Poslovni broj 28. Gž-4022/2022-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 28. Gž-4022/2022-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević predsjednice vijeća, Ines Smoljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Jadranke Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J., OIB: …, iz K., kojeg zastupaju punomoćnici mr. D. K.1 i D. K.2, odvjetnici u L., protiv tuženika E. & S. b. d.d., R., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M., K. & partneri d.o.o. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici od 15. srpnja 2022. posl. br. P-3/2019-31, u sjednici vijeća održanoj 20. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici od 15. srpnja 2022. posl. br. P-3/2019-31 u toč. I., II. i dijelu toč. III. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška od 10.000,00 kn/1.327,22 Eur[1] sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

II. Preinačava se prvostupanjska presuda u dijelu toč. III. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška od 9.062,50 kn/1.202,80 Eur sa pripadajućim zateznim kamatama i odbija navedeni zahtjev.

 

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak od 2.500 kn/331,80 Eur u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

 

Obrazloženje

 

1. Toč. I. izreke su utvrđene ništetnima odredbe:

- članka 7. Ugovora o kreditu br. …, koji je zaključen 13. veljače 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, solemniziranog po javnoj bilježnici u K. Lj. P. 13. veljače 2007. br. OU-64/07. u dijelu u kojem glasi „iznos anuiteta = 615,62 CHF“, te u dijelu koji glasi „Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik kredita potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja'',

- članka 8. u dijelu koji glasi „kamatna stopa je promjenjiva“ i „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke'' te navedene odredbe u tome dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

Toč. II. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju isplati 98.657,81 kn sa zateznom kamatom koja teče kako je određeno izrekom, a toč. III. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak od 19.062,50 kn sa zateznom kamatom od 15. srpnja 2022. do isplate.

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga i predlože preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška žalbe ili ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak.

 

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

4. Tužbeni zahtjev temelji se na tvrdnji o ništenosti odredbi ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, a kojim odredbama je ugovorena glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i redovna kamatna stopa, promjenjiva jednostranom odlukom tužene, tužitelj zahtijeva isplatu iznosa koje je uplatio temeljem ništetnih odredbi.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

 

6. Tuženik je u žalbi, pozivom na odredbu čl. 71. toč. 7. (pogrešno navedeno st. 7.) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) naglasio potrebu da se u drugostupanjskom ovom postupku razmotri postojanje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda, kao npr. da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke. Ukoliko „na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od navedenih okolnosti“, se taj dio žalbe smatra zahtjevom za njegovo izuzeće (čl. 73. u vezi sa čl. 71. toč. 7. ZPP) uz prijedlog da o tim okolnostima sudac obavijesti predsjednika suda (čl. 72. st. 2. ZPP), koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

 

6.1. Imajući u vidu da se radi o uvjetno (eventualno) podnesenom prigovoru koji nije pravno obvezujući s obzirom da iznosi samo hipotetsku mogućnost, a procesno-pravne odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, to se, po ocjeni ovog suda, ne radi o zahtjevu za izuzeće. Neovisno o iznesenom, žalitelju valja odgovoriti da kod predsjednice ovog drugostupanjskog vijeća, kao i kod ostalih članica vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost.

 

7. Nije bilo sporno da je tuženik, kao kreditor odobrio tužitelju, stambeni kredit radi kupnje stana, u kunskoj protuvrijednosti 121.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, da je ugovorena godišnja kamatna stopa od 4,5% koja je promjenjiva i da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta, a iznos anuiteta koji dospijeva svakog 1. u mjesecu iznosi 615,62 CHF. Nije sporno niti da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjanja u više navrata, kao i da je rastao tečaj CHF, kao i kamatna stopa, te da je kredit otplaćen prije utuženja.

 

8. U ovoj fazi postupka je ostala sporna ništetnost ugovorenih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, zastara tražbine, tijek zatezne kamate na dosuđenu glavnicu, te troškovi postupka.

 

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule valja ukazati:

- na presudu TS u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenu presudom VTSRH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik, između ostalih tuženih banaka, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna,

- presudu i rješenje VSRH br. Revt-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kao i presuda TS u Zagrebu od 4. srpnja 2013. uz utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82., i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07.

 

10. Radi ujednačavanja sudske prakse ovaj je sud vezan stavovima izraženim u odlukama VSRH pa tako i stavom iz odluke toga suda br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Prema tom shvaćanju u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Stav je VSRH, koji veže i ovaj sud, da ne može egzistirati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor te da kreditor - tuženik može dokazivati postojanje nekih drugih posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) i da je samo u tom smislu teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. S obzirom na navedene stavove nije bilo mjesta provođenju testa nepoštenosti, čemu žalitelj neosnovano prigovara.

 

11. Na temelju financijskog vještačenja N. J. je utvrđeno da je promijenjen tečaj CHF u odnosu na tečaj (4,512200 kn za 1 CHF) koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita, kao i kamatna stopa u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapana ugovora (4,50% od 1. travnja 2007. do 1. siječnja 2008., potom je od 1. veljače 2008. do 1. listopada 2011. bila viša, zatim od 1. studenoga 2011. do 1. siječnja 2014. iznosila je 4,50%, a od 1. veljače 2014. do 1. srpnja 2018. 3,23%). U razdoblju od 1. travnja 2007. do 1. srpnja 2018. je tužitelj više platio 98.657,81 kn, što predstavlja razliku između preplaćenih 104.812,43 kn zbog promjene tečaja CHF i manje plaćenih 6.154,62 kn zbog promjene (niže) kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora (ili 104.812,43 - 6.154,62 =98.657,81 kn).

 

12. Protivno prigovoru žalitelja ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja (ovdje banke), bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije te je takva odredba, i po stavu ovoga suda, nepoštena i time, ništetna (čl. 81. st. 1. ZZP/03). Na navedeno upućuje i čl. 82. alineja 11. toga Zakona koji je propisivao da se nepoštenom može smatrati ugovorna odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga, kakva je i predmetna odredba jer za ugovaranje takve odredbe nema valjanih ni ugovorom predviđenih razloga, a uz što i okolnosti samog sklapanja pravnog posla, u smislu čl. 83. ZZP/03 i čl. 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ govore u prilog da se radilo o nepoštenoj odredbi. Ovo jer se radilo o ugovornom odnosu u kojem je jedna od strana institucija, banka, koja se profesionalno bavi pružanjem kreditnih usluga i time raspolaže specifičnim znanjima, koja institucija je u predmetnom slučaju iskoristila svoj položaj na način da drugoj strani, fizičkoj osobi, koja takva specifična znanja ni približno nema, nametne nejasnu odredbu, koja je pak banci omogućila jednostrano i netransparentno mijenjanje odluke o visini kamatne stope, čime je porasla i preuzeta obveza tužitelja, a kakvo postupanje upravo govori u prilog propisanom čl. 82. alineja 11. ZZP-a, odnosno da se radi o nepoštenoj odredbi koja stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama. Pri tome se značajna neravnoteža u pravima i obvezama očituje upravo u činjenici da je Banci kroz unošenje nejasne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dano pravo da jednostrano i bez ikakve mogućnosti nadzora mijenja visinu ugovorene promjenjive kamatne stope čime se direktno utjecalo na visinu obveze, ali i na pravo tužitelja kao potrošača da ravnopravno sudjeluje u obveznom odnosu koji je nastao te na njegovo pravo da bude informiran o svim promjenama koje utječu na njegovu obvezu i da o istima pregovara.

 

12.1. Osim toga ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već mu moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te odredbe za njega proizlaze.

 

12.2. Protivno prigovoru žalitelja sud je vrednovao okolnost da je tužitelj zbog smanjenja kamatne stope manje platio prihvativši izračun vještaka sa navedenim umanjenjem od 6.154,62 kn.

 

13. Sud prvoga stupnja, pozivom na odluku VSRH br. Rev-2221/2018-11 zaključuje i da je ugovaranje s valutnom klauzulom vezanom uz CHF u konkretnom slučaju bilo nepošteno i time ništetno. Ovo stoga što se niti o ovoj odredbi nije pregovaralo, tužitelju nije objašnjen na jasan i razumljiv način rizik vezan uz ovu valutu, što da tuženiku nije moglo biti nepoznato, uz što se radi i o odredbi koja je unaprijed sastavljena od strane kreditora te potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj. Smatra da se ne radi o jasnoj i razumljivoj ugovornoj odredbi jer da u njoj nisu izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu. Osim toga iz pravnih utvrđenja dalje proizlazi da su banke, među njima i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF ( a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

 

14. Neosnovano žalitelj osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Budući da je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, a 13. lipnja 2014. za ništetnost promjenjive kamatne stope, to u trenutku podnošenja tužbe 4. siječnja 2019. nije nastupila zastara (čl. 225. ZOO). Budući da zastarni rok još nije protekao drukčija pravna razmatranja nisu prihvatljiva.

 

15. Sud je prvog stupnja pravilno odlučio i o tijeku zatezne kamate od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa temeljem ništetne ugovorne odredbe, jer je opseg vraćanja propisan odredbom čl. 1115. ZOO, koja glasi: Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Nesavjesnost žalitelja proizlazi iz okolnosti da je unaprijed formulirani tekst ugovora, u kojem odredbe o promjeni kamatne stope nisu bile jasne niti obrazložene, iskoristio da nezakonitom promjenom kamatne stope naplati više od onoga što mu je stvarno bilo dopušteno naplatiti (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO). Stoga je tuženom nepoštenom stjecatelju sukladno navedenoj odredbi naloženo plaćanje kamate od dana stjecanja svakog obroka, a ne od postavljanja zahtjeva, kako neosnovano prigovara.

 

16. Budući da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, koje žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju, pravilno primijenjeno materijalno pravo, je odlučeno kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP).

 

17. Tuženik prigovara da je tužitelj podneskom od 1. travnja 2021. (list 243-249) snizio tužbeni zahtjev za 22.323,85 kn što je za 18,32% manje od prvobitno utuženih 121.825,42 kn, čemu se nije protivio zatraživši naknadu za (list 286) odgovor na tužbu i za pristup na ročište od 3. travnja 2019., svako po 2.500,00 kn što sa PDV iznosi 3.125,00 kn ili ukupno 6.250,00 kn, te za sudske pristojbe za odgovor na tužbu 785,00 kn. Sud nije ocijenio osnovanim zahtijevane troškove uz obrazloženje da je tužitelj uspio prema konačno postavljenim zahtjevom (čl. 154. st. 1. ZPP), vodeći računa da je smanjenje zahtjeva za isplatu posljedica uračunavanja odnosno prihvaćanje tuženikovog prigovora prijeboja i da predstavlja 80,98% zahtjeva konačnog tužbe, a da za povučeni iznos nisu nastali posebni troškovi.

 

17.1. U odnosu na sniženi dio tužbenog zahtjeva je trebalo odlučiti primjenom odredbe čl. 158. st. 1. ZPP o povlačenju tužbe, kako pravilno ističe tuženik, jer je tužitelj koji povuče tužbu dužan tuženiku naknaditi troškove postupka koji su bili potrebni.

 

17.2. Imajući u vidu da povučeni dio zahtjeva od 22.323,85 kn predstavlja vrijednost predmeta spora prema kojoj se obračunava zatražena naknada za odgovor na tužbu i za pristup na ročište kao potreban trošak (čl. 155. st. 1. ZPP), tuženik ima pravo na nagradu po 1.000,00 kn, što sa PDV iznosi 1.250,00 kn ili ukupno 2.500,00 kn za zatraženu radnju i ročište. Međutim, naknada za sudske pristojbe na odgovor na tužbu mu nije suđena jer nema dokaza da ih je snosio. Stoga je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno o zatraženom trošku tuženika na teret tužitelja.

 

17.3. Žalitelj s pravom prigovara da nakon navedenog povlačenja vrijednost predmeta spora iznosi 98.657,81 kn, prema kojem zahtjevu se obračunava naknada parničnog troška za tužitelja. Stoga tužitelj ima pravo za sastav tužbe 1.000,00 kn, kao i za 3 obrazložena podneska (od 1. travnja 2019., na odgovor na tužbu od 26. ožujka 2022. i te na očitovanje na nalaz vještaka) po 1.000,00 kn svaki, a za zastupanje na ročištu 3. travnja 2019. 500,00 kn (Tbr. 9. t. 2.), dok mu za pristup na 2 ročišta (8. prosinca 2021. i 3. lipnja 2022.) pripada po 1.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1.), a za pristup ročištu radi objave još 500,00 kn (Tbr. 9. točka 3.) ili ukupno 7.000,00 kn, što sa PDV iznosi 8.750,00 kn. Kada se tome pribroji trošak vještačenja od 1.250,00 kn ukupan iznos koji mu je dužan isplatiti tuženik iznosi 10.000,00 kn, u kojem dijelu je odbijena kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena odluka o trošku (čl. 368. st. 1. ZPP). Budući da je tužitelju priznato više odnosno 19.062,50 kn, je za 9.062,50 kn preinačena odluka o trošku i odbijen navedeni zahtjev (čl. 373. toč. 3. ZPP).

 

18. Tuženiku nije priznata naknada troška žalbe zato što nije uspio sa glavnim zahtjevom, nego samo u dijelu odluke o trošku (čl. 35. ZPP), s čim u vezi nisu nastali posebni troškovi (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

 

U Zagrebu 20. prosinca 2022.

 

 

            Predsjednica vijeća:

Ksenije Jakovčević, v.r.