- 1 -              Revd 3225/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3225/2022-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. L. iz Č., OIB:..., koju zastupaju punomoćnici M. F. i B. P. V., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. F. i B. P. V. u V., protiv tuženice E.&S. banke d.d. R., OIB:..., koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M., K. & P. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-864/2021-3 od 23. veljače 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-366/2019-39 od 20. svibnja 2021., u sjednici održanoj 21. prosinca 2022.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Dopušta se tuženici revizija protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-864/2021-3 od 23. veljače 2022. zbog pravnog pitanja:

 

"Ima li potrošač valjanu pravnu osnovu da mu se dosudi isplata od strane Banke s osnove možebitno ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, u slučaju kada su potrošač i Banka sukladno glavi "IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHR" i ZIDZPK/15 zaključili Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovanog kredita iz CHF u EUR?"

 

 

Obrazloženje

 

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-864/2021-3 od 23. veljače 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-366/2019-39 od 20. svibnja 2021. zbog pravnog  pitanja koje smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tuženica je, osim prijedloga za dopuštenje revizije, ovom sudu podnijela i prijedlog za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije.

 

2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

 

3. Postupajući sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19 i 80/22 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da je pravno pitanje postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije, kako je navedeno u izreci ovog rješenja, važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, jer je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda, a sudska praksa drugostupanjskih sudova u pogledu dopuštenog pravnog pitanja nije jedinstvena.

 

4. U odnosu na prijedlog tuženice za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije treba reći da je čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13 od 5. travnja 1993. propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obveznih, zakonskih ili regulatornih odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice i sl. ne podliježu odredbama ove direktive. Nastavno, imajući na umu vrijeme pokretanja temeljnog kolektivnog spora u kojem je tražena zaštita kolektivnih interesa potrošača, kao i razdoblje na koje se odnosi i traži zaštita interesa potrošača u ovom konkretnom sporu (ugovor o kreditu sklopljen je 2008.), primjenjuje se dakle, nacionalno, hrvatsko pravo, odnosno Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 i dr.), uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, Direktive vijeća 93/13 i prakse suda Europske unije). Zbog toga, prema shvaćanju ovog suda, nema mjesta podnošenju zahtjeva Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije.

 

5. Pritom valja napomenuti i to da u predmetu C 567/20 povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. UFEU-a, kojeg je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, presudom suda Europske unije od 5. svibnja 2022. rečeno je da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihovog originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

 

Zagreb, 21. prosinca 2022.