoćne presude u vrijeme kada je rok iz čl. 4. st. 2. Zakona o prodaji stanova već bio istekao, smatrajući treba imati u vidu i objektivne okolnosti koje su u pojedinim situacijama onemogućavale određene građane da poduzmu određene radnje u zakonom predviđenim rokovima.

 

23. Revizijski sud je imao u vidu praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojoj je u pojedinim slučajevima priznavao pravo na otkup stana iako zahtjev nije podnesen do 31. prosinca 1995. jer su uvaženi objektivni razlozi koji su u pojedinim situacijama onemogućili određene građane da poduzmu odgovarajuće radnje u zakonskom roku, pa tako i u odluci poslovni broj Rev-x 843/13 na koju se revidentica poziva jer se radilo o takvim razlozima.

 

24. U konkretnom slučaju, a prema utvrđenju iz drugostupanjske odluke, do propusta I-tužene da zahtjev za otkup stana podnese u zakonskom roku došlo je isključivo njenom krivnjom iz razloga što je I-tuženica prilikom sklapanja ugovora prešutjela da je I. B. preminula, dakle nije postojao opravdani objektivni razlog zbog kojeg I-tuženica kao član porodičnog domaćinstva nije mogla u zakonom propisanom roku podnijeti zahtjev za otkup.

 

25. Suprotno navodima I-tuženice, pobijana drugostupanjska odluka ne odstupa od navedenog shvaćanja već je u skladu s već sada ustaljenim shvaćanjem revizijskog suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske u pogledu tog pitanja, tako da drugo pitanje zbog kojeg je izjavljena revizija nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

26. Treće pitanje koje se tiče roka za traženje utvrđenja ništavosti ugovora, a s obzirom da se ne radi o ništavom ugovoru nego o nepostojećem te da se odredba čl. 21. Zakona o prodaji stanova odnosi na situaciju kada ugovor poništava javni pravobranitelj (državni odvjetnik), što ovdje nije slučaj, nije važno za odluku u sporu.

 

27. Ovaj sud ne smatra da bi postojali razlozi za preispitivanje sudske prakse u pogledu spornih pitanja kako to predlaže I-tužena zbog prakse Europskog suda za ljudska prava (predmet Gashi protiv Hrvatske), pozivajući se pri tom na povredu načela pravne sigurnosti, miješanje u pravo vlasništva kao povredu iz čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju („Međunarodne novine“ broj 6/99) i na odredbu čl. 6. Međunarodne konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Međunarodne novine“ broj 19/97 - u tekstu: Konvencija) kojom je zaštićeno pošteno i pravično suđenje. Odluka u predmetu Gashi protiv Hrvatske nije odluka u kojoj bi se radilo o usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji s ovopredmetnom, tako da u tom smislu ta praksa kao razlog važnosti nije odgovarajuća. Ovdje se ne radi o pogrešci ili propustu državnih tijela već o tome da je prilikom sklapanja ugovora o prodaji stana I-tuženica prešutjela da je I. B. preminula, a I-tuženica, iako je mogla, nije podnijela zahtjev za otkup stana do 31. prosinca 1995.

 

28. Slijedom navedenog, a budući da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost revizije u preostalom dijelu, na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP odlučeno je kao u izreci pod točkom II.

 

29. Na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP I-tuženici je, koja je u revizijskom stadiju postupka od tri postavljena pitanja, uspjela samo s dijelom jednog pitanja, srazmjerno tome dosuđen trošak u iznosu od 468,75 kn/62,21 EUR, koji je iznos dvojno iskazan, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR = 7,53450 kn), a na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22, 88/22). S obzirom da preinaka u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora koji predstavlja deklaratorni preambul za odluku o zahtjevu za uspostavu brisanjem uknjižbe nije utjecala na troškove postupka, odluka o troškovima nije dirana.

 

Zagreb, 21. prosinca 2022.