Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1049/2021-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane
Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje
izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i mr. sc. Dražena
Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CE-ZA-R d.o.o., Zagreb, Josipa
Lončara 15, OIB 03860945174, kojeg zastupa punomoćnik Tihomir Houška,
odvjetnik u Odvjetničkom društvu Owens i Houška d.o.o., Zagreb, protiv tuženice
Nova hrvatska banka d.d. (ranije: SBERBANK d.d.) Zagreb, Varšavska 9, OIB
78427478595, kojeg zastupa punomoćnica Dora Horvat, odvjetnica u Odvjetničkom
društvu Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj reviziji
protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-
13/2018-2 od 15. listopada 2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovni broj P-997/2017-12 od 3. studenoga 2017., na sjednici održanoj
21. prosinca 2022.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-
13/2018-2 od 15. listopada 2020., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu
poslovni broj P-997/2017-12 od 3. studenoga 2017., a kojom je odbijen tužbeni
zahtjev za isplatu 18.434.774,71 kn sa zatraženim zateznim kamatama i troškovima
postupka te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od
229.679,00 kn.
2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl.
382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje:
ZPP), pobijajući je u cijelosti zbog pravnog pitanja zbog kojeg mu je dopušteno
podnošenje revizije rješenjem ovog suda poslovni broj: Revd-921/2021 od 12.
svibnja 2021., a koje glasi:
„Može li sud donijeti zaključak o odlučnim činjenicama primjenom pravila o
teretu dokazivanja te temeljem tih zaključaka odbiti tužbeni zahtjev, u slučaju kad bez
obrazloženja odbije provođenje dokaza predloženih radi utvrđivanja navedenih
činjenica?“
Predložio je tužitelj reviziju prihvatiti i ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku
presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu
troškova revizije.
3. Tuženica je podnijela odgovor na reviziju s prijedlogom da se tužiteljeva revizija
odbije kao neosnovana. Traži naknadu troškova odgovora na reviziju.
4. Revizija nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica plati 18.434.774,71 kn na ime
naknade štete koja mu je, kako tvrdi, nastala zato što tuženica nije izdala bakarsku
garanciju u njegovu korist, a po nalogu društva Adria čelik d.o.o., premda su postojali
uvjeti za izdavanje bankarske garancije.
6. Sve činjenice relevantne za ishod spora naveo je tužitelj u reviziji te je citirao i
odgovarajuće odredbe ZPP (čl. 7., 8. 219. st. 1. i 221a. ZPP). Međutim, iako je
odgovor na postavljeno pitanje u reviziji načelno potvrdan, tužitelj nije u reviziji
naveo upravo odlučne činjenice za rješenje konkretnog prijepora, odnosno ono što
je naveo u reviziji ukazuje na to da se ne radi o takvim činjenicama.
7. Iz samog pitanja proizlazi da se mora raditi o „odlučnim činjenicama“. Odlučnu
činjenicu za ishod ovog spora naveo je sam tužitelj u reviziji, tj. „da tuženik nikada
nije izdao predmetne bankarske garancije“, a ponovio je i druge relevantne činjenice
koje su utvrđene u postupku, posebno činjenicu da su tužitelj i trgovačko društvo
Adria čelik d.o.o. sklopili ugovor o isporuci starog metala kojim se kupac obvezao
„izdati tužitelju okvirnu bankarsku garanciju na iznos od 2,5 milijuna eura naplativu na
prvi poziv“ te da su tuženik i trgovačko društvo Adria čelik d.o.o. sklopili „Ugovor o
okvirnom financiranju prema kojem se tuženik obvezao staviti društvu Adria čelik
d.o.o. na raspolaganje okvirni iznos od 3 milijuna eura koji se mogu koristiti bilo kroz
kratkoročne kredite bilo kroz bankarske garancije“.
8. Iz odredbi 1039. do 1043. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj
35/05 - dalje: ZOO/05 koje uređuju bankarsko jamstvo (a u pitanju je bankarska
garancija, kako je bila i nazvana u Zakonu o obveznim odnosima, „Narodne novine“
broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 - dalje:
ZOO/91) jasno proizlazi da se razlikuju tri odvojena pravna odnosa:
- odnos između nalogodavca i korisnika (to je u konkretnom slučaju ugovor o isporuci starog metala),
- odnos između nalogodavca i banke (po kojem se banka obvezuje prema
nalogodavcu da će po njegovom nalogu izdati garanciju u korist osobe koju je
nalogodavac naveo u svom nalogu) te
- odnos između banke i korisnika bankarske garancije, koji nastaje u trenutku izdavanja bankarske garancije.
9. Upravo je navedeno imao na umu i drugostupanjski sud, a kako proizlazi iz
obrazloženja pobijane presude, a i sam tužitelj u reviziji se poziva na Ugovor o
okvirnom financiranju prema kojem se tuženik obvezao staviti društvu Adria čelik
d.o.o. na raspolaganje okvirni iznos od 3 milijuna eura koji može koristiti bilo kroz
kratkoročne kredite bilo kroz bankarske garancije (obveza iz odnosa između
nalogodavca i banke), te na Ugovor kojeg su sklopili tužitelj i Adria čelik d.o.o. o
isporuci starog metala kojim se kupac obvezao „izdati tužitelju okvirnu bankarsku
garanciju na iznos od 2,5 milijuna eura naplativa na prvi poziv“ (obveza iz odnosa
između nalogodavca i korisnika), dok treći odnos, između banke i korisnika, nije
nastao jer bankarska garancija nije izdana, a što nije sporno jer je neizdavanje
bankarske garancije upravo razlog ovog spora. Treba posebno naglasiti da se sam
tužitelj poziva na činjenicu da se njegov poslovni partner Adria čelik d.o.o. obvezao
da će mu predati (u Ugovoru i reviziji se pogrešno navodi „izdati“) bankarsku
garanciju, a ne tužena banka, pa tužitelj može zahtijevati naknadu štete od Adria
čelik d.o.o. zbog kršenja ugovorne obveze ako su za to ispunjene propisane
pretpostavke.
10. Sama bankarska garancija je u smislu čl. 1039. st. 1. ZOO/05 svaka obveza na
plaćanje određenog novčanog iznosa, pa ta novčana obveza ne može nastati ako
bankarska garancija nije izdana. Ono što je prethodilo izdavanju bankarske garancije
tiče se isključivo odnosa između banke i nalogodavca, a ne i eventualnog budućeg
korisnika, koji postaje korisnikom tek u trenutku izdavanja bankarske garancije,
neovisno o tome što je sudjelovao s nalogodavcem u pregovorima u vezi s
izdavanjem bankarske garancije i što ga je banka obavijestila da će prihvatiti nalog
nalogodavca, ali nije to učinila. Stoga nije mogla nastati bilo kakva obveza banke
prema osobi koja je trebala biti korisnik bankarske garancije.
11. Iz navoda u reviziji proizlazi da je tužitelju dvojbeno što su u konkretnom slučaju
važne (odlučne, relevantne činjenice). Dokazivanje obuhvaća sve činjenice važne za
donošenje odluke (čl. 220. ZPP), pri čemu ne treba dokazivati činjenice koje je
stranka priznala u tijeku parnice (čl. 221. st. 1. ZPP). Ugovorna odgovornost za štetu
tužene banke ne postoji jer nije sporno da banka nije izdala bankarsku garanciju, pa
slijedom toga nije nastao pravni odnos između nje i tužitelja (koji je trebao biti
korisnik bankarske garancije). Jednako tako, ne postoji ni izvanugovorna
odgovornost tuženice, pri čemu nije relevantna činjenica jesu li bili ispunjeni uvjeti za
izdavanje bankarske garancije, jer sve što prethodi izdavanju bankarske garancije
tiče se samo odnosa između nalogodavca (u ovom slučaju Adrija čelik d.o.o.) i
banke. Strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti
i poštenja odgovora za štetu koja je time prouzročena drugoj strani (čl. 251. st. 2.
ZOO/05), a druga strana je u konkretnom slučaju nalogodavac (Adria čelik d.o.o.), a
ne tužitelj.
12. Drugostupanjska presuda stoga u pogledu odlučnih činjenica nije donesena
primjenom pravila o teretu dokazivanja, ne samo zbog toga što se u obrazloženju
presude sud nije pozvao na odredbu čl. 221.a ZPP, već i zbog toga što iz sadržaja
obrazloženja proizlazi da presuda nije donesena primjenom pravila o teretu
dokazivanja.
13. Tužitelj u reviziji navodi neke od dokaza koji nisu izvedeni; saslušanje brojnih
svjedoka koje imaju neposredna saznanja o „dogovorima stranaka“, „e-mail
korespodencija“ između svih stranaka poslovnog odnosa, Sporazum radi osiguranja
novčane tražbine zasnivanjem založnog prava sklopljen između tuženice i Adria čelik
d.o.o., preslika zbirke isprava Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Kaštel
Lukšiću, iz kojih je sud mogao utvrditi „ispunjavanje uvjeta iz pisma namjere –
provedbu instrumenata osiguranja". Tim dokazima nije moguće utvrditi relevantne
činjenice, osim što tužitelj sintagmama „dogovorima stranaka“ „između svih stranaka
poslovnog odnosa“ nastoji čini se sugerirati da je i on ugovorna strana, a već je
rečeno da je pravni odnos između njega i banke mogao nastati tek izdavanjem
bankarske garancije, a do tada tužitelj nije mogao biti „stranka poslovnog odnosa“ i
nije bio pregovarač u pregovorima između banke i nalogodavca (Adrija čelik d.o.o.) u
vezi izdavanja bankarske garancije. Pritom, njegova nazočnost na sastanku između
nalogodavca i banke na kojem se pregovaralo o izdavanju bankarske garancije nije
mu dalo svojstvo pregovarača.
14. Sve sudske odluke koje je tužitelj naveo u ovoj reviziji nemaju nikakve činjenične
ni pravne podudarnosti s pobijanom drugostupanjskom presudom. Na temelju tih
sudskih odluka, a iz kojih proizlazi da sud ne može odlučiti o tužbenom zahtjevu
primjenom pravila o teretu dokazivanja, ako odbije provođenje dokaza radi
utvrđivanja važnih (relevantnih) činjenica, tužitelj je i postavio navedeno pitanje, što
jest ujedno i odgovor na postavljeno revizijsko pitanje. Međutim, u ovom slučaju se u
reviziji ne ističu važne (relevantne) činjenice koje bi trebale biti utvrđene predloženim
dokazima, pa ih sud slijedom toga i konkretnom slučaju nije ni trebao utvrđivati jer bi
to bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka. Pobijana presuda je donesena na
temelju činjenica koji nisu sporne, a prije svega je utemeljena na činjenici da
bankarska garancija nije izdana, pa slijedom toga nije ni nastala obveza tužene
banke prema tužitelju, a nije moguća ni odgovornost za štetu zbog kršenja obveze
koje nema (banka je, kako je već rečeno, možebitno mogla preuzeti obvezu prema
nalogodavcu Adria čelik d.o.o. da će izdati bankarsku garanciju u kojoj će kao
korisnik biti označen tužitelj, a zbog kršenja te obveze može odgovarati samo
nalogodavcu prema kojem je takvu obvezu preuzela).
15. Naposljetku, u smislu čl. 251. st. 2. ZOO/05 strana koja je pregovarala ili
prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovora za štetu koja je
time prouzročena drugoj strani. Druga strana može biti samo osoba koja traži od
banke izdavanje bankarske garancije (nalogodavac), a to je u ovom slučaju Adria
čelik d.o.o. koji je i preuzeo obvezu prema tužitelju da će mu pribaviti bankarsku
garanciju. Pritom treba reći da je već postojala obveza tužene banke po osnovi
Ugovora o okvirnom financiranju prema kojem se banka obvezala staviti društvu
Adria čelik d.o.o. na raspolaganje okvirni iznos od 3 milijuna eura koji se mogu
koristiti bilo kroz kratkoročne kredite bilo kroz bankarske garancije, pa proizlazi i da
nisu bili potrebni posebni pregovori, odnosno da je bio dovoljan nalog Adria čelik
d.o.o. za izdavanje bankarske garancije (a ako banka takav nalog nije izvršila može
postojati odgovornost za štetu zbog kršenja ugovorne obveze prema nalogodavcu).
16. Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi
pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena te oni ne utječu na donošenje drukčije
odluke, valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci ove
presude pod točkom I.
17. Budući da odgovor na reviziju nije bila radnja potrebna za vođenje ovog spora, na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.
Zagreb, 21. prosinca 2022.
Predsjednica vijeća: Mirjana Magud
Kontrolni broj: 06523-15c58-cdc7b
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=MIRJANA MAGUD, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.