1

                            Poslovni broj: Gž R-349/2019-

Poslovni broj: Gž R-349/2019-

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. G. iz Z., OIB:…, protiv tuženika D. z. Z. ž., OIB: …, zastupanog po ravnateljici, a ona po punomoćniku Ž. P., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-87/18 od 8. svibnja 2019., na sjednici vijeća 21. prosinca 2022.

r i j e š i o  j e

              Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-87/18 od 8. svibnja 2019. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od 15. veljače 2016. do 9. travnja 2018. u pojedinačnim mjesečnim iznosima pobliže navedenim u izreci presude, ukupno 30.600,00 kn. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 5.625,00 kn. Točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu preostalog troška preko dosuđenog iznosa od 5.625,00 kn, do zatraženog iznosa od 10.325,00 kn.

2. Protiv te presude žalbu su podnijele obje parnične stranke.

3. Tužitelj žalbom pobija dosuđujući dio presude suda prvog stupnja ( toč. I. i II. izreke) zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.  353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22- dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

4. Tuženik žalbom pobija odbijajući dio odluke o parničnom trošku u toč. III. izreke zbog pogrešne primjene odredbe čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14,107/15-dalje:Tarifa).

5. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe su osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od 15. veljače 2016. do 9. travnja 2018.

5.1. Tužitelj zahtijeva razliku između naknade plaće koju je primao za vrijeme udaljenja s radnog mjesta, temeljem Odluke tuženika od 15. veljače 2016, do njegove pune pripadajuće plaće koje je primao prije udaljenja s posla.

6. Prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj nije u sudskom postupku pobijao Odluku tuženika od 15. veljače 2016. kojom je udaljen s radnog mjesta. Utvrđuje da je između stranaka vođeno više sporova u odnosu na pitanje tužiteljevog radnog odnosa, tako iz presude toga suda posl. broj Pr-70/15 utvrđuje da je utvrđena nezakonitom, neosnovanom i nedopuštenom odluka tuženika kojim je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu, a iz presude toga suda poslovni broj Pr-69/16 utvrđuje da je odbijen tužbeni zahtjev ovdje tuženika kojim se traži izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju. Osim toga, utvrđuje da je tuženik pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Pr-2072/15 vodio parnični postupak protiv Samostalnog sindikata Hrvatske radi nadomještanja suglasnosti na izvanredni otkaz ugovora o radu radniku I. G., a tužbeni zahtjev je odbijen u tom postupku. Nastavno utvrđuje da se i u predmetnoj odluci od 15. veljače 2016. navodi da je tuženik vodio postupke u vezi izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelju, te da je u istoj odluci navedeno da se protiv tužitelja vodi kazneni postupak poslovni broj Kov -52/17. Uvidom u taj predmet, prvostupanjski sud utvrđuje da je protiv tužitelja podignuta optužnica zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave u odnosu na svjedodžbu srednjoškolskog obrazovanja. Stoga utvrđuje da je u predmetnoj odluci tuženika obrazloženo da se ista donosi jer postoji osnovana sumnja da tužitelj nije kvalificiran za poslove vozača, a to jer je nadležno tijelo izvijestilo tuženika da akt na temelju kojeg je tužitelj zasnovao radni odnos nije vjerodostojan. Stoga prvostupanjski sud smatra da predmetna odluka predstavlja odluku o privremenom udaljenju radnika s posla u smislu odredbe čl. 150. st. 9. i 10. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17 – dalje: ZR). Pri tome smatra da odluka koju je tuženik donio 4. travnja 2018. o uključenju tužitelja u raspored rada, ne znači da je ranija tuženikova odluka o udaljenju na bilo koji način utvrđena nezakonitom. Nastavno, prvostupanjski sud utvrđuje nespornim da je tužitelj za vrijeme udaljenja s radnog mjesta ostvarivao naknadu plaće, međutim s obzirom na prednja utvrđenja, da ne može osnovano zahtijevati razliku koju bi eventualno ostvario da je radio u utuženom razdoblju, tj. da je obavljao rad koji bi mu omogućio ostvarivanje prava na prekovremeni rad, satnicu, noćni rad i niz drugih naknada koje bi inače ostvario da nije bio suspendiran. Iz tih razloga odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a odluku o parničnom trošku donosi primjenom odredbe čl. 154. i 155.  ZPP-a te Tarife.

7. Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka.

8. Protivno žalbenim tvrdnjama tužitelja, ovaj sud ne nalazi da bi u postupku i donošenjem pobijane presude bilo povrijeđeno tužiteljevo pravo na pošteno suđenje koje je zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14). Tužitelj naime u žalbi iznosi  kritiku na rad suda u smislu pravnog pristupa načinu vođenja postupkom te  prigovarajući da je odnos suda bio nekorektan prema tužitelju i njegovu punomoćniku. U odnosu na prigovor koji se tiče načina vođenja postupka, nije utvrđeno da bi u postupanju suda i prilikom donošenja prvostupanjske presude došlo do takve povrede s obzirom da je sud prvog stupnja postupao u okviru dokaznih prijedloga stranaka, pa okolnost da tužitelj nije zadovoljan pravnim pristupom prvostupanjskog suda u provođenju dokaznog postupka nije sama po sebi dostatna da bi se utvrdila takva povreda. Nastavno, treba navesti da je tužitelj u postupku na ročištu održanom 11. ožujka 2019. predložio odgodu ročišta na kraći rok kako bi obavio konzultacije sa sindikatom i mjerodavnim državnim tijelima u vezi dosadašnjeg tijeka postupka za koji je smatrao da se vodi u pogrešnom smjeru i da se utvrđuju činjenice koje nisu relevantne za postupak, dovodeći u pitanje objektivnost i nepristranost suda u ovom predmetu, te je prvostupanjski sud udovoljio tom prijedlogu i odgodio ročište, pri čemu tužitelj u daljnjem tijeku postupka nije poduzimao određene radnje u vezi toga.

9. Međutim, osnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja istaknut po tužitelju.

10. Tužitelj osnovano osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da bi odluka tuženika o udaljenju tužitelja s radnog mjesta bila donesena u postupku koji je reguliran odredbama čl. 150. st. 9. i 10. ZR-a jer to ne bi proizlazilo iz sadržaja te odluke, niti iz ostale procesne građe u spisu.

11. Prema odredbi čl. 150. st. 9. ZR-a ako se radničko vijeće protivi izvanrednom otkazu, a radnik u sudskom sporu osporava dopuštenost otkaza i traži od poslodavca da ga zadrži na radu, poslodavac je dužan radnika vratiti na rad u roku od osam dana od dana dostave obavijesti i dokaza o podnošenju tužbe i zadržati ga na radu do okončanja sudskog spora, dok je prema stavku 10. istog članka propisano da u slučaju iz stavka 9. ovoga članka, ako poslodavac izvanredno otkazuje ugovor o radu, može radnika privremeno udaljiti s posla do okončanja sudskog spora o dopuštenosti otkaza, uz obvezu isplate mjesečne naknade plaće u visini polovice prosječne plaće isplaćene tom radniku u prethodna tri mjeseca.

12. Iz sadržaja Odluke o udaljenju proizlazi da je donesena temeljem čl. 24., 30 i 31. Statuta tuženika, te je određeno da stupa na snagu danom donošenja i traje do opoziva, te da je razlog donošenja te odluke postojanje osnovane sumnje da tužitelj nije kvalificiran za poslove vozača što bi predstavljalo tešku povredu obveze iz radnog odnosa, pri čemu ne bi proizlazilo da se tuženik izrijekom poziva da je u vezi toga pokrenut postupak otkazivanja ugovora o radu tužitelju, već se navodi da je između stranaka u tijeku postupak pred sudom radi izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelju, ali iz drugih razloga, te nije sporno da je presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr- 70/2015 od 10. rujna 2015., koja je pravomoćna 11. listopada 2015., utvrđena nezakonitom Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 14. srpnja 2015., te je naloženo poslodavcu vratiti tužitelja na rad, a taj otkaz je poslodavac dao zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa uslijed odbijanja prevoženja pacijenta. Nastavno tome, nije prihvatljivo utvrđenje prvostupanjskog suda da bi Odluka o privremenom udaljenju bila donesena u postupku izvanrednog otkazivanja ugovora o radu koji je poslodavac pokrenuo protiv ovdje tužitelja pred Općinskim sudom u Zadru poslovni broj Pr-69/16 jer iako je poslodavac  u tom postupku otkaz temeljio na tvrdnji da radnik nema odgovarajuću kvalifikaciju za njegovo radno mjesto vozača, presudom od 26. travnja 2017. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev ovdje tuženika kao tužitelja da se tužitelju (presudom) izvanredno otkaže ugovor o radu s danom podnošenja tužbe (1. ožujka 2016.) uz obrazloženje da je zahtjev poslodavca neosnovan jer se odlukom suda ne može izvanredno otkazati ugovor o radu u smislu čl. 114. u vezi s čl. 120 ZR-a,  a citirana presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-548/17 od 6. srpnja 2017. Slijedom izloženog, proizlazilo bi da poslodavac (prije donošenja Odluke o udaljenju) nije ni pokrenuo odgovarajuću proceduru izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužitelju zbog osnovane sumnje u kvalifikacije tužitelja za radno mjesto vozač, prije svega donošenjem odluke o izvanrednom otkazu.

13. S druge strane, prihvatljivo je utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna Odluka o udaljenju konačna jer tužitelj (nesporno) nije ostvarivao sudsku zaštitu svoga prava u smislu odredbe čl. 133. ZR-a, te daljnje utvrđenje da donošenjem odluke tuženika o uključenju tužitelja u raspored rada nije stavljena izvan snage Odluka o udaljenju (to ne bi proizlazilo ni iz sadržaja odluke o uključenju u proces rada). Prema tome, s obzirom da Odluka o udaljenju (nesporno) nije poništena u zato zakonom određenom postupku, takva odluka je egzistentna, više nije podložna preispitivanju njezine valjanosti i proizvodi određene pravne učinke. Temeljem konačne odluke o udaljenju tužitelj nije bio u obvezi dolaziti na posao i nije sporno da tužitelj nije radio po donošenju te odluke sve do 4. travnja 2018. kada je uključen u raspored rada, pa bi u ovom slučaju tužitelju pripadalo pravo na naknadu plaće sukladno odredbi čl. 95. st. 5. ZR-a u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca. Naime, nije prihvatljivo shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelj ne bi mogao ostvariti razliku do pune pripadajuće plaće prije Odluke o udaljenju samo zbog toga što tužitelj nije radio jer mu je za vrijeme ovog prekida rada Zakonom zajamčena naknada plaće u visini prosjeka prethodno isplaćene tri plaće.

14. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije proveo predložene dokaze u odnosu na osnovanost visine zahtjeva tužitelja, to je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno zbog čega je prvostupanjsku presudu valjalo ukinuti primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a, te će sud prvog stupnja u ponovnom postupku, imajući u vidu prednje izloženo, provesti predložene dokaze na tu okolnost i donijeti novu zakonitu presudu o tužbenom zahtjevu tužitelja.

15. S obzirom da je ukinuta presuda suda prvog stupnja u odnosu na glavnu tražbinu, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku, te će u ponovnom suđenju prvostupanjski sud odlučiti o cjelokupnom parničnom trošku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

U Rijeci 21. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović